Puzanje Katoličke crkve pred imperijalizmom i četništvom SPC-a

0
914

Hrvatski pravoslavni vjernici zaslužuju pravu i kvalitetnu Crkvu koja će im biti na čast i u cijelosti zadovoljiti njihove vjerske potrebe

Katolička crkva u Hrvata podanički šuti pred ponovnim nadirućim imperijalizmom i četništvom centrale Srpske pravoslavne crkve i perjanica sadašnje vlade Srbije. Tome razornom djelovanju izgleda nije sklon sadašnji zagrebački mitropilit Porfirije, ali suprostavlja li se on tomu …?.

Vrh Katoličke crkve u Hrvata, umjesto da podupre rad i legalizaciju Hrvatske pravoslavne crkve, mora šutjeti i trpjeti pogubne fantazije pape Franje o ekumenizmu sa sadašnjim vođama Srpske pravoslavne crkve, što je ravno optimizmu skakača iz aviona bez padobrana. Bilo bi važno saznati tko „hrani“ te njegove tlapnje o mirenju s njima, dok oni rehabilitiraju najgore ratne zločince iz II. svjetskog rata i posljednjih ratova u Hrvatskoj i BiH i proglašavaju ih svecima.

Loading...

Hrvatski pravoslavni vjernici zaslužuju pravu i kvalitetnu Crkvu koja će im biti na čast i u cijelosti zadovoljiti njihove vjerske potrebe. HPC je potrebna i Hrvatskoj kao državi, jer je ona autentična hrvatska crkva na čijim liturgijama se moli za hrvatski narod, dok je SPC strana crkva u Hrvatskoj koja moli samo za srpski narod, budući da nema u Hrvatskoj neki izdvojeni dio, nego funkcionira kao da Hrvatske – nema. Osim toga, HPC je prirodna brana velikosrpskom agresivnom ekspanzionizmu, antisemitizmu i četnišvu kojega SPC donosi sa sobom. Pravoslavni Hrvati, naime, vole i poštuju svoju domovinu Hrvatsku. Vole ju i mnogi Srbi u Hrvatskoj, ali im u tome smeta upravo njihova Crkva.

Hrvati pravoslavne vjere nemaju svoju crkvenu organizaciju koja je u suglasju sa njihovom domovinom Hrvatskom. U vrijeme Austrijskog, pa kasnije Austrougarskog carstva njihova crkva nazivala se po gradovima u kojima joj je sjedište, pa se tako službeno nije zvala Hrvatska, nego Karlovačka arhiepiskopija grčkoiztočne crkve. Nije riječ o gradu Karlovcu, nego o Srijemskim Karlovcima, mjestu koje je sve do pojave Jugoslavije bilo u sastavu Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske.

Srpske pravoslavne crkve tada uopće nije bilo ni u Hrvatskoj, ni u Austro-Ugarskoj. Nakon što je 1766. godine propala Ipekska (pećka) arhiepiskopija (nikada nije bila patrijaršija kao što danas tvrdi SPC), njeni vjernici ostali su izravno pod upravom Carigradske patrijaršije.

Krsni list Nikole Tesle

Dokaz za ovo je dobro poznati dokument u kojem otac izumitelja Nikole Tesle svećenik Milutin u krsnom listu svoga sina napisao je „vjeroispovjedanie – vostočnopravoslavnoe“ (istočno-pravoslavna vjera). Milutin je točno napisao, jer tako su oni službeno zvali svoju Crkvu, ona je ustvari djelovala u sastavu već spomenute Karlovačke episkopije (Srijemski Karlovci), koja je postojala sve do osnutka Kraljevine Jugoslavije. U vrijeme izumiteljevog rođenja nije uopće postojala Srpska pravoslavna crkva, a i sama Srbija je još bila vazalna turska kneževina. Srbija je kao neovisna država priznata tek na Berlinskom kongresu 1878. godine, a odmah zatim, 1879. godine, dobila je i autokefalnost na svom teritoriju.

Iako pravoslavna crkva službeno nije bila „srpska“, njezino svećenstvo je „podzemno“ gradilo imperijalističku „srpsku crkvu“ koja će osvanuti zajedno s pojavom Jugoslavije i tada dobiti autokefalnost na području Kraljevine SHS tj. Kraljevine Jugoslavije. Ali tu autokefalnost kupio je Karađorđevićev režim za novac od Carigradske patrijaršije, što se u pravoslavlju naziva simonija (težak prekršaj crkvenih pravila).

Hrvatska pravoslavna crkva

Ubrzo nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske Srpska pravoslavna crkva bila je zabranjena a njeni svećenici protjerani u Nedićevu Srbiju.

Odlukom poglavara NDH od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga  tajnik vladike Germogena.

Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, tvrdi da je patrijarh SPC Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se „o tomu raspravljati po završetku rata“. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv vlasti NDH da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve.

Krajem rata Obrknežević je shvatio što mu slijedi ako ostane u Zagrebu, pa je pobjegao u Venezuelu gdje je i umro. Takve sreće nije bio mitropolit (nadbiskup) Hrvatske pravoslavne crkve Germogen (rodom Rus imenom Georgij Ivanovič Maksimov) kojega su partizani kao 83-godišnjeg starca hladnokrvno ubili zajedno s ostalim svećenicima i nekolicinom vjernika. Na zagrebačkom groblju Miroševec postoji spomen-obilježje tim ljudima, ali ne i grob, jer su partizani njihove ostatke zametnuli da ih se ne može otkriti. U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su 85-godišnji Patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i istaknutiji pravoslavni vjernici. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u II. svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena – ubijanjem cijelog klera.

Patrizani i ukidanje HPC-a

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom njihove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Već 29.06.1945. održano prvo (i jedino) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem zločinca, kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i danas nosi jedna ulica. Sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj, zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali) – a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, i ne može se odnositi na svjetovni, pogotovo vojni sud.

U najnovije vrijeme sve više pravoslavnih vjernika počinje istraživati svoju obiteljsku povijest, pa dolaze do spoznaje da nisu Srbi, nego pravoslavni Hrvati. Takvih pravoslavaca danas ima već više od 16.000, a koliko ih točno ima može pokazati sljedeći popis pučanstva koji će se održati 2021. godine. Tu godinu i masoni smatraju „svojom“ godinom, pa je teško reći što će se sve do tada događati.

Hrvati pravoslavne vjere osnovali su u Zadru Hrvatsku pravoslavnu zajednicu, u Zadru za koju je najzaslužniji Ivo Matanović. Matanović je došao do bugarskog svećenika Aleksandra Ivanova koji je obiteljskim vezama bio povezan sa Zadrom.

Aleksandar je Hrvatsku autokefalnu crkvu osnovao tako što je krajem prosinca 2013. godine dobio „Tomos“ (ukaz) o priznavanju Hrvatske pravoslavne crkve od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa. HPC je autokefalna jer je Hrvatska neovisna država i članica EU. Ipak, ona priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je međutim samo simbolično i sastoji se u tome da svećenik HPC-a treba njega spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije (13.12.2014.) Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i u EU pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva pod identifikacijskim brojem HPC-a u registru EU: 461157715249-43.

U početku je Matanović djelovao u suglasju s Aleksandrom, jer je upravo on supotpisao dokument patrijarha Nicolasa. Prema riječima Aleksandra do razlaza je došlo kada je Matanović zatražio podložiti HPC autoritetu pape s čime se Aleksandar nije složio. Izuzetak je zajednica u sjevernoj Hrvatskoj koja se naziva Grko-katolička crkva. Inače, prema tvrdnji Aleksandra, „Matanović nije svećenik, a nije čak ni pravoslavac“. Ivo Matanović se predstavljao kao „akademik“ zbog članstva u HAZUD-u (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori). No počasni predsjednik HAZUD-a Dragan Hazler napisao je da je Matanović isključen iz HAZUD-a. Zbog tog neslaganja Matanović je Aleksandra „otpisao“ nazivajući ga „lažnim svećenikom“, a pariškog patrijarha „izmišljenim patrijarhom“.

SPC se osjetila ugroženom

Srpska pravoslavna crkva osjetila je da joj udruživanje pravoslavnih Hrvata izmiče tlo pod nogama, pa se žestoko usprotivila Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Šibenski vladika Fotije čak je pisao tadašnjem predsjedniku Josipoviću zalažući se da se ta crkva ne prizna jer se „nastavlja na ustaške zločine i progon Srba“ – SPC uvijek „gusli“ o žrtvama u Hrvatskoj i promovira četništvo i svesrdno pomaže rehabilitaciju četnih zločinaca iz vremena II. svjetskog rata.

Uskoro se pojavila još jedna osoba, Škuljić, koja tvrdi da je on arhiepiskop HPC, a (lažno) tvrdi da je bio i dragovoljac Domovinskog rata – vrlo „zanimljiv lik“. Zanimljivo je da SPC o aktivnostima HPC šuti, odnosno ne spominje više „ustaške pokolje“ i slično i to baš otkad se je pojavio „raspop“ Škuljić. To nije siguran dokaz da je Škuljić njihov „igrač“, ali šutnja SPC izaziva sumnje.

Nakon svih tih događaja Ministarstvo uprave ima vrlo važan zadatak, a to je odvojiti pravoslavno žito od kukolja. Tu treba pažljivo pregledati dokumente konzultirajući stručnjake za pravoslavlje koji znaju francuski, grčki i crkvenoslavenski jezik da ne bi došlo do pogrešne procjene.

Vlada RH mora pravosuđu dati nalog da navedene presude Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945., proglasi ništavnim. Pogotovo kad da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglasilo junacima sve one koji su se protiv njih borili!

Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945.): „Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.

Hrvatski arhiepiskop Aleksandar izjavio je: „Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.