LUSTRACIJA SUDSTVA NEIZBJEŽNA: Oslobađaju se ratni profiteri, a promoviraju suci sumnjive prošlosti i njihovi nećaci!?

1
1330
Dusko Jaramaz/PIXSELL

U slučaju Ratka Božića i Nikše Giovanellija, splitska sutkinja Marina Boko, umjesto da postupak iznjedri zaključkom o njihovom ratnom profiterstvu, nakon 16 godina suđenja zbog više kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta, izrekla im je oslobađajuću presudu jer u njihovoj kriminalnoj djelatnosti nije našla pravnog kontinuiteta, ma što to značilo...

Kakav smo mi, Hrvati, narod? Točnog i preciznog odgovora na ovo pitanje nema, međutim, ako je suditi po događanjima unazad desetak godina, jedno je ipak sigurno – lako zaboravljamo i uvijek iznova od dva zla izabiremo – sve veće. S druge strane, međunarodna javnost zamjera nam sklonost nacizmu, veličanje ratnih zločinaca, palež slikovnica, a općeniti je dojam kako naciju, uglavnom, čine ograničeni mizantropi koji preziru sve što se hrvatskim ne zove – podaci su to s popularne stranice za iskazivanje javnog mišljenja pod nazivom „The Top Tens“. Kod takve prezentacije Hrvata, prosječni Europljanin može odahnuti pored činjenice da smo, ipak, malobrojna nacija koja uz to polako, ali sigurno – odumire…

Dakle, Hrvatska spada u najmlađe europske zemlje koja svoj nastanak duguje i tisućama, uglavnom nepoznatih entuzijasta, koji su godinama žrtvujući sebe i svoje obitelji čekali pogodan trenutak za uspostavu samostalnosti i suverenosti davno priželjkivane  Domovine. Većina ih se trbuhom za kruhom uputila po bijelom svijetu pokušavajući  razuvjeriti čovječanstvo kako Hrvati nisu krvoločna i fažizmu sklona nacija, već ni po čemu poseban narod koji samo njeguje želju da svoju državu svojom i zove. Pojednostavljeno – s jedne strane razasuta hrvatska dijaspora koju jedino podržava Crkva, a s druge strane, dobro uigrana i umrežena Udba, koju podržavaju, prije svih, domaće nakaze koje su revno proganjale i likvidirale sve one koji su, eto slučajno i na njihovu nesreću – preživjeli Bleiburg i ’45.

Loading...

Po uspostavi hrvatske samostalnosti u najmanju je ruku bilo za očekivati da se takvim ljudima u iseljeništvu, bez čije pomoći ove države sigurno ne bi bilo, oda priznanje i u njihovu čast  proglasi barem jedan dan državnog praznika. Umjesto lovorika, u ovoj se zemlji ubrzo razvila debata oko pitanja – trebaju li ti ljudi, uopće, imati pravo glasa pa smo im se za sve njihove zasluge zauzvrat, zahvalili Izbornim zakonom zbog kojeg se do najbližeg glasačkog mjesta sada moraju voziti 500 kilometara. I što je najgore, ako se kojim slučajem još nisu umorili od želje da na bilo koji način budu uključeni u događanja u voljenoj Domovini, u najboljem slučaju čak i da pobijedi njihov politički izbor (čitaj HDZ), kako ovih dana slušamo, u istoj toj dijaspori o njihovim bi interesima trebao brinuti jedan maneken. Koji dolazi iz stranke koja jedva prelazi izborni prag, a čija se dojučerašnja predsjednica još nije odrekla filipika o krvoločnom mentalitetu Hrvata i uz to se iz sve snage silno napinjala da se nesretnoj dijaspori oduzme svako, pa i biračko pravo glasa!

Mi se, inače, nalazimo na prostorima u kojima se povijest stvarala u iznimno složenim i isprepletenim društveno-političkim odnosima. Uz to, stvari se nikada nisu nazivale pravim imenom, pa smo gotovo pola stoljeća veličali antifašističke pothvate i zataškavali njihove zločine tijekom i poslije II. svjetskog rata, pa onda 20-ak godina otkopavamo jame iz onog i ovog Domovinskog rata. Istodobno nam ratni zločinci i ubojice nesmetano šetaju i uživaju građanska prava, lopuže i lopovi kroz pretvorbu pretvaraju uspješne tvornice i pogone u avetinjski napuštena zdanja u kojima se danas, tu i tamo, samo snimaju glazbeni spotovi alternativnih rock bendova.

 

Hrvat – ekstremist opasan za nacionalnu sigurnost

U tom kontekstu, rijetki su oni koji ne mogu zbrojiti dva i dva i zapitati se – kako na sve to gleda naš pravosudni sustav, ako ga uopće imamo? Jedino hrvatski narod može imati Državno odvjetništvo koje godinama nije podiglo ni jednu optužnicu za zločine počinjene za vrijeme komunističke diktature i jedino takav narod može za predsjednika izabrati Ivu Josipovića, koji će za svog mandata, odlikovati državnog odvjetnika, Mladena Bajića, Redom kneza Branimira. Pretpostavljamo – zbog nečinjenja!? Za razliku od ostalih zvanja, u pravosudnim se vodama uspješnost, valjda, mjeri po kriteriju – manje je bolje…
Kako je Hrvatska propustila lustracijom obilježiti i iz javnog života izbaciti sve one koji su aktivno sudjelovali i provodili politiku totalitarnog režima, ili po uzoru na Mađarsku, dokinuti zastaru za zločine počinjene tijekom komunističkih diktatura, dovela se tako u situaciju da njezina društveno-politička scena danas predstavlja izuzetak od pravila – „’ko bi gore – sad bi dole“. Za razliku od drugih uspješnih tranzicijskih zemalja, u našoj su zemlji isti ostali gore, a o ovi drugi otišli su – još niže.

U takvom razvoju događanja treba tražiti objašnjenje zastrašujućeg podataka kako je broj branitelja koji su počinili suicid, premašio brojku onih koji su ono najvrjednije što imaju, dali Domovini na bojišnici. Vjerujemo da je i Zvonku Bušiću lakše bilo „čamiti“ u američkoj kaznionici, nego uživati „slobodu“ u zemlji u kojoj su, po povratku, u njega prste upirali i prozivali ga, upravo oni koji su njemu i njegovoj supruzi 1970., zbog bačenih letaka s nebodera u Zagrebu, prijetili 15-godišnjim zatvorskim kaznama, a sada urlaju o ljudskim pravima i demokraciji!? Danas ti isti likovi, vađenje hrvatske zastave iz vagine, zovu satirom, a sve koji pokušavaju dovesti u pitanje takve „umjetničke slobode“, spremno nazivaju – ekstremistima opasanim za nacionalnu sigurnost.

Na rubu je zdrave pameti, pa i znanstvene fantastike, objasniti kako to u državnoj vrhušci, i onda i sada sjede manje-više iste figure… U jednoj svojoj pjesmi, Marko Perković je to jednostavno definirao stihom: „…Nova lica, scena ista…“ Thompson se u svojim brojnim hitovima usudio kazati: „Car je gol!“ i tako službeno postao persona non grata u svojoj zemlji i u inozemstvu. Podsjećamo, u istoj zemlji u kojoj je Josipović odlikovao državnog odvjetnika za čijeg se mandata nije procesuirao ni jedan četnik zbog genocida u Škabrnji ili Vukovaru, a kamoli krvnik nekog tamo likvidiranog, davno iseljenog Hrvata. U dubokoj suštini, stvar je više nego logična i odlikovanje je otišlo u prave ruke.
U vremenima kada je u Državnom odvjetništvu sjedio Josipovićev otac, za papirnate letke je simpatičnoj američkoj studentici prijetio Goli otok, dok je Državno odvjetništvo pod Bajićevom palicom uspješno zavlačilo s vremenom i računalo na provjereno kratko pamćenje ove nacije. Po istom obrascu svih ovih godina ponašali su se svi državni odvjetnici koji su se izmjenjivali na vrhu institucije koja u najvećoj mjeri može utjecati na pisanje povijesti, na doživljaj sadašnjosti i biti zalog budućnosti. U Državnom odvjetništvu godinama sjedi i samozatajni Josip Čule, nekadašnji splitski sudac, a poslije toga je kao zamjenik državnog odvjetnika bio jedan od najutjecajnijih imena iz sjene. Prije odlaska u Zagreb, u stilu opreznog istražitelja, pobrinuo se da na sudačka mjesta posjedne, ne samo članove svoje obitelji, već i svoju nekadašnju tajnicu, o čijem smo „trnovitom“ putu od mjesta tajnice do mjesta predsjednice drugog suda u državi, već ranije izvještavali.

Pritom smo se raspitali, kako se tajnica našla u upravljačkoj ulozi i nismo se iznenadili što je u kadroviranju svog užeg kabineta, prije svega, vodila računa o zastupljenosti nacionalne  manjine. Ova opaska traži pojašnjenje iz prostog razloga što živimo u zemlji u kojoj je, svakome tko primijeti kako je u ovoj državi potpredsjednik Vlade – Milorad Pupovac ili Predrag Štromar – sebi osigurao atribut kontraverznog i nepoželjnog faktora… Pritom je posve nebitno što se Pupovac nikada nije ogradio od četničkih govora danas skockanog Vučića, a Štromar od izjava o agresorskim ambicijama Franje Tuđmana u BiH, njegove dojučerašnje stranačke predsjednice. Pa zašto i bi, to su uostalom i njihova mišljenja! Pupovcu tako nije strano zatražiti i ostavku ministrice gospodarstva, Martine Dalić, jedne od najbližih suradnica premijera Plenkovića, što dokazuje da čini isto ono što i njegov šef Vučić u Srbiji, ali i šire – dokazuje svoju moć na pasivno-agresivan način na svakom koraku.

Tako smo se i mi kod izbora predsjednika Općinskog suda u Splitu, već ranije usudili primijetiti kako je u konkurenciji s vukovarskim braniteljem, izabrana kandidatkinja s manjim brojem bodova. Povlačenje takve paralele sigurno će zamjeriti likovi poput Zorana Pusića i Vesne Teršelič, koji pravdaju i Frljićeve boleštine, a kod oslobađajuće presude hrvatskim generalima duboko žale i ispričavaju se Savi Štrpcu… Ovo nisu ničiji vrijednosni stavovi, već objektive činjenice!

Ipak, drugarica je pokazala i neočekivanu hrabrost, pa je kao predsjednica suda, na što polaže legitimno pravo, razdužila sve predmete osim kaznenog  postupka protiv Ratka Božića i Nikše Giovanellija. Za neupućene, u ovom slučaju  riječ je o posrnuću nekad uspješne brodarske tvrtke „Jadroplov“, koju je zadesila nesretna sudbina privatizacije od koje je, naravno, korist imao samo – prozvani dvojac Božić – Giovanelli. Umjesto da postupak iznjedri zaključkom o njihovom ratnom profiterstvu, nakon 16 godina suđenja zbog više kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta – poput utaje poreza, carine, krivotvorenja službenih isprava – i ovdje je, pravde gladna javnost, dočekala – oslobađajuću presudu.

Naime, sutkinja Marina Boko, današnja predsjednica Općinskog suda u Splitu, u njihovim kaznenim djelima nije našla pravnog kontinuiteta, ma što to značilo. Domišljata je sutkinja, vjerojatno, računala kako će oslobađajuće pravorijeke blagosloviti njezini kolege sa Županijskog suda, kojima je do jučer, kao svaka druga poslušna zapisničarka – hvatala diktate i kuhala kave… Međutim, račune joj je pomrsio noviji način raspodjele predmeta, pa je njena oslobađajuća presuda završila na drugom županijskom sudu koji se nije složio s ocjenom o nepostojanju krivice i predmet vratio na ponovno suđenje.
No, sigurni smo kako akteri ove priče nemaju razloga za zabrinutost, njima je, kako to već ispravno naslućujete, zajamčena uvijek spremna – zastara. Isto tako, razloga za zabrinutost nema ni novoizabrana predsjednica splitskoga suda, koja je kao svog zamjenika postavila nećaka svog bivšeg šefa, suca Dinka Mešina.

 

Udruga sudaca po uzoru na CK KPJ

Prelistavajući lokalni tisak, nameće se dojam kako se splitskom pravosuđu, nakon dugo godina posrećilo, pa će tako na njegovom prostoru sudbenu vlast obnašati jedan neustrašivi izvanserijski genijalac. Da krv nije voda, svjesni su i istraživački novinari, koji unaprijed i bez ikakvog pokrića veličaju lik i djelo nadobudnog suca. Inače, sudac koji se u medijskim istupima hvali strogom kaznenom politikom, neobičnom je pravnom logikom oslobodio krivnje poznatog građevinskog poduzetnika, Blagu Begića, iako je bio prvooptužen u postupku koji je pokrenut na zahtjev podizvođača oštećenih za 2,5 milijuna kuna.
Prava je šteta, što se ovaj „wunderkind“ za mandata nove predsjednice neće baviti složenim kaznenim predmetima, te će kao koordinator za vezu morati obavljati za sud daleko složenije poslove i njegovati dobre odnose s nadležnim županijskim sudom, na kojem je i danas najsnažniji utjecaj upravo njegovog voljenog ujca. Slučajno i ne, njihova se projekcija budućnosti tog suda preklapa s onom koju ima ništa manje utjecajna – Udruga sudaca!? To je cehovsko udruženje ustrojeno po uzoru na nekadašnji Centralni komitet KPJ, što znači da su izgledi za nepredovanje u sudačkoj karijeri, ukoliko ne uživate podršku centrale – ravni nuli. Uostalom, udruga je iznjedrila predsjednika najvažnijeg sudbenog tijela u državi, Đuru Sessu, koji ne skriva kako je u sudačkim krugovima njegova glavna uzdanica – sutkinja Ksenija Ledić.
Kako zbog svojih revizorskih sklonosti često čeprka i preispituje tuđe rezultate rada, Ledić nije omiljena u sudačkim krugovima, pa se svojedobno neuspješno pokušala ogledati kao kandidatkinja za Državno sudbeno vijeće. Potom je, opet bezuspješno, s krivotvorenim podacima pokušala aplicirati na natječaj za suca Vrhovnog suda RH, a „omašku“ je otklonila tek po prigovoru drugog zainteresiranog kandidata. To je, pak, nije obeshrabrilo, jer i dalje može računati na bezrezervnu podršku „utjecajne“ Udruge sudaca, koja funkcionirajući po partijskom modelu, ni jedan značajniji izbor ili imenovanje ne prepušta slučaju.

Svoju snagu Udruga duguje oligarhijskom modelu vladanja u kojoj konce drže ljudi koji su se u sustavu i pravosuđu namjestili prije nego li je ova država uopće i nastala. Zato je svaka priča o reformi pravosuđa – obično bacanje prašine u oči.  Da budemo razumni, svakome je u ovoj državi jasno kako kod postojeće trodiobe vlasti, pravosuđe ne može snositi odgovornost za ono što je svih ovih godina pogriješila ili propustila učiniti zakonodavna ili izvršna vlast. S druge strane, nitko ovom narodu ne može uzeti pravo na mišljenje kako, svih ovih godina, pravosuđe nikada nije odavalo dojam vlasti koja je spremna nositi se i riješiti sve ono što ovu državu svrstava na samo dno europskog standarda.
Na samom početku stvaranja države postojali su neki pokušaji da se kod reizbora sudaca, iz njihovih redova, isključe oni koji su najodanije i bez milosti „U ime naroda“, stotinama nacionalno osviještenih Hrvata zagorčavali i uništavali živote. No, sve je završilo samo na pokušaju, jer su se više-manje sve te figure ponovno vratile u sustav i danas, kao i u primjeru stranke koja ne prelazi izborni prag, a odlučuje o sudbini Vlade, vedre i oblače u hrvatskim sudnicama, iako su ’80-ih činile sve da Republike Hrvatske – nikada ne bude!
Takvi ogledni primjerci postoje i na Županijskom sudu u Splitu u liku i djelu Marice Šćepanović, Sovjetke Režić, Amare Trgo… One u utrci za predsjednika suda, već godinama zdušno podupiru suca Brunu Kleina, finog i učtivog kolegu, kojeg se još početkom ’90-ih, zajedno sa sutkinjom Trgo, kao zaslužnog i uglednog građanina, predlagalo i trebalo stambeno zbrinuti dodjelom društvenog stana. Inače, riječ je o najaktivnijem krilu AFŽ-a koji je svojedobno, zbog križa u sudnici jednog suca, podigao galamu kao da je u zgradi postavljena eksplozivna naprava. Iste „dame“ su se silno koprcale i da s njihovog suda ne ode pozitivna ocjena o radu njegovog protukandidata, nekadašnjeg predsjednika Marjana Miletića, iako nije bilo ni jednog konkretnog razloga zbog kojeg rezultati suda za njegovog mandata nisu zaslužili pozitivnu ocjenu.
Naime, pri dolasku iz Šibenika u Split, te u trenutku preuzimanja mjesta predsjednika Županijskog suda u Splitu, Miletić je naišao na otpor dijela sudaca zbog provođenja smjena; neke je postavio na nova mjesta, a neke na marginu, što je dovelo do stvaranja klanova. Međutim, takav Miletićev potez nije nikoga trebao začuditi, jer tako postupa svaki pravi menadžer u tvtrkama kada preuzme novu dužnost. 
Istodobno je zanimljivo, da mu neki kolege koje je on podržao, ipak nisu dali glas za novi mandat kada je DSV odbio njegov reizbor… A dio razloga za izostanak podrške ležao je u tome, što je Miletić došao iz Šibenika, pa nije bio Splićanin, već Šibenčanin, a dio je bio u tome što su sudački klanovi učinili sve da se ne vide rezultati koje je postigao za vrijeme svog mandata. Valja naglasiti, da su Miletićevi rezultati bili zaista pohvalni – za vrijeme njegova mandata broj neriješenih predmeta je pao za 60 posto, a splitski sud je u tom vremenu počeo čak preuzimati predmete i sa drugih sudova!? No, pritom je bilo najvažnije da je u žiriji sudačkoga vijeća tada sjedio upravo Bruno Klein, koji je, kao i uvijek, namješten u „niskom startu“ za mjesto predsjednika suda, te je sebi pripremao teren za nadolazeći natječaj.

Iako smo stvaranje države skupo i krvavo platili, u današnjoj strukturi izvršne i sudbene vlasti, uz sav napor, nećete naći ni jednu značajniju osobu u čijem životopisu postoji išta što bi ukazivalo da je ona o ovoj državi snivala u vrijeme kada je to predstavljalo teško kazneno djelo. Nećete naći ni jednu osobu koja je, zbog svojih ideala, preko noći ostavljala svoj dotadašnji život i po metropolama Europe bježala od svugdje prisutne Udbe. Ali, zato ćete bez problema za mišljenje pitati renomiranog profesora kaznenog prava, Ivu Josipovića, na sudu će vas braniti zvučno odvjetničko ime Ante Nobila, a u sudnici će vas čekati suci – za sva vremena.

Apsurdno je što su danas uzori i mentori vrlim sudačkim imenima, pravnici koji su u onoj državi zločin vidjeli u verbalnom deliktu i za to izricali drakonske kazne, dok nas danas Državno odvjetništvo, uz pomoć sudstva, pokušava uvjeriti kako se umjesto ubojica i ratnih profitera, pred njima nalaze neriješivi rebusi, koje uz svu svoju dobru volju, ne mogu izvesti pred lice pravde. Kao odgovor na početno pitanje ponovno ćemo citirati Thompsona: „… a mi u tom mraku, gluhi nijemi, slijepi…“

 

  • Branko Kakarić

    STRAVA