Jučer i danas u Hongkongu su opet izbili neredi u kojima se prosvjednici masovno sukobljavaju s pripadnicima snaga sigurnosti. Što i tko stoji iza najnovijih izgreda, koji su se, prema logici stvari i odustajanja hongkoške vlade od usvajanja kontroverznog zakona o izručenju (ekstradiciji) trebali smiriti a ne eskalirati, i upravljaju li radikalnim dijelom prosvjednika pojedine strane silnice s ciljem destabilizacije ukupnog stanja u tom 7-milijunskom megapolisu i azijskom i svjetskom financijskom središtu? Želi li se destabilizacijom Hongkonga destabilizirati i sama Kina čiji je on administrativni dio, iako s vrlo širokom autonomijom – gotovo na razini nezavisne države? Na ta i neka druga pitanja pokušat ćemo odgovoriti u ovoj analizi.
Nakon što je Carrie Lam, predsjednica vlade Hongkonga 7. srpnja objavila kako rasprava o promjeni zakona o ekstradiciji nije „životno važna“ za taj grad i da se ona odgađa, u utorak, 9. srpnja, na tu se temu oglasilo i kinesko Ministarstvo vanjskih poslova kroz riječi svog službenog glasnogovornika Genga Shuanga. On je izjavio kako se Kina s uvažavanjem odnosi prema toj odluci hongkonške vlade.
Naime, nakon prošlomjesečne najave razmatranja spomenute zakonske inicijative (koja se odnosi na izručenje kineskom pravosuđu osumnjičenih osoba za kršenje kineskih zakona, koje se skrivaju na teritoriju Hongkonga), u tom su gradu s posebnim administrativnim statusom i širokim autonomnim ovlastima (unutar kineske države) izbili masovni prosvijedi stanovnika, koji su povremeno završavali i velikim neredima i sukobima s policijom. Pod tim pritiskom honkonška vlada je odlučila zaustaviti njegovo razmatranje, što, međutim, nije zaustavilo prosvijede. Tako su 7. srpnja iznova održani novi veliki prosvjedi, po prvi put i na kopnenom dijelu Hongkonga.
Zbog događaja u Hongkongu došlo je i do naglog pogoršanja kinesko-britanskih odnosa, a dvije zemlje razmjenjuju oštru retoriku i međusobno se optužuju za događaje proteklih dana i tjedana u tom gradu. Tako britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt početkom srpnja govori o „ozbiljnim posljedicama“ za Kinu koje se mogu pojaviti ukoliko ona ne bude poštivala riječi i duh sporazuma, koji Hongkongu jamči posebne slobode (Hunt misli na zajedničku kinesko-britansku deklaraciju iz 1984.g.). Prije citiranja Huntovih riječi samo bih podsjetio kako nezavisni pravni sustav u Hongkongu funkcionira odvojeno od matičnog dijela Kine, sukladno sporazumu o predaji britanskog suvereniteta nad Hongkongom Kini 1997.g., kojim je on i službeno prestao biti britanska kolonija. Hongkong je postao kineska autonomna administrativna jedinica u okviru politike „Jedna zemlja, dva sustava“.
A evo što je izjavio šef britanske diplomacije: „Ja ništa ne govorim o tome kakve mogu biti te posljedice, to bi od mene, kao ministra, bilo nepravilno“, izjavio je Hunt u intervjuu radiu BBC i dodao, kako se „Velika Britanija vrlo ozbiljno odnosi prema toj situaciji“. „Mi smo zemlja koja je utemeljila demokraciju, vladavinu zakona i građanska prava po čitavom svijetu tijekom velikog dijela naše povijesti, i mi tu situaciju (u Hongkongu) ocjenjujemo vrlo zabrinjavajućom“. I najvjerojatniji budući nasljednik premijerke Therese May Boris Johnson također je izjavio kako podupire prosvjednike u Hongkongu.
Međutim, kineska strana nije ostala ravnodušna oko britanskih pogleda na zbivanja u Hongkongu. Tako je u srijedu, 3. srpnja, kineski veleposlanik u Londonu Liu Xiaoming, nakon što je britanska premijerka Theresa May prethodno u parlamentu izjavila kako je bila „šokirana“ scenama nasilja kada su prosvjednici u ponedjeljak upali u zgradu Zakonodavnog vijeća u Hongkongu, nastupio je u svom rijetkom televizijskom obraćanju i optužio britansku vladu za miješanje u zbivanja tog kineskog grada. „Britanska vlada je odlučila stati na krivu stranu, ona je dala neumjesne izjave, ne samo mješavši se u unutarnje stvari Honkonga, već i podržavši one koji vrše nasilje i krše zakon“, izjavio je Liu. Dalje je kazao, kako je Velika Britanija željela „onemogućiti“ vladi Hongkonga da „izgrednike privede pravdi, što predstavlja jasno miješanje u vladavinu zakona u Hongkongu“. Pri tom je ponovio kako je „Hongkong posebni administrativni dio Kine i da više nije ono što je bio u vrijeme britanske kolonijalne vlasti“. (Iako to kineski diplomat ovdje izrijekom nije javno kazao, zanimljivo je podsjetiti i kako su pojedini prosvjednici, koji su se nasilno probili u upravnu zgradu Hongkonga nosili i britanske kolonijalne zastave). Zbog ovih je riječi kineski diplomat bio pozvan u britansko Ministarstvo vanjskih poslova kako bi pojasnio svoje izjave.
Službeni Peking optužuje London za podstrekivanje nereda, a pojedini kineski mediji čak govore kako London želi izazvati građanski rat u Hongkongu i za to optužiti Peking.
Općenito gledano, stanje je po Peking prilično složeno: Hongkong je službeno kineski državni teritorij, a svaki oblik nasilja, poglavito prema snagama sigurnosti (u Hongkongu su one potpuno autonomne od Pekinga, a Kina u gradu, prema sporazumu, ima samo jedan garnizon kojeg plaća isključivo vlada u Pekingu, međutim, i on može biti aktiviran samo u slučaju elementarnih nepogoda), po kineskom zakonu (i zakonima svake ozbiljne države svijeta) mora biti strogo sankcioniran, a u protivnom se može smatrati slabošću ili strahom središnje vlade. Ali ukoliko bi Peking odlučio uvesti red u Hongkong jačanjem svog sigurnosnog aparata, to bi moglo dovesti do otvorenog sukoba s dijelom tamošnjeg, radikalno usmjerenog stanovništva, koje je do izražaja došlo u pretprošli ponedjeljak upadom u zakonodavnu zgradu Hongkonga. Nije potrebno niti govoriti koliko bi takva akcija Pekinga bila rado dočekana i stavljena „na nož“ ne samo od britanske, već i od strane vlade Sjedinjenih Američkih Država, u kontekstu sadašnjih globalnih geopolitičkih procesa i napetosti, kao i pokrenutih gospodarskih sukoba tj. američko-kineskog trgovinskog rata. Nesumnjivo je da bi bilo kakva jača represivna akcija kineske vlade u Hongkongu automatski bila stavljena i u konktekst poznatih zbivanja iz studentske revolucije na pekinškom trgu Tiananmen u proljeće 1989.g,, koja je okončana uporabom otvorene vojne sile od strane tadašnje komunističke vlade na čelu s predsjednikom Dengom Xiaopingom. Nedvojbeno bi usljedila retorika tipa one, kako Kina iznova „pokazuje svoje pravo lice“ i uporabljuje represivnu silu protiv „mirnih“ prosvjednika – željnih jedino veće demokratizacije zemlje.
Peking, naravno, sve to dobro zna ali je zbog ubrzane destabilizacije stanja u Hongkongu došlo vrijeme da se konačno mora odlučiti između striktne provedbe svojih zakona koji se odnose na nužnost suzbijanja nereda i privođenja izgrednika pravdi s jedne, i vođenja računa o osjetljivoj globalnoj geopolitičkoj situaciji s druge strane. Ukoliko je suditi prema spomenutoj izjavi kineskog MVP s početka teksta, čine se kako je konačno izabrao svoju taktiku i pristup novonstalom stanju, odlučivši se za politiku nemiješanja tj. čekanja povoljnijeg političkog trenutka za eventualno donošenje spomenutog zakona o izručenju u toj svojoj autonomnoj administrativnoj jedinici, pri čemu će smirivanje nereda prepustiti autonomnim snagama reda tj. tamošnjoj vladi, što je i sukladno sporzumu o statusu Hongkonga. Naravno, teško je vjerovati kako će se prosvjednici u Hongkongu time i zadovoljiti (poglavito onaj njihov radikalni dio, koji je nedavno upao u gradski parlament, mašući britanskim kolonijalnim zastavama; sjetimo se i tzv. revolucije kišobrana iz 2014.g. kada se također prosvjedovalo protiv središnje kineske vlasti i pojedinih njezinih odluka) te je puno više za očekivati kako će oni, prije ili kasnije (a to se upravo od jučer i događa) krenuti u nove akcije kojima će se zahtjevati ne odlaganje rasprave o spornom zakonu, već njegovo potpuno odbacivanje, ali i daljnja demokratizacija političkog života unutar Hongkonga. Demokratizacija, koju je britanska kolonijalna vlast svo vrijeme svoje, više od stogodišnje vladavine odbijala omogućiti tamošnjim stanovnicima (uključno i slobodno putovanje u Veliku Britaniju), da bi 1995. g. – svega dvije godine uoči prepuštanja svoje dotadašnje kolonije kineskoj upravi, oćito ne slučajno, posljednji britanski guverner Hongkonga Chris Patten (kasniji povjerenik EU) uveo pojedine oblike demokratskih standarda, poput neposrednog izbora za svega 12-ero zastupnika tamšnjeg parlamenta. Iz te perspektive gledano, današnja britanska briga za veću demokraciju u Hongkongu izgleda prilično licemjerno.
A sva ta nova demokratizacija u Hongkongu ili nove revolucije predstavljat će i novo veliko „bacanje rukavice izazova“ u lice službenog Pekinga. Jer stihijska demokratizacija uličnim metodama, poglavito bez bilo kakvog partijskog nadzora tj. dogovora sa središnjom vladom na kopnu za Kinu je nedopustiva. Kina je, ionako, na iznenađenje mnogih, u pregovorima s Britancima 1997.g. pristala na status Hongkonga kojim je njemu zajamčen ostanak na snazi kapitalističkog ekonomskog sustava, iako, da je htjela drukčije, Velika Britanija tu ama baš ništa ne bi mogla učiniti (same stanovnike Hongkonga o njihovim željama tijekom pregovora između Londona i Pekinga, naravno, niti jedna od dviju strana ništa nije željela pitati iako se odlučivalo upravo o njihovoj sudbini). Kineski državni vrh morat će itekako pravilno odvagnuti sve „plusove“ i „minuse“ po svoje nacionalne interese prije bilo kakvog donošenja odluke, na koji način smirivati uzavrele strasti i visoke tenzije u Hongkongu. Za sada to želi učiniti poštivanjem odluka same gradske vlade. Ali što će se dogoditi ako prosvjednici krenu rušiti tu istu vladu, što također nije isključeno? To bi značilo i novu revoluciju na koju Peking više ne bi mogao reagirati isključivo političkim priopćenjima, već bi, vjerojatno, bio primoran i na aktiviranje svog sigurnosnog aparata, a što bi definitivno izazvalo anarhiju u tom gradu-otoku, koji Kini u gospodarskom smislu znači jako puno zbog svog jedinstvenog administrativnog statusa, zahvaljujući kojem je i postao jedno od vodećih financijskih i poslovnih središta Azije i čitavoga svijeta, i mjesto na kojemu se „susreću istok i zapad“. Jer revolucije si kineska vlada ne može dopustiti a da pri tom ne ugrozi i samu sebe. A svojim bi nečinjenjem nedvojbeno potaknula daljnje jačanje separatističkih težnji, poput onih u ujgurskoj autonomnoj regiji na zapadu Kine, većinski nastanjenoj muslimanskim stanovništvom.
Dakle, čini kako su Britanci, ponovo, po tko zna koji put svojim „daljinskim upravljačem“ za upravljanje ili utjecaj nad pojedinim globalnim procesima i kriznim žarištima, s više od 10 tisuća kilometara distance od „mjesta zločina“ uspjeli stvoriti ozbiljan politički i sigurnosni problem velikoj Kini, doslovno u njezinom dvorištu. I to baš „slučajno“, u vrijeme kada se ona na globalnoj razini sa Sjedinjenim Državama bori za dominaciju u svjetskoj ekonomiji i trgovini.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news