Hrvatsko državno odvjetništvo, USKOK, PNUSKOK i krim policija pokazali su potpunu nezainteresiranost za pokretanje kaznenog postupka protiv vlasnika 'Vindije', Dragutina Drka koji je u proteklih 20-ak godina oštetio državu za više od 60 milijuna eura! Međutim, zahvaljujući politici i podmićenim službenicima u Hrvatskom fondu za privatizaciju, 'Vindiji' je omogućeno dalje nesmetano poslovanje u kojem se izrabljuju radnici, ne plaćaju dobavljači i vara država
Kao i većina hrvatskih tvrtki, tako je i varaždinska „Vindija“ provela pretvorbu na kriminalan i protuzakonit način koji je ostao do danas bez kazne i sankcija. Međutim, pored pretvorbenog kriminala, „Vindija“ je nastavila poslovati onako kako je i pretvorena, izvan zakona, pri čemu je oštetila državu za točno 63 milijuna eura. Tako veliki kriminal ostao je bez ikakvih pokrenutih konkretnih pravosudnih i policijskih postupaka, osim nekoliko sramotnih izvida i informativnih razgovora, pri kojima su policijski službenici i zaposlenici Državnog odvjetništva pokazali sugovornicima koliko su nestručni i nesposobni.
Klasične pretvorbene muljaže
Koliko je „Vindija“ oštetila državu, hrvatska javnost imala je prilike saznati zahvaljujući nalazu Državne revizije, koja je otkrila toliko nepravilnosti u toj varaždinskoj tvrtki da je njena pretvorba trebala biti odmah poništena, kao uostalom i 99 posto preostalih hrvatskih pretvorenih tvrtki. Međutim, zahvaljujući politici i podmićenim službenicima u Hrvatskom fondu za privatizaciju, „Vindiji“ je omogućeno dalje nesmetano poslovanje u kojem se izrabljuju radnici, ne plaćaju dobavljači i vara država.
Druga ključna osoba koja je razotkrila kriminal u „Vindiji“ je njezin bivši zaposlenik, koordinator rada ekonomsko-financijskog sektora, Rajko Dondur, koji je pokrenuo cijeli niz pravnih i medijskih aktivnosti kako bi se neformalnom „gazdi“ Varaždina – stalo na kraj. No, ono što je doživio u komunikaciji s Državnim odvjetništvom i drugim nadležnim državnim institucijama, otkrio nam je – nema veze sa zdravim razumom.
Ukratko, prema revizorskom nalazu, „Vindija“ je pretvorena bez prolazne ocjene, jer pretvorba nije bila u skladu s tada važećem Zakonom o pretvorbi, niti je revizorima dostavljena sva neophodna dokumentacija na temelju koje bi se mogli utvrditi svi financijski parametri vezani za pretvorbene elaborate. „Vindija“ je sakrila i ugovore o menađerskim kreditima, podatke o stanovima, poslovanje Štedno-kreditne zadruge preko koje su išle kreditne linije za otkup dionica i svu drugu relevantnu dokumentaciju.
Između ostalog, u pretvorbenom elaboratu „Vindije“ nije ukalkulirana vrijednost stanova koji su bili u vlasništvu tvrtke (440.000 DEM); premalo je procijenjena oprema (2,3 milijuna DEM); neukalkulirana potraživanja (1,3 milijuna DEM)… U stvari, tako podcijenjena „Vindija“ za više od 20 milijuna DEM, pretvorena je zahvaljujući kreditima 162 dioničara-zaposlenika, do čijih je dionica kasnije došao Dragutin Drk, otkupljujući dionice novcem iz poslovanja tvrtke, dok je u procesu pretvorbe, svoj dionički paket platio svega – 2000 DEM! Zahvaljujući namještenom elaboratu koji je podcijenio „Vindiju“ i menađerskim kreditima Varaždinske banke i „Vindijine“ Štedno-kreditne zadruge, Drk je došao u posjed milijunskih vrijednosti. Kako bi se osigurao od kaznenog progona, Drk je morao ostati u dobrim odnosima s ljudima iz politike i iz HFP-a, što se isto tako rješavalo iz – poslovanja tvrtke.
Bez obzira što je sve ovo detaljno objašnjeno u revizorskom izvješću, za Drka i „Vindiju“ nije bilo nikakvih sankcija, osim možda reketa institucija, kako se ne bi pokretao bilo kakav postupak.
Zviždači ostavljeni na cjedilu
Prijavitelj korupcije, Rajko Dondur, kao pedantan knjigovođa koji je neposredno pratio tranziciju „Vindije“, precizno je izračunao koliko je nakon pretvorbe „Vindija“ oštetila državu. Došao je do iznosa od 63 milijuna eura, a nezakonitosti su se odnosile na: izvlačenje novca iz tvrtke, kupovanje dionica iz ostvarene dobiti, stanove koji nisu ušli u procjenu, utaju poreza (PDV-a), neprikazanu trošarinu, neplaćeni porez na dohodak i dobit, radnike koji primaju plaću u „Vindiji“, a rade za obitelj Drk, prenapuhane usluge tvrtke „Perl“ u vlasništvu Drkove kćerke, troškove kupovine, održavanja i opremanja njegovog dvorca kupljenog s računa tvrtke…
Bez obzira na astronomske iznose pronevjera i utaja poreza bivšeg poslodavca, Rajko Dondur je imao problema s prijavama tih kriminalnih radnji. S obzirom da je opće poznata informacija da Drk u Varaždinu kontrolira policiju, suce i državne odvjetnike, Rajko je odlučio nezakonitosti prijaviti Državnom odvjetništvu u Zagrebu. Prvo je razgovarao s istražiteljima PNUSKOK-a na Oranicama, ali se nakon tog razgovora i prijave ništa nije dogodilo. Bilo je to još 2014. godine. Nakon toga, sljedeće godine, Rajko je otišao na sastanak kod novog glavnog državnog odvjetnika, Dinka Cvitana, jer njegov prethodnik, Mladen Bajić, nije pokazao interes za taj predmet. Nakon razgovora sa Cvitanom, Rajko je upućen državnom odvjetniku, Saši Mihajloviću, kojemu je detaljno iznio sve podatke o kriminalu u „Vindiji“. Obećano mu je da će postupak biti pokrenut. Dondur je izričito zamolio Dinka Cvitana, da, ukoliko će se pokretati istraga protiv Drka i „Vindije“, da to nipošto ne rade lokalni državni odvjetnici iz Varaždinske županije, već da to naprave zagrebački. Cvitan mu je obećao da će biti tako…
Prošle su još dvije godine i dogodilo se upravo ono što se nije smijelo dogoditi. Predmet je proslijeđen na lokalno Županijsko državno odvjetništvo koje je napravilo nekoliko izvida u „Vindiji“ i čiji su odvjetnici razgovarali s Dondurom, čudeći se zašto prijavljuje Drka i odakle mu svi podaci o kriminalu s kojima raspolaže. Nakon toga, Dondur je uvidio da od kaznenog progona utajivača poreza i pretvorbenog muljatora, Dragutina Drka, neće biti ništa.
Problem u državnim odvjetnicima
S obzirom da je Varaždin relativno mali grad, gdje svatko svakoga pozna, tako postoje i obiteljske veze između zaposlenika u državnim institucijama s ljudima zaposlenim u „Vindiji“. U takvim okolnostima, nemoguće je provesti kvalitetnu istragu. U više navrata su prijavitelji korupcije iz drugih mjesta u Hrvatskoj molili Dinka Cvitana da njihove kaznene prijave ne obrađuju lokalni odvjetnici, ali bi on, nakon što bi im obećao da će tako biti, ipak prebacio predmete lokalnim državnim odvjetnicima. Rezultat bi u takvim istragama bio u gotovo 100 posto slučaja – negativan za prijavitelja. Potom bi se kaznene prijave odbacile, jer županijski odvjetnici ne bi „pronašli ni jedan element kaznenog djela“ koji bi bio upotrebljiv za pokretanje kaznenog progona…
Isti slučaj je i s policijom, koja ne posjeduje kvalitetne kadrove koji bi poznavali knjigovodstvo, poslovne pojmove i financijsku terminologiju. U takvim slučajevima u opasnosti su prijavitelji korupcije, jer im u pravilu, njihovi sugovornici iz policije ili Državnog odvjetništva, otkriju identitet onome koga su prijavili, pa im dovode u opasnost egzistenciju, zdravlje, pa i sam život.
U ovom slučaju indikativno je postaviti pitanje – čemu, zapravo, služi Državno odvjetništvo kada su dva najveća politička i gospodarska slučaja pokrenuta iz inozemstva? Pri tome mislimo na slučaj Perković i aferu „Agrokor“. U ta dva slučaja, Državno odvjetništvo nije sudjelovalo ni s jednim promilom aktivnosti, niti je imalo, niti će imati bilo kakve zasluge za rasplete tih predmeta. Ne treba posebno spominjati da se još uvijek ne zna gdje je završio novac koji su uzrokovao „Agrokorove“ gubitke od gotovo 100 milijardi kuna!? U ovakvom sastavu, Državno odvjetništvo to zasigurno neće saznati.
S obzirom da je Državno odvjetništvo bilo nezadovoljno radom krim policije koja je, između ostalog, bila nadležna i za gospodarski kriminal, osnovano je posebno tijelo – PNUSKOK, Policijski nacionalni uskok, koji je pod direktnim zapovjedništvom Državnog odvjetništva, ali ni on nije pokazao neke kvalitetnije rezultate. Informacije o istragama i dalje „cure“, a neznanje, neopremljenost i moguća korupcija, dovode do notornih nalaza kod kaznenih prijava – nema elemenata kaznenog djela!?
Tko sve štiti Dragutina Drka?
Kada je Dondur vidio da ni 4 godine od prijave nema nikakvih rezultata, odlučio se na medijsku akciju i cijeli slučaj iznijeti pred hrvatsku javnost. Uslijedile su objave tekstova u tiskanim medijima i na internetskim portalima, a gostovao je u dvije zapažene TV emisije: Nedjeljom u 2 i u Klopki, slavonskobrodske televizije. No, ni to nije bilo dovoljno da bi se slučaj „Vindije“ pokrenuo s mrtve točke. Čak štoviše, zahvaljujući Drkovom prijatelju, Krešimiru Macanu, „Vindija“ je pojačanim marketingom zaustavila objavu „negativnih“ napisa o njoj.
Zbog toga se Dondur obratio Antikorupcijskoj fronti, čiji mu je koordinator, Ivan Valek, obećao punu podršku i osobni angažman sve dok Drk i „Vindija“ ne vrate hrvatskoj državi ono što su dužni.
No, koliko Drk dobro kontrolira institucije u Varaždinu „koje bi trebale raditi svoj posao“, najbolje dokazuje sljedeći događaj. U borbi protiv korupcije u „Vindiji“, Rajko Dondur imao je prilike, sasvim slučajno, razgovarati s policajcem koji je još 1998. godine proveo istragu o gospodarskom i pretvorbenom kriminalu u „Vindiji“. Svoje nalaze koji su teško optuživali Dragutina Drka za gospodarski kriminal, dostavio je te godine Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu. Nakon nekoliko dana pozvao ga je na razgovor njegov šef iz policije i rekao mu je da bi za njegovo dobro i za policiju, bilo najbolje da zaboravi taj svoj nalaz o „Vindiji“ i da se bavi – nečem drugim. Policajac nije pristao na takav pritisak i rekao ja da neće odustati od svog nalaza. Nekoliko mjeseci kasnije, bio je prisiljen dati otkaz…!
Drk je imao jaku politički zaštitu u HDZ-u i kod samog predsjednika Tuđmana. Danas Drk štiti sebe i kriminal koji je počinio kontrolom medija, lokalnih političara, političkih stranaka, županijskih institucija.
Dondur kaže kako za Državno odvjetništvo ni jedan dokaz nije dovoljno dobar da bi pokrenuli postupak protiv Drka, pa tako ni ispis tajnih računa koji su brisani kako se ne bi morao plaćati porez, no, s druge strane, protiv njega se pokreću sudski postupci temeljem krivotvorenih podataka. Oni su za policiju i državne odvjetnike – „vjerodostojni dokumenti“.
I ovaj slučaj, nažalost, svjedoči o riskantnom položaju prijavitelja korupcije, popularno zvanih zviždačima, sve dok postoje institucije koje štite kriminalce, a trebale bi ih progoniti. No, realno je za očekivati da će se takvo stanje uskoro promijeniti.
========================================================
Državni ured za reviziju, Područni ured u Čakovcu
Izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Vindija Varaždin
Na temelju Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije obavljena je revizija društvenog poduzeća Vindija Varaždin. Revizija je obavljena u periodu od 14. listopada 2002. do 9. svibnja 2003. godine.
OCJENA PROVEDBE POSTUPAKA REVIZIJE PRETVORBE I PRIVATIZACUE:
„Revizijom su obuhvaćeni dokumenti, odluke, poslovne knjige, govori i akti na temelju kojih je obavljena pretvorba i privatizacija radi provjere je h pretvorba privatizacija provedena u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, Zakona o privatizaciji i drugih posebnih propisa”
lako postupak pretvorbe nije dobio prolaznu odjenu (,.Postupak pretvorbe društvenog poduzeća Vindija Varaždin nije obavijen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Ocjena postupka pretvorbe), revizori su morali u uvodu pod točkom 6 Ocjena provedbe postupka navesti da nisu dobili određene ugovore koji su bili najhitniji za određivanje ocjene provedbe postupka pretvorbe i privatizacije (ugovori o kreditima kod Varaždinske banke, ugovori o stanovima, statut, sve akte vezane za štedno kredi u zadrugu Vindija, ugovore o štednji po pojedinom štediši).
Odluka Sabora RH bila je da se detektiraju sve nepravilnosti pretvorbe i privatizacije, pa iako su revizori dali ocjenu „da postupak pretvorbe i privatizacije u društvenom poduzeću nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona…”, smatram da i takvu ocjenu je neprimjereno s obzirom da do ključnih dokumenata nisu ni došli, a koji otkrivaju sve nepravilnosti kod pretvorbe i privatizacije. Navedimo ih: U elaboratu u procjeni poduzeća nisu uzeti u obzir stanovi u vlasništvu Vindije – u vrijednosti od 440.306 dem. Stanovi koji nisu ušli u vrijednostpoduzeća moraju se predati na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Revizija je našla dva stana koja su prodana od strane Vindije a društvo je sklopilo ugovor sa zaposlenicima da društvo otkupljuje vlastite dionice, a plaćanje će se obaviti prijebojem međusobnih obaveza i potraživanja. Društvo nije smjelo prodati te stanove i ostali stanovi u vrijednosti do 440.306 DEM također su prodani korisnicima stana i društvo je prihodovalo tu vrijednost a naravno nije ju platilo.
Oprema je manje procijenjena za iznos carine u vrijednosti od 2,396.186 DEM. U procjenu nije uključena potraživanja za dani predujam u iznosu od 1,359.058 DEM. Ukupno je manje procijenjeno društvo za 4,166.331 DEM. Postupak privatizacije takođjer nije obavijen u potpunosti u skladu sa zakonskim odredbama.
I tu revizori na str. 22 svog izvješća navode kredit koji je društvo uzelo na svoje ime a za račun 162 dioničara u iznosu od 1,515.086 dem. Budući da društvo nije imalo druge dokumentacije (nije se predalo iako, ako nema društvo ima banka) revizija nije mogla vidjeti pod kojim je uvjetima društvo dobilo kredit a niti pod kojim uvjetima su mali dioničari bili dužni društvu.
Da bi i to što nije bilo u skladu s zakonom bilo koliko toliko točno iskazanom mijenjale su se financijske kartice za potrebe revizije.
A ono što je najvažnije u postupku privatizacije, a to je štedno kreditna zadruga Vindija, revizija je samo konstatirala određene postupke a nije ušla u bit, te nisu se držali Odluke Sabora RH da se detektiraju nepravilnosti.
Navodimo samo ono što se može isčitati iz izvještaja, te navesti propuste revizora na koje su ostali bez komentara a svatko tko se imalo razumije u financije može sam uvidjeti i vidjeti nelogičnosti.
Štedno kreditna zadruga osnovana je odlukom Radničkog savjeta, 11. lipnja 1991. godine i upisana u sudski registar i to s namjenom da se preko nje obavljaju bankarski poslovi, štednja te kreditiranje članova zadruge. U srpnju 1991. godine prenesena je jedna plaća svakog zaposlenika u iznosu od 3,657.148 din ili 64.857 dem. Naravno, ovo je vidljivo iz poslovnih knjiga društva a pojedinačne uplate se ne vide po zaposleniku jer kako se navodi, iz te štednje plaćane su dionice, a koliko je tko imao štednju, a koliko obvezu je vidljivo, a prvenstveno je razlog da je Drk je imao 51% dionica ii kolika bi trebala biti njegova štednja da bi mogao otplaćivati te dionice. Od rujna do prosinca 1992. godine društvo je uplatilo pet obroka za dionice u vrijednosti od 1,258.937 dem i to iz štednih uloga dioničara.
Ako uzmemo u obzir da su u srpnju 1991. godine položili na štednju 64.857 dem, koja im je kamata na štedni ulog bila da su iz te štednje mogli u rujnu, listopadu, studenom i prosincu 1992. godine uplatiti za dionice iznos od 1,258.937 dem. Iz toga je vidljivo da je svaka daljnja uplata za dionice iz ostvarene dobiti bila nezakonita jer nitko nije imao pravo na dividendu, s obzirom da su prvih pet rata bile uplaćene na potpuno nezakonit način. Najveći propust revizije, a na koji nisu stavili primjedbu i uzeli u ocjenjivanja je slijedeće: Postupak likvidacije štedno kreditne zadruge obavijen je kod Trgovačkog suda u Varaždinu dana 20. rujna 1995 godine. U Rješenju suda piše da štedno kreditna služba ne posluje preko žiro računa već godinu dana, nema sredstava na računu niti evidentirane nepodmirene obveze.
U rujnu 1994. godine u štedno kreditnu zadrugu društvo je prenijelo dividendu dioničara u iznosu od 8,148.235.628 HRD naa temelju ostvarene dobiti iz 1993. godine (u rješenju Trgovačkog suda piše da nije bilo unatrag godinu dana nikakvih uplata) a u prosincu 1995. godine društvo prenosi u štednu kreditnu zadrugu dividendu iz ostvarene dobiti za 1994. godinu (štedno kreditna zadruga likvidirana u rujnu 1995. godine). Iz zapisnika Skupštine društva, vidljivo je da su te dividende prenešene u štedno kreditnu zadrugu radi otplate dionica.
Odlukom Skupštine od 4. listopada 2002. godine povučeno je 1386 vlastitih dionica koje je društvo stjecalo naplatno (o tome kako je stjecalo to je isto priča s kojom bi se inspektori mogli pozabaviti).