Bivši hrvatski premijer i prvi čovjek zloglasne OZNE, Josip Manolić, pokušao je nedavno obraniti poteze premijera Andreja Plenkovića i njegove odluke o imenovanjima novih ministara koji su većinom izašli iz 'radionice' vremešnog Jože, a odlučio se javnosti objasniti koliko je važno podržati novu Vladu i odluke premijera
U najnovijem obraćanju javnosti, ovaj put na N1 televiziji, bivši hrvatski premijer i prvi čovjek zloglasne OZNE, Josip Manolić, pokušao je obraniti poteze premijera Andreja Plenkovića i njegove odluke o imenovanjima novih ministara. Kako i ne bi, kad su većinom izašli iz “radionice” vremešnog Jože, poput Davora Božinovića, Marije Pejčinović Burić i Dražena Bošnjakovića.
Kadroviranje, kakvog se ne bi posramio ni Zoran Milanović, u javnosti nije izazvalo neke posebne rasprave. HDZ-ovi glasači osjećaju se prevarenima i izigranima, a ljevica nemušto brani odluke HNS-a, smatrajući nova preslagivanja nužnima za hrvatsku stabilnost i funkcioniranje. Nova bi Vlada, tako, mogla dočekati kraj svog mandata, ako imamo na umu da više nema trzavica oko toga tko su stvarni vođe ove države i koji je smjer Andreja Plenkovića, barem u segmentu razračunavanja s bivšim strukturama, zbog kojih i jesmo tu gdje jesmo. Kako bi barem donekle pomogao Plenkoviću, Manolić se odlučio javnosti objasniti koliko je važno podržati novu Vladu i odluke premijera.
Kriza u Hrvatskoj, koja je načela upravo ljude s kojima se moramo obračunati, bila je upravo njima jasan pokazatelj da su stvari otišle predaleko i da je ponovno potrebno da se najlojalniji kadrovi vrate na ključne resore u zemlji. Rečeno učinjeno, no sasvim u suprotnosti s proklamiranim idejama i obećanjima danim u predizborno vrijeme. Posebno je opasna činjenica kako je Manolić jasno povezao Andreja Plenkovića s Franjom Tuđmanom, ističući da je upravo on, kao uostalom i Zoran Milanović, bio njegov izbor. Smatrao ih je obojicu novim obrazovanim kadrovima kojima treba omogućiti da se razviju u dosljedne političare njegove politike.
Iako Manolić, inače osnivač HDZ-a, ističe da ni jedan ni drugi nisu sasvim na toj liniji, kakva god ona bila, dodao je kako je Plenković ostao na toj liniji, koja očito podrazumijeva pomirbu djece ustaša i partizana, odnosno opstanak istih struktura koje su vodile zemlju sve ove godine i ostale nedirnute u neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj.
Hasanbegović i Esih – za Jožu su ‘šaka jada’
Što se pak tiče desne struje u HDZ-u, o njima Manolić misli sve najgore. Zlatka Hasanbegovića i njegovu grupicu naziva šakom jada u hrvatskoj globalnoj politici no, ipak, uvjerenja je kako ih se ne smije podcjenjivati. Tuđmanovo proklamiranje pomirbe, kao teze na kojoj je okupio 90 posto Hrvata, možda Manoliću godi, jer bi u suprotnom bio među prvima na optuženičkoj klupi kao ubojica Hrvata i trovatelj kardinala Alojzija Stepinca. No, ono što Tuđman svakako nije zagovarao, opstanak je tih istih struktura koje drže apsolutno sva ključna mjesta u zemlji – od pravosuđa, politike, financija, medija, policije, tajnih službi, pa do diplomacije.
Naime, nikakvih promjena u zemlji nismo vidjeli još od utemeljenja HDZ-a i stvaranja hrvatske države, odnosno, isti su nastavili voditi sve ključne resore, ne propuštajući niti jednog domoljubno nastrojenog Hrvata da se pokuša smjestiti u njihove redove. Tako je i danas očito da su ključna mjesta u zemlji namijenjena ljudima iz bivšeg sustava ili njihovoj djeci, što je očiti primjer i u najnovijem kadroviranju Andreja Plenkovića u njegovoj Vladi. Božinović i Bošnjaković predstavljaju tvrdu struju HDZ-a i stare, provjerene jugoslavenske kadrove, po volji ne samo Josipa Manolića, nego i Vladimira Šeksa, stvarnih stranačkih vođa HDZ-a i SDP-a.
Upravo su oni ti koji koče sve promjene u zemlji, od obračuna s kadrovima iz bivše Jugoslavije, do funkcioniranja vladavine prava, promjena u DORH-u i USKOK-u, sudovima, bankama, financijskom sektoru i državnim tvrtkama. Iza njih su, pak, ljudi koji operativno odrađuju sve navedeno, poput Nikice Valentića, Zlatka Mateše, Bože Prke, Franje Lukovića, Franje Gregurića.
Zašto Manolić uopće hvali Plenkovića?
Sasvim je jasno kako se ni aktualni premijer nema namjeru obračunati se s nepodobnima u HDZ-u i bivšim strukturama. Ured mu čvrsto vodi Vladimir Šeks, a ključna mjesta u Vladi povjerio je Božinoviću i Bošnjakoviću. Njihove skandalozne biografije otkrivaju kako je riječ o kadrovima koji su karijere počeli u Jugoslaviji, a napretke u karijeri mogu zahvaliti upravo Manolićevim nastojanjima da stvari drži pod kontrolom. Tako i najnovija uhićenja zbog verbalnog delikta postaju jasan pokazatelj u kojem smjeru ide nova Vlada i da se više stvari neće prepuštati slučaju. Cilj je osigurati 76 ruku u Saboru, po bilo koju cijenu i Manolić to jako dobro razumije. Upravo je sam istaknuo kako je to najvažnije na putu ostvarenja cilja suverene države Hrvatske.
Na što je točno mislio, ako imamo na umu da smo suverenu Hrvatsku izborili u krvi, novinar N1 televizije nije pitao. Ionako je samo došao po radnom zadatku bez i jednog podpitanja na gomilu nebuloza koje je Manolić izrekao. Tako se Joža pozivao na Vladu nacionalnog jedinstva u kojoj su sudjelovale sve političke stranke, zaboravljajući pritom spomenuti kako je Hrvatska bila u ratu s jednom trećinom okupiranog teritorija. Koaliciju s HNS-om je pozdravio, jer ipak je riječ o ljudima s kojima se mnogo lakše dogovoriti, barem kada je riječ o podjeli plijena i grabeži unosnih sinekura. Ta klijentelistička skupinica uspješno godinama vodi unosne resore u zemlji, a plin i električna energija samo su dio njihovih redovnih priljeva novca kroz raznorazna društva i tvrtke kojima su osigurali višemilijunske ugovore s državnim tvrtkama, kao što je uostalom slučaj s Prvim plinarskim društvom.
HNS ne zanimaju obračuni i Manolić je toga itekako svjestan. Svjestan je i da Plenković na novim izborima ne bi dobro prošao, posebno ne nakon koalicije s ortodoksnim ljevičarima i nekadašnjim Milanovićevim partnerima. Zato izbori nisu bili opcija za HDZ i trebalo ih je pod bilo koju cijenu izbjeći…
Tko je zapravo Josip Manolić?
Josip Manolić (98) i danas je iznimno lucidan, usprkos poznim godinama i činjenici da se iz aktivne politike povukao prije više od 15 godina. Zapravo se nikada nije povukao, a koliko je važan i moćan, potvrđuje i svojim najnovijim medijskim istupima. U memoarima objavljenim prošle godine, objasnio je tko su zaista bili oni koji su radili za Hrvatsku, a tko su bili oni protiv nje, te potvrdio da je UDBA odabrala Tuđmana da zavlada Hrvatskom. Njegovom knjigom nitko se previše nije bavio, što začuđuje ako imamo na umu da je riječ o jednom od osnivača HDZ-a.
Karijeru je započeo kao zapovjednik bjelovarske OZNE, gdje su se događale strašne stvari i okrutna ubojstva hrvatskih civila. Za posao je nagrađen premještajem u Zagreb na mjesto načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjoj policiji, a bio je glavi operativac izdržavanja kazne zatvora nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kao visokorangirani dužnosnik UDBE, nadzirao je sve političke zatvore u Jugoslaviji, kao i onaj u Glavnjači, u kojem se, navodno, objesio o radijator i Andrija Hebrang. Problem je bio taj što u zatvoru u to vrijeme nije bilo radijatora, no Manolića takve sitnice nije previše zabrinjavale.
Čim je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, postao je šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova) gdje je postavljao svoje ljude i stvarao prvu mrežu odanih suradnika, spajajući tako tajne službe s policijskim aparatom. Nakon uspješno odrađenoga posla otišao je u Sabor, no ipak su ga stavili na led u vrijeme Hrvatskog proljeća, smatrajući ga opasnim isključivo zbog dobro organiziranog paralelnog sustava vlasti u tajnim službama i policiji kojeg je uspostavio u 20-godišnjoj karijeri. Josip Manolić, bio je uz Franju Tuđmana drugi čovjek HDZ-a.
Manolić je bio i jedan od rukovoditelja CK SKH na 20. kongresu kada je donesena odluka o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora. Već tada je bilo jasno kako će jugoslavenske strukture dopustiti hrvatsku neovisnost, ali pod jasno određenim kriterijima. On je prvi bio za to, da se njegovi najbliži suradnici prometnu u ključne figure nove države, poput Josipa Boljkovca, Perice Jurića, Šeksa i Stipe Mesića. Drugi je, pak, bio da se narodu proda priča o pomirbi djece ustaša i partizana i dalje nastavi po starom. Tako su isti ljudi ostali su u bivšim strukturama, pa je 90 posto kadrova iz Službe državne sigurnosti nastavilo raditi u hrvatskim tajnim službama. Danas su na njihovim mjestima njihova djeca, odnosno, suštinski se ništa značajno nije promijenilo.
Za potrebe nadolazećih sukoba, regrutirala su se djeca hrvatskih domoljuba, najčešće slabijeg imovinskog stanja i lošije naobrazbe, s jasnim ciljem da ih se iskoristi u stvaranju neovisne države, odnosno zadržavanju postojećih kadrova na istim mjestima u diplomaciji, sudstvu, školstvu, medijima, policiji i tajnim službama. Odabrani su neki istaknuti hrvatski proljećari, poput Marka Veselice, koji su figurirali kao smokvin list, kako bi se javnosti predstavila ta famozna pomirba u kojoj više nema neravnopravnih, manje važnih i nepodobnih. Koliko je tragična i potpuno promašena cijela ideja pomirbe, potvrđuje i samo Manolić i svojoj knjizi “Špijuni i domovina”.
Mit o svemogućoj UDBI i njenoj nikada dokrajčenoj spirali zla, posljednjih desetljeća najviše raspiruju hrvatski desničari. Tko su ti ljudi, zapravo, te kako su ih odabrali upravo ti isti protiv kojih su se trebali boriti, objasnio je upravo nekadašnji premijer u svojim memoarima. Stvaranjem i jačanjem tog mita, stvorila se politička podloga i alibi za nove i nove obračune, izbacivanje iz igre svih onih koji su imali ikakve veze s propalim režimom. U početku su to najviše poticali bivši politički emigranti, poput Mire Barešića i Ante Paradžika, nakon što su se vratili u Hrvatsku početkom devedesetih. UDBA, KOS i njihov mentor Stevo Krajačić, samo su od 1966. do 1971. likvidirali dvadesetak političkih emigranata, pa je logično da su upravo isticali te ljude kao najopasnije.
Tko je onda predvidio ideju hrvatske države?
Tu istu mistifikaciju, piše dalje Manolić, nastavili su zagovornici nove lustracije s Tomislavom Karamarkom i Željkom Glasnovićem na čelu, poneseni presudom minhenskog suda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Namjeravali su pokrenuti slične procese u Hrvatskoj i eliminirati preostale živuće udbaše i njihove suradnike. Da od cijele priče neće biti ništa, Manolić je bio uvjeren još u trenucima nastajanja knjige, kada je jasno napisao kako su moderni, zapjenjeni desničari – ipak obični početnici. On sam je u različitim obavještajnim službama radio punih 75 godina. Ako imamo na umu da su on i njegovi suradnici, cijeli radni vijek proveli unutar tih službi, onda je očito riječ o borbi Davida protiv Golijata.
Manolić dalje piše kako su ideju hrvatske države još šezdesetih godina prošloga stoljeća predvidjeli i projektirali upravo njegovi najbliži suradnici. Sve je počelo slanjem najmlađeg Titova generala u Zagreb, koji je od ostarjelog Vladimira Bakarića trebao preuzeti kormilo. Tuđman je poslan u Hrvatsku kako bi preuzeo vlast od Savke i Milke, no taj plan nije uspio i kormilo je izmaknulo iz ruku Manolića i njegovih ljudi. Tada se krenulo s opcijom B i vodilo Tuđmana prema političkoj opoziciji i ekstremnoj emigraciji, sve do famoznog susreta, negdje kod Barcelone, partizanskog generala Franje Tuđmana i ustaškog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Bilo je to dvije godine nakon što je Tuđman umirovljen, a Manolić tvrdi da se susret dogodio samo tri mjeseca prije nego što će ta ista UDBA, koja je sudbinski vodila Tuđmana, ubiti Luburića.
Iako Manolić ne navodi koja je bila prava uloga tog susreta i ističe da se upravo sam Luburić zalagao za pomirenje s hrvatskim partizanima, jasno daje do znanja da se ništa od toga ne bi dogodilo da zeleno svjetlo nije dao netko “odozgora”. Ako ćemo vjerovati Manoliću, za UDBU ili KOS su radili praktički svi, barem svi oni koji su preuzeli ključna mjesta u hrvatskoj državi, od Gojka Šuška, svih članova Vlade i najbližih Tuđmanovih suradnika. Svi su, tvrdi Manolić, surađivali s jugoslavenskim tajnim službama u barem nekom trenutku svog života. To je, barem za Manolića, bio preduvjet odabira novih/starih vođa koji stvari nisu željeli prepuštati slučaju.
Manolić i dalje upravlja državom?
„Čovjek koji je zaboravio umrijeti“, kako je nedavno duhovito primijetio jedan kolega novinar, i dalje spretno izbjegava pitanja vezana uz trovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, masovne grobnice oko Bjelovara, progon i ubojstva stotina i stotina hrvatskih emigranata. U svojoj posljednjoj knjizi, objasnio je mnogo toga, ali rijetki će shvatiti što je, zapravo, namjeravao otkriti. Demistificiranje odnosa predsjednika Franje Tuđmana s UDBOM, bila mu je prioritetna zadaća, kao i danas pružanje podrške pomalo izbezumljenom premijeru Andreju Plenkoviću. Kormilo koje nije pomaknuo niti za milimetar iz svojih ruku i poruke koje je poslao javnosti, očito imaju zadaću – potvrdu kako je Plenković njihov igrač i kako će ga zaštititi od svih mogućih napada.
Još je samo preostalo pozabaviti se s tzv. desnicom, najvećom prijetnjom konačnog raskida s bivšim sustavom i ljudima iz njegove sjene. Bez obzira na podsmjehe upućene Željku Glasnoviću, Manolić ne negira kako Hrvatskom vlada desno i lijevo krilo UDBE. Samo ističe kako je vrijeme da se razračuna s posljednjim protivnicima koji pokušavaju vlast i moći uzeti iz njegovih ruku.