General Praljak sam je crtao karte koje su korištene u obrani, sami smo prevodili dokumente, sami smo tražili svjedoke, puno je vremena potrošeno na tehničke pripreme. Bili smo i informatičari i kartografi i prevoditelji. A u svemu je tome obrana mogla dobiti pomoć. No, nije postojao interes za ovaj predmet, zato sada ne razumijem izraze koji se čuju, kao - šokantno, nevjerojatno i slično. Onom tko ništa o predmetu nije znao, niti je htio znati, ne može ništa biti šokantno...
Objavljujemo razgovor s gospođom ikom Pinter, odvjetnicom hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji smo s njom vodili nedugo nakon poznate presude hrvatskim generalima u Haagu koja je doživjela oprečne komentare u javnosti, i to ne samo hrvatskoj. Gđa Pinter nam je opisala sva događanja koja su prethodila presudi i, konačno, približila završni govor generala Praljka u kojem je opet naglasio svoju nevinost i koji je potom kobno završio
po njega…
Gospođo Pinter, možete li nam otkriti kakvu ste presudu očekivali za Vašeg branjenika generala Slobodana Praljka, dan prije njezina izricanja. Kakav ste imali osjećaj?
– Očekivala sam oslobađajuću presudu, ali sam se pritom ogradila, da su u sudnici sve opcije moguće. Predlagala sam u završnoj riječi 2011. oslobađajuću presudu, predlagala sam u žalbenoj raspravi oslobađajuću presudu, jer sam ocjenom svih dokaza u spisu, zajedno s kolegom Kovačićem, koji je u raspravi bio glavni branitelj, ocijenila da jedini prijedlog obrane može biti oslobađajuća presuda! General Praljak se u svojem završnom govoru također nedvosmisleno izjasnio da nije kriv, niti odgovoran.
Što je, konkretno, general intimno očekivao?
– Što je general intimno očekivao, zaključujem iz finalnog čina. No, nikada nismo razgovarali o tome kakva će presuda biti, jer nije volio gledanje u staklenu kuglu i nagađanja bez dovoljno parametara. Njegova završna riječ je znana, parafraziram – “ako me uvjerite da sam činio krivo, ukažete mi štosam mogao bolje i što sam propustio, smireno, kao čovjek koji prihvaća argumentaciju, biti ću u zatvoru, ako ne, znat ću da sam u zatvoru jer ste vi sila…”
U najkraćem, kojim ste argumentima pokušali osporiti prvostupanjsku presudu?
– Nemoguće je to iznijeti u najkraćem. Žalba je imala 58 žalbenih osnova, od nekih smo zbog ograničenja broja stranica morali odustati, no prvenstveno smo se bavili pravnim argumentima kako je to u žalbenom postupku i predviđeno. Ukazivali smo i na pogrešno utvrđene činjenice s tvrdnjom, da ako su činjenice pogrešno ili nedovoljno utvrđene, ni pravo se nije moglo pravilno primijeniti. Pobijali smo postojanje udruženog zločinačkog pothvata (UZP), postojanje zajedničkog kriminalnog plana, stanje okupacije i međunarodni sukob. Žalbom smo pobijali i odluke suda u odnosu na generala Praljka , a ukazivali smo i na procesne povrede koje su kršile prava obrane, prava na pošteno suđenje i pravo na pretpostavku nevinosti. Mnogi su upućeniji krugovi u Hrvatskoj, već ranije stekli dojam da su šestorica BiH Hrvata bili predoređeni kao 'žrtvena janjad', te da je ovakva šokantna presuda samo dio već smišljenog scenarija po kojem se izjednačava krivnja svih triju strana za rat u Bosni i Hercegovini.
Nakon svega što ste vidjeli i doživjeli za vrijeme trajanja maratonskog sudskog procesa generalu Praljku i ostalima u Haagu, stječete li i Vi takav dojam?
– General Praljak nije dopustio da bude žrtveno janje, niti se tijekom suđenja ponašao kao žrtva. Ne bih nazvala presudu šokantnom, ona je samo potvrdila presudu raspravnog vijeća. Ako je presuda uopće mogla biti šokantna, bila je 2013., kada je izrečena. Svima je jasno da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), politički sud osnovan političkom odlukom, a politiku gonjenja, odnosno optuživanja provodio je tužitelj koji se sa sudom ne smije izjednačiti. Vjerujem da su politički utjecaji postojali, ali o izjednačavanju krivnje ne bih govorila, jer da je tako, ne bi izostale optužnice za zločine koje je počinila Armija BiHu sukobu sa HVO-om. Ponavljam već godinama, sve su žrtve jednake i sve žrtve zaslužuju osudu osoba koje su ih učinile žrtvama. Po onome kako je tužiteljstvo pokretalo postupke, pravo i jednakost žrtava nije bio cilj i svrha optuženja.
Kakvu ste suradnju imali s hrvatskim vlastima u procesu obrane i jesu li sve hrvatske vlade premalo učinile za šestoricu Hrvata iz BiH?
– Već sam više puta rekla da tijekom prvostupanjskog postupka, obrana, barem sigurno mogu tvrditi za obranu generala Praljka, nije imala suradnju ni pomoć hrvatskih vlasti u samoj obrani i prikupljanju dokumentacije. Istini za volju, na naša traženja dobivali smo dokumente, to ne mogu poreći. No, ocjenjujem da je ozbiljnost optužnice zahtijevala suradnju s obranom, ne samo u davanju dokumenata koje smo tražili, nego i u pomoći u pripremi obrane kakvu je imao general Blaškić u svojem postupku, poput reljefnog
prikaza terena zbog dobivanja predodžbe o crtama sukoba i mjestima sukoba. General Praljak sam je crtao karte koje su korištene u obrani, sami smo prevodili dokumente, sami smo tražili svjedoke, puno je vremena potrošeno na tehničke pripreme. Ja sam, recimo, iz nekoliko video materijala, sama slagala video za pokazivanje u sudnici; bili smo i informatičari i kartografi i prevoditelji. A u svemu je tome obrana mogla dobiti pomoć. No, nije postojao interes za ovaj predmet, zato sada ne razumijem izraze koji se čuju, kao šokantno, nevjerojatno i slično. Onom tko ništa o predmetu nije znao, niti je htio znati, ne može ništa biti šokantno…
Haaško tužiteljstvo je, očigledno, svo vrijeme imalo bezrezervnu potporu najviših hrvatskih dužnosnika, poput bivših predsjednika Mesića i Josipovića, koji su im neselektivno slali dokumente i koje su tražili i koje nisu. Jeste li Vi imali pomoć – konkretno Ureda predsjednika – i jeste li mogli ući u arhiv bivšeg predsjednika na Pantovčaku kao što su to radili haaški tužitelji?
– Mi smo sve dokumente tražili u Hrvatskom državnom arhivu, a general Praljak je za kopije tih dokumenata, koji su služili za obranu, morao platiti, nije ih dobio besplatno. Složila bih se da su dokumenti davani neselektivno, ali s druge strane, to je bila obveza prema zakonu kojim smo se obvezali na suradnju sa haaškim sudovima. Naravno da su postojali dokumenti koje je trebalo deklasificirati i mi ih prije deklasifikacije nismo dobili. Koliko znam, tužitelj ih je dobio. Ne znam da su haaški tužitelji bili u arhivu Ureda predsjednika, ali znam da su iz Ureda predsjednika dobili dokumente. Nije problem što su dokumenti, obzirom na zakonsku obvezu, davani tužitelju, oni nisu mogli dokazati nešto čega nema, problem je u davanju dokumenata koje niti jedna ozbiljna država ne bi davala bez deklasifikacije, pogotovo ne dokumente koji su se ticali i državne sigurnosti i predstavljali državnu tajnu, a nisu skrivali zločine.
Nedavno ste izjavili da je upravo na suđenju Kordić – Čerkez, u kojem ste Vi zastupali g. Marija Čerkeza, nastao zametak UZP-a, koji je kasnije primijenjen u predmetu Prlić i ostali. Na temelju čega je tužiteljstvo došlo do teze „udruženog zločinačkog pothvata“?
– Nisam zastupala gospodina Marija Čerkeza, ali bila sam u njegovoj obrani, član tima obrane , ovo kažem zbog točnosti informacije. No, na temelju čega je tužiteljstvo došlo do teze o UZP-u, to zna samo tužiteljstvo. Osnovu za takvu tvrdnju i takav vid kaznene odgovornosti, nisam našla u dokazima. Predmet Kordić – Čerkez dao je dovoljno naznaka za zaključak da će se postupci proširiti i vertikalno i teritorijalno. Naravno da tada UZP nije bio spominjan. UZP je primijenjen nakon što je tužitelj odlučio koga će optužiti, a onda je krenuo u potragu za dokazima. Kada dokaze za osobnu odgovornost nije našao, pribjegao je obliku kaznene odgovornosti udruženog zločinačkog pothvata.
Je li, po Vašem mišljenju, inicijativa da se Hrvatska pokuša uključiti u ovaj slučaj kao „prijatelj suda“ nakon nepovoljne prvostupanjske presude, došla prekasno?
– Hrvatska je podneskom, 18. rujna 2006., tražila dozvolu da podnese amicus curiae podnesak, tj da se pojavi kao prijatelj suda, ali je vijeće odbilo zahtjev. Nakon toga, sljedeći zahtjev bio je 2017., kada je, po mojoj ocjeni, već bilo kasno.
Može li i hoće li presuda šestorci BiH Hrvata imati dalekosežne posljedice po Hrvatsku zbog konstrukcije „udruženoga zločinačkog pothvata“, pri čemu se spominje tadašnje vodstvo zemlje predvođeno prvim hrvatskim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom?
– Kao što sam više puta rekla, Republika Hrvatska će, po mojoj ocjeni, imati negativne posljedice, a nekih smo već svjedoci, ne samo po pitanju tužbe za naknadu štete…
Koliko su, uopće, realne najave tužbi protiv Republike Hrvatske, kako to zadnjih dana trijumfalno najavljuje Anto Nobilo?
– Realna je namjera na ostvarivanje naknade štete, pitanje je samo, koliko ima pravne podloge za uspjeh u tužbama. Presuda u predmetu Prlić i ostali, niti u jednom ozbiljnom sudu koji presude donosi na temelju činjenica utvrđenih dokazima, ne može donijeti presudu kojom dosuđuje naknadu štete.
Kako danas, nakon ove šokantne presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, vidite situaciju u Bosni i Hercegovini, te hoće li položaj Hrvata u toj zemlji sada biti još puno teži?
– Imam prilično dobar uvid u poziciju Hrvata u BiH i Federaciji BiH. Njihov položaj bio je težak i prije ove presude. Što se pravosudnih postupaka tiče, tužiteljstvo u BiH je odmah nakon nepravomoćne presude prihvatilo i „udruženi zločinački pothvat“ i krenulo s optuženjima. Mogu misliti koliko će sada nastojati, ali, jer uvijek postoji – ali, obrane će itekako moći pobijati te oblike kaznene odgovornosti. To smo mogli i mi u postupcima pred MKSJ-om. Dakle, ova presuda ne može biti pravni temelj za utvrđivanje činjenica u domaćim postupcima, pa će se utvrđenja iz presude moći pobijati ako ih kojim slučajem tužitelj navede u optužnici. Kazneni postupak nije seminar Crvenog križa, on ima svoja čvrsta načela. I, za razliku od postupaka pred MKSJ-om, svaki optuženi, na kraju ima mogućnost obraćanja Europskom sudu za ljudska prava, koji kršenje presumpcije nevinosti, nejednakost oružja i uopće odredbe člana 6 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, vrlo striktno primjenjuje. Kada bi presuda „Prlić i ostali“ mogla doći pred Europski
sud za ljudska prava, sigurna sam da ne bi opstala…
Postoji li, uopće, način da se još nešto učini, barem, za one koji su dobili najveće kazne ili je to samo bila floskula kojim su političari pokušali primiriti negativne reakcije javnosti?
– Po Pravilniku o postupku i dokazima, postoji mogućnost da se za slučaj novog dokaza zatraži revizija. Ne vjerujem da postoji dokaz koji bi se sada pojavio i stubokom okrenuo presudu. No, vjerujem u kolege branitelje da će učiniti sve što je u njihovoj moći u nastojanju da iskoriste i tu mogućnost.
Iz Vaših istupa vidljivo je bilo da ste s vremenom postali osobna prijateljica generala Praljka. Što, nakon svega, možete reći o njemu što, eventualno, javnost još ne zna?
– S generalom Praljkom trebalo je razgovarati i slušati ga da bi se shvatila sva veličina te ličnosti i uma. Netko je rekao da je bio ljudina. I bio je. Svatko tko je s njim bio u kontaktu, nije nakon razgovora mogao ostati ravnodušnim. Naravno da je bilo i ima ljudi koji se sa mnom neće složiti, ali sigurna sam da nisu ostali ravnodušni nakon kontakta sa Slobodanom Praljkom. Sposobnost da razgovara i provede vrijeme sa četverogodišnjim djetetom ili vrhunskim akademikom i posveti im se s punom pažnjom u razgovoru, rijetka je osobina koju je imao. Za svakoga je imao vremena i razumijevanja za njegove
probleme. Zato sam, ne jedanput, rekla – pravno je proglašen ratnim zločincem, ali za mene to nikada neće biti, jer je to u potpunoj suprotnosti njegovom biću intelektualca i humanista, kakvih je danas, nažalost, malo.