Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama u Istri kod Golubinčine. Stoga sam pokrenuo inicijativu preko tadašnjih saborskih zastupnika, Furija Radina, predsjednika saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava, te Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha, početkom 2011., ali mi ni jedan zastupnik nije odgovorio. Bivšem zastupniku Branku Vukšiću, pisao sam kao predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije, 28. veljače 2012., a Programskom vijeću HRT-a, 30. siječnja 2012., ali nikad nisam dobio odgovore...
Od nastupa ministra unutarnjih poslova u vladi Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka, u Hrvatskom saboru početkom veljače 2011. godine, vodile su se u hrvatskim medijima oštre polemike s neukusnim izjavama nekih političara, poput doživotnog bivšeg predsjednika Republike, Stipe Mesića, i nekih novinara Jutarnjeg lista, o žrtvama ratnih i poratnih komunističkih zločina. Haaški sud izrekao je prvostupanjskom presudom drastičnu kaznu generalima Gotovini i Markaču, ali smo konačno doživjeli pravomoćnu oslobađajuću presudu. Naše pravosuđe i srpsko pravosuđe i dalje progone, uglavnom naše branitelja zbog navodnih ratnih zločina počinjene u Domovinskom ratu.
Naime, bivši ministar unutarnjih poslova, Karamarko, najavio je tada skorašnje procesuiranje nekih partizanskih zločina koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskoga rata i proglašenje Dana sjećanja na žrtve komunizma. Hrvatski sabor je 17. lipnja 2011. godine izglasao 23. kolovoza kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, a od procesuiranja partizanskih i četničkih zločina tijekom i nakon završetka Drugog svjetskoga rata – nema više ni spomena. Dosad je procesuiran samo mali broj zločina nad Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske koje su počinili četnici i pripadnici tzv. JNA tijekom Domovinskog rata.
Dana 8. svibnja 2011. godine proslavljena je 90. obljetnica Proštinske bune u Istri. Govornici na proslavi – bivši zastupnik IDS-a u Hrvatskom saboru, Damir Kajin, doživotni bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik SAB-a, Stipe Mesić i predsjednik SAB-a Istarske županije, Tomislav Ravnić – iskoristili su svoje govore za obračun s tadašnjom vladom Jadranke Kosor. No, prešutjeli su da je vođa Proštinske bune, dr. Ante Ciliga, koji je kao mladi student poveo proštinske seljake da se odupru divljačkom nasilju talijanskih fašista nad tamošnjim hrvatskim stanovništvom, bio žrtva Titovog režima provjerenih staljinista.
Hrvatstvo u Istri zatire IDS…
Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, Pavelićevog kvislinškoga režima i titoizma. Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama, „Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)“, u kojoj je opisao uzništvo u Jasenovcu, te u „U zemlji velike laži“, u kojoj je opisao zatočeništvo u gulagu. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu.
Stipe Mesić je u svom govoru nekritički glorificirao antifašizam britanske kraljevske loze. Morao je uzeti u obzir činjenicu da su sile Antante, koje je predvodila Velika Britanija, obećale Istru kao dar Italiji Londonskim sporazumom 1915. godine, za njen ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-ugarske monarhije, a Rapalskim ugovorom to je obećanje ispunjeno. Pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu, nisu omogućile istarskom stanovništvu plebiscit za samoodređenje. Stoga su suodgovorne za stradanje, patnje i masovni egzodus hrvatskog i slovenskog stanovništva Istre u Kraljevinu Jugoslaviju i širom svijeta.
Talijanske su fašističke vlasti 25 godina provodile prisilnu talijanizaciju imena i prezimena i toponima, te zabranile javnu uporabu hrvatskog i slovenskog jezika. Hrvatsko je stanovništvo, unatoč mučenjima ricinusovim uljem u fašističkim zatvorima, sačuvalo svoj jezik i hrvatski nacionalni identitet. Danas hrvatstvo u Istri zatire IDS, šireći – istrijanstvo – i čini veću štetu od fašista za nacionalni identitet istarskih Hrvata.
Istrani su zbog fašističkog nasilja masovno pristupili partizanima nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, a organizatori ustanka bili su predstavnici KPJ-a, koji su po tom zadatku došli iz ostalih dijelova Hrvatske i Slovenije u Istru. Instruktori neiskusnim istarskim partizanima, bili su provjereni lički borci.
Prema knjizi „Krik iz fojbe“, Jacoma Scottija, partizani su se nakon kapitulacije Italije osvetili, osudivši na prijekim sudovima, navodno, samo suradnike fašističke talijanske vlasti na smrtnu kaznu, a žrtve su pobacali u istarske kraške jame – fojbe. Jacomo Scotti dokumentirao je neke partizanske zločine samo do njemačke okupacije Istre, a prešutio je masovna stradanja istarskih Talijana i Hrvata, protivnika boljševizma i fašizma, koji su masovno završili u fojbama od 8. rujna 1943. do 15. svibnja 1945. godine.
Tako je 80 žrtava tragično završilo u jami kod Vineža blizu Labina, a iz Golubinčine kraj Raklja vatrogasci su 18. prosinca 1943. godine izvukli tijela dvojice fašista.
Objavljeni neobjavljeni dokazi
U utorak, 18. listopada 2011. godine, prema nalogu Županijskog državnog odvjetništva Istarske županije, policijski su istražitelji proveli očevid kraške jame Golubinčine kod Raklja u Istri u koju su, prema pričama stanovnika okolnih sela, 9. svibnja 1945. godine, partizani bacili nekoliko stotina zarobljenih okupatorskih vojnika, uglavnom njemačke i austrijske narodnosti, koji su se pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predali partizanima na Muzilu u Puli, 7. svibnja 1945. godine.
U „Glasu Istre“ od 20. listopada 2011. godine, objavljena su potresna svjedočenja o tom događaju dviju starijih mještanki Raklja. Ta svjedočenja potvrdila su navode pokojnog župnika Ližnjana, Ivana Graha, koji je u članku „Tko su antifašisti u Istri?“, objavljenom u „Glasu koncila“, 3. svibnja 2009. godine, pisao o zvjerskom ponašanju komunističkih zločinaca prema nenaoružanim mladim ljudima. Zapovjednici i komesari partizanskih jedinica bili su članovi Komunističke partije, te zbog toga smatram da je za sve partizanske zločine prema zapovjednoj odgovornosti kriv Politbiro KPJ, s maršalom Josipom Brozom Titom na čelu.
Televizijski studio HTV-a u Puli ima snimljene neke materijale o tom ratnom zločinu, ali ih HTV nije prikazao gledateljima i nije obavijestio o obavljenom očevidu, te tako sprječava istinito informiranje javnosti o naravi tih zločina i o njihovim nalogodavcima, te sudjeluje u prikrivanju zločina, što je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Iako su očevidom pronađene ljudske kosti s gomilom smeća, kamenja i životinjskih kostiju, niti jedan elektronički medij nije do danas objavio tu informaciju. Za šestu obljetnicu izvršenog očevida jame Golubinčina, bio bi red da Hrvatski radio i televizija istinito izvijeste hrvatsku javnost o sudbini neprijateljskih vojnika koji su se tada predali partizanima.
Godinama udruge građana iz Austrije, Italije i Savezne Republike Njemačke traže od naših vlasti da se pokrene istraga o tim zločinima kako bi pronašli ostatke svojih djedova, očeva, muževa ili braće. Nakon brojnih pisama saborskim zastupnicima iz Istre, udrugama za ljudska prava i povjesničarima, te uzaludnog čekanja na odgovor, prijavio sam taj zločin 13. siječnja 2011. godine Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije, a uviđaj je obavljen tek nakon pisma kojeg sam poslao tadašnjem glavnom ravnatelju policije, Oliveru Grbiću i HHO-u, upozorivši ih na opravdanu sumnju za kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina.
Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan pothvat istraživanja jame i u prisutnosti policajaca su pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine, vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine, s rupama na potiljku. O tom sam zločinu pisao u članku „Ratni su zločini ratni zločini“, objavljenom u rubrici „Tribina“ u „Vjesniku“ od 6. travnja 2011. godine, uoči izricanja presude našim junacima Domovinskog rata, Gotovini i Markaču. Bio sam potaknut selektivnim progonom naših branitelja, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminaliziraju svi antifašisti i partizani u Istri, te da nam se takve strahote više ne ponove. Poručujem svima da je Republika Hrvatska nastala u Domovinskom ratu na brojnim žrtvama naših branitelja i da nema drugih temelja!
POŠTOVANJE SVIM ŽRTVAMA
Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe – geslo je koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se, kao Istranin, istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi.
Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre.
Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama u Istri kod Golubinčine. Stoga sam pokrenuo inicijativu preko tadašnjih saborskih zastupnika, Furija Radina, predsjednika saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava, te Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha, početkom 2011. godine, ali mi ni jedan zastupnik nije odgovorio. Bivšem zastupniku Branku Vukšiću, pisao sam kao predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije, 28. veljače 2012. godine, a Programskom vijeću Hrvatske radiotelevizije, 30. siječnja 2012. godine, ali nikad nisam dobio odgovore.
Oni osuđuju i preuveličavaju samo zločine ustaškog režima i lažu o fašizaciji hrvatskog društva kao masovnoj pojavi, a prešućuju zločine totalitarnog komunističkog režima. Etiketiraju sve koji se zalažu za otkrivanje istine o naravi Titovog režima provjerenih staljinista etiketom – klerofašista ili filoustaša.
Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti obiteljima i rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih djedova, muževa, očeva ili braće. Prošlo je gotovo šest godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja, a HRT i dalje šuti o tome… Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. A ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Zašto šute o tome HHO i Documenta? Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha, “Tko su antifašisti u Istri?” u „Glasu koncila“, 3. svibnja 2009. godine?
Prema tvrdnji Tomislava Ravnića, višegodišnjeg predsjednika SABA Istarske županije, u fojbama su završili samo neprijateljski vojnici ili suradnici neprijatelja, a prema podatku objavljenom u „Glasu Istre“, 12. veljače 2010. godine, takvih je žrtava bilo – 286. Gospodin Tomislav Ravnić i bivši saborski zastupnik, Damir Kajin, znaju Golubinčinu i mogli su povesti doživotnog bivšeg predsjednika Republike i počasnog predsjednika SABA, Stipu Mesića, kod nje da zajedno s bivšim župnikom Raklja, Ivanom Princem, 9. svibnja 2011. godine odaju počast žrtvama koje su provjereni staljinisti bacili u jame širom Istre…
Brinu me izjave nekih „antifašista“, da su sve žrtve fojbi to zaslužile. Iako su fašisti zapalili moje i majčino rodno selo, ubili dvojicu ujaka istog dana, bratića i brata, smatram da nitko nije zaslužio takvu smrt, pa ni ratni zločinci…
Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskoga rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci, poput oca porečko-puljskog biskupa u miru, Ivana Milovana i partizana, Guida Delbianca, iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu kod sela Trlji.
Ne postoji politička volja da se zločini istraže
Gospodin Ravnić je na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se zbog pomirbe naših naroda, prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, Državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari, neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskoga rata.
Zalažem se da se istraže barem neka mjesta četničkih, ustaških i komunističkih zločinia – Jasenovac, Jadovno, Macelj i druga. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini i na drugim komunističkim stratištima, pronađene su kosti žrtava. U Jasenovcu i Šaranovoj jami kod Jadovna, nisu obavljena nikakva istraživanja, a kojekakvi „antifašisti“ šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća, pa do sedamsto tisuća.
Logor Jasenovac je postojao 1337 dana. Prosječni broj žrtava, prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava, iznosi 523 dnevno, odnosno svakih 2,7 minuta – po jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora, niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Cilige, u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava. Ako je istinit službeni broj od 83.145 žrtava, prosječno su dnevno ubijane ili umrle – 62 žrtve. To treba istražiti, kako bi se utvrdila prava istina o jasenovačkom logoru. Je li Savom plutalo na stotine ili tisuće leševa dnevno? Tijekom Drugog svjetskoga rata, Savom su – plovile lađe. Istraživanju Jasenovca se protive „kriminalci u znanosti ili u politici“, kako ih naziva Vladimir Mrkoci u knjizi „Kratka povijest komunizma“, objavljenoj 2017. godine. Međutim, kod nas ne postoji politička volja da se ti zločini istraže i da se svim žrtvama odaje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu, donošenjem „lex Perkovića“ u Hrvatskom saboru, samo nekoliko dana prije ulaska Hrvatske u EU.
O komunističkim zločinima se do danas kod nas nije smjelo glasno govoriti. Krajnje je vrijeme da se nakon 72 godina suočimo s istinom i krivnjom i da sve strane prestanu licitirati i politizirati s brojem žrtava, te da se obilježe sva grobišta žrtava fašizma, nacizma i komunizma širom naše domovine. To nisu pojedinačni zločini iz osvete, kako ih neki žele prikazati. Masovni zločini, vezani uz Jasenovac, Hudu jamu, Jadovno, Jazovku, Tezno, Ovčaru, Srebrenicu, Golubinčinu i mnogi zločini u kojima su stradale stotine ili tisuće žrtava, „udruženi su zločinački pothvati“ s pojedinačnom „zapovjednom odgovornošću“.
Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobišta žrtava komunističkih zločina od 9. svibnja 1945. do 1990. godine, pruža mogućnost temeljitog istraživanja tih tragičnih događaja naše prošlosti. Pozivam naše građane da svjedoče o njima. Međutim, vlasti u Republici Hrvatskoj ne provode taj Zakon, a nametanje ćirilice u Vukovaru pravdale su kako moraju provoditi hrvatske zakone. To je selektivni pristup provođenja zakona, a ne pravda za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata.
Zločin je prikrivati zločin! I još jednom: Prikrivanje zločina je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, a takvi zločini ne zastarijevaju…