Bosancu Oliveru Frljiću rekla je ne i češka Komunistička partija

0
3121
Youtube

Komunistička partija Češke i Moravske traži zabranu predstave "Naše nasilje i vaše nasilje" Olivera Frljića, u izvedbi Mladinskog gledališča u Brnu, najavljenu za subotu. Naravno da je Frljić češke komuniste proglasio katoličkim talibanima. A ono, u predstavi Isus silazi s križa i siluje muslimanku.

Oliver Frljić uključen je u projekt prevaljivanja njemačke odgovornosti za Holokaust na katoličke nacije Hrvata, Poljaka, Čeha i Mađara. U Italiji se fašizam valjao 20 godina prije nego što su spomenute zemlje okupirane, ali Frljić sebi dopušta “umjetničku” slobodu. Otpor slobodomislećih stanovnika u tim zemljama prepoznaje kao režiju Katoličke crkve. Imamo pravi antikopernikanski obrat – sve se vrti oko Katoličke crkve. A Katolička crkva nema drugog posla nego da se bavi s primitivcima iz BiH. Frljić se pravda da je njegova “predstava” prikazana u Kolumbiji i da tamo nije bilo prosvjeda. Zar tamo nisu svi na kokainu? Frljić ostavlja dojam predozirane osobe, koja nam prenosi poremećeni svijet iz njegovog apstinencijskog bunila. A da u Kolumbiji proba na neko pleme prebaciti njemačku odgovornost za Holokaust? Za nisu južnoameričke države prihvatile bjegunce iz antifašističke Europe? Koja se nikako ne miri sa svojom fašističkom prošlošću!

Umjetnost kao nasilje nad publikom

Loading...

U svojoj izgubljenosti glede vlastitog značaja, Frljić tvrdi da nije protjeran iz Poljske nakon sramotnog prozivanja Poljaka za Holokaust. On je odbacio Poljsku i prešao u Češku! Isto tako, tvrdi da se nije u Češkoj pojavila opravdana reakcija na njegove budalaštine i njegov primitivizam, na njegovu “umjetničku” slobodu, nego je po Frljiću u temeljima tog nesporazuma mržnja Katoličke crkve i katoličkih nacija prema kolosu Oliveru Frljiću, svjetski poznatom genijalcu, koja je dobila prirodan odgovor giganta kulture. Kako nam kaže tamošnja legenda o doseljenju iz Hrvatske, bila su tri brata: Čeh, Ljeh i Meh, koji su došli iz Hrvatske i stvorili Češku, Poljsku i Moravsku.
A onda je nakon više stoljeća stigao četvrti, adoptirani brat, kojemu nisu dopustili da kreira državu po svojoj mjeri. Zamislite tu Frljićevu umišljenost. Dva milenija stara Katolička crkva digla se protiv primitivca iz Travnika, rođenog prije pet minuta. Tintara bosanski prazna, ali je ipak prepoznat novi paraklit, pa se može očekivati posjeta Sveta tri kralja. Čobani šire vijest o novom glasniku Jehove. Frljić je jedan od onih posve neplodnih “autora” u području kulture, koji nisu u stanju formirati svoj kulturni izraz, ili napisati neko smisleno djelo, pa pribjegavaju neukusnim političkim provokacija mimo zdrav razum, što može djelovati šokantno, ali nikako ne ulazi u područje umjetnosti.
Ako želim doći u centar pažnje, mogu u Berlinu organizirati predstavu u kojoj se stevena Angela Merkel pojavljuje s tijelom krave i s vimenom deset, ali se to ne može podvesti pod umjetnost, niti je to umjetnost u bilo kojem pozitivnom smislu. Možete Merkelicu pomusti u nekoj komediji, ali to ipak nije umjetnost. Čim spomenete neke osobe, ulazite u svijet politike. Osobno me smeta što domaći muslimani slave Olivera Frljića, umjesto da se zapitaju zašto isti šuti glede genocida Srba nad muslimanima Srebrenice, gdje je Hristos imao priliku silovati mnoge nesretnice. Koje su sve vjere bile zastupljene u obitelji Olivera Frljića i u njegovoj široj familiji? Bilo bi korektno da Oliver Frljić arbitrira u međunacionalnim pitanjima tek nakon što pospremi kršćanski i međureligijski konflikt u svojoj porodici. Ne možemo svi odbaciti svoj identitet zato što Oliver Frljić ne zna kuda pripada. Ovako sve sliči na njegovu osobnu osvetu ocu katoliku? Za slično djelovanje u “antifašističkim zapadnim demokracijama” bio bi glatko protjeran, do kraja života, a možda i osuđen za zloporabu demokracije, prava na vjeroispovijest, i prava na drukčije mišljenje.

Obavještajni okviri

Po svemu sudeći, Frljić nije autor, nego nečiji projekt, na protuhrvatskoj i antikatoličkoj zadaći. Ta silina iskazane mržnje Olivera Frljića prema svemu hrvatskom i katoličkom, sve više ukazuje na obavještajne okvire. Direktno iz BiH ili preko Slovenije, stigla nam je cijela legija boraca protiv kriminala, fašizma i vjerske nesnošljivosti, kao da za takve nema posla u Sarajevu i Banja Luci.
Nevjerojatno je koliko su protuhrvatski naoštreni. Nevjerojatno je i to da se protuhrvatsko djelovanje takvih spodoba financira iz hrvatskog proračuna. Dok ismijavaju sve hrvatsko, vise na našem lisnicama, o trošku svih nas. Oni nam pomažu da se suočimo sa svojom zločinačkom prošlošću! Mogu se gledati i kao aktivisti jednog antikatoličkog projekta na svjetskoj razini: prevaljivanje njemačke odgovornosti za Holokaust na okupirane katoličke nacije Hrvata, Poljaka, Čeha i Mađara. Nema te nacije i nije je moglo biti da je okupirana od Hitlera i da ne dopusti nekom svom sunarodnjaku da potraži zaposlenje i koricu kruha kao stražar u njemačkom logoru. Naravno da će se među protivnicima zatečenog režima naći dovoljno onih za formiranje nekakve vlasti, barem na trećoj servisnoj razini.
Najveći problem je u tome što moderna Njemačka i moderno židovstvo snažno potiču takve trendove, jer se lakše odvija ekonomska dominacija Njemačke i Izraela, a Židovi mogu pritiskati skoro sve nacije ovoga svijeta za Holokaust, otvarajući prostor restituciji na sve strane. Poljaci su Frljića glatko potjerali natrag, prema rodnoj BiH, a “umjetnik naj ti je dobrije” iskrcao se ponovno u Hrvatskoj, po tko zna koji put. Kada je Oliver Frljić kao izbjeglica iz Travnika, nepoznate etničke pripadnosti, stigao u Split, pod okrilje Hrvata, dobrohotno je izjavio “da je to nešto nadobrije što mu se dogodilo u životu”.
Danas je njegov jezik popeglan, pa je tako posve progledao, pa danas ne kaže da je okrilje hrvatske države nešto najbolje što mu se dogodilo i/ili događa. A glupi katolički talibani u Crkvi u Hrvata uzeli su nepoznatog prognanika na edukaciju, bez ikakve provjere, da budući žestoki borac protiv Katoličke crkve lakše prepozna što smeta katolike i Hrvate, da pronađe najdobriji način za borbu protiv hrvatske nacionalne ideje. Marijan Tupek zna me upitati: “Zašto Bosanci kažu da se nešto čuje kada osjete neugodan miris?” Bosančeros Oliver Frljić uvjeren je da njegove bosanske poruke stižu do publike, da ga čujemo, a on zapravo samo zaudara. U ovoj reokupiranoj zemlji svi oni koji rade njoj na štetu i na štetu katoličkih nacija, mogu računati na državnu blagajnu.

“Naše nasilje i vaše nasilje”

Isus silazi s križa i siluje muslimanku! Lako je ismijavati i vrijeđati katolike. Zašto Frljić takvu predstavu ne prikaže u nekoj pravoslavnoj zemlji? Da vidimo kako će publika reagirati kada to radi Hristos njegove majke. E, Frljo bi bio pod hitno skraćen za maloga. Zašto Frljić ne postavi predstavu u kojoj Muhammed siluje kršćanskog dječaka? Zar nije islam došao nakon kršćanstva? E, bio bi razapet na križu prije završetka predstave. Takvim provociranjem relativno tolerantne katoličke sredine, Frljić zapravo dokazuje da je kukavica. Kako tome primitivcu koji je nešto slušao na teološkom fakultetu objasniti da se crkveni raskol dogodio 1054. godine i da svako civilizacijsko posrnuće Crkve prije te godine jednako pada i na pravoslavlje. Knjižnica u Aleksandriji gorjela je u okvirima više imeprija i više religija. Godine 47. prije Isusa, za Cezara, požar u luci proširio se na knjižnicu. Knjižnicu je obnovio Marko Auerije, prebacivši u nju oko 200 tisuća svitaka iz Pergamske knjižnice.
Drugi je put Aleksandrijska knjižnica uništena za vojne kampanje cara Aurelijana na Aleksandriju. Godine 391. car Teodozije I. zapovjedio je zatvaranje poganskih hramova. Prema Socratesu Scholasticusu, koptski papa Teophilus razorio je Serapeum, i tada su uništeni sačuvani tekstovi Aleksandrijske knjižnice. “Geografski pravoslavci” dobili su svojih pet minuta iskonskih grabežljivaca. A katolika nema niti na pomolu! Proći će šest stoljeća prije nego što se pojave. Ako Frljić i takvi žele saznati tko je bio patrijarh Kiril, nakićen kao doktor Crkve, uvršten u korijenje pravoslavlja, morat će se ostaviti googlanja i u knjižnicama pogledati nezavisne kronike tog vremena. Godine 642. bizantska vojska poražena je u bitci kod Heliopolisa, nakon čega je kalif Omer dao zapaliti knjižnicu. “Ako su ove knjige u skladu s Kuranom, ne trebamo ih, a ako su u suprotnosti s Kuranom, uništite ih!” U to smo vrijeme doselili na Jadran, u Lijepu našu. Tek tri stoljeća kasnije, Hrvati su se poriklonili Rimu, ali ni tada Crkva nije bila podijeljena, niti tada nismo bili katolici. Zamislite taj promašaj! Oliver Frljić, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina mrze i/ili osporavaju kralja Tomislava, a on zapravo nije bio katolik! Frljić ništa od toga nije shvatio, niti može shvatiti, pa nas pita: “Zar smo zaboravili što se dogodilo Giordanu Brunu?” Bog te pomogao, Giordano Bruno nije bio bosanski aktivist, nego svećenik, koji je samim zaređenjem pristao na kršćanske dogme, u vrijeme kada je na prisegu išao zalog života. Bruna su smaknuli njegovi.
Eto, nakon iskazanog egocentrizma, Frljić priznaje da se Zemlja vrti oko Sunca. Zar zaista Frljić vjeruje da konfesija njegove majke nije progonila i kažnjavala one svoje svećenike i znanstvenike koji su dovodili u pitanje dogme pravoslavlja? Što je za nekog barbarina od Vrbasa i Sclavije prihvatljiva religija? Ona u kojoj “vjernici” umjesto ostije blaguju djecu?
Frljić nabaca svoje želje i svoje zbrkane snove, a onda se javlja sva sila antikatoličkih aktivista, koji u njegovim bljuvotinama pronalaze minerale, vitamine, kiselinu, i umjetnički smisao. Frljić je od onih narcisoida koji će prihvatiti vašu pomoć, a onda će vam okrenuti leđa. To je njemu posve normalno, jer ste imali čast pomoći geniju. Posve je zaboravio da je bio ratni izbjeglica, da je prihvaćen u katoličkoj sredini, i da je morao u svojoj današnjoj “predstavi” imati minimalnu referencu na aktualnu izbjegličku krizu, koja bi najbolje datirala kada je to njegovo najnovije preseravanje nastalo, i na što bi se trebalo odnositi. Za muslimanske izbjeglice iz Sirije i s cijelog Bliskog istoka, Njemačka je bila navlakuša, a izbjeglice su zapravo usmjerene na katoličke zemlje i u njih ih “antifašisti” vraćaju. Silazi li Hristos s križa već u Srbiji ili Makedoniji, ili Isus silazi s križa u Hrvatskoj. Na “predstavi” su mnogi gledatelji imali dojam da “okrunjeni” Matija Gubec siluje sluškinju Franje Tahija. Teško je pronaći pojam u kojemu se Frljić ne gubi.
Njegovo povijesno preseljavanje imperijalizma na Hrvate i Poljake pokazuje da je nekako propustio pučkoškolsko obrazovanje. Suprotno Frljićevom (ne)znanju, kolonijalna povijest Europe ne uključuje Hrvate i Poljake kao imperijaliste, nego kao žrtve! Zašto koloniziranim narodima uskratiti pravo na utješni nacionalni narcizam? I zapadnoeuropske nacije imaju svoje pozitivne značajke. Meni su Norvežanke jako zgodne žene, i imaju pravo na nekakav narcizam u tome smislu. Kao i na moje obožavanje! Što je u tome loše? Zašto Frljić izbjegava Hrvatice? Drago mi je da je tako, ali je to ipak bolesno. Hrvatice Lijepe naše najljepše su žene svijeta! Frljićevi odvjetnici na razini kulture ne mogu u njegove predstave ugurati ono što mu je promaklo, što Frljić ne može niti razumjeti i kada mu to nacrtate. Pokolji na Bliskom istoku, postkolonijalna arogancija, kakve to veze ima s Hrvatima, Česima i Poljacima? Zašto Frljić ne proziva svoje poslodavce, koji kreiraju ratove i genocide? Uključujući najmoćnije nacije, koje dizajniraju ovakav svijet, naše i vaše nasilje.

Nedopustivo ismijavanje Hasanbegovića

Travničanin Oliver Frljić ostat će upamćen po režiji “Hamleta”, u kojoj se nije izgubio jer to Shakespearovo djelo nije niti pročitao. Nešto je načuo o “Hamletu” i Hamletu, pa je na temelju toga upriličio predstavu nečega i to nazvao “Hamlet”, a glavnog deliju na bini nazvao je Hamletom. Što se veli, Bosančeros s dna kace, upustio se u neukusnu protuhrvatsku adaptaciju Pirandellovog djela “Šest likova traži autora”. Tu antipredstavu u zagrebačkom Kerempuhu komentirao je Zlatko Hasanbegović, naslovna žrtva: “Zanimalo me kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom, kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović. Zanimalo me i kako izgleda moj kazališni lik koji nakon kokainske pričesti sudjeluje s kazališnom Željkom Markić, Velimirom Bujancem, Josipom Klemmom i ostalima u nogometnom udaranju glave mrtvog novorođenčeta. Zanimalo me i kako izgleda prizor kada lik silovane žene polegnute na hrvatsku zastavu simbolički revolveraškim hicem likvidira sve spomenute.” Frljić u toj svojoj lakrdiji poziva na konkretno nasilje prema ideološkim protivnicima.

Frljić je od onih intelektualca koji više napišu nego što pročitaju

Navodno se mladi Oliver Frljić kao izbjeglica iz Travnika u Splitu obrazovao kao sjemeništarac ili tu negdje. Kao što se veli, bio je bistar, a ni škola ga nije iskvarila, pa niti bogoslovija. Ako su se Frljiću katolički svećenici bilo kako zamjerili, onda nije riječ o autoru, nego o žrtvi i osvetniku. Veliko je pitanje što se mladom Frljiću dogodilo u njegovom zavičaju. U Travniku je bilo svega. Tako je Marija Mikac iz Poreča, sestra Ambroza i Adolfa Andrića iz hrvatske diverzantske grupe Feniks, tvrdila da Crkva u Hrvata skriva dokumente koji ukazuju na hrvatsko podrijetlo Travničanina Ive Andrića, zato što je taj hrvatski nobelovac bio svećeničko dijete. A svećenička djeca bili su veliki intelektualci. Dam ruku vatru da je rođeni Travničanin profesor Ivan Lovrinović svećeničko dijete. Dakle, Frljićev otac nije bio svećenik. Prava je istina da smo svi djeca Božja, kako to reče Isus, milenijima prije nego što je tog divljaka kao nasilnika i silovatelja prepoznao civilizirani Bosančeros.