Zoran Meter: VELIKA NJEMAČKA POBJEDA: TRUMP ODUSTAO OD SANKCIJA PROTIV „SJEVERNOG TOKA 2“

Kao što smo već ranije pisali u našim energetskim analizama, tvrdeći kako je projekt plinovoda „Sjeverni tok 2“ (povezuje direktno Rusiju i Njemačku dnom Baltičkog mora) praktički nezaustavljiv, a predugo razmišljanje Danske hoće li ili neće dati svoju dozvolu za prolazak plinovoda kroz njezine teritorijalne vode samo problem tehničke prirode kojeg je investitorima lako zaobići, danas su se takve prognoze i potvrdile.

Američki predsjednik Donald Trump, u srijedu, 19. rujna, izjavio je kako Sjedinjene Države neće uvoditi sankcije protiv tvrtki koje sudjeluju u projektu plinovoda „Sjeverni tok 2“, iako on osobno smatra kako taj projekt Njemačkoj „nije nužan“. Izjavio je to ni manje ni više nego u vrijeme susreta s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom, čime je snažno razočarao svog poljskog kolegu čija je zemlja bila ona članica EU koja se najoštrije protivila izgradnji tog plinovoda, nazivajući ga novim instrumentom ruskog geopolitičkog pritiska na Europu. Varšava je, praktički, do danas gajila nadu, kako će, usprkos posve jasnim njemačkim političkim signalima i porukama da taj projekt ide do kraja i da je nezaustavljiv, Washington ipak uspjeti blokirati njegovu izgradnju. Naravno, Poljska to nije činila bez razloga. Nju su na to poticale izjave najsnažnijih američkih političara (uključno i samoga Trumpa) i ključnih državnih institucija – od Bijele kuće do Kongresa. Međutim, predsjednik Trump na kraju je ipak priznao realnost. To je, doduše, učinio na način da Ameriku pokuša ostaviti „čistoga lica“ u čitavoj ovoj dugogodišnjoj energetskoj sagi – skoro pa agoniji – čija je kulminacija sukoba i počela dolaskom Trumpa na čelo SAD-a. Dakle – Trump ju je morao i okončati i očito kako to upravo i čini. U tom je smislu, pokušavajući „sačuvati obraz“, on danas izjavio i da njemačka vlada „neumjesno“ troši sredstva na taj projekt i da će njemački narod „platiti milijarde i milijarde dolara godišnje za energente iz Rusije“, zbog čega je on uvjeren kako se to „njemačkom narodu ne sviđa“.

Poljski predsjednik Duda i dalje uporno izražava nadu da će SAD zaustaviti izgradnju tog plinovoda i da je „odluka u rukama američkog predsjednika“, naglasivši, kako će prisutnost ruskog plina na europskom tržištu smetati SAD-u prodavati svoj ukapljeni plin (LNG).

Ovakva Trumpova izjava sasvim sigurno nije slučajna, niti je ona njegov „novi hir“ – kako obično Trumpove snažne poteze tumače njegovi oponenti kod kuće i u svijetu. Dovoljno je naglasiti kako je u posjetu Moskvi prije samo dva dana boravio američki ministar energetike Rick Perry, gdje je bio gost ruskog ministra energetike Aleksandra Novaka i direktora moćne državne korporacije „Rosatom“, koja gradi atomske centrale diljem svijeta, Alekseya Lizhacheva. U intervjuu kojeg je 17. rujna dao ruskom mediju „Kommersant“, američki ministar energetike kazao je kako, „neovisno o sankcijama, mi smatramo krajnje važnim nastaviti otvoreni dijalog (s Rusijom)“, a glede plinovoda „Sjeverni tok 2“ izjavio je kako Amerikance najviše zabrinjava pitanje tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu, ali i da mnoge zemlje EU uz „Sjeverni tok 2“ traže i mogućnost alternativnih opskrba plinom. Dakle, već iz ovih riječi je vidljivo kako Washington shvaća nemogućnost svog ključnog utjecanja na izgradnju tog plinovoda i da su današnje Trumpove riječi samo rezultat te spoznaje. Osim toga, vrlo je vjerojatno da su američka i ruska strana u Moskvi razgovarali i oko nastavka tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu. Oko tog pitanja Moskva je već davno zauzela pragmatičnu poziciju jer je njoj praktički svejedno na koji će način isporučivati svoj plin u EU. Bitno joj je jedino da ga plasira. Međutim, po pitanju tranzita kroz Ukrajinu njezin je stav evoluirao u tom smislu, da ona sada inzistira da buduće isporuke plina kroz tu zemlju (sada važeći dugoročni ugovor o tome ističe 31.12.2019. i to je glavni razlog za europsku zabrinutost, žurbu i nervozu) moraju biti temeljene na tržišnim zakonitostima. Dakle, sve priješnje dividende i popuste u cijeni plina koje je Rusija davala Ukrajini za tranzit kroz njezin teritorij u zamjenu za ostanak te zemlje u ruskoj sferi utjecaja ubuduće neće vrijediti. Na kraju, ukoliko se i postigne novi ugovor između Moskve i Kijeva i ruski se plin nastavi isporučivati Europi i ukrajinskim plinovodima, najveći gubitnik bit će upravo ta zemlja, koja će ostati bez znatnog dijela unosnog „kolača“ kojeg je dobivala temeljem ugovora koji se primiče svome kraju. Skupa je to cijena velike geopolitičke borbe Istoka i Zapada u koju su se ukrajinske političke i intelektualne elite olako dale uvući, bez dubinskog sagledavanja svih posljedica, ne samo energetskih – koje su samo najlakše izračunljive.

Rick Perry je u intervjuu ruskom mediju izjavio kako se SAD ne protive „Sjevernom toku 2“ zbog bojazni da će on negativno utjecati na plasman američkog LNG plina u Europu, što je  potkrijepio činjenicom da se Amerika ne protivi izgradnji plinovoda TAP (Trans-jadranskog plinovoda koji će se iz Azerbajdžana dostavljati plinovodom TANAP kroz Tursku i Grčku i dalje plinovodom TAP kroz Jadran do Italije). Međutim, pri tom je važno naglasiti kako će ta dva, u perspektivi spojena plinovoda, kao dio tzv. „Južnog plinskog koridora“ za opskrbu Europe, u svom maksimalnom kapacitetu omogućiti isporuke svega 15 milijardi m3 plina godišnje, što plinovodu „Sjeverni tok 2“ ne predstavlja nikakvu stvarnu konkurenciju s obzirom da će njegov godišnji kapacitet iznositi 55 milijardi m3 plina. Dakle, jasno je zašto TAP  ne predstavlja smetnju ni američkom LNG plinu: on, jednostavno, bez ruskog plina ne bi bio u stanju pokriti niti minimalne europske potrebe za „plavim energentom“, koje će, ionako, sve više rasti kako se budu zatvarale njemačke i francuske nuklearke i termoelektrane na ugljen i, naravno, nastavljao industrijski i svaki drugi razvoj.



A koliko je stanje u EU konfuzno i u političkom smislu, ukazuje i inicijativa Tri mora, koja ima otvorenu američku potporu, a izaziva zabrinutost tzv. stare Europe od „neposluha“ (čitaj: njezine nemogućnosti kontrole i utjecaja) novih članica u istočnom dijelu EU. Tako, jučer, Amerikanci na sastanku te inicijative u Bukureštu nju otovoreno pozdravljaju i najavljuju upravo kroz nju plasiranje svoje nove atlantske strategije u odnosima SAD-EU, a sve to pozdravlja i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker koji je aktivno sudjelovao na jučerašnjem sastanku. I sve bi to djelovalo i više nego idilično da predsjednik jedne od ključnih zemalja Višegradske skupine (koja je i kostur inicijative Tri mora) – Mađarske, Viktor Orban, upravo jučer nije bio gost ruskog predsjednika Vladimira Putina. I ne samo da je bio gost: dvije su zemlje dogovorile nastavak i proširenje političke i gospodarske suradnje u mnogim smjerovima, poput izgradnje dvaju novih reaktora mađarske nuklearke “Paks“ koja sada daje 35% ukupne električne energije Mađarskoj, a nakon proširenja osiguravat će čak 80% i time dugoročno našim susjedima riješiti problem opskrbe električnom energijom. Orban je jučer u Moskvi, otvoreno, pred novinarima, zamolio ruskog predsjednika da jedan krak plinovoda „Turski tok“ (koji bi trebao biti završen do kraja slijedeće godine), ukoliko se usmjeri prema Srednjoj Europi bude građen upravo preko mađarskog teritoirja. Dvije su strane jučer dogovorile nastavak i jačanje financijske suradnje između dviju država (mađarska OTP banka u Rusiji ima čak 200 svojih poslovnica), MOL sudjeluje u eksploataciji velikog nalazišta nafte u blizini ruskog grada Orenburga, odakle dobiva oko 60 000 tona nafte godišnje i td. Najavljuju se zajednički projekti u medicini, prije svega u onkološkom sektoru, i td. i td. A gdje su u tome svemu onda američke i EU proturuske sankcije?

Ali ovo spominjem samo zato što se Orbana u EU smatra klasičnim desničarem i populistom, koji otovreno surađuje s populistima na vlasti u Italiji (iz stranke „Liga“), u Njemačkoj (Seehofer i Bavarska) i Francuskoj, a nije potrebno spominjati koliko dobro surađuje i s aktualnim vladama u Poljskoj i Češkoj koje su prošli tjedan otvoreno stale u zaštitu Mađarske od prijetnji sankcijama EU zbog načina vođenja politike i stanja ljudskih prava u toj zemlji (vidi poveznicu ispod teksta).

Dakle, u Europskoj uniji na sceni je (u sjeni velike migrantske krize kao dominantnog problema kojeg se ovom prigodom nećemo doticati), jedan totalni politički kaos, kojeg možemo svesti na slijedeće elemente: na europskom tlu odvija se veliki geopolitički i geoekonomski sukob između SAD-a i Rusije; polariziraju se odnosi EU Zapad-EU Istok, jačaju suverenističke snage (Bruxelles ih iz propagandističkih razloga naziva „populistima“ ali i kao takve one su posve legitimne); desne „populiste“ otvoreno podržava Trumpova administracija, nastojeći smanjiti utjecaj Bruxellesa i slomiti jedinstvo EU kako bi bilateralnim dogovorima s europskim državama jednostavnije sklapala po SAD povoljnije sporazume; i konačno, desni „populisti“ u mnogim (ne svim, primjerice u Poljskoj i pribaltičkim republikama) EU članicama otvoreno simpatiziraju i Putina, kao i rusku politiku (Matteo Salvini, Marine Le Pen, Viktor Orban, njemačka desna stranka AfD) i te snage imaju zajedničku ideološku platformu koja se sastoji od namjere za promjenom dosadašnjeg ustroja Europske unije u smislu njezine veće decentralizacije i vraćanje izvornim kršćanskim korijenima i vrijednostima. Upravo je o tome jučer u Rusiji Viktor Orban pred novinarima otvoreno govorio.

Kada sve ovo sagledamo, ukljčno i destabilizirajući čimbenik migrantske krize i prijetnji terorizmom, kao i pokrenutih trgovinskih i carinskih ratova globalnog karaktera koje predvodi SAD, a itekako se tiču i EU (primjerice iranska problematika, odnosi s gospodarski prevažnom Kinom i td.), budućnost Europske unije posve je neizvjesna. Klupko njezinih nagomilanih problema iz ove perspektive, zapravo, izgleda nerazmrsivo, i zato nije nikakvo čudo da se sve veći broj ključnih zemalja EU odlučuje na samostalne političke „izlete“ na ovu ili onu stranu svijeta, od od SAD-a, preko Bliskog istoka, do Istočnih geopolitičkih središta (Moskve i Pekinga), nastojeći najprije osigurati što veći stupanj  najvažnijih vlastitih nacionalnih interesa, a tek onda povesti brigu o zajedničkim EU interesima i vrijednostima, ma što one bile i koga god predstavljale. A o tome bi brigu itekako morala voditi i hrvatska državna politika.

Zoran Meter: EUROPI PREDSTOJE VELIKE PROMJENE, MOŽDA I KAOS

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI