ALIJA IZETBEGOVIĆ – NAJSIGURNIJE utočište špijunima KOS-a u RBiH

0
1457
Helene C. Stikkel.

Osumnjičen da je pod šiframa ’Otrov’ i ’Gavran’, radeći za četničku stranu i KOS, prije i tokom rata počinio teška kaznena djela podrivanja obrambene i vojne moći RBiH, ubojstva, zlouporabio službeni položaj, te kazneno djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki njegov korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu

U nekoliko ćemo nastavaka u našem tjedniku 7Dnevno, objaviti istinu o ljudima i događajima koji su bili dio velike KOS-ove hobotnice koja je režirala ratnu svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, čije su posljedice vidljive i danas, kada su Hrvatska i njeni čelnici osuđeni kao agresori na BiH.

Zato će se Izetbegović jr. sporazumjeti sa Srbima na štetu Hrvata… Za vrijeme akcije „Trebević 2“, Služba državne bezbjednosti BiH (SDB BiH) je 17. studenoga 1993. službeno zabilježila prepičavanje Mehe Karišika o tim događanjima: „Čuo sam za Seada Rekića dok je radio u prostorijama Centrale SDA Sarajevo. Naime, Rasim Muharemović koji je po Keminim riječima bio zadužen za bezbjednost stranke mu je više puta sugerisao da se u PL uključi i Sead Rekić. Kemo dalje kaže da ga je Sefer Halilović upozoravao na Rekića kao čovjeka koji radi za KOS. Međutim, na ponovno insistiranje od strane Rasima Muharemovića da Kemo primi Rekića u PL, on se odlučuje da po Rasimu pošalje upitnik Seadu Rekiću.“ Rekić je Muharemovićev upitnik poslao u Vasiljevićev i Muslimovićev kabinet, a Vasiljević je taj „krunski dokaz“ spomenuo u svojoj izjavi, pa je jasan put kojim ga je dobio. Prije nego se odmakne od SDA i usmjeri u MUP RBiH, Muharemović j savjetovao Rekića neka obrati pažnju na MUP RBiH, jer iz njega uskoro odlazi Avdo Hebib što bi za njega (Rekića) bila odlična prilika. Rekić je naglasio Muharemoviću da je razgovarao s Omerom Behmenom i da ako Behmen upita Muharemovića za njega, neka ovaj pronađe samo riječi hvale. Bilo je jasno da je veza između Rekića i Muharemovića bila više od poznaničke relacije.

Loading...

Preko SDA do podataka o naoružavanju Muslimana

Podaci o Vikićevoj jedinici

Kako bi u MUP RBiH došao na što uobičajeniji način, Rekić je primao instrukcije i od „pijačnog radnika“, Fikreta Muslimovića. Prisjećajući se tih detalja, Rekić je napisao:

Negdje u ljeto 1991. ja sam došao na vikend u Sarajevo, te me je pozvao telefonom Fikret Muslimović i rekao da dođem u njegovu kancelariju. Kada sam došao, rekao mi je, da li ja poznajem organizacijsku strukturu i ostale podatke jedinice za posebne namjene MUP-a RBiH, te sam ja odgovorio potvrdno, jer smo zajedno izvodili sa pripadnicima MUP-a vježbe i lično sam poznavao ljude u toj jedinici, a prije svega Dragana Vikića. Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi, vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu oklopnih vozila. Rekao mi je da hitno napišem i rekao mi je da mu tu procjenu traže ’ovi gore’, misleći na centralu KOS-a u Beogradu. Fikret mi je rekao da ja dođem u kontakt sa Vikićem i da snimim razgovor sa Vikićem u cilju da se vidi kakva je borbena gotovost jedinice, odnosno spremnost Vikića da se suprotstavi Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, rekao mi je isti, da ne postavljam odmah pitanje nego da se podsjetimo na naše zajedničke dane saradnje, s tim da je prije toga Fikret nazvao zastavnika Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i koji će mi objasniti način njegovog rada. Tada sam ili ranije nazvao Vikića pa smo se našli u restoranu ’Šentada’. Sjeli smo u unutrašnjost restorana, a tada sam ja u svemu postupao po zadatku Muslimovića i započeo sam nakon uvoda sa pitanjima kako bi dobio što više odgovora od Vikića. Sjećam se da mi je Vikić govorio da ga iznenađuje da Vojna policija osmatra bazu Specijalne jedinice i da se tamo šaljezastavnik Lizdek Nedeljko. Ja sam predložio Vikiću da odemo u kasarnu ’Viktor Bubanj’, kod kapetana Tomčića i da o svemu tamo porazgovaramo … Kada je Vikić otišao ja sam predao kasetofon sa kasetom Muslimoviću.

U izjavi na ove okolnosti, u sklopu istrage protiv Rekića i Muslimovića, Dragan Vikić se prisjetio da ga je Rekić pozvao telefonom i saopćio mu da je došao „za vikend“ u Sarajevo, te je inzistirao na susretu. Razgovor je, po Vikićevom sjećanju, bio opušten i normalan.
Nakon ovog susreta Vikić je rekao da ga je Rekić više puta pozivao na sastanke i privatna druženja i zapazio je da su nekoliko puta sjedili u restoranu „Šentada“. Zapravo, ako se pogleda Rekićeva izjava na ove okolnosti, vidi se da je postupio po Muslimovićevom naređenju i prvobitno radio na „dobivanju povjerenja“ kod izvora informacija.

Tek kada su se njihova zajednička druženja udomaćila, Rekić je krenuo s postavljanjem pitanja o borbenoj gotovosti jedinice kojom je komandirao Vikić, te njenoj političkoj orijentaciji, u slučaju sukoba sa JNA. Kada je Rekić u izjavi potpuno demaskirao i dokazao ulogu Muslimovića u pripremama za agresiju na RBiH, radu na podrivanju borbene moći RBiH i njihovoj, zajedničkoj suradnji sa četnicima, sudsko-vojni tandem Kreho i Bisić odlučili su Muslimovića uvrstiti na popis osumnjičenih i uzeti njegovu izjavu prije podizanja optužnice „za neprijateljsku djelatnost“. Muslimović je u svojoj izjavi, o saradnji s Rekićem rekao, da je Rekić bio dobar vojnik i da s njim, osim službenih, nikakvih drugih
kontakata nije imao. Muslimović je nadalje tvrdio da je „od nekog momka na pijaci čuo da je Rekić počeo raditi u MUP-u“. Ipak, prestrašen, Muslimović, iako se branio, napravio je greške iz kojih se vidjelo da nije govorio istinu. Muslimović je tako ustvrdio da je „u Beogradu saznao, kada mu je Rekić kazao, da je po Vasiljevićevoj naredbi prešao u Savezni SUP“.

Tko, dakle, govori istinu? „Momak na pijaci koji prodaje paprike“ ili šef u centrali KOS-a? Muslimović je dodao kako je „o svojim saznanjima informirao prof. Enesa Pelidiju koji, opet, informirao Aliju Izetbegovića“. Zanimljivo, nitko od spomenutih nije reagirao(!?).

Rekićeva teška kaznena djela

Osumnjičen da je pod šiframa „Otrov“ i „Gavran“, radeći za četničku stranu i KOS, prije i tokom rata počinio teška kaznena djela podrivanja obrambene i vojne moći RBiH, ubojstva, zlouporabio službeni položaj, te kazneno djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki njegov korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu. Dokazi izvedeni tijekom istrage, ukazivali su da je Rekić, postupajući po naređenju načelnika KOS-a, Fikreta Muslimovića, načinio skicu i strukturu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu njene snage i mogućnosti upotrebe sa ciljem da generalima Vasiljeviću i Tumanovu predoči snagu do tada, jedine poznate organizirane formacije koja bi mogla pružiti otpor JNA. Nadalje, Rekić je provodio i tajno prisluškivanje komandanta te jedinice, Dragana Vikića a sadržaj snimljenih razgovora predavao je Muslimoviću.

Rekić je opet prema Muslimovićevoj naredbi snimao i Rasima Muharemovića, a kazete i ostale prikupljene podatke predavao Milivoju Lončareviću koji ih je prosljeđivao
Muslimoviću. Ostala kaznena djela koja su se stavljala Rekiću na teret bila su: informiranje centrale KOS-a o tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo – Sandžak, zataškavanje informacija o načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu kojeg su izveli pripadnici jedinice kapetana Dragana Vasiljkovića, Rekićeva naredba da se napadne vozilo JNA u Mostaru, što je bio povod generalu Momčilu Perišiću za početak bombardiranja Mostara, te druga teška djela.

Rekić i ubojstva na Igmanu

U akciji u Mostaru, Rekiću je asistirao oficir KOS-a iz vojarne „Sjeverni logor“, Branko Glavaš. Kasnije se Rekić hvalio da je „lično naredio pucanje na ’pincgauer’ JNA“. Međutim, tu nije bio kraj opusu Rekićevog rada za četnike i KOS. Rekić je, naime, sljedeći upute ce-
trale KOS-a, preuzeo glavnu ulogu prilikom iseljavanja vojarne JNA u Pazariću, odakle je JNA izvukla kompletno naoružanje koje su, prije Rekićevog pojavljivanja, htjeli predati snagama RBiH.

Krajem 1992., Rekić je došao na Igman i sudjelovao u operaciji deblokade Sarajeva „Jug 92“. Tada je na Igmanu ubijen Fadil Đoza i teško je ranjen Mirsad Ćatić, s čime se u vezu dovodio upravo Rekić. U tijeku operacije „Jug 92“, Rekić se povukao s ključnog mjesta za uspjeh operacije „Crveni klanac“, uzrokovavši smrt nekoliko vojnika ARBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova, Smaila Rizvana. Nakon uhićenja je sve priznao. Rekićevim svjedočenjem, te svjedočenjem ostalih svjedoka, došlo se i do Muslimovićeve kaznene odgovornosti. Za djela koja su se njemu, u početku, stavljala na teret, bila je zapriječena kazna od 15 godina zatvora. Tako je Muslimović već bio jednom nogom u zatvoru. Bio je to kraj mjeseca svibnja 1993. godine…

Sjećajući se tog procesa, tužitelj Mustafa Bisić je u studenom 1993. izjavio sljedeće: „Početkom travnja 1993. godine, kao okružni vojni tužilac zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim obaranje mosta u B. Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane za Igman i slične stvari.

Ovu Informaciju, koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva, dr. Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP-a RBiH i načelniku GŠ ARBiH, Seferu Haliloviću.“

A onda se umiješao Alija Izetbegović…

Inače, predmet protiv špijuna Rekića su, pod nadzorom komandanta ArBiH, Sefera Halilovića, vodili predsjednik Okružnog vojnog suda, Senad Kreho i vojni tužitelj, Mustafa Bisić. Kako je Haliloviću bilo poznato da je Rekić tek jedan u lancu špijunske mreže KOS-a unutar RBiH, naredio je Bisiću i Krehi da vode istragu o čitavom Rekićevom službovanju za KOS. Tako su došli i do Fikreta Muslimovića i Envera Mujezinovića, koji su prešutili da uopće poznaju Rekića. U trenutku kada je Rekić bio u pritvoru, Muslimović je očekivao hapšenje, dok je Mujezinović bio pod istragom jer je prešućivao poznanstvo s Rekićem.

No, kada je kompletna vrhuška KOS-a u RBiH potpuno razbijena, dogodio se potpuni, neočekivani, obrat. Naime, po istom principu kako se to dogodilo i krajem 1991., kada je Muslimović o Rekiću obavijestio Izetbegovića, a on je to odšutio, tada, 1993. godine, očito je bilo da je Aliju Izetbegovića „netko“ obavijestio da je Muslimović na korak do zatvorske ćelije. Iako je smjena bila tek „pusta želja ustaških secesionističkih krugova“, Alija Izetbegović je telefonom pozvao Rasima Delića da hitno dođe u Sarajevo. Delić je stigao, a Izetbegović je odmah smijenio Sefera Halilovića s mjesta prvog čovjeka ArBiH, a koji dan
kasnije, novopostavljeni Delić, po Izetbegovićevom naređenju odmah je smijenio predsjednika Vojnog suda i šefa Vojnog tužilaštva, Senada Krehu i Musta-
fu Bisića…

Tako je Muslimović, umjesto kao pritvorenik, dobio šansu da u Centralnom zatvoru u Sarajevu posjeti Rekića. Rekao mu je da ima pravo da sa sobom radi što hoće, ali da ne smije izdati njih, misleći na agenturu KOS-a u RBiH. Savjetovao mu je, na kraju, da na suđenju kaže da je sve priznao pod pritiskom. Tako je i bilo… Muslimović je, umjesto zatvorske ćelije, dobio kabinet u Predsjedništvu RBiH, u kabinetu Alije Izetbego-
vića kao njegov savjetnik.

Ključni svjedoci protiv Rekića su, odjednom, povukli svoje iskaze, jer je potpuno promijenjena državna garnitura koja je razbila agente KOS-a u RBiH. Rasim Muharemović je bio pretučen. Struktura, predvođena Seferom Halilovićem, koja je htjela obračunati se s KOS-om, bila je — slomljena. Vrh ArBiH počišćen je bio za nekoliko dana. Bilo je jasno da je samo Alija Izetbegović mogao odmah, i pored svih dokaza – unaprijediti Muslimovića, Mujezinovića, Mehića i druge, te pustiti Rekića na slobodu. Tako je Alija Izetbegović postao najsigurnije utočiš- te špijunima KOS-a u RBiH.