‘Hrvati su uvijek protiv svega, moramo preokrenuti pasivnost i postati uvjereni konstruktivisti!’

0
377
Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Nastojanje države da se približi dijaspori, nije jedina stvar koja se mora dogoditi. Moraju se 'dijasporaši' truditi da svoje lokalne prijatelje nagovaraju da posjete Hrvatsku, da kupuju nekretnine u Hrvatskoj za svoje godišnje odmore, da investiraju u Hrvatsku pod, naravno - novim, kreativnim uvjetima i kriterijima. Kako bi se to dogodilo, moraju se mijenjati arhaični zakoni i modernizirati vladine birokracije

Charles Bilich je hrvatski slikar svjetskog glasa s australskom adresom, a osim po svojim radovima, javnosti je poznat i po osebujnoj biografiji i životnoj priči. Ovaj ekstravagantni majstor samopromocije, kako ga često nazivaju, napravio je portrete Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Nikole Tesle, Alojzija Stepinca, Ivana Pavla II., ali i Benedikta XVI.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Bilichevo pravo ime je Karlo Bilić. Rođen je u Lovranu, a svojedobno je nekoliko godina proveo u zatvoru zbog sukoba s komunističkom vlasti, a na tu temu je rekao: „Osuđen sam na 10 godina, a nakon dvije pušten zbog prenapučenosti zatvora. Moj krvnik Tito natjerao me da mu budem čak i zahvalan – zbog amnestije! Izgubio sam u to vrijeme četrdeset kilograma. Za ručak bi dobili juhicu, ujutro obojanu vodu koja se zvala kava. Bilo nas je jako puno po zatvorima i ljudi su kolektivno patili, a osjećaj slobode nakon zatvora bio je najbolji osjećaj u mome životu. Nikada im neću oprostiti to što su meni i milijunima drugih uradili…“ Čim je na intervenciju Crvenoga križa bio pušten, otplovio je brodom u Australiju, gdje je završio studij umjetnosti, a kao slikar izlagao je po cijelom svijetu. Između ostalog bio je i „službeni umjetnik” olimpijskih ekipa Amerike i Australije na Olimpijskim igrama.

Loading...

Bilich je ovih dana posjetio Hrvatsku kako bi portretirao Marka Perkovića Thompsona čiji je veliki ljubitelj i za kojeg kaže kako  predstavlja srž hrvatske kulture i patriotizma. Time neće biti kraj Bilichevom boravku na ovim prostorima, jer 12. svibnja namjerava posjetiti Bleiburg.

Inače, javnost ga je upamtila i po sljedećim riječima: “Ja, Charles Billich, iz Sydneyja, Australija, poručujem hrvatskoj javnosti da stojim u potpori borbe protiv skidanja HOS-ove ploče, te se ovim putem obraćam hrvatskim braniteljima Domovinskog rata da ću osobno platiti za spomenik i ploču žrtvama komunizma i Domovinskog rata, po mom nacrtu, samo mi nađite mjesto na kojem će se spomenik i ploča moći podići“. To stoji u mailu koji je stigao svojedobno na adresu jednog hrvatskog portala…

Devedesetih godina bili ste među omiljenim umjetnicima Franje Tuđmana  koji Vas je nagovarao da se vratite u Hrvatsku. Zašto se ipak niste nikada vratili i jeste li zbog toga požalili?

– Pa vraćam se svake godine. Nomad sam, pa i ono što kažu – međunarodni slikar. To znači kako se ne mogu baš tako lako riješiti ljubavi prema svim narodima. Moja mreža ljudi, mreža mojih prijatelja, pa i kolekcionara je svjetska, jer, prošla su vremena provincijalizacije.

Kažu kako ste oduševili i Tuđmana i Sanadera i Milanovića… Složit ćete se, ideološka podjela Hrvatske postaje s godinama nekako sve očitija. Što mislite, kako će izgledati Hrvatska u daljnjih deset godina – pod poltronom ljevice ili desnice?

– Dođe vrijeme osnivanja drukčijih nepolariziranih odnosa. Valjda ćemo s vremenom sazrijeti i pomiriti se uoči katastrofalnih nesporazuma. Partijske histerije, vjerujem,da će se pomiriti i  na kraju, vratit ćemo se čišćoj formi demokracije – individualizmu.

Mislite li da bi, kad su u pitanju hrvatski iseljenici koji su posebno za vrijeme Domovinskog rata dali izniman doprinos u obrani države, Republika Hrvatska trebala uložiti više napora u ‘spajanje’ s Hrvatima u dijaspori?

– Nastojanje države da se približi dijaspori, nije jedina stvar koja se mora dogoditi. Moraju se ‘dijasporaši’ truditi da svoje lokalne prijatelje nagovaraju da posjete Hrvatsku, da kupuju nekretnine u Hrvatskoj za svoje godišnje odmore, da investiraju u Hrvatsku pod, naravno – novim, kreativnim uvjetima i kriterijima. Kako bi se to dogodilo, moraju se mijenjati arhaični zakoni, a vladine birokracije moraju se obavezno modernizirati. No, s druge strane, slutim izvjesnu alergiju Hrvata prema ‘dijasporašima’, što se svakako mora sanirati. Drugim riječima, u ovoj inače zaista gostoprimljivoj zemlji svatko se mora osjećati kao ‘doma’.

U jednom ste intervjuu kazali: ‘Prošla su vremena brutalnosti, drskosti, nasilja. Prvi čin u Hrvatskoj tragediji završio je s utemeljenjem Republike Hrvatske. Drugi čin, više u naravi tragikomedije, još je u toku i na nama je da se piše scenarij za treći. Ja sam iz prvog pobjegao’. Kako zamišljate taj treći scenarij?

– Treći čin mora uključiti nove, moderne scenografije s radikalnim dijalozima i hrabrijim scenaristima (političarima), te profesionalnijim glumcima. Mjere se moraju poduzeti protiv ekstincije naše Hrvatske, ali i šire civilizacije. Hrvati oduvijek dolaze odasvud, a upravo mi sami imamo najviše predrasuda o našoj povijesti. Protiv smo stranaca i potencijalnih migranata. Protiv smo investitora. Protiv ideja. Protiv ekstremnih zahtjeva preporoda. Protiv reformi. Depopulacija nas je pogodila i mi ju ignoriramo. Moramo preokrenuti pasivnost i postati uvjereni konstruktivisti.

Je li istina kako ste za vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Australiji, dobili ‘košaricu’ zbog toga što ste joj željeli pokloniti sliku koja ju prikazuje kao pastoralnu kućanicu pri obavljanju kućanskih poslova?

Za mene je dogovor – dogovor. I bilo bi zato u redu da me protokol predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović obavijestio kako se neću susresti s njom, prije mog uzaludnog puta na relaciji Los Angeles – Sydney. Poznajem predsjednicu već dva desetljeća i mislim kako su puno veći problem ljudi oko nje, jer ne vjerujem da bi ona bezhumorno odbacila moje rustične, ako ne i populističke vinjete, u čekanju formalnijih portreta. Čak mi je i Milanović došao, a ona nije! U našoj diplomaciji,  naime, postoje udbaši koji žele povratak Jugoslavije i takvi su, najvjerojatnije, spriječili moj susret s predsjednicom. Možda nije doslovno riječ o stvarnim udbašima, ali svakako jest o mentalnim! Ipak, mislim da će pravi Hrvati na kraju pobijediti, jer smo mnogo pametniji od njih.

Jeste li imali priliku upoznati aktualnog premijera, Andreja Plenkovića? Pratite li njegovu politiku i što o njoj mislite – ide li u dobrom ili pogrešnom smjeru?

– Upoznao sam premijera Plenkovića i cijenim ga, cijenim njegovu odanost i kompetenciju. Da vas samo podsjetim na čežnju dijaspore koja očekuje čvrste ruke, vrlinu odlučnosti i jasnu viziju. Treba nam još veća simbioza domaćih i dijaspore, bistrije suočavanje s činjenicama depopulacije i povratka iz postkomunizma u normalu.

Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL