‘Ne branim zločince među ustašama, ali nisu svi ustaše zločinci!’

Miroslav Santek/Vecernji list

Objavljujemo skraćeno reagiranje Ivana Meštrovića, nakon što je 'Memorandum o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata', Adam Pribičević u listopadu 1950. poslao UN-u, a koji vrvi generalizirajućim protuhrvatskim i protukatoličkim optužbama. Meštrovićev dopis donosimo zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku HDA

Povod Meštrovićevu reagiranju bio je »Memorandum o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Drža ve Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata«, koji je u listopadu 1950. Adam Pribićević poslao predsjedniku 5. generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Meštrovićev odgovor su poslijeratne komunističke vlasti svrstale u »zabranjenu literaturu«, pa je u Hrvatskoj umnažan i dijeljen ilegalno, a jugoslavenska je tajna policija uhitila svakoga kod koga bi ga našla.

Potrebno je odmah istaknuti da je memorandum čijim se autorima, uz Pribićevića, smatraju i dr. Vladimir Belajčić, nekadašnji sudac Vrhovnoga suda Kraljevine Jugoslavije, i dr. Branko Miljuš, bivši jugoslavenski ministar u vladi Milana Stojadinovića (sva trojica vrlo bliski četničkom pokretu Draže Mihailovića), prepun najtežih protuhrvatskih i protukatoličkih generalizirajućih optužaba, stvarajući »pogodno tlo« za nešto kasniju »genocidnost hrvatskoga naroda«, koju je iznjedrio srpski akademik, dr. Vasilije Krestić.

Na temelju toga memoranduma, objavljene su nešto kasnije i knjige istoga sadržaja i cilja u Francuskoj, Engleskoj i SAD-u. Stoga je velik propust što Pribićevićev memorandum većina povjesničara ne spominju i ne svrstavaju u niz sličnih klevetničkih srpskih memoranduma tijekom povijesti, od Memoranduma Srpske pravoslavne Crkve njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji, generalu Ludwigu von Schroderu u srpnju 1941., preko Memoranduma Srpske pravoslavne Crkve njemačkome generalu Heinrichu Danckelmannu u kolovozu 1941., do Memoranduma Srpske akademije zna-nosti i umjetnosti iz rujna 1986. i Memoranduma 2 SANU iz 2011. godine. Odgovor svjetski poznatoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića izazvao je bijes srpskih intelektualaca, posebice u emigraciji, o čemu govori mnoštvo napisa, kao npr. samoga Adama Pribićevića u »Glasu kanadskih Srba«, već spomenutog dr. Branka Miljuša u knjizi »Ivan Meštrović i antisrpska klevetnička propaganda«, pa Laze Kostića u »Kanadskom srbobranu«, Dragiše Cvetkovića u »Glasniku Srpskog povijesno-kulturnog društva ‘Njegoš’« u Americi, dr. Radoja Vukčevića, također u »Kanadskom srbobranu«, Milana Fotića i M. M. Vlahovića u »Iskri«, Spase Sarabe u »Amerikanskom srbobranu« i dr. Donosimo skraćeni Meštrovićev dopis zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku Hrvatskoga državnog arhiva, koji nas je upozorio na njega i poslao nam njegovu presliku.

Vjerovati u vlastite laži

Od početka zadnjega nesretnog rata mi ne znamo nego za užase. Svaki rat je nesretan, ali zadnji je sve nadmašio i po onome što se je zbivalo i po svojoj surovosti i po svojim strahovitim posljedicama. On je bio užasan za cio svijet, a napose za nas Hrvate. Od njegova početka u našoj se zemlji provodilo i ubijalo bez milosrđa u borbama s osvajačima, i međusobno Hrvati i Srbi. Razlozi tome bili su mnogostruki. Nepravde i nasilja režima, oprečni nacionalizmi, različite ideologije. Različiti poticaji prijatelja i neprijatelja, ali poviše svega toga naša surovost i odsutnost pameti. Gubici su za obje strane bili užasni. Osim mrtvih, koliko ih je onesposobljeno, fizički osakaćeno i moralno upropašteno, što ne zna nitko. Najveći će biti broj onih koji su stradali duševno… To gledanje i ta psihoza nije ništa blaža od najvećih užasa koji su se među nama odigrali. Zaista obezumljeni ljudi su gori od divlje zvjeradi, koji bar ne uništavaju svoju vrstu… Pretjerivanje i laganje postaju običaj i ljudi s vremenom počinju vjerovati u vlastite laži. U toj areni sa srpske strane pojavio se i, evo, Adam Pribićević, kojega smo svi poznavali kao tolstojevca, neke vrsti isposnika i po svemu bi tome čovjek mogao pretpostaviti da će ga naći na svakom drugom frontu, pa i komunističkom, nego na velikosrpskom i četničkom… Neću reći niti želim da je ovo i ovakvo držanje Adama Pribićevića, njegovaposljednja u životu, nego samo kažem da je karakteristična po naše odnose i njihove uzroke…«



Ni bolji ni gori …

»Mene potiče na ove retke jedan drugi slučaj. Ne političar Pribićević, nego intelektualac i čovjek kršćanin, tolstojevac, čiji je ‘credo’ da se zlom ne suzbija zlo i da osveta nije posveta. Dopao mi je ovih dana u ruke jedan pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali Ujedinjenim narodima. Taj pamflet, taj memorandum, doduše za svakoga tko pozna naše prilike, optužuje potpisnike i one u čije ime pišu isto toliko, koliko i one protiv kojih je upereno. On se je prelijevao žuči, vrvi pristranostima i netočnostima, i traži glave ljudi za koje ni sami potpisnici ne vjeruju da su svi krivi. Najtužnije u tom memorandumu je to što mu očito nije svrha da tuži veći ili manji broj zločinaca koji su se našli u ustaškim redovima, nego da optuži cijeli hrvatski narod, sve Hrvate.Taj cilj i ta svrha memoranduma izbija iz svakoga njegova retka. Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologije smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo. Treba, dakle, cijeli hrvatski narod izvesti na optuženičku klupu, a svjedoci za njegova nedjela bit će Adam Pribićević i njegovi supotpisnici. Tu se i tom slučaju, dakako, neće ispitivati nedjela na protivnoj strani krivice, po programu i po djelima. Ovaj memorandum optužuje formalno ekstremne Hrvate, tzv. ustaše, a u stvari svjesno optužuje sve Hrvate. Mi Hrvati nemamo ništa protiv toga da se izvede pred međunarodni sud sve zločince koji se nađu među ustašama, ali i Vi, g. Adame, znate da postoji velika razlika između revolucionaraca i zločinaca.

Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša koji su se borili za slobodu. Dakle, koga treba izvesti pred međunarodni sud, samo zločince ili sve ustaše ili pak sve Hrvate nacionaliste? Mislite li Vi da su čovjeka ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava?« »Tražeći ovo suđenje od Ujedinjenih naroda, Vi očito niste vjerovali da bi do tog suđenja moglo doći jer biste inače mogli pretpostaviti da bi taj sud, ako bi htio pravedno suditi, ispitao i okolnosti pod kojima su djela učinjena, i da bi u tom slučaju morao pozvati i četnike da zaviri i u njihove anale. Valjda niste mislili da bi međunarodni sud uzeo četnike kao da su mu od tetke? A što je karakteristično za vašu optužbu, to je da se niste držali onoga što je bolje, da i koji kriv iznese glavu, nego da ih deset pravednih plati glavom.

Tako ste među imenima zločinaca naveli ništa manje nego 117 Hrvata, iako ni sami ne vjerujete da među navedenima nema više od 3 do 4 koji bi se mogli okrstiti zločincima. Ili je po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik, pa i onda kada djecu kolju, kao što su i klali? Ima li neka razlika u zločinu kada ga počini Srbin ili Hrvat, pa to je valjda razlog da ne tražite da se i četničke zločine ne izvede pred sud. Jedan od Vaših supotpisnika je sudac pa znate da ni jedan sud ne bi donio presudu a da ne sasluša protu stranku, a svjestan toga, kao što možete biti i Vi, da onda ne bi skrivali ni tamo ni amo u junačkim djelima i jednih i drugih. Reći ćete: Zar i ovaj hoće da brani ustaše? Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim da nisu svi ustaše zločinci, a svakako nije ih onoliki broj koliko se tvrdi. A ustajem i ustat ću protiv toga da se za istu vrstu zločina i pod istim prilikama upotrebljavaju dvije mjere, i dok se koljače među ustašama s pravom zovu zločinci, da se po Vašem među četnicima valjda treba nagraditi kao ‘zaslužne za kralja i otadžbinu’.«

Ljudi bez krivice

„Ustajem i ustat ću protiv toga da se tuži i zločincima naziva ljude koji nemaju druge krivice osim da su zagrijani nacionalisti. Po čemu i zašto bi srpski nacionalisti bili patrioti, a hrvatski nacionalisti bili zločinci kad im je cilj u biti jednak. Jednima velika Srbija, drugima slobodna Hrvatska. Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače. A što tek da kažem za Vuka Karadžića koji je sakupljao opće narodno blago srpsko i hrvatsko i sve to strpao u srpsku torbu i razvio teoriju: Srbi svi i svuda!, gdje ih ima i gdje ih nema, i tako udario temelje bolesnoj megalomaniji koja je i Vas zarazila kada tvrdite da su Bosna i Hercegovina čisto srpske oblasti, iako nikada nisu bile srpske u prošlosti, pa i još danas imaju hrvatsku većinu…«

»Mi Hrvati i Srbi imamo mnogo dobrih strana koje su nam zajedničke, a imamo i rđavih koje su nam također zajedničke, pored onih koje su nam posebne. Kod svake naše svađe ili sukoba, sve one zajedničke dobre strane pripisujemo svaki sebi, a loše isto tako zajedničke pripisujemo jedni drugima. Kad već ovako razgovaramo, onda sam prisiljen da kažem da kad bi ustaše bili Srbi i sve ono radili ‘za srpsku stvar’, po srpskoj prakticiranoj teoriji ne bi bili zločinci nego junaci, a kao Hrvati, razumije se, samo razbojnici. Kao Srbi imali bi ‘patriotskih motiva’ koji su iznad ljudskih, a kao Hrvati nisu mogli imati ne samo motiva nego ni povoda, pa čak ni onda ako je bilo ‘prema glavi i brata po glavi. Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto ‘srpski’… Nije svetački put kada netko dođe iz neke vanjske nužde koja sliči afektaciji, nego iz unutarnje nužde i sjeti se one besjede na gori: ‘Blaženi oni koji mir grade!’ Ako netko barem svoj unutarnji mir izgradi, nešto će od toga mira i na druge prenijeti”.«

»Vi među zločinima ustaša govorite o pečenim ljudima. Zaista strašno i takvim grešnicima nema oproštaja, osim da sami sebe ispeku, međutim, tko znade da li se netko od počinitelja sam pekao, ako ne materijalno, a ono duševno peći će se do smrti… I meni su četnici u mojoj rođenoj zemlji, u rođenom selu zapalili djedovsku kuću, u oganj bacili živa rođena strica, starca od 84 godine. Stric je izgorio sam jer se drugi članovi obitelji nisu slučajno nalazili kod kuće. Tom prilikom ubili su još 30 ljudi. U selu nije bio nijedan čovjek ustaša, nego svi odreda radićevci, a bilo je okupirano od Talijana, koji su ljudima odnijeli do posljednje puške. Mog su strica njegov sin i brat našli kasnije u zgarištu. Ja ne znam koliko bi se njegov sin i unuk odnosili prema počiniteljima kada bi došli u priliku da im sude, ali Vam se za sebe kunem da ih ne bih nagovarao da im vrate zub za zub, glavu za glavu. Ti i slični prizori događali su se uz povike: ‘Volimo Italiju više nego Hrvatsku!’ I to u vrijeme kada su četnici i njihove vođe sakupljali među pravoslavnim pučanstvom Dalmacije potpise za memorandum talijanskome kralju i Mussoliniju da anektiraju Dalmaciju…«

Facebook Comments

Loading...
DIJELI