Dobro pročitajte još jednom riječi koje je upotrijebio Stevo Žeželj
Na Županijskoj skupštini Šibensko-kninske županije, stanoviti Stevo Žeželj, vijećnik s liste Stipe Petrine i predstavnik srpske nacionalne manjine postavio je pitanje zbog čega on, kao abolirani pripadnik vojske takozvane SAO Krajine, ne može dobiti dozvolu za lovačku pušku. Konkretno, Žeželj je rekao sljedeće: ”Ja sam lovac od 1982. godine, a sada mi ne daju ni dozvolu za pušku jer sam se u ratu borio na strani Srpske Krajine. Predao sam tužbu na sud u Splitu, ali ja ne govorim u svoje osobno ime, već smatram da je vrijeme da se konačno građanski rat prevaziđe”, kazao je Žeželj i izazvao pravi metež u vijećnici.
Sve do ove izjave, velikosrpska politika u Hrvatskoj se skrivala iza patetike Milorada Pupovaca, žaleći isključivo nad srpskim žrtvama ali i iskazujući uvijenu odbojnost prema samom ratu, koji eto, nikom nije donio ništa dobro. Iz svega se dalo iščitati nezadovoljstvo, pa i nesposobnost preuzimanja odgovornosti za rat ali i neprihvaćanje realiteta vojnog poraza. Ipak, nikada do sada nismo čuli od srpskih političara u Hrvatskoj ne samo priznanje, već i određeni ponos što su na ovaj ili onaj način sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Da bi i to čuli, pobrinuo se Stipe Petrina, popularni galamdžija i lokalni šerif čija se politika svodi na destruktivni, prostački populizam. Kao univerzalni populist Petrina je spreman stupiti u savez sa svakim, tako da mu vjerojatno ne smeta što je čovjek s njegove liste bivši pripadnik vojske SAO Krajine koji prosto vapi za oružjem. Puška mu je toliko potrebna da ne može bez nje živjeti. Možda mu hrvatska država treba kupiti pušku, ili neka im otvorimo skladište oružja pa neka se gospoda posluže? Šalu na stranu, Hrvatska s ovakvim vijećnicima legalizira borbu za Veliku Srbiju.
Podsjetimo, nedavno je u Baranji, po iskazima žrtava i svjedoka, deklarirani četnik bacio bombu na kuću jedne obitelji samo zato jer su izvjesili hrvatsku zastavu na dan državnosti. Isti je priveden, a većina medija u Hrvatskoj je prešutjela mržnju prema drugoj vjeri i naciji kao glavni motiv napada. Izgleda da je to bila generalna proba hrvatske tolerancije i svijesti.
Dobro pročitajte još jednom riječi koje je upotrijebio Stevo Žeželj. On naime uopće ne relativizira vlastitu pripadnost vojsci koja je provela etničko čišćenje i počinila mnogobrojne masovne zločine nad Hrvatima i drugim nacionalnostima. Žeželj jasno kaže da se u ratu borio na strani Srpske Krajine. Boriti ne znači biti mobiliziran, voditi kuhinju ili obavljati nekakve manje bitne logističke poslove. Boriti se na strani Srpske Krajine znači pucati na Hrvatsku i Hrvate, a možda ih ubiti, ako se za tako nešto ukaže prilika. Pripadati nečemu i boriti se za nešto su dvije potpuno odvojene stvari.
Takav čovjek sjedi u Županijskoj skupštini predstavnika hrvatske nacije. I još se žali što mu ne damo oružje, iako je dobro poznato kako su i četnici počeli s lovačkim naoružanjem, prije nego što ih je naoružala tadašnja JNA.
Često čitamo i slušamo o tome kako u Srbiji rehabilitiraju četničke zločince iz drugog svjetskog rata. Stvar je kod nas još i gora jer ono što Srbi rade s mrtvima, mi izgleda radimo sa živima.