Naša djeca ne uče o uglednim Hrvatima koji su djelovali u Europi kroz povijest ne znaju koliko bogatstvo imamo među njima. Sve ove godine se hrvatska inteligencija gurala na marginu i namjerno prešućivala. I danas više učimo o srpskoj kulturi i književnosti, nego o našim znanstvenicima i učenjacima. Pa to je tragično! Još je gora situacija na sveučilištima koji su leglo jugoslavena i Srba...
Dragan Hazler, jedan je od najutjecajnijih europskih znanstvenika na području farmaceutike, a karijeru koju je započeo u Plivi, nastavio je u švicarskom Sandozu, kao učenik nobelovca Lavoslava Ružičke. Ostvario je više od 200 timskih i 6 osobnih patenata za lijekove koji su spasili na milijune života, a kao jedini Hrvat u prestižnoj švicarskoj farmaceutskoj industriji, nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima. Iako je domovinu napustio prije mnogo godina, uvijek se trudio povezivati Hrvate izvan domovine, pa je tako zajedno s Ružičkom osnovao i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u dijaspori.
Zahvaljujući suradnji i aktivnom angažmanu na osnivanju HAZUD-a, Zaklada je prije 40 godina registrirana u Ženevi kao prva institucija u dijaspori s hrvatskim predznakom. To je tada izazvalo brojne negativne reakcije u Jugoslaviji, pa je Hazleru trajno oduzeta putovnica. Time je postao hrvatski politički emigrant što ga je dodatno motiviralo na protujugoslavensko djelovanje.
Za vrijeme agresije na Hrvatsku, prikupio je veliku novčanu pomoć za hrvatske dragovoljce i branitelje, te donirao brojne lijekove, serume, sanitetski materijel i prehrambene potrepštine.
Kako ste došli na ideju osnivanja HAZUD-a? Nije li u to doba to bila vrlo opasna ideja?
– To je malo dulja priča. Ja sam došao u Basel koji je bio jedan od gradova s kojim su Hrvati na kulturnom, vjerskom i povijesnom polju najviše povezani. Nabrojat ću samo nekoliko primjera – u Baselu je kardinal Ivan Stojković otvorio jedan od najvažnijih crkvenih koncila, još u 15. stoljeću. On je, naime, putovao u tadašnji Konstantinopol i u Europu donio 2000 knjiga, među ostalim i Bibliju kao i Ptolomejevu geografiju. Tada je bilo samo nekoliko primjeraka te knjige i spašena je upravo zahvaljujući Stojkoviću, jer su ostali primjerci te knjige – uništeni. Upravo je zbog njegove ostavštine u Basel došao i filozof Erazmo Roterdamski, jedan od najvećih umova toga doba. Sveti Jeronim je prvi preveo svete knjige s grčkog i hebrejskog i tako kristijanizirao cijelu Europu. Ivan Stojković je donio grčku Bibliju koju je preveo Erazmo Roterdamski, a onda ju je potom na njemački preveo Martin Luther, začetnik protestantske reformacije. Hrvati su preveli Bibliju u Njemačkoj, u gradiću pokraj Tubingena, a prijevod je potom ukrao Vuk Stefanović Karadžić. Tom Biblijom su se služile sve katoličke crkve u Hrvatskoj. Mi Hrvati, koji smo najkatoličkiji narod u Europi, dobili smo svoju Bibliju tek kada ju je preveo komunist, Jure Kaštelan. U Baselu je živio i radio diplomat i nadbiskup Andrija Jamometić, koji se borio za čistoću Kristove crkve i kao takav je još jedno zanemareno ime hrvatske kulturne povijesti. U Baselu je prvu Enciklopediju 1550. godine izdao Hrvat, Pavao Skalić, a kasnije je s katoličanstva prešao na protestantizam. Tu je i Matija Vlačić Ilirik, hrvatski protestantski teolog, koji je u Baselu izdavao Magdeburške centurije, što je naziv za prvu veliku povijest Crkve. Hrvati su tvorci encikopledistike i leksikografije, što je također vrlo malo poznato. Sve to je bilo dovoljno da sam shvatim kako je nužno da se hrvatska inteligencija, ne samo u Švicarskoj, nego i u cijelom svijetu, okupi u jednoj Akademiji. Tako je nastao HAZUD, koji ove godine obilježava 40. obljetnicu.
Kakvo je vaše mišljenje o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti?
– Moje mišljenje? Pa to nije naša Akademija, to je skup komunista, nepotista i jugoslavena. Tamo nema jednog čovjeka koji nešto vrijedi; ja osobno se ne bih mijenjao ni za jednoga. Ja HAZU od milja zovem – JAZU – jer se još nisu pomakli od jugoslavenske ostavštine koja je godinama uništavala hrvatsku kulturu, inteligenciju i znanstvenike.
To je bio, dakle, glavni razlog zašto ste pokrenuli Akademiju u inozemstvu?
– Tako je. Naš najistaknutiji i najznačajniji znanstvenik, Lavoslav Ružička i ja, bili smo pokretači te ideje. On je bio čudesan čovjek, ali i o njemu također Hrvati vrlo malo znaju. Ovdje u Zagrebu ste mu dali jednu ulicu na Vrbiku i ništa više, a jedini je hrvatski nobelovac. Odmah, čim smo uspostavili Hrvatsku akademiju, na vrata nam je pokucala švicarska policija. Naime, iz Beograda je stiglo pismo sa zahtjevom da nam se zabrani rad. Ja sam im na to rekao kako Akademija djeluje u sklopu Katoličke crkve i oni su od mene zatražili potvrdu da je to točno. Nakon mnogo peripetija, uspio sam je dobiti i to zahvaljujući hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Poslali su nam povelju kakve su se nekada davale kraljevskim gradovima. I ja sam to odnio na policiju, preveo sam povelju i Švicarci su nam odobrili djelovanje. Ideja za Akademiju je rođena u stanu profesora Lavoslava Ružičke. Kod njega doma smo obavezno morali ići subotom, i ako kojim slučajem netko ne bi došao, jako bi nas špotao. Ja bih najčešće donio litru šljivovice koju je on jako volio. I tako smo kroz razgovor došli na tu ideju da okupimo hrvatsku inteligenciju koja je bila potpuno zatomljena u to doba, ne samo u svijetu, nego i u Jugoslaviji. Hrvati nisu mogli ništa, ni znanstveno napredovati, ni pisati, a posebno su na meti obavještajne zajednice bili intelektualci, pjesnici i filozofi.
Kakav je kao čovjek bio nobelovac Lavoslav Ružička?
– Ma odličan, prava ljudina. Uvijek je isticao svoje porijeklo, za razliku od Vladimira Preloga, kojeg sam često znao zezati s pitanjem – što je. Smatrao je i da je Bosanac, Čeh i Švicarac, uvijek mi je to govorio. Nekako nije rado volio govoriti da je Hrvat, za razliku od profesora Ružičke, koji je to uvijek rado isticao. Ima jedna anegdota sa sastanka nobelovaca u Austriji, kada je Ružička tamo došao bez kravate. Prvo su ga pitali, tko je on i je li nobelovac, a on im je odgovorio: ‘Pa ne bih došao ovdje da nisam!’ I nisu ga htjeli pustiti unutra jer je bila riječ o ekskluzivnom klubu u kojem ste morali imati kravatu. On je odgovorio: ‘Ja sam cijeli kravata, jer kravata je od Hrvata’. I morali su ga pustiti. On je bio takav čovjek.
Jednom smo mu maknuli sliku Tita koju je imao na zidu, jer je bio u rodu s njim, a mi studenti ga nismo voljeli. Nakon toga je objesio sliku Pape, jer je bio i član papinske Akademije. No, uvijek je rado prihvaćao šalu i nikada nije studenta iz Hrvatske odbio. Svi su mogli doći kod njega na studij. Mene je zadužio da razvijam formulu iz najboljeg prirodnog insekticida, dalmatinskog buhača. Nekada je s njime snabdjevana cijela Europa, u baselskoj ljekarni u središtu grada imate plaćene račune s narudžbama iz Dalmacije, odakle su dolazili. Danas ga se, pak, uopće ne upotrebljava. I tako, kako smo sve više surađivali, sve se više u nama rađala ideja da osnujemo Akademiju, upravo da bi okupili što više naših ljudi u inozemstvu. A tada ih je bilo zbilja mnogo u Švicarskoj.
Zapravo ste, zahvaljujući njemu, dobili posao inovatora?
– To je posao koji sam već radio u Plivi i za svoje inovacije sam dobivao i nagrade. U Švicarsku sam prvenstveno otišao kako bih naučio njemački jezik. Kasnije sam morao bježati iz Zagreba 1971. godine i Švicarska je bila logičan izbor – tada je tamo bio epicentar događanja, otkrića i istraživanja. Uvjeti koje smo tamo imali, nismo imali nigdje drugdje. Vrlo brzo sam postavljen za voditelja projekta sandimmuna, lijeka koji je spašavao život pacijentima nakon transplantacije organa. Prvo sam bio uplašen, jer su me maknuli sa svih drugih projekata, ali kasnije sam shvatio da mi ne prijeti otkaz, nego su željeli da se posvetim upravo tom lijeku. Imao sam najbolje kolege, najbolje laborante i vrlo brzo smo došli do senzacionalnih otkrića, što je učvrstilo moj statut u toj prestižnoj farmaceutskoj kompaniji. Tada nije bilo kao danas – bolnice su doslovno čekale pred našim vratima da proizvedemo lijek i nosile ga u operacijsku salu. Nakon nekoliko dana postotak preživljavanja pacijenata porastao je za 52 posto, što je bila nevjerojatna brojka. Iako sam otkrio lijek, nisam za to dobio nikakvu posebnu nagradu, niti novac. Jedino su mi ponudili povišicu plaće. To je bilo tako, iako sam otkrio više od 300 lijekova, oni su bili vlasništvo kompanije i ja nisam imao pravo na naknadnu od patenata. Otkrio sam i retard tablete koje se danas široko koriste u svakodnevnoj uporabi. Ponosan sam na svoje inovacije. Ja ni danas ne smijem otkrivati formule tih lijekova, jer mi je to najstrože zabranjeno dok sam živ. Ali, priznali su mi da spadam među troje najvećih farmaceuta tvrtke. I to mi je dovoljno priznanje za moj rad.
Vratimo se na priču o Akademiji…
– Prvi veći poduhvat koji smo imali, bili su reprinti Enciklopedije s radovima naših Hrvata. Švicarci su nam dopustili štampanje i kopiranje, ali nismo smjeli primjerke prodavati, pa smo ih dijelili. Prvo smo napravili skromnih pet primjeraka i to se odmah razgrabilo. Potom smo ih napravili 100 i nakon toga još tisuću, a potražnja je bila takva da bi nestajali preko noći. Štampali smo brojne knjige, a izdavali smo i časopis za Hrvate, također besplatno. Ponosan sam i što smo izdali djela Mile Budaka u 26 svezaka, među ostalim Kresinu, Gospodina Tome i Hajduka. Hajduk je posljednje njegovo djelo koje je objavljeno u svibnju 1945. godine. Tako sam slučajno došao do Budakovog rukopisa Bazalo, koji je završio u Grazu, ni sam ne znam kako je tamo dospio. Budak je pisao ličkim narječjem i uspio sam dobiti original toga rukopisa koji smo objavili dvadeset godina prije Matice hrvatske.
Čime se još Akademija bavi? Priznaju li Vas naše institucije? Kakva je suradnja s njima i ima li je uopće…?
– Izdajemo različite knjige, časopise, a imamo i svoju podružnicu u Zagrebu. I u Hrvatskoj je naše članstvo jako aktivno – imaju i svoj portal putem kojeg komuniciraju s građanima i pomažu u rješavanju njihovih problema. Okupili smo brojne ugledne Hrvatice i Hrvate iz svih područja – znanstvenike, novinare, povjesničare, umjetnike, zapravo najrazličitije vrste ljudi. Bitno je samo da dišu hrvatski i da vole našu zemlju. Svatko je dobrodošao u HAZUD, svatko tko želi pomoći očuvanju hrvatske kulture, znanosti i povijesti.
Imali ste priliku upoznati se i s Titom?
– Da, još u Jugoslaviji. Bili smo s njim na jednom druženju i on je tražio od nas, koji smo bili tamo, da mu nešto recitiramo. Kako sam već onda sumnjao da je riječ o čovjeku koji nema veze sa Zagorjem i Hrvatskom, pitao sam ga – govori li ruski? Odmahnuo je glavom nekako, nije htio reći ni da, ni ne. Ja sam počeo recitirati Puškinovu pjesmu na ruskom i on ništa nije razumio. Odmah mi je bilo sve jasno, jer da je to bio Tito, on bi dobro govorio ruski jezik kojeg je naučio kada je bio tamo. Znao sam za priču prema kojoj je Staljin 1937. godine u Rusiju pozvao sve sekretare partije i najbliže suradnike, od Poljaka, Bugara, Talijana i Francuza. Iz Jugoslavije je bio Josip Broz iz Kumrovca. I on je Staljinu pričao protiv drugih komunista iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te tvrdio da su svi šovinisti. I meni je očevidac prepričao kako je Staljin tada njemu rekao: ‘Ako ne valja ni jedan, ne valjaš ni ti…’, i ispalio u njega šest metaka. Zagorec Josip Broz bio je mrtav, a onda je Staljin pozvao komunista iz Poljske, zvao se Bernard, i rekao mu da se od danas on zove Josip Broz i da preuzima jugoslavensku komunističku partiju. Njega je bilo strah, jer nije govorio jugoslavenski, pa se oženio Svetlanom koja ga je podučavala jeziku. Ali, to nije bio Josip Broz iz Kumrovca, nego Poljak. Uvjeren sam u to. Pravi Josip Broz nije znao svirati ni seljačku tamburicu, a ovaj je svirao Chopina, samo se nikada nije doznalo je li bio poljski Židov ili ne. Kada je svirao kod engleske kraljice na dvoru, ona je odmah rekla da taj čovjek nikada nije bio bravar niti mehaničar, već da je to umjetnik i da ima prefine prste. Iako ste mladi, vjerojatno ste ga koji puta čuli kako govori – samo Rusi i Poljaci imaju otvoren izgovor slova u. Taj tvrdi poljski u, njemu je ostao u govoru i nije to mogao ispraviti. To jedino ti narodi tako izgovaraju i nitko više. On nikada nije dobro znao hrvatski. Jednom sam pričao s filmskom montažerkom na televiziji u Jugoslaviji, koja mi je sama rekla da je najteže bilo montirati Titove govore jer su bili – nerazumljivi. On je uz to bio i veliki prostak i jako je mnogo psovao, što su morali posebno rezati u montaži. Da, pravi Josip Broz je ubijen davnih dana u Rusiji..
Nakon umirovljenja ste se nastavili baviti znanstvenim radom?
– Tako je. Pisao sam brojne tekstove i širio svijest o uglednim Hrvatima koji su djelovali diljem Europe. Danas naša djeca u školama ništa o njima ne uče i nemaju pojma koliko bogatstvo imamo upravo među njima. Kroz povijest Crkve, filozofije, znanosti, umjetnosti. Sve ove godine se hrvatska inteligencija gurala na marginu i namjerno prešućivala, a to se radi i danas. Ništa se nije promijenilo. Mi i danas više učimo o srpskoj kulturi i književnosti, nego o našim učenjacima i znanstvenicima. Pa to je tragično! Još je gora situacija na sveučilištima koji su leglo jugoslavena i Srba, koji i danas štuju likove koji s hrvatskom domovinom nemaju nikakve veze.
Mi danas imamo tri neprijatelja – prvi neprijatelj su sami Hrvati – mi smo sebi najveći neprijatelji. Drugi su Talijani, a treći Srbi. Zašto Hrvati? Mi još uvijek nismo promijenili Ustav u kojem piše da država počiva na temeljima antifašizma – pa kako je to moguće kada je ZAVNOH bio najzločinačkiji režim prema hrvatskom narodu!? ZAVNOH je vladao kada su se dogodili Bleiburg i Križni putevi. Upravo su Druga dalmatinska iz Splita i Srećko Krstulović, koji je čak razarao i grobove hrvatskih vojnika, uništavali crkve, ubijali svećenike, djecu i žene. Kako onda može hrvatska država počivati na ZAVNOHU? Pa to je suludo!
