Nekad smo se ponosili što smo kroz umjetnost izražavali naše emocije i kroz nju se kao narod identificirali. Međutim, neka nova, instant vremena, na umjetničku scenu izgurala su nove, politikom obojene figure, koje su od hrvatske umjetnosti napravile lakrdiju, te ju sveli na prostačku razinu
Nekad, u vremenima kada su umjetničkim pozornicama u Hrvata, žarila i palila velika glumačka i redateljska imena, umjetnost je bila dio identiteta našeg naroda. I mogli smo se ponositi što smo kroz umjetnost izražavali naše emocije i kroz nju se kao narod identificirali. Međutim, neka nova, instant vremena, na umjetničku scenu izgurala su nove, politikom obojene figure, koje su od hrvatske umjetnosti napravile lakrdiju, te ju sveli na prostačku razinu.
Jedan od onih koji su tome pridonijeli, udarajući jednim dijelom i na hrvatsku baštinu, svakako je Oliver Frljić, čovjek o čijem se umjetničkom stvaralaštvu malo toga zna. No, zato je nacija i više nego dobro upoznata s njegovim političkim stajalištima. Doduše, na njih ima pravo, ali on je tog svojeg prava do te mjere svjestan, da se od njegovih javnih nastupa – nemoguće obraniti. On je taj koji komentira generale, političare, glazbenike…, pa se ironično može kazati kako je Frljić – ”Puhovski za kulturu”. On je i dnevno-politički komentator, simbolično nazvan umjetnikom, jer kako drukčije opravdati subvencioniranje njegovih projekata javnim novcem, novcem naroda kojeg on, svojom umjetnošću pokušava preodgojiti i izvesti na pravi put.
Izdašno financiranje
Frljić je, pak, u svojem djelovanju do te mjere aktivan da je, pod krinkom širenja slobode i govora, ubio umjetnost kako bi mogao živjeti i oživljavati – politiku. Stoga Hrvatska i financira filmove i kazališne predstave, politički intonirane, u kojima se ista ta zemlja i hrvatski narod – ismijavaju.
U revijalnom i sada već nadaleko prepoznatom tonu, prošlog je tjedna hrvatska javnost svjedočila prikazu Frljićeve verzije Pirandellove drame, ”Šest likova traži autora”. Da priča bude do kraja očajna, riječ je o predstavi koja se prikazuje u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“, a izdašnom financijskom injekcijom podupire ju Ministarstvo kulture, kojim ravna ministrica Nina Obuljen. No, taj podatak više nikoga ne iznenađuje previše, jer je Ministarstvo kulture u posljednjih nekoliko godina, ionako u funkciji financiranja – nekulturnih filmova. Pritom je zgodno znati da je za prikazivanje Frljićeve predstave, kesu odriješio i Grad Zagreb, ili ti ga kršni nam gradonačelnik, Milan Bandić…
A Frljić se pak u predstavi ponio hitlerovski, huškajući njemu sklonu javnost na konkretne osobe sa čijim se stavovima, svjetonazorom ili vjeroispovjesti on – ne slaže. Njima je tako u predstavi oduzeo ljudskost i prikazao ih kao životinje, koje se na koncu – ubijaju. Na listi za dehumanizaciju i odstrijel, koja je financirana novcem hrvatske sirotinje, našli su se – biskup Mile Bogović, nekadašnji ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, Željka Markić, Marko Perković Thompson, Josip Klemm, te Velimir Bujanec. U predstavi se izmjenjuju scene u kojima glumačko uprizorenje biskupa Bogovića dolazi na plinskoj boci, te likovima koji su prikazani kao svinje, daje kokain, imitirajući pričest, pri čemu Hasanbegović u trenutku islamske molitve prima – kokainsku pričest…
Mladenci koji prikazuju Bujanca i njegovu suprugu Karolinu, poklanjaju Željki Markić kolijevku s kosturom mrtvog djeteta iz sela Ahmići, a potom glumci koji igraju Markić i Hasanbegovića, te ostale likove – dječjom glavom igraju nogomet. U jednoj od scena, na hrvatskoj zastavi se siluje žena, dok glumac Vilim Matula iz pozadine viče: ”U ime obitelji!”.
Skandal u Poljskoj
Tko je, zapravo, meta i žrtva Frljić-Ljuštininog performansa, kojeg vidi kao višedesetljetnu hegemoniju i svevlašće Duška Ljuštine u kulturi Grada Zagreba, zapitao se Hasanbegović, te sam ponudio odgovor, tvrdeći kako je žrtvovan sam Pirandello čiji je opus – zlorabljen. No, svakom prosječnom građaninu koji prouči detalje ove nakaradne predstave past će na pamet – pitanje: Tko je uopće taj Frljić, čovjek koji se ruga hrvatskom kulturom? A riječ je o tipu koji je koncem 2014.godine, iako nije zadovoljavao ni formalne kriterije, na prijedlog riječkog gradonačelnika, Vojka Obersnela, imenovan intendatnom HNK-a Ivan pl. Zajc, pa je tom prigodom poručio kako je Rijeka – najtolerantnija sredina u Hrvatskoj.
Inače, Frljić je kao izbjeglica iz Travnika stigao u Split, a tada nije imao niti Domovnicu. Iako bez papira, smjestio se u učenički dom i upisao srednju školu, koju je u Gradu pod Marjanom i završio. Potom se odselio u Zagreb gdje je 2012. godine diplomirao filozofiju i religijsku kulturu, te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti.
Gurnut političkim vjetrom, u 38. godini žvota postao je intendant nacionalnog kazališta
Zbog njegove predstave „Kletva“ u Varšavi, zbog scene u kojoj glumica skuplja novac za ubojstvo Jaroslawa Kaxzynskog, lidera vladajuće stranke, bilo mu je zabranjeno daljnje prikazivanje u Poljskoj. Dodatan nemir među konzervativnim Poljacima izazvalo je i simuliranje oralnog seksa s kipom Ivana Pavla II., na koji je kasnije stavljena ploča – „Zaštitnik pedofila”. Druga glumica stavljala je križ među noge, a treća je vrištala da će svaka tri mjeseca biti trudna i abortirati, te je uništavala vatikansku zastavu.
Tko će zaustaviti Frljića?
Nakon lavine negativnih reakcija u Poljskoj, Frljić se obratio i Jeanu-Claudeu Junckeru, ali nije naišao na pretjerano razumjevanje. Očito je da je njegova umjetnost shvaćena i adekvatno interpretirana samo u našoj maloj bari, u kojoj i oni bez previše talenta mogu uspjeti provociranjem ionako do temelja napaćenog naroda. Da tu priči s Frljićem nije kraj, te da on ne misli stati sve dok je nacionalna kasa otvorena, svjedoče i njegove posljednje najave i želja da radi predstavu o tragično preminulom hrvatskom generalu Slobodanu Praljku.
„Da, ukoliko bih mogao dovesti ljude koji su prošli kroz pakao Dretelja, Heliodroma ili Gabele, da govore o tom čovjeku, no ne znam tko bi se u Hrvatskoj to usudio producirati. Kad sam u Zenici radio ‘Pismo iz 1920.’, govorio sam o zločinima koje su nad Hrvatima i Srbima u tom gradu u Muzičkoj školi vršili pripadnici 7. muslimanske brigade. U Srbiji sam u predstavi ‘Kukavičluk’ govorio o srpskim zločinima u Srebrenici. Kao oblik borbe protiv negacije i zaborava tog zločina, glumci su učili napamet i pred publikom govorili imena stradalih. Kad se postavilo hipotetsko pitanje mog rada u Banjoj Luci, odgovorio sam da mogu raditi jedino predstavu o Manjači, Keratermu, Trnopolju i Omarskoj’“, odgovorio je Frljić na upit novinara T-portala o mogućnosti da na kazališne daske postavi predstavu o generalu Praljku.