Sva recentna svjetska istraživanja ukazuju da su u obiteljskom i partnerskom nasilju - žene itekako ravnopravne muškarcima. Samo se od silne halabuke brojnih udruga za zaštitu žena od nasilja, uvijek prikazuje samo jedna strana te obiteljske i partnerske jednadžbe, po kojoj su žene apriori nedužne i blage naravi, a muškarci po defaultu - rođeni nasilnici
Zadnjih su godina u Hrvatskoj zaredala stravična ubojstva koje su počinile žene nad svojim partnerima, pa i onim bivšim, što je bjelodano ukazalo na to da počinitelji i najgorih zločina itekako mogu biti i žene, a ne samo muškarci, kako se to već desetljećima, posve krivo, voli percipirati u hrvatskoj javnosti. Pritom i sva recentna svjetska istraživanja ukazuju da su u obiteljskom i partnerskom nasilju – žene itekako ravnopravne muškarcima. Samo se od silne halabuke brojnih udruga za zaštitu žena od nasilja, nikako ne može sagledati situacija obiteljskog i partnerskog nasilja u realnom svjetlu. Uvijek se prikazuje samo jedna strana te obiteljske i partnerske jednadžbe, po kojoj su žene apriori nedužne i blage naravi, a muškarci po defaultu – rođeni nasilnici.
Podsjetimo, prošle godine polovinom mjeseca lipnja, rastrojena Nuša Bunić (22) iz Varaždina, u autu je doslovno zaklala svog bivšeg dečka, Nikolu Tureka (30), jer nije uspjevala preboljeti što ju je ostavio i ušao u novi ljubavni odnos. Županijsko državno odvjetništvo podiglo je, nakon šestomjesečne istrage, optužnicu protiv Nuše. Nikola je, iako smrtno ranjen, nazvao hitnu pomoć, ali spasa mu nije bilo – ubrzo je iskrvario i umro. Svjedokinja njihova ljubavnog odnosa, potvrdila je da joj je Nuša jednom prilikom, nakon prekida veze, izjavila da bi voljela mučiti i ubiti svoga bivšeg dečka. Drugi je svjedok izjavio da je ona bila tempirana bomba i da je u vezi s Nikolom bila jako ljubomorna i posesivna.
Nuša je isprva tvrdila da ju je bivši dečko silovao, premda njihovi znanci tvrde da ga je, zapravo, ona proganjala svo vrijeme nakon njihova prekida. Sada se u pritvoru, znakovito, brani šutnjom, ali ostaje za vidjeti kakav će to u konačnici imati pravosudni sudski epilog.
Kada šute udruge za zaštitu žena?
I Chiara Pašić je prošle godine hladnokrvno i krajnje bešćutno, uz pomoć svoje maloljetne prijateljice (15), koja je bila domska štićenica, ugušila svoga trogodišnjeg sina Denisa, koji joj je postao velika smetnja za daljnje nesmetano druženje s muškarcima koje je upoznavala na raznim društvenim mrežama. Njih su dvije pokušale inscenirati djetetovo utapanje, a forenzičari su lako utvrdili da se dijete nije utopilo, već da je ugušeno.
Mediji su odmah prozvali Chiaru – majkom iz pakla, a začudo, udruge za zaštitu žena nisu se tom prigodom oglasile jer nisu imale u “igri” ni jednog muškarca kojeg bi mogle okriviti za takvo nečuveno nedjelo.
Početkom veljače ove godine, dvadesetsedmogodišnja trudnica, Slađana Brkić, u Goli kod Koprivnice, zaklala je oca troje maloljetne djece, Dejana Slivara, hrvatskog branitelja, s kojim je bila u izvanbračnoj vezi. Taj stravični čin učinila je pred njegovom jadnom djecom, te je tom prigodom po nozi zarezala Dejanovog četrnaestogodišnjeg sina koji je pokušavao zaustaviti krvarenje svom smrtno ranjenom ocu. Začudo, ni jednom jedinom riječi nisu se na te stravične zločine oglasile brojne udruge za zaštitu žena od nasilja koje, inače, trenutačno skaču na noge i dobivaju puno medijskog prostora kada muškarci počine teške zločine nad svojim partnericama. Potpuni muk i stanje nirvane, iliti – opojnog blaženstva s njihove strane. Muških, pak, udruga koje bi bile pandan takvim udrugama za zaštitu žena od nasilja gotovo pa i nema.
U svibnju 2016., Karmen Matana Đorđević iz Ploča je nakon kratke svađe, u alkoholiziranom stanju, ubila, zarivši mu nož u srce, svoga supruga, pomorca Sašu Đorđevića. Odmah su se našli brojni apologeti tog njezinog strašnog zločina, pravdajući taj njezin odvratni čin – postporođajnom depresijom. Zar se zbog depresije dovela i u alkoholizirano stanje, zanemarivši pritom svoju tromjesečnu bebu?!
Prisjetimo se već pomalo zaboravljenog zločina iz 2005. godine, kada je Zadranka Ana Magaš, nakon povratka iz noćnog provoda, zaklala svoga supruga, pomorca Lucijana. Nakon odsluženja kazne, Ana je tužila vlastitoga sina koji je kao zakoniti nasljednik naslijedio stan svoga oca, zahtijevajući polovicu stana, koji je bio bračna stečevina. Ana je za ubojstvo supruga odležala samo tri i pol godine zatvora (!), jer su ju mediji sustavno pokušavali prikazati kao žrtvu obiteljskog nasilja i to bez ikakvih relevantnih dokaza o tome, pa su u konačnici njezinu obranu besplatno preuzeli neki od najrazvikanijih hrvatskih odvjetnika.
Nakon ponovljenog sudskog postupka, prvostupanjski je osuđena na 8 godina zatvora, ali je Vrhovni sud tu kaznu preinačio u pet godina zatvora. Potom joj je bivši predsjednik, Stjepan Mesić, zbog njezina dobrog vladanja tijekom izdržavanja kazne, smanjio zatvorsku kaznu na 3 i pol godine.
Čelnice ženskih udruga putovale su tada u Zadar kako bi pružile moralnu i javnu potporu “jadnoj” Ani, bučno protestirale pred sudom tijekom suđenja i prikazivale ju mučenicom koju bezuvjetno treba osloboditi. Ana je u njihovim očima bila heroina koja je rekla – stop obiteljskom nasilju. Tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Požegi, Ana se upustila u ljubavni odnos s mlađahnom zatvorenicom koja je, naposljetku, pod punim imenom i prezimenom potvrdila medijima njihovu emotivnu vezu koju su neko vrijeme nastavile i po izlasku iz zatvora.
Zločin je zločin…
Zločin je zločin, bez obzira počinili ga muškarci ili žene, i neizostavno prema svim takvim zločincima treba imati isti sudski kriterij pri odmjeravanju sudske kazne. Fokus javnosti prečesto je na ženama kao žrtvama obiteljskog nasilja, a muškarci dođu do medijskog prostora tek kad ih partnerice – ubiju. Kada pretrpe samo “obično” obiteljsko nasilje svojih partnerica, ni policija ni centri socijalne skrbi ne shvaćaju ih ozbiljno! Štoviše, ismijavaju ih i etiketiraju kao muške slabiće… No, bilo kako bilo, očigledno je da javnost teško prihvaća da su žene itekako sposobne počiniti i najteže zločine i da ih ne čine uvijek u samoobrani, kako to tvrde brojne udruge za zaštitu žena od nasilja, koje su se snažno pozicionirale na društvenoj i javnoj sceni. Takve udruge počesto vrše nedopustiv pritisak na sudstvo tijekom sudskih postupaka koji se vode protiv žena zbog počinjenja strašnih zločina.
Da čelnice tih ženskih udruga češće gledaju američku seriju “Kronike zločina”, baziranu na stvarnim događanjima, shvatile bi da zločini nemaju rodni predznak i da su ih u stanju jednako često činiti i žene, baš kao i muškarci. A nije li im taj serijal dostatan da na vrijeme “progledaju”, neka malo zavire u prošlost gdje će pronaći mnoštvo primjera strašnih zločina koje su počinile žene. Primjerice, Irmu Grese su zatočenici zloglasnog njemačkog koncentracijskoga logora u Bergen-Belsenu zvali – “Belsenska kuja” – zbog njezinih zvjerstava i sadističkog iživljavanja nad zatvorenicima. Ilse Koch, ženu zapovjednika koncentracijskih logora Buchenwald i Majdanek, zatočenici logora su zbog brojnih počinjenih zvjerstava nad logorašima nazvali – “Vješticom iz Buchenwalda”.
Amerikanka Belle Gunes (1859.-1931.) ubila je za svog života najmanje 20 ljudi, toliko je potvrđenih žrtava, no nagađalo se da je žrtava vjerojatno bilo i stotinu.
Neljudskom okrutnošću i počinjenim zvjerstvima i ubojstvima posebno se istakla mađarska grofica, Elizabeth Bathory, u 16. stoljeću, kojoj je rođak bio i poljski kralj Stjepan. Zvjerski je u dvorcu Csetje godinama mučila i ubijala brojne mlade djevojke. Pritom je prakticirala kupke u krvi mladih djevica, što je nesporno utvrđeno. Točan broj žrtava nije bio utvrđen, ali nagađalo se da ih je u svom nedugom životu (1560. – 1614.) ubila – stotine.
Kako su priče o zvjerstvima u dvorcu Csetje iscurile u javnost, tadašnji mađarski kralj Matija, naredio je osvajanje njezina dvorca i temeljitu istragu o zločinima. U katakombama ispod dvorca pronađeni su ostaci pedeset žrtava, uz još nekoliko poluživih zatočenih djevojaka. Kako je grofica Bathory bila plemkinja visoka roda, sudili su joj, ali nije joj dosuđena zatvorska kazna, već je do kraja života živjela u kućnom pritvoru u jednom dvorcu. Pritvor je, ipak, bio poseban, jer su groficu zazidali u jednu prostoriju i ostavili u zidu samo malen otvor kroz koji su joj davali hranu.
O tom suđenju i danas postoji sačuvana dokumentacija, a domar dvorca koji je i sam privodio neudane djevojke, priznao je da je u dvorcu ubijeno 37 djevojaka. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi članice spomenutih ženskih udruga branile psihopatologiju krvožedne grofice koja je, utvrđeno je tijekom suđenja, često vlastitim zubima otkidala komade mesa sa živih djevojaka. Grofica je bila udovica, pa bi u toj jednadžbi zlostavljanja opet nedostajao muškarac na kojeg bi se mogla svaliti krivnja za takvo grofičino zvjersko postupanje prema mladim djevojkama. Svi ostali sudionici tih prestrašenih zločina, osim grofice i dviju njezinih osobnih vještica, su – pogubljeni.
Tko štiti muškarce?
Eto, toliko o tim nježnim ženskim stvorenjima koje, po nekima, nisu u stanju ni mrava zgaziti. Možda nisu u stanju mrava zgaziti, ali ubijati mogu veoma lako i uspješno, baš kao što se lako mogu prometnuti u itekako strašne zlostavljače. Zločin i potreba za činjenjem strašnih zvjerstava nema rodni predznak, jer zločinac je zločinac, bio on muškarac ili žena. A da žene nisu uvijek “cvijeće”, najbolje svjedoče već spomenuti primjeri. Pa, iako sam zagovornik Istanbulske konvencije, trebalo bi uskoro napraviti istovjetnu ili sličnu konvenciju za zaštitu muškaraca od nasilja žena, koje u suvremenom svijetu sve češće zlostavljaju njihove bračne družice ili partnerice. Jer i muškarci su žrtve obiteljskog nasilja, samo to društvo i javnost još nisu prepoznali u dovoljnoj mjeri! Žene zlostavljači su još uvijek društvena tabu tema!
I šećer na kraju – posve svježi slučaj sudski okončanog ženskog obiteljskog nasilja koje samo srećom nije završilo sa smrtnim ishodom. U travnju 2016. godine, Zagrepčanka (41) je prvo šakom udarila supruga (35) u glavu, potom ga ubola nožem s oštricom dužine dvadeset centimetara u prsa i na kraju mu preko vrata prebacila povodac za vođenje psa. potom se objesila svom težinom na povodac pokušavajući ugušiti supruga, a kad se on jedva uspio osloboditi i sakriti kod susjeda do dolaska policije, sjela je u auto i laganom ga vožnjom tražila po kvartu kako bi ga – dokrajčila.
Prije napada, njezin je suprug pokrenuo brakorazvodni postupak, jer su im bračni odnosi bili krajnje narušeni. Zbog ubojstva u pokušaju i iznimne ustrajnosti da dokrajči supruga, ta je žena dobila samo godinu dana bezuvjetnog zatvora (zbog cijelog niza olakšavajućih okolnosti) i još jednu godinu uvjetno, s rokom kušnje od četiri godine. Treba li tome ikakav komentar?
Dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga) počeo se obilježavati 1981. godine, a 1999. su i Ujedinjeni narodi prihvatili taj datum kao – Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Međutim, prava, pak, istina otkriva da je obiteljsko nasilje ljudski, a ne rodni problem. Različita svjetska istraživanja zadnjih godina ukazuju na to da su žene jednako agresivne kao i muškarci, te da su današnji muškarci u istom položaju u kojem su žene bile prije trideset godina. Ta su istraživanja pokazala da je obiteljsko nasilje većinom obostrano…
Istraživanje Terrie Moffitt dovodi u pitanje uobičajeno vjerovanje o prirodi obiteljskog nasilja: kad žena udari, to je samo reakcija na napad partnera. Njezina studija, dapače, pokazuje da neke žene mogu biti sklone nasilju isto kao i neki muškarci. Prema vlastitom priznanju u sociološkim istraživanjima, žene prve udaraju jednako često kao i muškarci. Kod kćeri nasilnih roditelja pokazuje se 600 posto veća učestalost zlostavljanja njihovih muževa. Pregledom 6200 policijskih i bolničkih izvješća dr. Maureen Mc Leod (objavljenim u Annals of Emergency Medicine) otkriveno je da su u obiteljskim okršajima muškarci češće ozbiljnije ozlijeđeni nego žene! Tim istraživanjem je utvrđeno, da većina žena ubojica ne ubija zbog straha i samoobrane! Ignoriranje nasilnih žena i isključiva usredotočenost samo na obuzdavanje muškog nasilja prema ženama, bezuvjetno pridonosi novom krugu nasilja u sljedećoj generaciji.
Zato, kada govorimo i pišemo o obiteljskom i partnerskom nasilju i zločinima, trebamo jednakovrijedno procijenjivati ono muško i ono žensko, pridavati im isti značaj, jednako ih sankcionirati i težiti njihovom odstranjivanju iz društvenih i obiteljskih odnosa. Jer, utvrdili su to već brojni stručnjaci: zlostavljačka obiteljska priča ima dvije jednakopravne strane iste medalje – i onu mušku i onu žensku!