Da je bilo lustracije, najljepši zagrebački trg dobio bi ime najuglednije Titove hrvatske žrtve – kardinala Alojzija Stepinca

Davor Puklavec/PIXSELL

Josip Broz Tito, u jesen 1946., poslao je nedvosmislenu poruku Jakovu Blaževiću, preko Aleksandra Rankovića, da mora osuditi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na kaznu dugogodišnje robije, ako ne želi izgubiti vlastitu glavu. Stepinčev javni tužitelj, Blažević, je sačuvao živu glavu, osudivši Stepinca na 16 godina zatvora

Nesmiljeni komunistički diktator, Josip Broz Tito, u jesen 1946., poslao je nedvosmislenu poruku Jakovu Blaževiću, preko Aleksandra Rankovića, željezne ruke OZNE, da mora osuditi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na suđenju u Zagrebu, na kaznu dugogodišnje robije, ako ne želi izgubiti vlastitu glavu. Stepinčev javni tužitelj Blažević, proveo je u djelo volju prvoga čovjeka jugoslavenske komunističke partije i tako sačuvao živu glavu, osudivši Stepinca na 16 godina zatvora.

Tito nije mogao oprostiti Stepincu njegovu ustrajnost u vjernosti Hrvatske crkve Petrovoj Stolici u Rimu. Ista gledišta, Tito je iznio, u prosincu 1949. udruzi „Narodnih slovenskih svećenika“, potičući ih na otpadništvo od Rima: „Mi smo se Jugoslaveni odvojili od Moskve. Zašto se i vi ne biste odvojili od Rima?“

Tijekom politički montiranog sudskog procesa Stepincu, Tito je nudio zagrebačkom nadbiskupu odlazak zrakoplovom u inozemstvo, na što Stepinac, dakako, nije pristao, iz najmanje dva razloga. Bijegom iz tuzemstva u Rim, Stepinac bi faktički priznao „krivnju“, a komunistički režim bi se pokazao „velikodušnim“. Stepinac nije sebi dopustio upasti u tako politički prozirnu, namještenu Titovu plitku klopku, duboko svjestan vlastite nedužnosti i uvjeren da će mu povijest dati za pravo, što kao vjerni hrvatski duhovni pastir, nije napustio vjerničko stado, u olovnim vremenima teških kušnji i mučnih izazova.
Poslije nepravedne Stepinčeve osude, nakon što je međunarodna javnost nedvojbeno osudila sudsku farsu u Zagrebu i komunistički progon Stepinca, Tito je razgovarao s dopisnikom New York Timesa, Sulzbergerom, i u tom intervjuu pokušao opravdati Stepinčevu osudu:

„Pravoslavno stanovništvo bi se pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio pušten na slobodu, te kad bi bio otputovao u inozemstvo. (…) Ono, to jest pravoslavno stanovništvo, smatra Stepinca ratnim zločincem. I tu mi ne možemo ništa mijenjati. Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva. (…) Ima u svijetu slučajeva kad, u ime višeg državnog interesa, pravednici bivaju zatvarani, pa čak i ubijani.“

Za Tita je „viši državni interes“ bio, ne samo osuda pravednika Stepinca, nego i vlastito otvoreno svrstavanje na stranu srpskog pravoslavlja, što je Tito potvrdio 16. kolovoza 1950., u razgovoru s američkim senatorom Blai-Moodyem, kada mu je kazao: „Stepinca silno podržavaju jugoslavenski katolici, ali ga isto tako žestoko kritiziraju srpski pravoslavci, koji su većina.“ Svrstavanje na stranu srpskog pravoslavlja, te djelovanje protiv Stepinca i hrvatskih katolika, Tito je potvrdio kada je smišljeno dopustio patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, Gavrilu, povratak iz progonstva, iz Londona u Beograd.



Patrijarh Gavrilo izbjegao je u London 1941., skupa s kraljem Petrom, gdje je kritizirao „komunističke bandite“. Preko toga Tito je olako prešao i preko svojih izaslanika vratio Gavrila u Beograd, gdje je patrijarh SPC-a odigrao od Tita namijenjenu mu ulogu, to jest, susljedno je verbalno napadao Alojzija Stepinca. Političke karte u korist Srbije, Tito je posložio u komunističkoj Jugoslaviji, slično kao velikosrpski režim u monarhističkoj Jugoslaviji!

Federalizam je bio lažan, jer su nadmoć u komunističkoj Jugoslaviji, pod Titovim vrhovništvom, imali Srbija, srpska nacija u službi partije i SPC, a Hrvati i Albanci su bili najviše majorizirani. Za razliku od Srbije, Hrvatska tada nije smjela imati svoju zrakoplovnu kompaniju i ni jednu tvornicu automobila i oružja.

U knjizi „Crveni menageri“, Stjepan Đureković je napisao: „Kao i cijelo vrijeme poslije rata, srbijanska poduzeća opet uživaju sve beneficije, a hrvatska su u gorem položaju nego da su iz Pinochetovog Čilea. Nije ni čudo kada u federalnim ministarstvima radi 95 posto Srba, a na sve druge nacije otpada jadnih 5 post.“

Dvije godine prije smrti, 28. veljače 1978., Tito se u intervjuu dnevniku The New York Time, potvrdio dosljednim Stepinčevim protivnikom, jer je za Stepinca kazao da je, „za vrijeme rata u Hrvatskoj prekrštavao pravoslavne“ (…) „surađivao sa Nijemcima i ustašama“ (…) „bio otvoreni neprijatelj nas i naših naroda“.

Danas, pak, nakon preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, možemo samo reći – da je bilo lustracije, najljepši zagrebački trg dobio bi ime najuglednije Titove hrvatske žrtve – kardinala Alojzija Stepinca.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI