Sada je definitivno vrijeme za proglašenje Gospodarskog pojasa!

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Hrvatska je ponovno na pladnju. Svaka arbitraža sa Slovenijom je pogreška. Imamo susjede s kojima je opasno razgovarati, jer po njima - time potvrđujemo da problem postoji...

Prisjetimo se da su Crnogorci rekli generalu Peki Dabčeviću: „Ogladnilo se, ogolilo se, obosilo se – ajmo se u Hrvatsku namiriti“. Tiho i sporadično reagiramo na djelovanje velikosrpskog Memoranduma II., koji je naputak kako u miru osvojiti ono što nije osvojene oružjem. Oni preko granice, i mi unutar granice, dogovorili smo: PREGOVARANJE O RJEŠAVANJU NERIJEŠENIH GRANIČNIH PITANJA. Kako su granice jasne, utvrđene i riješene, onda se nema o čemu pregovarati. Negdje se krije zamka.

Kada se mogao izbjeći prvi (presudni) pogrešan korak, Tuđman je zatražio savjet prof. dr. Vladimira Iblera, suautora Međunarodnog prava mora UN-a. Kada je počela muljaža oko Savudrijske vale, na Iblerovu primjedbu, kako to što govore ne bi prošlo na malom provincijskom sudu, dobio je znakovito objašnjenje: „Mi znamo da nismo u pravu, ali smo sigurni da ćemo vas pobijediti na upornost.“ Dakle, Ibler je Tuđmanu savjetovao: Ne napraviti ništa! Ni riječi! Nikakvi razgovori, ni pregovori, jer se o apsolutu ne raspravlja, a naše državne granice (najprije AVNOJ-ske, potom Đilasove – Partija, potom Badinterove – UN) su nepromjenjive i nepovredive. Ne mogu nam uzeti što ne damo, a razgovorima ulazimo u relativizaciju, unutar koje mogu nastati opasne pukotine.

Srbija je okupirala ade na Dunavu

U odrazima iste rijeke, narodi koji uz nju žive, drukčiji su, pa shodno tome prema tekućem čudu, sestri vodi – po sv. Franji, drukčije se odnose. Dok će Hrvati ponosno Himnom zagrmiti da „naš Dunav silu ne gubi“, Austrijanci će valcerima slaviti njegovu ljepotu i plavetnilo. Neka se vesele, zaslužili su, nije šala zgrnuti toliko blago iz pokorenih zemalja i oblikovati ga u blistavu raskoš. Tražilo je to truda i vremena, ali se isplatilo. Tako novogodišnji Bečki koncert gledaju milijuni ljudi po cijelom svijetu. Jednom, kamera otkriva da u loži sjedi Stjepan Mesić. Ne zna se, pleše li  Stipe valcer ili peca somove kapitalce u slavnoj rijeci. Ostaje tek nadati se, da je bio barem malo ponosan što je zemlja kojoj je predsjednik, također podunavska, a da je bio barem malo ljut – što su nas zakinuli. Dok savršeni orkestar slavi note Straussa, kamera pokazuje znamenitosti zemalja na obalama Dunava – dođe do Mađarske i preleti u Srbiju. O Hrvatskoj niti kadra, niti riječi.



Bilo je za očekivati da ubuduće otkažemo prijenos Bečkog koncerta (što bi, na primjer, Austrija, uz diplomatsku prosvjednu notu, odmah napravila), a u tom terminu opetovano prikazujemo hrvatski Dunav u ratno doba. Iznenada, horde koljača spustile su se iz pravca Srbije kroz naše ade na istočnoj obali Dunava, pa rijekom grabe prema Aljmašu. Očajni ljudi, nagruvani u velike riječne šlepove, ostavili su sve, spašavaju goli život. U zbrci i panici zaboravili su Gospu Aljmašku, pa se Branimir Glavaš vraća i pregovara tri dana sa četnicima. Gospa je čuvala i hrabrila ljude u progonstvu. Što monstrumi nisu opljačkali, to su uništili, pa je silni Dunav odnio s obale i grad i hrastove. Sredinom rijeke ostala je nevidljiva privremena crta dogovorenog razgraničenja.

Povratnici su sagradili sve ispočetka, novo i lijepo. Nešto slučajno sačuvanih predmeta sakupili su u jednoj sobi novosagrađene kuće, tu se okupljaju, sastaju s uspomenama. Sve su prežalili, ali ne mogu izgubljene fotografije djece. Život ulazi u kolotečinu, a onda u jednu aljmašku kuću dolaze važni ljudi – dogovara se – mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Ljudi koji su im, po narudžbi, donosili birana jela i pića, čudili su se kako se naši stalno smiješe, srdačno grle i – s Kleinom i sa Stanimirovićem – ljube tri puta. Ni naši ni njihovi za Gospu Aljmašku ne pitaju, imaju prečeg posla, jer treba pripremiti čavle za vukovarske rane ponižene provokacijom ćiriličnih ploča. Govore o reintegraciji, dakle o vraćanju hrvatskih teritorija u naše granice, a ne spominju granicu sredinom našeg Dunava, koja priječi vlasnike druge polovice rijeke, da dođu na drugu obalu u svoje ade, bogata lovišta divljači i riba. Crta po liniji polovice Dunava, na kratko vrijeme dogovoren je prekid sukoba.

Rat je odavno završio, a fantomska uspomena postala – neriješeno granično pitanje. Taj „detalj“, podsjetnik je na vrijeme strašnih zločina i nenadoknadivih šteta. Za vjetrovitih dana, linija koje ima/nema, savija se po površini rijeke u veliki upitnik. Kome objasniti kad ne možemo ni sami sebi, da smo nenormalno normalizirali odnose s nenormalnima? Avnojskim i avnojevskim glasnogovornicima, koji sebe tituliraju novinarima. Svoje pogrešno ponašanje brane kao diplomatsko. A možda i nije sve tako crno. Eto, Srbi su uredili plaže na našoj/njihovoj najljepšoj adi, onoj Vukovarskoj. Otvorili su kupališta i rekli da smiju doći i Hrvati. I dolaze. Nažalost. Zaštitne kreme protiv UV zračenja neka im prekriju crvenilo od srama.

Crna Gora je okupirala naše more kod Prevlake!

Crnogorci su nas opako napadali kroz povijest, uglavnom uz druge jače vojske. AVNOJ im je poklonio naljepši zaljev svijeta, čudesnu kulturu „u kojoj svaki kamen govori hrvatski“, kako je za svog posjeta Boki Kotorskoj, rekao blaženi Alojzije Stepinac. Dobro znaju kako su im Konavle uvijek pristupačan besplatni opskrbni centar. U posljednjem ratu pljačkali su kroz naša naselja s popisima, opisima i mjerama što su im od kuće naručili. Kolege iz londonskog Greenpeacea, koje sam zamolila da provjere što je s Plitvicama i Arboretumom, otišli su poslije do Dubrovnika i do Crne Gore;  vratili su se zgroženi prizorima rasprodaje plijena na obali Herceg Novog. No, te strašne dane i događaje hrvatske izdajice su zataškali i povjerili zaboravu.

Josipović i Šimonović su Crnu Goru izostavili iz naše Tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, a Mesić je izjavio da sa Crnom Gorom nismo nikada ratovali. Tko bi onda gnjavio o nekoj odšteti ili kazni? Sve se vraća u normalu, pa se opet pjeva: „S Durmitora vila kliče, gdje si srpski Dubrovniče!“ A svojemu se valja približavati, ako ne može odmah, onda postupno. Kada 2000. avnojevci i formalno preuzimaju političku vlast u Hrvatskoj, premijer Račan i njegov ministar Tonino Picula (koji je na mjesto šefa diplomacije došao s radnim stažom od dva mjeseca u jednoj otočkoj knjižnici), donose veliki dar u Crnu Goru. Tko im je dao pravo da sa Crnom Gorom potpišu u ime Hrvatske 10-godišnji Sporazum o korištenju mora preko crte razgraničenja? Reda radi, u dokument su zapisali da Sporazum prestaje – ako jedna strana tako odluči. Crnogorcima to nije palo na pamet, a Hrvati pameti nemaju.

Osim toga, 2012. prošlo je tih sramnih deset godina, pa Sporazuma formalno više od tada nema, ali na terenu se ništa ne mijenja. Tuđi brodovi voze turiste, ribu i nedozvoljene terete. Pristaju na našu obalu da se okupaju, fotografiraju (to će im trebati za uspomenu) i skinu hrvatski barjak, ako još kojem naivcu nije dosadilo označavati vlasnika/nevlasnika. Ovdje, daleko na jugu, daleko od očiju, nema čak ni farse o rješavanju graničnog spora. Ured za nekretnine Crne Gore smatra kako je prešutno i po načelu dosjelosti, pa (kako su svojevremeno obavijestili i uvijek širokogrudnu jugoagitatoricu – tada ministricu Pusić) pripremaju zahtjev za kopnom Prevlake jer, kažu, na to im daje pravo „njihovo“ more, koje, po Međunarodnom pravu, ne može oplakivati – tuđe, hrvatske obale.

                  Oprez je majka mudrosti. Vlasnici jednog od najljepših i najskupljih brodova „Konvoja Libertas“, koji su hrabro ploveći u spas Dubrovniku rekli – „kako i brod i njihovi životi nisu vredniji od dubrovačke slobode“, u promijenjenim okolnostima, promijenili su vrstu opreza. Odbili su sudjelovati u dokumentarcu o toj – po riječima prvog čovjeka Glavnog stožera Hrvatske vojske, generala Antona Tusa – „u povijesti svjetskog ratovanja nezabilježenoj civilnoj epopeji usred najžešćeg i najopasnijeg ratišta“ – otvoreno su objasnili da ne žele riskirati i naljutiti crnogorsku agenciju u čijem aranžmanu voze turističke ture Dubrovnik – Crna Gora. Može im čovjek poželjeti mirnu plovidbu, ali će more, koje sve zna, o tome odlučiti…

BiH nastoji okupirati naš Klek

Avnojevci su prostorno i strateški napravili najveći posao, stvaranjem BiH u srcu Hrvatske, a permanentno Četvrto zasjedanje ima zadatak dovršiti plan do kraja – podijeliti prostor između Srba i Muslimana, a dok je i jednoga Hrvata, stalno ga optuživati za podjelu Bosne, nacrtanu na salveti i njome obrisati sve što je Tuđman napravio – od priznanja države BiH, ustroja Armije BiH, spašavanja Bihaća od genocida, skrbi o nekoliko stotina tisuća prognanika.

             „Zaboravimo prošlost – okrenimo se budućnosti“. Tako glasi stupidna frazetina, omiljena svim grješnicima prošlosti, lozinka za avnojevce.  Dok se trenutno u prisvojenoj polovici BiH, Dodik bavi trasiranjem veza s maticom Srbijom, Bakiru na njegovu teritoriju vjetar u leđa daje turski autoritet, Erdogan. Obojica znaju da za vjetar treba jedro, za jedro brod, za brod more. Kako ono kod Neuma nije more, nego su to male, plitke „unutrašnje vode“, oko im je zapelo i mašta razbuktala oko hrvatskog kopna na poluotoku Kleku koje oplakuje pravo more. Potaknuti snagom zajedničke vjere, uvezani tajnim planovima, osokoljeni obećanim novcem, u Sarajevu su osnovali Pomorsko društvo. Na dugo i široko pišu svoja prava po Konvenciji o pravu mora UN-a, ucrtaju svoje snove u nove pomorske karte, pripremaju svoje teme za pregovore. Ne slušajući savjet akademika Iblera.

Četiri stoljeća pod Osmanlijama, gotovo stoljeće pod Jugoslavijama, i poremećen je nacionalni osjećaj za svetinju vlastite države. Zato su čudo područja sačuvana do danas u našem vlasništvu. Poluotok Klek i danas ima tursko kamenje koje zorno u prostoru pokazuje među preko koje Turci nisu mogli. Punta Kleka, obalni pojas i dva otočića – Veli i Mali Školj – čuvaju naše more i ne daju da ga BiH osvoji. Jedino je moguće da ga svojom voljom poklonimo.

Za vrijeme žestokih ratnih sukoba, u kojima Hrvati i Muslimani surađuju protiv zajedničkog agresora, održan je sastanak Tuđmana i Izetbegovića, kako bi dvije nove države razmotrile situaciju na granici dugoj gotovo tisuću kilometara. Prihvaćeno je načelo da kada nema spora, onda se ide dalje, i tako su stigli do poluotoka Kleka. Vajna ekipa hrvatske Komisije za granice – Granić, Paro i ostale dugogodišnje perjanice hrvatske diplomacije, pripremili su Tuđmanu bilješku po kojoj Hrvatska nema nikakve dokumente o vlasništvu na Kleku. Kako je Izetbegović imao jedan dokument, koji potvrđuje vlasništvo BiH, onda je tako dogovoreno i potpisano. Zabrinuti domoljubi, časni ljudi i vrsni stručnjaci, Vekarić, Kapetanić i Ćosić, Tuđmanu donose dokumente o našem neupitnom i neprekidnom vlasništvu Kleka, od kojih je potom nastala knjiga „Prevara ili zabluda“. Isto tako dokazuju da je bosanski predočeni dokument čisti falsifikat. Dvojica predsjednika te činjenice prihvaćaju. Dogovor stavljaju ad acta, nitko ga ne spominje, jer za to nema razloga. Ali to ne znači da se činjenice ne mogu ignorirati i odbačeni dogovor vratiti u orbitu.

Avnojevci su u sedlu pa su, blago Hrvatskoj, zakukurikali Milanović, Pusićka, Mimica i ostali,  kako Hrvatska ne može težiti članstvu u Europskoj uniji, nema na to etičko pravo, jer ne poštuje pravne norme, odbija ratificirati ono što je obvezno. Bezočno lažu, jer upravo je obrnuto, tj. proces ratifikacije posljednja je instanca provjere u Hrvatskom saboru i odgovorno donošenje KONAČNE odluke zašto se nešto odbija ili prihvaća. Otpor je bio jak, jer je u međuvremenu do javnosti stigla istina, kako bi davanje državnog teritorija na Kleku, značilo poklanjanje mora do Korčule i mogućnost za BiH da proglasi svoj gospodarski pojas do Italije. Milanović je predragocjene otočiće minorizirao u „dva kamenčića“, a Pusićka nadmašila samu sebe tvrdnjom da bi „taj poklon bio prava lekcija Slovencima, kako se ponaša prema susjedima“. Nema je više u aktivnoj politici, hvala Bogu, toliko je bila nemoguća da su mnogi Hrvati navijali da ode u UN, a nas ostavi na miru…

Skidanje neke važne teme s dnevnog reda mora nas zabrinuti. Iskustvo kaže da avnojevci ne odustaju. Prije nekoliko mjeseci, Bakir Izetbegović je u Zagrebu izjavio kako BiH nema ništa protiv da Hrvati spoje svoj teritorij s Pelješkim mostom, ali da se isto tako nada da će BiH dobiti slobodan prolaz do otvorenoga mora. To znači da su ih Slovenci poučili kako se željeno more može nazvati Načelo pravednosti ili Dimnik ili Junction, što god to značilo i onda navesti Hrvate na pregovore o graničnom sporu. Udruga Pelješki most je u posjedu karte BiH s kopnom u čijem sastavu je Klek i crvenom graničnom crtom označeno „njihovo“ veliko more. Taj dokument je izmišljen i pravno nevažeći, ali može biti opasan, pa nije svejedno što je pohranjen u Europi. Za to se pobrinuo jedini SDP-ovac kojega su mogli naći u Slavoniji i postaviti za ministra poljoprivrede – Tihomir Jakovina. Iz svoga ministarstva poslao je u poljoprivredni resor Europske unije podatak o vrstama tla u Hrvatskoj, što je traženo kako bi se pripojilo mozaiku za tla cijele Unije. Na karti se vide i dijelovi susjednih država, a kod BiH – granica na moru.

I mnogi mali i usputni detalji upućuju na veliki problem. Usred rata, u štabu generala Atifa Dudakovića, na stolu su bili mali džepni kalendari za vojnike Armije BiH: s jedne strane datumi, a s druge strane granice BiH s obalom od Neuma do Šibenika. Nedavno je u Zagrebu, turski predsjednik donio popis parcela, hotela i marina koje Turci žele posjedovati upravo na tom području. Kao što nacrtane karte mnogo toga otkrivaju, tako i neke tkanine mnogo toga poručuju. Mi smo našu snishodljivost i neoprez u novonastalim pojavama u užem i širem okruženju, pokazali bogato ukrasivši Hrvatsko narodno kazalište sa ćilimima, u čast turske delegacije. A dolje na moru, svaka hrvatska zastava na Velom i Malom Školju – u zoru ne osvane. Valja se nadati da su nevažni „kamenčići“ dovoljno mali da uskoče u Milanovićeve cipele, pa ga žuljajući ometu na putu prema Pantovčaku.
Slovenija okupirala veliki dio hrvatskog kopna

Slovenija od 50-ih godina prošlog stoljeća sustavno krade hrvatski teritorij, kako bi pomoću njega osigurala i dio hrvatskog mora u Piranskom zaljevu, a mi pregovaramo o graničnom sporu i vodimo arbitražni proces. Slovenci su neugodni susjedi, konfliktni, bezobrazni, drski, egoistični, uporni i kada znaju da nisu u pravu. Naši avnojevci, raspoređeni u politici i medijima, skloni su kritizirati Hrvatsku, a rado govore o tome što Slovenci rade, traže, pišu, govore, mute, prijete. Patološko je to priklanjanje interesima suprotnim od hrvatskih. Granica između Hrvatske i Slovenije, najstarija je u Europi, utvrđena Achenskim mirom davne 812. godine, ali to ne smeta dosadnom, rigidnom antiteistu, ljigavom anacionalnom pozeru i vječnom dopisniku iz Rima, Inoslavu Beškeru, da i on baci malo papra u izdajničku čorbu komadanja Hrvatske. I piše: „… Bitka za zaljev u kojem prije sto godina nije bilo ni Hrvata ni Slovenaca… što je hrvatsko, što slovensko, a što oteto Dragonjskoj dragi… posegnemo li za popisom stanovništva iz 1910., od Trsta do ušća rijeke Mirne, bili su pretežno Talijani… konačno, Hrvatska ima otvorena granična pitanja na sve strane.“
No idemo, uz Božju pomoć, reći koju o tome kako stvari stvarno stoje, o relevantnim podacima. Današnja hrvatsko-slovenska granica ide polovicom korita rijeke Dragonje, jer su vode promjenjive ćudi, a granica mora biti čvrsta linija. Granicu je postavila slovenska Osvobodilna fronta u svibnju 1943. godine. Kako su Slovenci uvijek svoji, Slovenci i kada su partizani, tim su činom oduzeli 390 hektara hrvatskog teritorija. Kako hrvatski partizani nisu Hrvati, onda su na taj gubitak teritorija pristali i sporazum je zajednički potvrđen 10. veljače 1944. godine. Ista granica potvrđena je 25. lipnja 1991. godine. Do tada su obje države proglasile samostalnost. S obzirom na aktualnost, valja naglasiti da članak 5. Sporazuma o arbitraži (dakle, uvod u proces arbitraže koji je slijedio), potvrđuje to razgraničenje, što znači da su zahtjevi Slovenije za teritorijalnim širenjem u Piranskom zaljevu i izlazu na otvoreno more – neutemeljeni.
O čemu se zapravo radi? Što se događa? Čemu 26 godina natezanja? Zašto je potrošeno 4 milijuna eura? Imamo li mi  uopće diplomaciju i kada će netko neobrazovane novinare provincijskog mentaliteta, konačno, poučiti osnovnim stvarima o temama koje se usuđuju komentirati? Sve je počelo od bolesnog kompleksa Slovenaca da im je država prostorno malena, što je urodilo patološkim nastojanjem da se to promijeni. Jasno, ne na račun susjeda Talijana ili Austrijanaca, već Hrvata. Od 50-ih godina prošlog stoljeća, Slovenci sustavno zauzimaju hrvatski teritorij u pravcu Savudrije – kradu zemljišne knjige, lažu i lobiraju, podmićuju i prijete. Raseljavaju mala naselja, zauzimaju polja. Pa šumarak, pa do onog kamena, pa do onog potoka, metar po metar – pa se nakupi. U isto vrijeme svoju su obalu proglasili zelenom zonom, a na parcelama na hrvatskoj savudrijskoj obali, postavili su šatore, betonirali podlogu, okolo sagradili zidove i pokrili ih krovovima. Pravi nakazni bedem, koji bi trebalo srušiti bagerima, kao što Španjolci i Portugalci na svojoj obali presuđuju nakaznim građevinama. Bez obaziranja i respekta, ako su vlasnici stranci.

Polazeći od glavnog načela Međunarodnog prava mora, da kopno određuje vlasništvo nad morem koje oplakuje njegove obale, Slovenci su se širili po hrvatskom kopnu planirajući uzeti hrvatsko more. Po liniji okupacije, prokopali su Kanal sv. Odorika, nazvali ga rijekom Dragonjom, pa je tako ušće kanala postalo ušće rijeke od kojega treba povući granicu na moru. Jedno su vrijeme mahali s nekim kartama svog Gospodarskog pojasa do Veneta, sada se o tome šuti.

Mi smo u pravu, a Slovenci su tako nemoguće uporni…

Prava rijeka Dragonja, koja utječe u pravi Piranski zaljev, po sredini dna ima međudržavnu granicu, a njene obale spaja most, na kojemu su se izmjenjivale slovenske i hrvatske štafete, rođendanske poruke za „ljubičicu bijelu“, ili „plavu“ – ovisno za koju rimu u pjesmi trebaju. Cijela država Slovenija ima obalu samo u Piranskom zaljevu. Kako je riječ  o malom prostoru, u njega stanu samo unutrašnje vode, a tek od njihove vanjske linije počinje pravo more. S jedne strane Piranskog zaljeva je granica prema talijanskom Tršćanskom zaljevu, a s druge strane – naša polovica Dragonje. Kada se od točke njenog ušća povuče ravna crta morske granice, kako to predviđa Međunarodno pravo, ona se u trokutu spaja s talijanskom granicom. To je tako i to će tako ostati!

Jednom će se valjati pozabaviti sa cijelim nizom naših političkih kreatura koji su doveli do famozne – arbitraže. Račan je nešto parafirao s Drnovšekom. Sanader je rekao da smo za ulazak u Europu spremni platiti svaku cijenu. Slovenci su postavili cijenu: dajte nam dio kopna i mora, ili nećete u Europu. Jadranka Kosor i njezina stalna, ali vrlo aktivna sjena, Davor Stier, odlučili su „platiti cijenu“, a mediji su im pomogli pravim kičastim cirkusom zavaravati narod, kako je to što rade – viši državni interes. Ono što narod ne zna, a Međunarodno pravo zna – da su granice nepromjenjive, riješeno je tako da se preskočio Sud i pristalo na bastard zvan – Arbitraža. Sve su muljaže dopuštene, samo se drži vanjska forma. U pozadini, avnojevci u obje države zadovoljno trljaju ruke.

Glavni pregovarači Kosor-Pahor, postaju medijske zvijezde. Slikom, ponašanjem i lascivnim komentarima sugerira se, možda, i nešto više od političkih partnera. Ispijaju kuhano vino pod snježnim Triglavom. Smiješe se uz vatru kamina. Hodaju prpošno i skladno prema kamerama, optimistički raspoloženi. U finalu sve je u sjajnoj crvenoj boji. Potpisan je arbitražni postupak! I da je pravde i da je pravičnosti, sada bi počeo pravi sudski proces za kristalno čisti čin veleizdaje. Kako je moguće da se u dokumentu s hrvatskim potpisom, od Arbitraže očekuje da „osigura Sloveniji slobodan izlaz na otvoreno more?“ Kome je uopće moglo pasti na pamet da Međunarodno pravo, po kojem je Hrvatska postala suverena država u svojim granicama, zamijeni nekakvim načelom Pravičnosti, koje znači proizvoljno tumačenje argumenata iz slovenske kuhinje?

Po našim medijima, činilo se da će Slovenci dobiti i narod se pripremalo da se pomiri s porazom, jer – “ tako je moralo biti“. I bilo bi tako da na scenu decentno, a efikasno, nije nastupio „igrač“ koji itekako brine za granice Zapadnog bloka. Dobili smo izlaz, iskoristili ga, ali i to nekako štreberski i bez force, da konačno šakom lupimo po stolu. Objavljena je snimka koja pokazuje da su prekršena pravila arbitraže, pa su se svi odjednom strašno uzrujali, naljutili, uvrijedili i saborskom odlukom Hrvatska odustaje, izlazi, napušta svoje gluposti djelo. Rigidno, formalno gledajući, propust se dogodio. A zapravo su Slovenac – sudac i Slovenka – agentica, izmjenjivali informacije, dogovarali lobiranje, nabrajali lažnu dokumentaciju – sve ono što se u tajnosti radi na arbitražama, koje su zamjena za pravi sud. Naša se strana korektno ponašala i nije dogovarala, jer nije znala s kim i o čemu. Naš famozni Rudolf je kroz godine pregovaranja bezbroj puta ponovio kako sam ne zna što će, jer mi smo u pravu, a Slovenci su tako nemoguće uporni. Zar nije trebao dokazati da smo u pravu?

Zašto netko misli da je normalno, daleko u golemom oceanu između Kine i Japana, imati stalni nadzor nad nekoliko hridi, pa kada se dogodi bilo kakva sumnjiva gesta, ratne mornarice i zrakoplovstva dižu se na najviši stupanj pripreme, a kod nas se zanemaruju otoci, ade i vale? Možemo li se nadati da će naš ministar obrane, general Damir Krstičević, dio Hrvatske mornarice stacionirati u Savudrijskoj vali, onako kako je dio kopnene vojske stacionirao u Vukovar. Moj osobni, besplatan savjet našem premijeru i Vladi: usred vrelog ljeta, našem plavom Jadranu, poklonite Gospodarski pojas! Slijedimo time više od 130 zemalja na obalama mora. Napravite to za Lijepu našu i u čast pokojnog akademika Vladimira Iblera, koji je za ljetovanja u Komiži, kao član Ekspertnog tima UN-a za Pravo mora, svojom rukom na papiru, u čijem je uglu otisnut memorandum Pravnog fakulteta u Zagrebu, napisao cijelo poglavlje „Gospodarski pojas“.

Bravo, profesore!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI