Za predsjednika Općinskog suda u Splitu, Državno sudbeno vijeće je između dva kandidata izabralo slabije rangiranog i na mjesto prvog čovjeka drugog po veličini suda u Republici Hrvatskoj, izabralo - sutkinju Marinu Boko, koja je na početku mandata otišla na godišnji odmor i vođenje suda prepustila svom zamjeniku, sucu Dinku Mešinu, nećaku bliskog suradnika Mladena Bajića
Nedavno imenovanje sudaca Županijskog suda u Zagrebu izazvalo je neviđeno zanimanje stručne i šire javnosti, pri čemu se razvila žučna rasprava i problematiziranje postupaka i ovlasti Državnog sudbenog vijeća. Pritom su, naravno, bili daleko brojniji negativni komentari, koji su u bitnome suglasni da je kod imenovanja, DSV izašao iz okvira svojih zakonskih ovlasti, te se između zainteresiranih kandidata odlučilo za kandidatkinju kojoj izbor, prema njezinu bodovnom skoru – to nikako nije pripadao. Daleko je bio slabiji glas onih koji su odluku Državnog sudbenog vijeća pokušali braniti tvrdnjom kako ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima.
Iako je takvo shvaćanje blagoslovljeno i tumačenjem Ustavnog suda RH, to nije spriječilo neke sudionike otvorene rasprave, da takvo postupanje prikažu kao običnu samovolju sudbenog vijeća, koji pokazuje manire apsolutističkog vladara, bez namjere, potrebe ili obveze da svoje odluke objasni ili obrazloži, pa čak ni onima koji su, navodno, nepravedno zakinuti rezultatima izbora. Iz perspektive kritičara sudbenog vijeća, to tijelo donosi odluke ovisno o svom dnevnom raspoloženju ili, češće – prilagođavajući se političkim potrebama vremena i prilika. U prijevodu to znači, da su u izboru sudaca svoje odluke isključivo prilagođavali željama i potrebama različitih autoriteta iz gotovo svih segmenata javne vlasti.
Tom prigodom je među provjerena sudačka imena sa zvučnim pedigreima, zalutalo do tada anonimno sudačko ime sutkinje Jeleč Pecirep, koja se ni po čemu nije uklapala u dosadašnje modele izbora. Stoga je imenovanjem izazvala gnjev stručne javnosti, koja se odmah odvažila aktualizirati pitanje postojećeg modela izbora sudaca i ovlasti Državnog sudačkoga vijeća. Povod raspravi, uglavnom je bilo pitanje – u kojoj je mjeri to tijelo dužno respektirati utvrđenu bodovnu listu koja bi, prema logici stvari, u najmanju ruku trebala biti jamstvo od mogućih zlouporaba kod izbora sudaca.
Branitelj s dužim stažom – u ništa!
U tom kontekstu, kao primjer, zgodno je navesti i nedavni izbor za predsjednika Općinskog suda u Splitu. I tamo je Državno sudbeno vijeće, koristeći svoje elastično postavljene ovlasti, između dvoje kandidata izabralo slabije rangiranog i na mjesto prvog čovjeka drugog po veličini suda u Republici Hrvatskoj, izabralo sutkinju Marinu Boko kojoj, sudeći prema kritičarima izbora na Županijskom sudu u Zagrebu – tamo nikako ne bi trebalo biti mjesto. Za razliku od zagrebačkog primjera koji je inspirirao brojne replike, splitski je izbor prošao potpuno nezamijećen i bez ikakvog komentara novinarske javnosti.
Od izbornog tijela legitimno je očekivati da snagom argumenta brani odluke kojima bira nositelja sudačke vlasti, te da stručnu i širu javnost uvjeri kako su „filter“ imenovanja i izbora prošle osobe čiji opći radni i ljudski kapaciteti ponajbolje odgovaraju potrebama zahtjevnog sudačkog poziva. No, zanimljivo je da je kod ovog izbora izostala polemika, zašto je Vijeće, između d voje kandidata, izabralo onog s manjim brojem bodova… Dopuštamo mogućnost kako sudački poziv, po svojoj naravi, nije moguće objektivno valorizirati i da ne postoji apsolutno pravedan i objektivan model bodovanja.
Upravo zbog toga, Državnom sudbenom vijeću, prema stajalištu Ustavnog suda RH, ostavljen je stanoviti prostor u kojem će razumnim odstupanjem od bodova kao polazne točke, vrednovanjem i prepoznavanjem drugih osobina koje su izvan dosega bodova, među kandidatima izdvojiti pravu osobu. Osobu koja će u današnjim složenim društvenim uvjetima imati dovoljno znanja, snage, pa i hrabrosti da samostalno i suvereno donosi presude u ime države u čiji autoritet i suverenitet gotovo više nitko i ne vjeruje. Stoga je za pretpostaviti da su i kod izabrane kandidatkinje u Splitu, prepoznate kvalitete koje nisu mogle biti pokrivene prikupljenim bodovima.
Iako se ni ovim izborom nije izašlo iz zakonskih okvira izbornog tijela, ne možemo ne primijetiti, kako su takve osobine prepoznate kod sutkinje koja je svoj pravosudni staž započela u zapisničarskoj stolici, za razliku od njezinog protukandidata, Marija Franetovića, koji je osim po broju bodova, prednost ostvarivao i kroz duži pravosudni staž. Dok je sada izabrana predsjednica predano u toploj sudačkoj dvorani svojedobno zapisivala diktate nadređenih, neizabrani kandidat upisao se tada među rijetke dragovoljce koji su tamošnjih područja svoj braniteljski status stekli na vukovarskoj bojišnici.
Kod zapošljavanja u drugim državnim službama, takve dileme nisu moguće, jer se po slovu zakona pod jednakim uvjetima priznaje prioritet braniteljskog statusa, međutim, kod ovog izbora to iskustvo nije pomoglo ni u okolnostima bodovne prednosti.
Nedodirljivi nepotizam u pravosuđu
Da budemo iskreni, stvar je zapravo logična. U to vrijeme, dobar dio „akademske“ javnosti, uključujući i sudbene vlasti, intimno nije priželjkivao nastanak i suverenost države u kojoj su danas najbučniji zagovornici za njih skrojenog pojma demokracije. Iako je od toga prošlo samo četvrt stoljeća, iz današnje perspektive gotovo je nemoguće zamisliti kako se početkom 90-ih, u nenaoružanoj i nepripremljenoj Hrvatskoj, našao itko tko je bio spreman čuvati granice države koja se tek trebala stvoriti? Još je teže zamisliti da je u toj priči bilo i onih koji su na brisani prostor odlazili – dragovoljno. I dok su takvi junaci lovačkim i ručno rađenim puškama čuvali prve linije bojišnice, „napredne snage“ ovog društva zauzele su one druge, strateški važnije „čuke“ – političke centre moći i na njima sagradili bunkere iz kojih će s lakoćom kontrolirati društvene odnose u državi koja će iz tog rata izaći kao pobjednik. Tada se, naravno, nije ni znalo koja će to država uopće i biti.
Za to su vrijeme nesmetano uhljebljivali, kako se to kolokvijalno kaže, prijatelje, rodbinu i znance ili pak ljude po svojoj mjeri. Oni vidovitiji i spretniji, ne samo da su izravno utjecali na kadrovske križaljke tog vremena, već su kao pravi vizionari, sudačka mjesta čuvali za svoje mlađe naraštaje i tako izravno osigurali kontrolu i utjecaj u prošlim, budućim i sadašnjim vremenima. I dok se šira javnost, gotovo na dnevnoj bazi, informira o nepotizmu u javnim službama, lokalnoj samoupravi, i sl., istodobno se velika većina sudaca, namještenika i službenika, daleko od očiju javnosti nesmetano zapošljavala po provjerenom obrascu nasljednog reda i osobnih preporuka „ljudi od formata“.
Tako je samo Josip Čule, čak tri sudačka i savjetnička mjesta popunio svojim najbližim srodnicima, što je čak i za osobu njegovog kalibra – preko mjere dobrog ukusa. Iako je bilo za očekivati da se odmah po uspostavi državne samostalnosti pred licem pravde nađu počinitelji brojnih kaznenih djela iz vremena komunističke tiranije, tadašnji državni odvjetnik, Mladen Bajić, i njegov najbliži suradnik, spomenuti Čule, silan su napor uložili na obrazovanje i usavršavanje stručnog kadra. Pravi je primjer izabrana predsjednica Općinskog suda u Splitu koja je, kao nekadašnja tajnica, strelovitom brzinom prošetala kroz studenske dane i brzo se našla među kandidatima za neko od sudačkih mjesta.
Svoj je sportski duh zadržala i u utrci za mjesto predsjednika suda, pa je odmah po stupanju na dužnost predsjednice suda, prvog dana u svom stilu, kao uostalom i ostatak dobrostojećeg dijela nacije, uz navijačku podršku svih onih koji su je do tog mjesta i doveli, umjesto iz ureda predsjednika startala sa – skijaške staze. Jedan je internetski portal svojedobno veličao junački pothvat današnje predsjednice suda, koja je u vrijeme imenovanje njezinog prethodnika, Gorana Čolaka, u maniri prave heroine odstupila čak s mjesta zamjenice predsjednika kaznenog odjela i time pokazala svoje neodobravanje smjera u kojem sud ide.
Sada, kada se dograbila predsjedničke stolice, ležerno je na početku svog mandata otišla na godišnji odmor i vođenje suda prepustila svom zamjeniku, sucu Dinku Mešinu, inače nećaku Josipa Čule, spokojna kako je sud u sigurnim rukama suca koji je izdanak obiteljskog stabla zvučnog prezimena.
Ostavštine Perkovića, Mustača, Manolića, Mesića
U galeriji likova koji danas predstavljaju pravosudnu elitu, jednostavno je previše imena koja su vedrila i oblačila u vremenima koje danas neki odvažniji politički analitičari zovu – totalitarnim režimom. Pored te činjenice, najpoštenije je zaključiti kako odgovor na pitanje – zašto u ovoj državi nitko nije odgovarao za komunističke zločine počinjene u nedavnoj prošlosti – i nije tako složeno i kompleksno. Hrvatskoj je pristojnu lekciju o pravnoj državi, barem pokušalo održati njemačko pravosuđe, koje je germanskom preciznošću, uspjelo odvojiti udbaško lobiranje i pokušaje prikrivanja istine njegovog odvjetničkog tima, predvođenog Antom Nobilom, od činjenice da je osuđeni Perković običan ubojica kojem je mjesto u zatvorskoj ćeliji, a ne na važnom društvenom položaju ili u zasluženoj mirovini.
Bez intervencije njemačkog pravosudnog sustava, takav bi lik, kao i stotine drugih, ostali izvan dosega pravde i u ovoj bi zemlji čudesa sigurno bio jedan od onih čija bi vam preporuka dobro došla ukoliko vam na pamet padne naći mjesto u javnoj službi. Što je najgore, preporuke Perkovića, Mustača, Manolića, Mesića i sličnih nametničkih izraslina ovog naroda, tražili bi upravo oni za koje je ostatak nacije naivno vjerovao da će, kao državni odvjetnici i suci, za njih naći odgovarajuće mjesto u kakvoj kaznionici, kamo su još do jučer ista ta imena slala tisuće Hrvata jer su samo željeli da budu svoji na svome.
Zanimljivo je kako su tadašnje političke strukture, uz snažnu podršku visokog pravosuđa, baš na tom primjeru odvažno odlučile braniti pravo na samostalnost i suverenost Republike Hrvatske, dok takvu potrebu, primjerice, nisu imali kada je Mesić kao predsjednik države, kroz državne arhive kao turistički vodič provodio inozemne novinare i špijune, te im gadljivom ljubaznošću isporučivao dokumente, zbog čega će političke i ekonomske posljedice u ovoj državi snositi i oni Hrvati koji se tek imaju roditi.
Umjesto prirodnog razvoja događaja, na ovim je područjima društveno politička scena u rukama istih režisera, a kakva će vas uloga u toj priči zapasti, sigurno ne ovisi ni o čijem znanju ili sposobnosti, već odpojedinačnoj podobnosti ili sposobnosti da se uklopi u poželjne obrasce ponašanja.
Sudeći prema spomenutoj odluci Državnog sudbenog vijeća, novoimenovana predsjednica Općinskog suda u Splitu je taj test – položila.