Međutim, u ovom je kontekstu zanimljivo podsjetiti na još nešto, a to je, kako je jedna velika europska država donedavno imala idelanu perspektivu postati upravo ono što sada uspjeva Njemačkoj – biti „most“ između Rusije i Zapada. Pogađate – riječ je o Ukrajini! Zemlji idealnog geostrateškog položaja – koja na istoku graniči s velikom Rusijom, s kojom je vežu duboke povijesne, vjerske, jezične i kulturne sveze, a na zapadu sa snažnom Europskom unijom i članicama NATO saveza, čije političke i socio-ekonomske standarde pokušava dosegnuti. Međutim ukrajinske društvene elite 2014. g. čine katastrofalnu grešku zbog totalne nebrige o nacionalnim interesima svoje zemlje, već isključivo o svojim vlastitim – po nalogu Zapadnih kuratora ulaze u otvoreni sukob s ruskim društvenim eleitama. čime Ukrajinu, umjesto perspektivnog međunarodnog subjekta pretvaraju u objekt međunarodne politike, s kojom ova više ne zna što činiti, i o čijoj sudbini sada odlučuju neki tuđi ljudi i tuđi interesi. Zato kratkovidnu politiku ukrajinskih elita otovreno i nazivam velikim zločinom prema svom narodu, sviđalo se to kome ili ne, iz ovih ili onih, (geo)političkih ili drugih razloga.
Zanimljive stvari događaju se ovih dana na diplomatskoj pozornici, prije svega onoj europskoj, koje, neovisno o tome, imaju itekako globalni karakter. Vrlo složena diplomatska aktivnost i križaljka, koja se, slučajno ili ne (a slučajnosti u politici nema) tom prigodom posložila, ovoga puta ukazuje na pripremu ozbiljnih stvari i događaja, zbog kojih se, očito, od strane ozbiljnih igrača ništa ne želi prepustiti slučaju. Minimum koji se pri tom želi postići je onemogućavanje političkih iznenađenja, koja bi pojedinim samostalnim odlukama ovog ili onog karaktera od strane ključnih globalnih igrača mogla izazvati nervozne reakcije suprotne strane.
A sve je počelo neočekivanim telefonskim razgovorom Putin-Trump u prošli petak na inicijativu američke strane (o čemu smo detaljnije izvijestili u našoj analizi, vidi poveznicu ispod teksta), kao svojevrsnom uvertirom u ovotjedne diplomatske aktivnosti na tlu Europe. Tako, osim što je američki državni tajnik Mike Pompeo u ponedjeljak krenuo na svoju europsku turneju, isto je učinio i njegov venezuelanski kolega Jorge Arreas, stigavši u glavnu utvrdu međunarodne potpore vladi Nicolasa Madura – Moskvu. U Rusiju je stigao politički tajnik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Jens Plötner, A ukoliko svemu ovome pridodamo i sastanak Mikea Pompea s ruskim šefom diplomacije Sergeyem Lavrovom 6. svibnja u Finskoj (u okviru ministarskog sastanka Arktičkoga vijeća, kojeg čine Danska, Finska, Kanada, Norveška, Rusija, SAD i Švedska), jasno je kako se događa nešto veliko.
Međutim, u međuvremenu je u čitavoj ovoj „diplomatskoj zbrci“ došlo do jednog dramatičnog obrata, kojeg, nećemo pogriješiti – slobodno možemo nazvati i diplomatskim incidentom. Naime, vrlo je indikativno da je Mike Pompeo, opravdavši to „neodgodivim obvezama“, u utorak, posve neočekivano odgodio zakazani službeni pojet Berlinu, postojano izvrgnutom snažnom američkom pritisku zbog suradnje s Rusijom, ponajviše energetske prirode i vezano uz izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“. Niti malo nije isključeno da je taj potez Pompeo učinio zbog dolaska u Moskvu političkog tajnika njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Jensa Plötnera, svega dan uoči najavljenog Pompeovog dolaska u Berlin. Jer radi se o posve neouobičajenom potezu njemačke diplomacije kada je riječ o odnosu sa svojim prekoatlantskim saveznikom, s čijim je prvim diplomatom u Berlinu trebao razgovarati njegov kolega Heiko Maas ali i kancelarka Angela Merkel, i to o čitavom spektru ozbiljnih tema iz međunarodnih odnosa – od odnosa s Rusijom, stanja u Ukrajini, Siriji, Venezueli, zapadnom Balkanu i plinovodu „Sjeverni tok 2“. Jasno je kako su se pri tom dvije teme nametale kao glavne – Rusija i Venezuela. Jer bez Rusije američko soliranje u Venezueli je vrlo rizično, ne samo gledano regionalno (Latinska Amerika) zbog mogućeg širenja protuameričkog raspoloženja u toj regiji i jačanja potpore Maduru, već i globalno, s obzirom na mogućnost početka isto takvog ruskog soliranja na područjima od primarnog interesa za Moskvu (podsjećam, Latinsku je Ameriku Trumpova administracija opet označila isključivom američkom zonom interesa u kojoj druge globalne sile nemaju što tražiti).
A kada su ruski interesi i „njezino dvorište“ u pitanju, jasno je (gledano i s logike čiste geografije), kako se tu u prvom redu radi o Europi i Bliskom istoku, iako Moskva aktivno proširuje svoje interese i na Daleki istok ali oni još niti izbliza nemaju takvu stratešku važnost kao oni na ruskim zapadnim i južnim granicama.
I da se vratimo spomenutom incidentu. U tim i takvim okolnostima koje smo opisali, najzanimljiviji je, svakako, spomenuti posjet visokopozicioniranog njemačkog diplomata Moskvi, gdje ga je primio zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov. I taj posjet nikako nije plod nekog njemačkog ili ruskog hira, već posljedica pomno isplaniranog poteza Berlina, moguće u uskoj koordinaciji s Moskvom s obzirom na njegovu satnicu (o kojoj nešto više malo niže u tekstu). Njemačka je glavna sila Europske unije, pri čemu je Berlin svjestan svog ključnog značaja za projekciju američkih interesa na europskom tlu. Međutim, za razliku od ranije, ovoga ih puta ne želi slijepo provoditi, nerjetko i protiv vlastitih nacionalnih, prije svega gospodarskih i energetskih interesa. Zato on sada i više nego jasno demonstrira Washingtonu kako u međusobnom dijalogu ne želi pristati na ucjene političkoga tipa ili sankcijske prirode koje SAD pokreću protiv takvih država, kao što su Turska ili Iran. Njemačka se na takvu razinu ne namjerava spuštati i u tu svrhu itekako znalački koristi „rusku polugu“. Ista stvar vrijedi i za politiku Rusije u odnosu na SAD, samo što je ona, kao vojna i globalna velesila u puno komotnijoj poziciji od Njemačke, što demonstrira i partnerstvom s Berlinom i strateškim partnerstvom s Pekingom. S ovim zadnjim, između ostalog, i po pitanju Venezuele. A u Moskvi je Jens Plötner, zajedno s delegacijom njemačkog MVP-a i njemačkim veleposlanikom u Rusiji Rüdigerom von Frischom, sudjelovao i na satanku s vodstvom Ruskog vijeća za međunarodne odnose i Moskovskog analitičkog centra Karnegi. Teme razgovora bile su: odnosi Rusije i Njemačke, odnosi Rusije i EU, mogućnosti za smanjenje napetosti između Moskve i Washingtona, kao i perspektive riješenja ukrajinske krize u kontekstu nedavnih izbora u toj zemlji. Dakle, vrlo slične onima koje su se dan kasnije u Berlinu trebale razmatrati s Mikeom Pompeom.
Pompeo se, gotovo sigurno, osjećao uvrijeđen i ponižen ovim njemačkim potezom i on je, povukavši isto tako neuobičajen diplomatski potez, njemačkoj vladi želio odaslati jasnu poruku da se tako s njim ne može poigravati. Međutim, i Berlin je, očito, Pompeu htio i poslao jasnu poruku da se niti on s Njemačkom na takav način ne može poigravati, Jer treba znati i naglasiti, da Mike Pompeo u više od godinu i pol dana koliko je na dužnosti američkog državnog tajnika, niti jednom nije posjetio Njemačku, a posjetio je čak 38 zemalja! Sve to skupa govori o složenosti ukupnih američko-njemačkih odnosa od dolaska u Bijelu kuću Trumpove administracije.
Ali američki državni tajnik, očito osokoljen pozitivnom atmosferom razgovora s ruskim kolegom Sergeyom Lavrovom u Finskoj (o čemu svjedoči i dogovor za njihov novi susret u Sočiju, već 14. svibnja, a postiji velika mogućnost da ga tamo primi i ruski predsjednik Putin!), sada se osjeća dovoljno moćan da i sam, bez pomoći Angele Merkel, s Moskvom pokuša postići po SAD što povoljnije dogovore i sporazme. Koliko će u tome uspjeti posve je drugo pitnje. Jer bio Pompeo uvrijeđen na Njemačku ili samo svjestan svoje iznenadne dobre pozicije kada je dijalog s Moskvom u pitanju, potpuno je jasno kako je ipak Njemačka ona zemlja koja je preuzela ulogu svojevrsnog „mosta“ između Istoka i Zapada, a time i između Rusije i Sjedinjenih Država ukoliko Washington i dalje želi zadržati savezničke ili partnerske odnose s EU (jer odnosi SAD-Rusija, da se i sutra počnu normalizirati, još će dugo vremena biti opterećeni međusobnim nepovjerenjem). Udobna je to pozicija za Berlin, do sada stalno u američko-britanskoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj sjeni, koju je još od davnina priželjkivao. Naravno, ukoliko do kraja uspije izdržati političke i ekonomske pritiske Washingtona, a sva je prilika da će se upravo to i dogoditi.
Međutim, u ovom je kontekstu zanimljivo podsjetiti na još nešto, a to je, kako je jedna velika europska država donedavno imala idelanu perspektivu postati upravo ono što sada uspjeva Njemačkoj – biti „most“ između Rusije i Zapada. Pogađate – riječ je o Ukrajini! Zemlji idealnog geostrateškog položaja – koja na istoku graniči s velikom Rusijom, s kojom je vežu duboke povijesne, vjerske, jezične i kulturne sveze, a na zapadu sa snažnom Europskom unijom i članicama NATO saveza, čije političke i socio-ekonomske standarde pokušava dosegnuti. Međutim ukrajinske društvene elite 2014. g. čine katastrofalnu grešku zbog totalne nebrige o nacionalnim interesima svoje zemlje, već isključivo o svojim vlastitim – po nalogu Zapadnih kuratora ulaze u otvoreni sukob s ruskim društvenim eleitama. čime Ukrajinu, umjesto perspektivnog međunarodnog subjekta pretvaraju u objekt međunarodne politike, s kojom ova više ne zna što činiti, i o čijoj sudbini sada odlučuju neki tuđi ljudi i tuđi interesi. Zato kratkovidnu politiku ukrajinskih elita otovreno i nazivam velikim zločinom prema svom narodu, sviđalo se to kome ili ne, iz ovih ili onih, (geo)političkih ili drugih razloga. Osim toga, tragični „ukrajinski poučak“ mora biti otrježnjenje za sve one europske (u našem slučaju, i prije svega za hrvatske) političke i društvene elite, ali i primjer kako se ne smije voditi državna politika. Osobni interesi prije nacionalnih, kratkovidni ključni vanjskopolitički i gospodarski potezi, povučeni bez prethodnog strateškog promišljanja i analize, već isključivo kao posljedica komoditeta, lijenosti ili pukog podaništva, neki su od najvažnijih elemenata koji u pravilu redovito dovode do unutarnjeg kolapsa pa i samih disolucija država čije si elite takav oblik vladavine dopuštaju.
https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-razgovor-putin-trump-zelja-za-pomirbom-ili-objava-rata-venezueli/
Original možete pronaći na www.geopolitika.news