DOKUMENTI: Kako je franjevački kapelan drukao za UDBU!

0
4501
screenshot/HRT

U posjedu smo ekskluzivnog dokumenta Službe državne bezbjednosti iz 1989. godine, koji potvrđuje kako su nekadašnji udbaši vrbovali i neke svećenike u svoje redove. Operativna veza pod nazivom 'Šola', tako je godinama u franjevačkom samostanu u Vitezu, uhodio kao neprijatelje, svećenike i brojne druge članove Katoličke crkve. Nakon što je premješten u drugu župu, suradniku Službe državne sigurnosti izgubio se svaki trag, a ako je prije 30 godina zaređen u službu znači da se i danas nalazi u njenim redovima!

Iako se godinama spekuliralo kako je jedan dio svećenstva u Jugoslaviji radio za zloglasnu UDBU, konačno je za to stigla i potvrda. Ekskluzivni dokument u posjedu tjednika 7Dnevno, potvrđuje da je jedan franjevac bio doušnik Službe državne sigurnosti od 1986. do 1989. godine, te je za potrebe Službe izvještavao o tome što govore, misle i propovjedaju kolege svećenici.
Doušnik kodnog imena „Šola”, bio je angažiran u odjelu neprijateljske djelatnosti i tada je imao oko 20 godina, što znači da je danas vitalan 50-godišnjak koji se još uvijek nalazi u Katoličkoj crkvi, bilo u Bosni i Hercegovini i/ili Hrvatskoj! Koliko je takvih slučajeva danas u crkvenim redovima u zemlji i imamo li mi uopće saznanja tko je sve radio za nekadašnju jugoslavensku službu i odavao povjerljive informacije i činjenice o vjernicima, njihovim navikama, mišljenjima i tajnama koje su samo svećenici mogli doznavati? Jugoslavenski druker tako je bio glavna veza za cinkanje svećenika u franjevačkom samostanu, a pitanje je, je li obnovio svoju suradnju s hrvatskim tajnim službama, u kojima je nastavilo raditi više od 99 posto jugoslavenskog kadra iz UDBE. Je li Crkva uopće upoznata tko se sve nalazi u njenim redovima i rade li ti ljudi i danas protiv Hrvatske i interesa hrvatskoga naroda?

Loading...

UDBA prisluškivala Katoličku crkvu

Prije nekoliko godina objavljeni su transkripti koji potvrđuju kako su se prisluškivali politički “sumnjivi” građani tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Među njima je i “transkript” dvaju privatnih razgovora urednika Glasa Koncila, don Živka Kustića, danas pokojnoga, s američkim diplomatima u Zagrebu. Jedan je iz travnja 1988., a drugi iz veljače 1990. godine. Dok su za bivše, socijalističke vlasti oni bili nepobitan dokaz protudržavnog, antikomunističkog, kontrarevolucionarnog i nacionalističkog djelovanja Katoličke crkve, danas kada čitamo te zapise shvaćamo kolika je režimska represija vladala nad političkim protivnicima.
Razmišljanja don Živka Kustića, jednoga od najznačajnijih ljudi Crkve u Hrvata u 20. stoljeću, o uzrocima političkog, društvenog i gospodarskog kolapsa Titove Jugoslavije, izrečena u trenucima kad joj se bližio konačni slom, poučno su svjedočanstvo o kobnim zabludama u koje je dospjela vlast bivše države u nastojanju da pošto-poto održi neodrživ sustav:
“Od 1918., Hrvati imaju teško negativno isksutvo. U prvoj Jugoslaviji za srbizaciju su upotrebljavali Pravoslavnu crkvu, a u novoj Jugoslaviji za to upotrebljavaju komunizam. Hrvatima komunizam nije u prvom redu samo socijalno ideološko pitanje, nego krinka pod kojom se krije, zapravo, velikosprstvo koje nastoji unificirati Jugoslaviju. Sve je to 1941. puklo u veliki pokolj i zato sada pokušavaju upotrijebiti komunizam, zato što jedina snaga kulturna, povijesna, koja ni na koji način nije došla pod dominaciju ni Partije ni srpskog unitarizma, jest Katolička crkva u Hrvatskoj, i zato je oni mrze…”
“Partija je jugoslavenska, Armija je jugoslavenska. Ekonomika je jugoslavenska, jedina struktura koja nije jugoslavenska, ni srpska, jest Katolička crkva. Apsolutno je sigurno da se Katolička crkva mora rušiti. To i rade. Dedijer povijesno laže i izmišlja, izmišlja spregu Pavelića i Stepinca, ‘što je ludilo’…”
“Nema te inozemne kontrole, nema te strane vojske koja bi ovdje mogla spriječiti rat da do njega dođe, ljudi bi se tako poklali da bi bilo gore nego 1941. Ljudi su gladni, izvrijeđani, mrze se svi međusobno. Ako je 20 godina stare Jugoslavije izazvalo ’41., 40 godina izaziva još veću mržnju…”

Vice Vukojević potvrdio isto!

Knjiga pod nazivom „Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970 – 1992″, autora Vice Vukojevića i Bože Vukušića, potvrdila je kako je jedan svećenik, Luka Markešić, bio partner Komunističke partije. „Analizom dokumenata objavljenih u knjizi postaju vidljive aktivnosti tadašnje Službe državne bezbjednosti koja je po nalogu Komunističke partije pratila svako kretanje pojedinaca i skupina za koje se pretpostavljalo da bi mogli ugroziti tadašnju vlast Komunističke partije Jugoslavije”, rečeno je tada na predstavljanju knjige u Mostaru, a te tvrdnje do danas nitko nije pobio!
Aktivnosti koje je provodila UDBA, po tadašnjim zakonima su bile legalne i legitimne, ali su ih demokratske promjene učinile nedemokratskim, nemoralnim i u određenim slučajevima i kažnjivim, smatra Vukojević.
„Čitajući ovu i ovakve knjige, ljudi se uglavnom fokusiraju na imena osoba koja se tamo nalaze. Pri tome ne vode računa da su se suradnici birali unutar skupina koje su bile predmet interesa”, rekao je Vukojević, dodajući kako je iluzorno očekivati da su među suradnicima bili i članovi Komunističke partije. Pogrešno je, naime, očekivati da će politička policija kakva je bila UDBA, istraživati svoje nadređene šefove i lojalne partnere tadašnjeg sustava, a dokumenti iz te knjige otkrivaju ulogu Saveza komunista čiji su nekadašnji članovi nositelji vlasti u današnjoj Hrvatskoj i BiH.
Vice Vukojević se bavio aktivnostima UDBA-e spram Katoličke crkve. Tako je utvrdio kako je još jedan komunist i svećenik, fra Marko Oršolić, bio nazočan jednom skupu u Njemačkoj, na kojem su se pjevale hrvatske pjesme. Međutim, nije to prijavio, ali je umjesto njega to prijavio netko drugi. Tako je Oršolić, od partnera Komunističke partije, što su bili svi članovi Udruženja Dobri pastir, za kaznu preveden u suradnika, što je bio najniži oblik suradnje. Istodobno, nije bilo nikakve potrebe takve mjere primijeniti i prema fra Luki Markešiću.
„Markešić je bio lojalan partner Saveza komunista, a od takvih se nisu pravili obični suradnici. Svoje partnerstvo Markešić je dokazao i dokazuje nizom postupaka, pa tako i knjigom ‘Crkva u samoupravnom socijalizmu’, što je puno više od onoga što je Partija tražila od svojih partnera unutar Crkve”, istaknuo je Vukušić.


Govoreći o samim počecima tog partnerskog odnosa između Komunističke partije i određenih skupina unutar Crkve, Vukojević je ukazao na razdoblje nakon II. svjetskog rata, kada su određeni svećenici slijedili primjere sasvim suprotne onima uzoritog kardinala Alojzija Stepinca i mnogih drugih njegovih supatnika.
„Dostupni arhivski dokumenti nedvojbeno pokazuju da su Komunistička partija i UDB-a u poratnom razdoblju osnovali Udruženje Dobri pastir i preko njega kontrolirali procese”, ustvrdio je Vukojević.
Kao primjer te suradnje naveo je fra Josipa Markušića, poratnog provincijala Bosne Srebrene i gosta na II. zasjedanju AVNOJ-a. Iz njegovih pisama upućenih Vatikanu, vidljivo je kako je Sveta Stolica zabranjivala suradnju s komunističkim vlastima i osnivanje udruženja bez dozvole papinske nuncijature, na što su se čak trojica franjevačkih provincijala oglušili”, kazao je Vukojević, istaknuvši kako je suradnja koju je koncem četrdesetih godina s KPJ i UDBA-om uspostavio fra Josip Markušić, još uvijek ostala aktualna jedino unutar jedne skupine franjevaca u provinciji Bosni Srebrenoj.
Vukojević je također naveo niz sličnih primjera, istaknuvši kako je od svih nekadašnjih republičkih središnjica UDBA-e, jedino arhiv bosanskohercegovačke UDBA-e ostao u cijelosti očuvan.

Svećenike ubijao Ante Josipović, otac bivšeg predsjednika

Koliko su partija i Centralni komitet imali pik na Katoličku crkvu, potvrđuje i primjer partizana Ante Josipovića, oca nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, do kojeg ni do danas ne mogu doći talijanske vlasti kako bi ga ispitale o saznanjima ubojstva obitelji Ševo u gradiću pokraj Venecije.
Svjedoci vremena, kojima pamćenje seže u doba kada je Ante Josipović, provodio svoje viđenje nove pravednosti, potvrđuju da su ti podaci – sve sablasniji. Svjedočanstvo o njemu i njemu sličnima iznio je svojedobno Hrvatski list, donoseći priču bivšeg oficira JNA, Marka Protića, koji je rekao da mu nije žao što su ubijali fratre hicima u leđa.
Oficir, koji je u to doba živio na zagrebačkom Voltinom naselju, priznao je da je bio kažnjen opomenom zbog ubojstva fratara u Bugojnu 1944. godine. Ali, zbog likvidacija se nije pokajao, jer je čuo da su svećenici surađivali s Gestapom.
U skladu s tim, Protić, ubojica fratara, unatoč dokazima, nije postao predmetom istrage iako je spomenuti medij objavio čak dva pisma – jedno žrtve, a drugo njegovo. Tim pismima dokazuje se da je zločin počinjen, a prema tim dokazima on je pucao u leđa dvama nenaoružanim fratrima u rujnu 1944. godine u Bugojnu. Župnika je ubio prvim metkom, dok je drugi teško ranjen, a kasnije i spašen. Pronađeno je i pismo svećenika koje, osim što detaljno opisuje taj zločin, otkriva kako su i drugoj prilici partizani gnusno ubijali bolesnike u krevetima kiruškog odjela u Travniku.
Partizansko strijeljanje s leđa fratara opisao je 1949. godine u Rijeci sudionik-izvršitelj, bivši kapetan JNA, Protić, na četiri stranice, naglašavajući da je izvršavao partijske zadatke. Taj umirovljeni oficir JNA, s činom potpukovnika, bio je zaposlen u Odjelu narodne obrane na Trešnjevci do 1990. godine, te je jedan od rijetkih preživjelih iz pobjedničke partizanske klaonice u Bugojnu i Travniku. Kažnjen je partijskom opomenom zbog likvidacije dvojice fratara, jer nije dobro organizirao kako fratre treba likvidirati…
O zločinima Ante Josipovića govorio je splitski kirurg, dr. Hrvoje Tomasović. “Njegov ćaća je konjem u Baškoj Vodi ušao u crkvu i sorio oltar! Moja baba je svjedok tome jer je iz toga kraja! To je zločinac iz Bikovskog odreda”, rekao je. Otac predsjednika Josipovića, bio je član 11. dalmatinske brigade, poznate po ubojstvima franjevaca na Širokom Brijegu, ali i ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu. Knjiga „11. dalmatinska brigada”, Milana Rake i Slavka Družijanića, izdana u Splitu 1987., piše o nizu manje poznatih zanimljivosti o toj partizanskoj postrojbi. Dva detalja su posebno interesantna u svezi te postrojbe:
selekcija političkih kadrova u vlasti iz redova 11. dalmatinske brigade i utjecaj koji se proteže do današnjih dana;
brojni ratni zločini i pokolji nad ženama, djecom, svećenicima i općenito civilima, kao i razoružanim i zarobljenim vojnicima.
Uz masovan pokolj tisuća civila i vojnika nakon okončanja Drugog svjetskoga rata u Kočevskom Rogu u Sloveniji, masovno ubijanje svećenika i redovnika u samostanu na Širokom brijegu, najpoznatiji su slučajevi koji se stavljaju na teret te brigade i njenih vojnika. Otac Ive Josipovića, Ante, bio je u vrhu postrojbe koja je sudjelovala u pokolju franjevaca na Širokom brijegu, uz blagoslov Centralnog komiteta, a Širokobriježani i danas pamte krv i pepeo iz tih vremena. Fratri su ubijeni i spaljeni, svjedoci ubijeni ili zaplašeni, ali Široki nije ostao prazan i pust…