Mirne savjesti pred Bogom i ljudima mogu svima pogledati u oči i biti ponosan na ono što je Hrvatska vojska učinila!

0
472

Veljača je 1996.godine. Euforija oslobađanja Republike Hrvatske u vojno-redarstvenim operacijama ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ polako splašnjava. Nekoliko dana ranije potpisan je Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja. I dok Hrvatska počinje živjeti na cijelom svom teritoriju, iz dijela – Hrvatskoj uvijek nesklone međunarodne zajednice – dolaze optužbe za zločine počinjene u ‘Oluji’. Predsjednik Tuđman na jednoj sjednici VONS-a otvoreno kaže: „Zbog par pojedinaca i neprocesuiranja pojedinačnih zločina sutra će Haag optužiti mene, Šuška i nekoliko najviših generala“! I doista, ta zlokobna najava obistinila se nekoliko godina kasnije.

Zato je i poziv iz kabineta ratnog ministra obrane bio prilično iznenađujući. Stotine zahtjeva za intervjuom s tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom, stajalo je u ladici šefice Šuškovog kabineta Dunje Gotovine. „Ministar će vam dati veliki intervju ali budite spremni da će to trajati nekoliko dana zbog njegovih obveza i načina rada“, rekla nam je kratko šefica kabineta. Nismo znali što to znači. Poslije smo shvatili da dvoje tada relativno mladih novinara kao što smo bili kolegica Helena Puljiz i ja nisu izabrani slučajno. Naime, budući da ministar nije dao intervju pune dvije godine nikome, pa čak ni prije a ni poslije ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, očito, izabrao je baš nas dvoje da preko naše novine – „Glasa Slavonije“ pošalje poruku tada nezadovoljnom stanovništvu istoka Hrvatske koji su pod svaku cijenu željeli vratiti svoja okupirana područja kao što je to napravljeno nekoliko mjeseci ranije u ‘Oluji’. Iako se možda ni sam nije slagao s tom odlukom svjestan snage HV-a, beskrajno je vjerovao Tuđmanovim prosudbama.

Loading...

Ukratko bilo je to jedno nezaboravno iskustvo za svakog novinara. Ako je u početku možda i smatrao kako će to biti samo prigodničarski i propagandni intervju prilično se iznenadio nekim škakljivim pitanjima, koja se „ministru nisu smjela pitati“. Barem su nam tako poslije govorili. No on je i tu pokazao svoju veličinu i skromnost. Na svako takvo pitanje bi se samo nasmiješio.

Tri dana smo kolegica i ja dolazili u njegov kabinet dovršiti započeto. Telefoni na stolu nisu prestajali zvoniti. Svjedočili smo njegovim bezbrojnim izlascima, kratkim sastancima u drugoj prostoriji i svim njegovom telefonskim razgovorima, osim jednog – kada bi zvao „Njegov Predsjednik“ kako se obraćao pokojnom predsjedniku Tuđmanu mi smo morali izaći van. Ali doslovce na pola minute, koliko su trajali ti razgovori.

Razmišljajući godinama poslije o tom „pizza majstoru“ kako su ga posprdno nazivale kvazi veličine iz političkog i vojnog života tadašnje Hrvatske, znam samo da sam ga osobno doživio kao nevjerojatno skromnog čovjeka, vrlo odanog svojim idealima, čovjeka koji uostalom (ma što netko mislio o tome i kako to tumačio) nije izgubio ni milimetar hrvatskog teritorija od kada je postao ministar obrane, čovjeka koji možda nije dobio sve bitke ali je apsolutno dobio rat, pobjednika u punom smislu riječi, ministra koji je uz pomoć Amerikanaca naoružao Hrvatsku vojsku, stvorivši od nje respektabilnu vojnu silu koju su počeli uvažavati u cijelom svijetu. Na koncu, tog istog Šuška je tadašnji američki ministar obrane Perry nazivao prijateljem iako nisu imali ni približno isto obrazovanje a ni status.

Kulminacija našeg trodnevnog razgovora bila je na njegovom kraju kada smo ga pitali kome da pošaljemo autorizaciju opsežnog i osjetljivog materijala koju je u to vrijeme znao tražiti svaki tajnik i pomoćnik a kako onda ne bi – drugi čovjek u državi. No Šušak nas je doslovce šokirao: „ Kakva autorizacija. Ako sam vam dao intervju znači da imam potpuno povjerenje u vas“, reče pruživši ruku i izjurivši iz kabineta, ostavivši dvoje novinara i fotoreportera da pokupe svoje stvari. Pita me začuđeno kolegica: „Kako ćemo znati gdje je on u razgovoru stavljao navodnike prstima“ što mu je bio običaj. Uostalom tu njegovu naviku znaju svi koji su ga imalo bolje poznavali. „Nemam pojma“, odgovorih, svjestan kakav nam je ‘vruči krumpir’ ostavio taj jednostavni čovjek.

Nismo ni bili svjesni da nas je sudbina pretvorila u prave svjedoke vremena. Naime, možda je već tada znao dijagnozu svoje teške bolesti. No ničim nije odavao to, govorio je kao da je pred njim još puno posla na ustroju i modernizaciji hrvatskih Oružanih snaga. Mjesec dana kasnije otputovao je u SAD u bolnicu Walter Reed na liječenje. Dvije godine kasnije umro je od posljedica teške bolesti. Bio je, dakle, to njegov posljednji tiskovni intervju.

Dvadeset godina poslije sve je vidljivija njegova veličina i doprinos stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. I što vrijeme više prolazi, njegovo mjesto u povjesnicama je sve veće. I na kraju tek dva detalja. U nekoliko navrata tijekom razgovora i ‘izvan njega’ je spomenuo kako njega nitko nije dočekivao kada je dolazio iz Kanade u Hrvatsku nakon više od 20 godina. Nije ni očekivao svečani doček, osim možda od tadašnje tajne jugoslavenske policije, jer je došao staviti se u službu stvaranja samostalne Hrvatske – bez razmišljanja i fige u džepu. Iako je bio jedan od čelnih ljudi u tada bogatoj sjevernoameričkoj dijaspori, Šušak je među prvima prepoznao kako će neovisnu Hrvatsku stvoriti upravo i jedino Titov general i nije imao s tim nikakvih problema iako su mu baš partizani ubili oca i dio obitelji. Dakle, nije vjerovao ni ‘paragama’, ni reformiranim komunistima, ni proljećarima , a niti ‘paveličanskoj’ dijaspori – nego jedino Tuđmanu kojeg je cijenio i poštovao, i bio mu odan do zadnjeg dana života, unatoč svemu. Uostalom to je vidljivo i iz našeg razgovora kojeg (zbog duljine) donosimo u najzanimljivijim dijelovima.

……Ministar obrane Gojko Šušak davno je Vladi RH najavio demobilizaciju većeg broja hrvatskih vojnika, a s obzirom na prve reakcije, čini se da projekt zbrinjavanja demobiliziranih nije pripremljen na vrijeme. Zato smo od državnog ministra obrane tražili, prije svega, da nam kaže hoće li, prema njegovom mišljenju, 240 milijuna kuna (koliko je za sada predviđeno u proračunu) biti dostatno za cjelokupni projekt zbrinjavanja demobiliziranih. O tome, ali i nizu drugih aktualnih vojno-političkih pitanja ministar Šušak razgovarao je u ekskluzivnom interviewu s novinarima „Glasa Slavonije“. To je ujedno njegov prvi intervju za novine nakon nepune dvije godine.

  • Predsjednik je u svojem posljednjem godišnjem izvješću spomenuo i prilagodbu vojske novim okolnostima i novim strateškim zahtjevima. Možete li pojasniti o kakvim je novim strateškim zahtjevima riječ?

    -U ovih proteklih pet godina koliko stvaramo Hrvatsku vojsku u praksi se najbolje pokazala ideja formiranja gardijskih brigada koja je bila onaj presudan faktor za dobivanje rata i smanjenje troškova. Primjera radi, u akcijama „Bljesak“, „Oluja“, „Ljeto“ i „Maestral“, koje smo imali na teritoriju Hrvatske i BiH, gdje smo bili pozvani od Vlade BiH, efikasnost jedne gardijske brigade u udaru i vraćanju okupiranih hrvatskih područja bila je rana efikasnosti 5 ročnih brigada. Samo smanjenjem prehrane, odjeće i obuće mnogo smo uštedjeli. Kada je u svom godišnjem izvješću Predsjednik Republike govorio o prilagodbama i novim strateškim zahvatima, mislio je naglasiti upravo smanjenje troškova i povećanje efikasnosti. Mi smo već u tijeku reorganizacije i koristimo se savjetima stranih stručnjaka i iskustvima koje smo sami stekli u ovih pet godina. namjera nam je stvoriti elitne gardijske brigade koje će moći učinkovito obavljati sve poslove i zadaće koje pred njih budu postavljenje.

  • Kao ministru obrane koji je odgovoran za suodnos civila i vojske, na dušu Vam se stavlja i kršenje ljudskih prava u akciji „Oluja“, koje se, između ostalog navodi kao razlog ne primanja Hrvatske u Vijeće Europe?

    -Žalosno je konstatirati da je hrvatska država, ali i svi oni borci koji su svoj posao profesionalno odradili, zbog onoga što se dogodilo nakon operacije HV-a i redarstva dobila takvu pljusku! Još uvijek stojim iza tvrdnje da je sve ono što je HV učinio u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ učinio profesionalno i u okviru svih regula vojnog ponašanja koje postoje u svijetu, a što se tiče onoga što se kasnije dogodilo, to je nešto što mi kao država u ovakvim uvjetima nismo mogli spriječiti i teško da bi to mogla ijedna država koja bi se našla u sličnim okolnostima. Mora se razumjeti da smo u samo nekoliko dana oslobodili 12 tisuća kvadratnih kilometara s kojih je protjerano približno 100 tisuća ljudi koji su 4 godine frustrirano čekali povratak kućama. Također, to je i pitanje „vojnika“, a ne pravih vojnika, jer je uniformu bilo lako obući. Mnogi su je dobili još 90.godine, a kako nije bila praksa vraćati uniforme, mnogi su ih odnijeli kući – u njima su okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću. Na žalost, takve ljude u uniformama strani promatrači registrirali su kao pripadnike HV-a. naravno, ne možemo umanjiti ni činjenicu da su takve radnje činili i pojedinci u HV-u, ali njih smo već registrirali i procesuirali. Riječ je o minimalnom broju u odnosu na ono što se pokušalo prikazati kao da se zaista dogodilo. Neću špekulirati zbog kojih razloga, ali pred svijetom je mnogostruko uveličano ono što se uistinu dogodilo, a tu, posebice, mislim na broj žrtava. Znam da je svaka žrtva prevelika, no, uzimajući u obzir sve frustracije prognanih ljudi i svih Hrvata u proteklih 5 godina, te prostor koji se trebao pokriti, jednostavno nismo imali mehanizam pomoću kojeg bismo mogli voditi računa o svakom detalju. Trebali smo 100 tisuća policajaca koji bi išli za HV-om, kako bi nakon glavnih vojnih udara preuzeli potpunu kontrolu nad tim područjem. Uz svu žalost i nesreću, ono što se dogodilo nakon zlatne operacije gotovo da je pobrisalo sve ono što su vojnici časno i profesionalno napravili.

Mirne savjesti pred Bogom i ljudima

– Ako je netko frustriran, ona sam to ja, zajedno s dečkima koji su se borili i zato, kada se sve skupa uzme u obzir, mislim da to ne bi smjelo imati ni približno onakve konotacije kakve se želi pripisati. Imali smo razrađen program – HV prodire, za njom ide vojna policija, a zatim civilna policija. Nakon vojne operacije HV više ne snosi odgovornost za ono što se nakon toga događa na tom prostoru, nego ide dalje. Mi nismo imali dovoljno civilne policije za pokrivanje i osiguranje cjelokupnog vraćenog prostora zato što se dio upotrebljavao u vojnoj akciji kao udarna snaga, a nismo ni brojčano mogli osigurati trenutačnu sigurnost na cijelom prostoru.

-Hrvatska je bila pod strahovitim povećalom čitavog svijeta i smatram da su brojke o broju ubojstava uveličane. Ne treba zaboraviti što je sve učinjeno Hrvatima s tih područja i kakve su oni frustracije doživljavali pune četiri godine. Zato mogu mirne savjesti i pred Bogom i pred ljudima, svima pogledati u oči i biti ponosan na ono što je Hrvatska vojska učinila u oslobađanju okupiranih hrvatskih područja.

Imali smo i previše žrtava

-Problem povratka treba gledati i na jedan drugi način. Pogledajte Katu Šoljić, gđu. Zadro i stotine drugih – i ako se možemo vratiti na drukčiji način, tko bi to danas dragovoljno htio biti udovica ili siroče. Ostao sam bez oca s 3 mjeseca i znam što to znači. Zato trebamo gledati razumno, a ta priča o nekom ponosu priča je onih koji ne moraju dovršiti posao, to je priča onih koji ne moraju staviti pušku na rame i možda se ne vratiti, jer kada polaze, nijedan ne zna hoće li se vratiti. Zar mi nismo u istočnoj Slavoniji i Vukovaru dali dovoljno žrtava? Naravno da bi vrlo rado vratio danas, kada imamo snagu, i znate kako je meni bilo kada sam došao u Mrkonjić Grad znajući da je Banja Luka na domaku. Jedno je što bih možda učinio iz prkosa ili ponosa, a drugo su stvari koje treba činiti u ime razuma…

(nastavak 2.dio) … Kabinetom ministra obrane RH dominira velika slika Vrhovnog zapovjednika, a u nastavku razgovora s, kako mnogi tvrde, najuspješnijim hrvatskim ministrom, atmosferu prekidaju samo telefonski pozivi, što je neuobičajena praksa, osim kada se radi o iznimno važnim pozivima. „Državni poslovi“ ostaju iza dobro zatvorenih vrata, a u nastavku, s ministrom Šuškom razgovaramo o situaciji u BiH, Mostaru, o Prevlaci, ulozi dijaspore u obrani Hrvatske, generalima Hrvatske vojske i osobnom odnosu ministra s najduljim stažem u hrvatskoj Vladi i predsjednika Tuđmana.

Na kraju pokušavamo od ministra doznati hoće li naš razgovor, s obzirom na dinamiku kojom se pojavljuje u tisku, biti i posljednji intervju Gojka Šuška kao hrvatskog ministra obrane. Iz neformalnih razgovora može se naslutiti kako kuloarske najave o njegovom odlasku u sljedećem tromjesečnom razdoblju ostaju samo nečija neispunjena želja.

  • Možete li shvatiti frustracije stanovnika hrvatskog Podunavlja, koji bi se mirnim načinom trebali vratiti i živjeti s ljudima koji su ih prije 4 godine protjerali, ali u kontekstu Vašeg obećanja da ćemo se vratiti u Vukovar do Božića 1995.?

    -Do sada sam, kao ministar obrane, dao dva obećanja koja nisam izvršio. Jedno je bilo za Drniš, mislim u siječnju 1993. godine, kada sam obećao da ćemo do ljeta popiti kavu u Drnišu, ali je u 4. mjesecu započeo rat s Muslimanima u BiH i poremetio sve naše planove. Obećanje da ćemo biti u Vukovaru do Božića dao sam iz procjene naših mogućnosti i stanja kakvo je bilo nakon „Oluje“. Dogodilo se to što se dogodilo – međunarodni pritisak i odluka međunarodne zajednice koju smo mi, ako želimo biti njezin dio, morali uvažiti. Mogao bih vam dati ponovno obećanje, za koje me se kasnije možete hvatati, ali ne vidim svrhe. Moja odgovornost je još uvijek na mojoj dužnosti, za koju se nadam da ću je do kraja savjesno i profesionalno uspjeti odraditi i pripremiti HV za izvršenje i tog dijela posla ako dobijemo zapovijed Vrhovnog zapovjednika. S punom odgovornošću mogu vam reći da tu zapovijed čekam svaki dan i ne treba mi nikakav pripremni rok. Kada će to biti odredit će mnoge okolnosti.

Razum mora nadvladati naše strasti

-Ako hoćemo državu, razumom moramo nadvladati naše strasti! Ako već postoji drugi način, je li nama potreban još ijedan ranjenik, a da ne govorimo o mrtvima?! Odgovorno tvrdim da Hrvatska ima mogućnosti i da je spremna to napraviti i na drukčiji načni. Govoreći o frustracijama, ne treba zaboraviti da je Vukovar simbol svakom Hrvatu, a ne samo Vukovarcima. Osobno ne poznajem nikoga tko je želio ovu Hrvatsku a da u Vukovaru u isto vrijeme nije doživio i ponos i poniženje. Danas smo u poziciji da im možemo vratiti kada god to zaželimo, ali nismo u gostionici, mi vodimo državu i na udarac uvijek uzvratimo udarcem nije uvijek pametno. Još uvijek ne znamo što se dogodilo s malim Zadrom na Kupresu (sinom Blage Zadre koji je poginuo u Borovom naselju), jer još uvijek nismo našli njegovo tijelo. Gospođi Zadro je ostao još jedan sin i tko bi njega mogao zaustaviti da krene u bitku za Vukovar. Zar da se dogodi da Kata ostane bez još jednog sina?! U tim relacijama i predsjednik Tuđman i ja i svi zajedno moramo razmišljati, ako već imamo ponuđeno drugo rješenje.

  • Kojoj stranačkoj frakciji pripadate?

    -Iako bi mnogi to željeli, ne pripadam nikakvoj frakciji. Samostalno sam došao u Hrvatsku i postao sam članom HDZ-a jer je HDZ u to vrijeme nudio nadstranački program i još ga uvijek kao takvog doživljavam. To što bi neki htjeli mene svrstati u jednu ili drugu struju, to je samo njihova želja. Ja struja nemam – imam samo jednog čovjeka kojeg slijedim, a za druge baš i nisam najposlušnija osoba.

  • Jesu li točne informacije da Državna revizija nije mogla obaviti svoj posao u Vašem ministarstvu i, ako su točne, zašto?

    -Koliko znam, u tijeku je revizija u MORH-u, MUP-u i još dva ministarstva.

  • Na 3. općem saboru HDZ-a potaknuti jednim izlaganjem, izjavili ste kako vas kao Hrvata iz dijaspore 1989. godine nitko nije zvao. Može li se već sada konkretno govoriti o ulozi dijaspore i njenoj pomoći poglavito u ranim godinama?

    -Ako gledamo iz današnjeg konteksta, relacija novca i broja uključenih ne čini mnogo, ali 1991. godine svrha dijaspore bila je mnogostruka. Prema današnjim mjerilima, ta se pomoć vidi kao kap, ali tada je to bila kiša. Ono prvo što smo stvorili od hrvatske vojske bila je zasluga dijaspore – nekoliko elitnih hrvatskih generala vratilo se iz dijaspore – Gotovina, Kapular, Filipović, Roso. Čast svima onima koji su se ovdje uključili, ali oni su imali drukčiji pristup koji je bio presudan u našoj obrani tada i dobivanju rata danas. Bilo je najava da će se vratiti mnogo veći broj Hrvata i danas se možemo pitati zašto nisu, tražeći opravdanja na jednoj ili drugoj strani. Osobno sam razočaran što se tako mali broj ljudi vratio jer, kada sam ja dolazio, došao sam bez vize, bez dočeka, „skinuli“ su me na aerodromu i nisu mi dali ući u Hrvatsku. Gledajući financijski, dijaspora je prilično pomogla, ali s druge strane mi smo ovdje riskirali svoj život i nije postojala nikakva garancija da ćemo preživjeti. Količine našeg i njihovog rizika ne mogu se usporediti.

  • Ima li u HV-u i danas podjela između generala iz dijaspore, generala iz JNA i generala koji su izrasli iz Domovinskog rata?

    -U HV-u postoji dio ljudi koji se ne može uklopiti u ovo što se događa i takvih se postupno rješavamo, neovisno o tome radi li se o generalima iz dijaspore, JNA ili onima koji su izrasli iz Domovinskog rata. Ima ljudi koji su 1991. godine ratovali i poslije toga željeli ostati u vojsci, a ne biti vojnici. Željeli su ostati i određivati pravila. Primjerice, slučaj Borkovića, koji se nije želio ni u što uklopiti. Ne bih želio komentirati njegov odlazak i njegov odnos prema Vrhovnom zapovjedniku. Bez obzira na to što je on branio Vukovar, on se tamo našao jednako kao i Kapular, samo s tom razlikom što je Kapular nakon Vukovara odratovao još 50 ratnih akcija, i dandanas je zapovjednik brigade, a Borković nije išao nikamo. Stavili smo ga za načelnika KOV-a, što je jedna od viših funkcija u HV-u, ali je nije uopće obnašao jer nije imao osjećaj odgovornosti ni prema kome. Nismo željeli posezati za drugim mjerama, ali on je, najblaže rečeno, otišao zato što ne može biti hrvatski vojnik.

  • Sve su glasnija kuloarska nagađanja da ćete uskoro otići s mjesta ministra obrane…

    -Ne postoje nikakvi nagovještaji, barem što se tiče mog vrhovnog zapovjednika i mene, a smatram da je to jedina relacija koja će odrediti do kada ću ostati ministar obrane. Iskreno vam mogu reći da mene neko drugo ministarstvo ne zanima, a diplomacija još manje. Kada više ne budem ministar obrane, više neću biti javna osoba.

======================================================

  • Hrvatska će ustrajati još neko vrijeme

    Pristali smo na Daytonski sporazum i, ako se bude u praski provodio, rokovi su jasni. Ali, ako ćemo se striktno držati odredbi ugovora, već je sada vidljivo da se on ne provodi, jer je UN trebao dati nove dodatne snage, a oni i dalje funkcioniraju onako kako funkcioniraju. Hrvatska će ustrajati još neko vrijeme, no ako se ne bude ništa događalo, morat ćemo im se zahvaliti.

  • Puzao sam prema barikadi u Borovu Selu

    – Vidjeli ste u prošloj emisiji „Smrt Jugoslavije“ kako me Boljkovac optužuje za odlazak u Borovo Seli kada su podignute prve barikade – pa nisam ja tražio da postave barikade! Priznajem da sam išao u Borovo Selo, ali nije točno da su mi društvo pravili Vice Vukojević i oni koje je Boljkovac naveo. Tada sam, bez obzira na to što sam u to doba bio ministar iseljeništva, bio tamo s hrvatskim vojnicima i tri sada kroz blato puzao prema toj barikadi. I zato nitko ne bi bio sretniji od mene kada bi se vratili na drukčiji način i porušili sve te barikade.