Rat građanina Stankovića! Četnici i antifašisti u Hrvatskoj slažu se da se vodio građanski rat

0
822
Slavko Midzor/PIXSELL

Predsjednik HND-a bijesno se obrušio na HRT jer, po njemu, bezrazložno napadaju "svog vlastitog novinara"

Vrijeđanje i gaženje svih koji su pred četvrt stoljeća krenuli braniti Hrvatsku od agresije Srbije je opće mjesto na kojem se dokazuju sve napredne i liberalne, “zdrave snage” društva. Tako je i podvala da je rat u Hrvatskoj bio građanski postala opće mjesto, nešto o čemu jugodesnica u hrvatskoj – odnosno hrvatska ljevica lupeta po sistemu “ponovi istu laž tisuću puta i postat će istina”. Pri tome hrvatska strana uporno na takve idiotarije odgovara imbecilnim i kotraproduktivnim dokazivanjem kad je rat počeo, kad smo proglasili neovisnost, i sličnim.

Pogrešno. Na provokacije poput onih koje je u emisiji NU2 više puta ponovio voditelj Stanković – pokušavajući uvjeriti svog gosta, vukovarskog ratnog veterana i logoraša srpskih logora Predraga Mišića – Peđu, hrvatski političari i mediji uporno daju sve pogrešne odgovore, navodeći tako vodu na mlin raznim Klasićima, Stankovićima, i Vulinima u Srbiji. Naime, četnici u Srbiji i antifašisti u Hrvatskoj su posve suglasni oko toga da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, pri čemu im je prvi i najvažniji argument da su u ratu sudjelovali “građani Hrvatske srpske nacionalnosti”. Na to treba nadovezati i stare, poznate laži četnika i ostalih antifašista kako je Hrvatska “ptotjerala 300.000 svojih građana srpske nacionalnosti u Oluji”.

Loading...

Kvaka je u tome da ti ljudi, prije svega, nikad nisu bili državljani Hrvatske. Niti su to sad. Stankovićeve teze kako je brat Peđe Mišića, četnik, hrvatski građanin jer je rođen u Hrvatskoj su jednstavno konfabulacije i teže izmišljotine. Ti ljudi su rođeni u SFRJ, kao državljani SFRJ, i nikad, ni prije, ni za vrijeme, ni nakon rata nisu bili državljani Hrvatske, time niti njeni građani. Rat je i izbio zato jer oni nisu htjeli biti građani Hrvatske! A sad se podvaljuje teza da su to – bili! To što netko, kako kaže Stanković “ima pravo na hrvatsko državljanstvo” jer je rođen u Hrvatskoj ne znači i da on stvarno ima to državljanstvo – i da je time građanin Hrvatske!

A čega su bili građani ti “hrvatski Srbi”, “naši sugrađani”, ako ne Hrvatske? Marionetske Republike Srpske Krajine, a svi su ujedno imali i državljanstvo Srbije! I imaju ga i danas! Dakle, teza o ratu između građana Hrvatske ove i one nacionalnosti, građanskom ratu, s te strane – ne stoji. Da biste bili građanin jedne države, morate imati njene dokumente. Žao mi je, ali tako se određuje pravo građanstva u civiliziranom svijetu, i nikako drukčije. A nije da im je Hrvatska uskratila dokumente – mogli su ih dobiti, samo nisu htjeli.

No, čak i da tome nije tako, čak i da su ti tzv. “pobunjeni Srbi” – a pobunili su se upravo zato jer nisu htjeli biti građani Hrvatske! – bili nekim čudom građani Hrvatske, rat i dalje ne bi ni u jednom segmentu bio građanski! Jer, širitelji teze o građanskom ratu uporno i namjerno zaboravljaju kako karakter rata, to je li on građanski ili međunarodni sukob, ne određuje to jesu li u tom ratu sudjelovali državljani jedne države s obje strane! Kad bi tome bilo tako, onda bi i napad Hitlera na Čehoslovačku, čime je počeo Drugi svjetski rat, bio građanski, jer su u napadu na Čehoslovačku i njenoj okupaciji sudjelovali i sudetski Nijemci – nacionalna manjina u tadašnjoj Čehoslovačkoj koja je brojala oko dva milijuna ljudi – tvrdeći kako su ugroženi.

A što s tezom da smo svi bili građani SFRJ, da je Hrvatska bila dio SFRJ pa je rat zato bio građanski? Ni ona nije istinita, ali i da smo bili, ni tada rat ne bi bio građanski. Čak i da prihvatimo da se Hrvatska otcijepila, ne bi se u tom slučaju otcijepila od Srbije. Nego od SFRJ, a nije ratovala sa SFRJ, nego sa Srbijom. On bi to bio samo da je Hrvatska bila dio Srbije, pa se odlučila od nje otcijepiti. To što u Srbiji – a i na HRT-u – misle da je Jugoslavija bila privatna prćija Srbije je njihov problem.

Karakter rata – to je li bio građanski ili međunarodni sukob – određuju njegovi ciljevi, ne to tko u njemu sudjeluje s koje strane, inače bi svaki rat bio građanski jer u manje – više svakom ratu zadnjih 200 godina je korištena “peta kolona” u samoj napadnutoj državi. Ne, građanski rat se u pravilu vodi kako bi se promijenio politički poredak, smijenila postojeća vlast, a kad se rat vodi za teritorij između dva različita naroda, onda je to čisti međunacionalni sukob, nikakav građanski rat.

U Hrvatskoj su stvari bile jasne – jedna država, Srbija, odlučila je pripojiti dio teritorija druge države, Hrvatske, koristeći pritom Srbe koji su živjeli na teritoriju Hrvatske. To ni po jednom kriteriju nije niti može biti građanski rat. Pritom je posve nebitno je li i jedna od te dvije države proglasila neovisnost ili bila međunarodno priznata – Srbija, naime, nikad nije proglasila neovisnost od SFRJ, ali se prva u SFRJ počela ponašati kao de facto posve neovisna država.

HND protiv HRT-a

U vezi spomenutog incidenta oglasa se i Stankovićeva matična kuća, HRT. “”Hrvatska radiotelevizija (HRT), poštujući Ustav Republike Hrvatske i Deklaraciju o Domovinskome ratu Hrvatskoga sabora, ograđuje se od stajališta iznesena u emisiji Nedjeljom u dva 19. studenoga u kojoj je voditelj Aleksandar Stanković u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s građanskim ratom”, naveli su, i podsjetili da u Deklaraciji o Domovinskome ratu stoji da je „na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj” te se ističe da su „temeljne vrijednosti Domovinskoga rata jednoznačno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske”.

Ovo potonje na žalost nije točno. Temeljne vrijednosti Domovinskog rata – neovisnost, sloboda, samoodređenje, demokracija, i sve ono za što smo se borili protiv Miloševićeve vojske koja je zastupala diktaturu, imperijalizam, socijalizam i neslobodu – možda jesu opće ljudske vrijednosti, i kao takve jednoznačno prihvaćene u svijetu, ali ne i u Hrvatskoj.

Da je tome tako svjedoči i udruga jugoslavenskih novinara sa sjedištem u Hrvatskoj, nacionalno-manjinska institucija koja se lažno deklarira kao hrvatska strukovna udruga novinara. Iako nemaju veze niti sa strukom niti s Hrvatskom. Osim proračunskih kuna, naravno.

Predsjednik te udruge, poznat javnosti više po felgama svog auta nego po novinskim tekstovima, se prililčno bijesno obrušio na HRT jer, po njemu, bezrazložno napadaju “svog vlastitog novinara”, ne ulazeći u to zašto taj novinar napada svoju vlastitu državu tvrdeći da je bila dio Srbije, pa je time rat bio građanski.
Leković stoji na tezi da je rat do 8. listopada 1991. bio građanski, a tek nakon toga međunarodni, čime se svrstao među one koji nikad nisu provjerili značenje pojma “građanski rat”, iako bi u vrijeme opće dostupnosti interneta to trebalo biti nešto što se podrazumijeva prije nego što se progovori, i izgovori nešto glupo. A stvarno nije problem provjeriti što to jedan rat čini građanskim, a što međunarodnim sukobom. I ne, karakter rata se ne mijenja time što jedna strana proglasi neovisnost! Da je rat po karakteru bio građanski do 8. listopada, bio bi to i nakon njega, kao što je američki građanski rat to bio i prije i nakon što je Konfederacija proglasila neovisnost. Ali nije!

Usput, volio bih vidjeti kako bi se u SAD ili Engleskoj proveo novinar koji bi ustvrdio da Njemačka u Drugom svjetskom ratu nije izvršila agresiju na Čehoslovačku, nego se radilo o “građanskom ratu”.

I kad smo kod toga – volio bih vidjeti novi zakon o HRT-u, kojim bi se tu instituciju lustriralo od kadrova iz “starog režima” i onih za koje se sumnja da su surađivali s određenim službama bivše države, tako da stvarno bude HRT, a ne loše maskirani Yutel. Neovisno o Stankoviću. Koji, uostalom, dobije li otkaz na HRT-u, uvijek može otići na RTL.

Agencija za izazivanje svađe

EU je nakon Brexita odlučila preseliti svoju Agenciju za lijekove iz Londona, EMA; jedan od 19 kandidata je bio Zagreb. No, par dana pred donošenje odluke, Hrvatska je povukla kandidaturu Zagreba, jer “u postupku koji prethodi donošenju odluke” o budućem sjedištu EMA-e svi kriteriji nisu vrednovani na jednaki način “te da je bio podložan sugestivnim ocjenama same Europske agencije za lijekove“, naveli su iz MVEP-a.

A ministar zdravstva Kujundžić je izjavio da je odluka o povlačenju kandidature donesena zbog političkih pritisaka koji su Hrvatsku stavili u neravnopravan položaj, i da se o budućem sjedištu EMA-e “dogovara na neprincipijelan način”. Europarlamentarka Biljana Borzan je pak povlačenje kandidature ocijenila kao “sramotan i neozbiljan” potez, na što joj je Kujundžić odgovorio je kako je sramotno dobivati nezasluženu plaću u Europskom parlamentu. I kako ničim nije pomogla da Zagreb agenciju i dobije.

I dok se političari kolju oko toga tko je kriv zašto Zagreb nije dobio tu agenciju – što bi i te kako donijelo ne samo novca, nego i stručnjaka i poslova u zemlju – a trolovi psuju majku “nesposobnom Bandiću”, nitko ne želi realno reći o čemu se tu stvarno radi. A ne radi se toliko o neravnopravnosti, iako je istina da je u EU sve ispolitizirano, ne radi se o tome kako je pripremljena kandidatura, iako je priprema i prezentacija bila na nivou ponude za organizaciju prvenstva u pikadu, ili izložbe mačaka.

Radi se o tome da Zagreb jednostavno nikad nije niti mogao dobiti tu agenciju, jer, kao i većina kandidata, jednostavno ne zadovoljava uvjete. Osim Milana, Amsterdama i Kopenhagena malo tko je i imao ikakvih šansi. Bratislava? Taman posla, to što su na sat-dva vožnje od Beča nije dovoljno.

Zagreb se zapravo nikad nije niti trebao kandidirati, jer je EMA za mali grad prevelik zalogaj. Zagreb nema dovoljno mjesta u međunarodnim školama za djelatnike agencije, Konfenercije mogu dovesti i preko 20.000 gostiju, a Zagreb nema dovoljno hotelskih kapaciteta, i nije dovoljno dobro prometno povezan. Morali bismo ipak ubuduće biti malo realniji oko svojih mogućnosti! I pokušati se specijalizirati unutar EU za nešto gdje imamo uvjete i kompetencije.

A agenciju je na kraju dobio – Amsterdam. I to ždrijebom, jer je imao jednak broj glasova u zadnjem krugu kao i Milano. Neki kažu, to je i logično, da “drug agency”, kako se ta agencija kolokvijalno zove na engleskom, bude u Amsterdamu.

Todorić podržao povjerenstvo za istraživanje Todorića

Situacija s istražnim povjerenstvom za Agrokor je i više nego tragikomična: Dok s jedne strane Todorić iz Londona inzistira na nastavku rada povjerenstva, kako bi se utvrdilo tko je i zašto srušio Agrokor i otvorio širom put da njemački lanci posve preuzmu maloprodaju u Hrvatskoj, dotle HDZ inzistira na prekidu rada tog povjerenstva, temeljem zakona koji kaže da povjerenstvo mora prekinuti s radom jednom kad se digne optužnica i pokrene istraga DORH-a. A oporba pak optužuje HDZ da time štititi Todorića. Razgovor gluhih i mutavih, izgleda: Todorić dakle podržava povjerenstvo za istraživanje sebe samog jer želi istjerati činjenice na vidjelo, dok oporba tvrdi da HDZ pomaže Todoriću u zataškavanju istih ukidanjem povjerenstva.

Sve skupa bilo je uzrokom još jedne primitivne i glupe saborske svađe, koja je još jednom dokazala da nam u Saboru sjedi uglavnom stoka i ljudi upitne inteligencije te još upitnije kulture i erudicije. A u svemu je prednjačio Beljak, koji je u maniri uličnog razbijača dovikivao “Dođi, frajeru, tu! Da vas vidim! Di ste?” uz dodatak “Lopovi, to ste vi”, na što mu ne netko dobacio “a gdje ti je šrafciger”.

Više od primitivzma mene brine to što Mostovci i većina drugih i dalje ponavljaju svoju mantru o tome kako je HDZ pomagao Todoriću. Ne ulazim u to je li ili nije, ali meni to nije jasno. U svim državama svijeta vlade financiraju velike industrijske koncerne i trgovačke lance, kako bi osvojili druge države. Danas se pravi ratovi vode na taj način. Ekonomskim potčinjavanjem. Za to su vam potrebni milijarderi, megakompranije s desecima tisuća zaposlenih, ne “mali i srednji poduzetnici” koji uglavnom ni sebe ne mogu pošteno prehraniti. Svejedno u čijem vlasništvu, dok god imaju sjedište u zemlji i dok god nisu u državnom vlasništvu (jer onda čitava stvar nema šansi, što prelazi okvire ovog teksta).

A onda ti isti Hrvati koji traže vješala za sve koji su pomogali Todoriću da uspije emigriraju u neku zemlju u kojoj cijene uspjeh. U kojoj nema državnih šuma, otoka, bolnica, u kojima je sve privatno, poput Kanade ili Irske. U kojima nije osam od devet najvećih kompanija državno, nije ni jedna. I u kojima, poput Irske, ništa nije u domaćem vlasništvu – tamo je najveće korporacija američki Microsoft. Ili u neku poput Njemačke, koja svojim veletrgovcima – često puno većim lupežima od Todorića – daje beskamatne kredite kako bi širili posao na druge države.

Dakle, više bi me zanimalo povjerenstvo koje bi utvrdilo zašto je Todorić dobivao kredite od Europske banke za obnovu i razvoj po 10% kamata a Lidl po jedan, više bi me zanimalo zašto Todorić nije mogao dobiti kredit u Hrvatskoj nego je morao u Rusiju, a ne “tko mu je odobrio kredit HBOR-a”. Kome bi trebalo odobravati kredidte HBOR-a?! Peri Ložaču? Krediti se odobravaju onom tko ima izgleda uspjeti na međunarodnoj sceni. Pritom tu nije bitan Todorić, ni tko je on ni kakav je, bitan je princip. Prezir spram bilo kakve mogućnosti uspjeha jer oduvijek bio najveći problem hrvatskog mentaliteta. Hrvatska opstaje na glorificiranju neuspješnih. Kako sad među njih spada i sam Todorić, možda se i percepcija javnosti spram njega promijeni. Samo što sad to više nije potrebno niti ima smisla. Zemlja je Lex Agrokorom ionako dovedena u potpuno vazalni odnos spram naših “zapadnih saveznika”.

Pošto Pupovac?

Dok u Njemačkoj Merkel, do nedavna viđena kao čimbenik stabilnosti u Europi, ne uspijeva sastaviti vladu, dotle je u Hrvatskoj vlada stabilna. Bar tako ide priča. Doduše, stabilnost joj ovisi o glasovima ljudi poput Sauche. I nekih drugih, koji s padom ove vlade lete iz politike natrag pod kamen ispod kojeg su ispuzili.

I od vještih etno-trgovaca poput Milorada Pupovca. On je za “Novosti” – ne svoje nego srbijanske – rekao kako će od Plenkovića tražiti dodatna sredstva za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, jer im postojećih 30 milijunak kuna nije dovoljno. Tražit će pedeset milijuna.

A navodno je premijer već pristao te će se to povećanje naći u nacrtu novog proračuna. Sad bar znamo zašto Pupovac, unatoč razmimoilaženja s HDZ-om oko raznih spomen ploča po Jasenovcu, pozdrava, i sličnog, uvijek u konačnici podrži Plenkovića i ispali kako je on suho zlato. Za njega i jest, doslovce. Jer, kad bi na vlasti bio netko tko ne bi ovisio o baš svakoj ručici u Saboru, bilo bi malo teže izmusti novac i povlastice.

Naravno, o tome tko daje novac Pupovcu i pomaže mu nikad neće biti istražnog povjerenstva.

Epilog rata u bivšoj SFRJ

U Haagu je donesena presuda Ratku Mladiću, više od četvrt stoljeća nakon početka rata, i više od dva desetljeća od njegovog završetka. Što to ima s nama? Ne previše, reklo bi se, ionako za suđenje nikog izvan Srbije i BIH nije bilo previše briga.

Ono zbog čega nas eventualno treba biti briga je to što Mladić nije osuđen za zločine u Škabrnji, kao da se to nije dogodilo. No još više nas trebaju brinuti reakcije srpske javnosti i političara na presudu Ratku Mladiću. One redom idu za tim da je on srpski heroj, i da je muslimane u Srebrenici trebalo pobiti jer su to sve bili budući ISIL-ovci. Zapravo, glasova razuma u vezi Mladića praktiči i nema, bar ne iz Srbije.

A ta reakcija je više nego dovoljno upozorenje Hrvatskoj. Kao prvo, upozorenje da treba prestati s jalovom i kontraproduktivnom politikom “dobrosusjedskih odnosa” jer za njih nema nikakvog temelja dok se stanje duha u Srbiji radikalno, vrlo radikalno, ne promijeni. Odnose treba svesti na minimum dok su tamo na vlasti oni koji trenutno jesu. Ako treba, na razinu otpravnika poslova.

A drugo, to je i upozorenje i razlog zašto treba modernizirati HV i nabaviti nove borbene avione. Ideja Velike Srbije je, sviđalo se kome ili ne, i te kako živa i čeka priliku, ako ne za teritorijalno širenje koje ionako nema smisla obzirom na rapidno izumiranje Srba, onda bar za bezobzirnu osvetu za sve frustracije zbog izgubljenih ratova, čisto da se pokaže “balijama” i “ustašama” tko je gazda na Balkanu.

INA kreće stopama Agrokora?

Nakon što su Rusi izrazili interes za kupovinu INA-e od Mađara, kojima je dojadilo natezati se s Hrvatima oko toga hoće li INA biti vođena profitom, poslovnom logikom, što zastupaju Mađari, ili politički, što zastupaju Hrvati, ponavlja se izgleda situacija s Agrokorom.

Američka veleposlanica na odlasku, Julieta Valls Noyes, na pitanje novinarke N1 televizije: “Rusija je opet najavila mogućnost kupnje dionica Ine u portfelju mađarskog MOL-a ako Hrvatska i Mađarska ne uspiju riješiti spor. Administracija bivšeg predsjednika Obame tražila je načine da pomiri dvije strane. Kako veleposlanica gleda na mogućnost da ruski Rosnjeft ipak uđe u vlasničku strukturu Ine”? odgovara:

“Smatram da Hrvatska i Mađarska imaju zajednički interes u energetskoj sigurnosti. Primjerice, otvaranje LNG terminala u Hrvatskoj dugoročno bi za obje države poslužilo toj svrsi. Vjerujem da bi postizanje zajedničkog rješenja oko Ine i upravljanja dionicama te tvrtke bilo na istom tragu. Potrebno je da Mađarska i Hrvatska dogovore koji su im dugoročni ciljevi i na koji ih način mogu najbolje postići. Ako se nakon bilateralnih razgovora stvori obostrana želja za dovođenjem novoga strateškog partnera, bilo bi poželjno pozorno proučiti tko je taj partner i poklapa li se njegov dugoročni strateški interes s onim Hrvatske i Mađarske. Upoznata sam i s time da postoji načelni interes jedne zapadne tvrtke za MOL-ove dionice Ine. Informirana sam tako. Neću ništa više o tome reći”.

A na dodatno pitanje, “SAD ne bi baš ni bio oduševljen da Mađari prodaju Inine dionice Rosnjeftu?”, samo je odgovorila “Nisam to rekla. Rekla sam da o tome trebaju odlučiti Zagreb i Budimpešta na osnovi zajedničkih dugoročnih ciljeva.” Ovdje “Nisam to rekla” treba tumačiti kao “Takvu stvar ne smijem reći, ali se podrazumijeva”.

Dvije stvari padaju u oči – jedna je da ona i dalje gura ekonomski neisplativ LNG terminal, koji je politički interes SAD ali ne nužno i Hrvatske kojoj bi gubici u milijardama dolazili na plaćanje, a druga, da se uvijek, kao i u slučaju Agrokora, pojavi interes “američkog ulagača” kad Rusi zaprijete preuzimanjem nečega u Hrvatskoj.

Naravno, kad bi se hrvatska vlada znala postaviti onako kako bi to zacijelo Tuđman uradio da je živ – “U redu, isplatite Rusima potraživanja od Agrokora i nema problema, vaš je” – onda bi to bilo posve OK. No kako se hrvatska vlada jednom već postavila u vazalni odnos, pristavši ne samo zamjeriti se Rusima nego usput omogućiti “saveznicima” da masno zarade na propasti Agrokora, od nje se očekuje da i na dalje nastavi zauzimati isti položaj, poznat i kao “doggy style”.

A kad smo kod Tuđmana, on nije imao tih fobija od Rusa, dapače je bio svjestan da je za malu zemlju poput naše iznimno bitno da njeguje prijateljske odnose sa svim velikim silama, a ne da se stavlja u službu jedne od njih. Ovako, izgledi su da bi i INA mogla doći u ruke lešinara koji će je opljačkati i onda jednostavno aktivirati hipoteku. Da ne padne u ruke zlim Rusima.