Sve više javne antipatije prema ‘spasiteljima’ hrvatskog sporta

Boris Scitar/Vecernji list

Opatijska inicijativa uporno pokušava Vladu naučiti njezinom poslu, pokazati joj kako da skuplja poreze i, na kraju, kako da raspoređuju taj novac. Je li korisnije da se 50 milijuna kuna nekontrolirano potroše za Drugu hrvatsku nogometnu ligu ili da se preusmjere u fond za skupe lijekove? I može li, odnosno smije li o tome odlučivati Opatijska inicijativa?

Damir Mišković i njegova Opatijska inicijativa za tzv. spas hrvatskoga sporta, koja okuplja čelnike pet loptačkih sportskih saveza, iako medalje s najvećih natjecanja posljednjih godina za Hrvatsku osvajaju uglavnom pojedinci, posljednjih su tjedana dobili veliku pažnju u javnosti i zamaman prostor u medijima. Najveći u utorak, u HTV-ovoj emisiji Otvoreno u kojoj baš i nisu uspjeli pobrati simpatije javnosti. Upravo suprotno, jer ljudima nisu uspjeli objasniti tko su zapravo oni, tko ih je probrao, u ime koga i zašto djeluju, zašto samo uime loptačkih sportova, pa onda ne svih nego samo njih pet (nogomet, košarka, vaterpolo, odbojka, rukomet), tko im je dao pravo da zagovaraju nove namete i(li) olakšice građanima i(li) tvrtkama? Tko im je dao pravo da prisvajaju, samo zato što eto „to njima, tj. sportu pripada“, dio od nekih budućih nameta koje zagovaraju kroz više boravišne pristojbe, nove, više poreze igračima u kladionicama, dio od TV prava, pa da sve to lijepo ubrano slijevaju u neki svoj zamišljeni novčarski bazen, a onda međusobno dijele?

Opatijska inicijativa prilično se drsko predstavlja spasiteljima hrvatskog sporta, a dio nekritičke i neupućene javnosti počeo ju je tako i doživljavati. Osobito otkako je promijenila ploču, pa se u svojim novijim javnim istupima zaogrnula brigom za najmlađe, u stilu sport dostupan svima bez članarina. Jeftinim populizmom udara na roditeljski sentiment, pa obećava besplatno nešto što nikad i nigdje besplatno nije bilo niti neće.

I sama sam bila vrlo aktivna sportašica, igrala sam sa svojim Marathonom u Prvoj jugoslavenskoj ligi, i plaćala sam članarinu svome klubu od prvoga dana. I prve rekete, i trenirke i tenisice. I roditelji su nas razvozili na putovanja, svojim novcem i svojim autima. Tek kad smo ušli u Prvu ligu ondašnje države klub nam je počeo plaćati mjesečni pokaz za tramvaj i nove gume na reketu, a klupski sponzor nas je odjenuo u istovjetne trenirke. Ako sam htjela prave tenisice za pingać, „butterflyjke“, naručila sam od Drage Šurbeka da mi ih donese iz Njemačke i sama sam ih platila.

Osim što gladnoj raji i jednako gladnom sportu prodaju rog za svijeću, opatijska se inicijativa sa svojim rješenjima zapravo miješa u nadležnost države i žele odlučivati umjesto onih koje smo izabrali da vladaju državom. Što je i nedopustivo neozbiljno od „Opatijaca“, a bilo bi i od države kada bi im dopustila da preuzmu posao države kako su si to oni zamislili.

Zbog opće besparice u hrvatskom sportu do koje je došlo i radi očite nesposobnosti rukovodećih kadrova, ali i zbog okolnosti, općeg pada životnoga standarda, malog tržišta, nekonkurentnih liga…, Miškovićev model spašavanja sporta podrazumijeva ponovno zadiranje šakom u državnu blagajnu, drugim riječima, uzimanje novca od hrvatskih građana. Mišković i društvo odlučili su od države uzeti golemi iznos, godišnje najmanje 200 milijuna eura, te ih raspodijeliti profesionalnim klubovima i savezima. Ne zanima čelnike Opatijske inicijative da u državi već postoje zakoni, uredbe i tijela kojim se raspoređuju sredstva prema jasno utvrđenim kriterijima. Možda „Opatijce“ ne zanima ili ne znaju da Hrvatska 52,6 posto svoga sporta već financira iz državnih i lokalnih proračunskih prihoda! Ali, može biti i da je novac krivo raspodijeljen. Ma ne da može biti, nego jest, krivo je raspodijeljen što ćemo dokazati na primjeru metropole. Evo, svi se kunu u djecu, i Mišković i društvo udarili su u te strune, a prošle godine je proračun Sportskog saveza grada Zagreba bio 150 milijuna kuna od čega je samo 2,5 milijuna kuna bilo za školski sport, 156 tisuća za sveučilišni sport, a 1,5 milijuna za poticanje rekreacije. Istodobno na “klubove nositelje kvalitete” otpada 22 milijuna (Dinamo, Cibona, Mladost i PPD Zagreb). Svi ostali klubovi u Zagrebu (više od 1300 klubova) dijele 67 milijuna kuna. U tih 1300 klubova trenira 500 puta više djece nego u četiri “kluba nositelja kvalitete”, a na njih otpada samo 3 puta više sredstava. Novac, dakle, postoji i danas, ali se očigledno krivo troši. Ako si lažemo da nam je do djece…



Miškovića i „Opatijce“ izgleda ne zanima ni u kakvom su nam stanju državne tvrtke, a one su u tako lošem stanju da nam, s razlogom, Europska komisija godinama prijeti sankcijama ako ne provedemo njihovo strukturiranje koje bi značilo i otpuštanje radnika. Ne, on bi iz tih tvrtki „izvukao“ 50 milijuna eura te ih dostavio u glasoviti bazen za financiranje sporta.

Mišković zna kako spasiti hrvatski sport i riješiti većinu državnih problema, hrvatska Vlada to ne zna. Opatijska inicijativa uporno pokušava Vladu naučiti njezinom poslu, pokazati joj kako da skuplja poreze i, na kraju, kako da raspoređuju taj novac. Rješenje je lako: „Dajte nama jer mi smo najvažniji!“

„Opatijci“ su se lako postavili iznad Vlade, iznad onih koji odlučuju o našem novcu te su iznijeli i prijedloge koji nemaju veze sa zdravim razumom. Tako smo, između ostalog, čuli da bi klubovi Druge hrvatske nogometne lige novom podjelom trebali dobiti 50 milijuna kuna. U međuvremenu u Hrvatskoj djeca umiru i bore se s teškim bolestima jer država nema dovoljno novca da plati njihovo liječenje. Zar nije korisnije usmjeriti taj novac u fond za skupe lijekove? Ako nam je djece. Ili, bolesna djeca nisu djeca?!

Svojom je nezgrapnošću Opatijska inicijativa otvorila mnoga pitanja. Na primjer, zbog čega Mišković smatra da bi država trebala financirati privatne klubove, poput njegove Rijeke, kojoj je vlasnik tvrtka iz Londona? Je li moguće da bi sport trebali spašavati ljudi koji su ga zapravo uništili? Zbog čega se u cijeloj priči spominju samo najveći sportski savezi, a nigdje se ne priča o onim malima? Kako bi njihova podjela pomogla djeci o kojima su im puna usta? Zar djeca u plivanju, atletici, gimnastici, borilačkim sportovima nisu naša djeca? Jesu li „Opatijci“ uistinu pametniji od svih stručnjaka koji se brinu o razvoju djece? Zbog čega misle da su oni pametniji od svih ljudi koje je Vlada postavila, a koji odlučuju što s državnim novcem? Preuzima li Opatijska inicijativa posao hrvatske Vlade? Zašto o svemu još uvijek šute u Ministarstvu financija? Zašto se nitko nije oglasio uime Središnjeg državnog ureda za sport? Jer i jedne i druge, i ministra Zdravka Marića i državnu tajnicu Janicu Kostelić, „Opatijci“ javno promoviraju kao svoje velike saveznike.

O svemu bi dosta mogao i trebao i morao reći predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, ne samo kao sportski čelnik, nego i kao bivši premijer. Ali, Mateša je primoran šutjeti jer je toliko uprskao sa propalim projektom Sportske televizije na koju je spiskano 200 milijuna kuna, da jednostavno ne smije pisnuti, jer se boji da će ga oponenti zgaziti. Jadna je pozicija „u mišjoj rupi“ za čelnog čovjeka hrvatskoga sporta. A dok je Mateša primoran biti „miš“, Mišković kolo vodi… Vjerojatno u dobroj vjeri, ali na krivi način i s krivim pretpostavkama .

Facebook Comments

Loading...
DIJELI