Što ako je pucao Mamićev plaćenik?

0
695
7dnevno/čitatelj

Možda zvuči i okrutno i zlobno i paradoksalno, ali iz vizure teških okolnosti, pod optužnicama i istragama, u kojima Mamić živi i djeluje posljednje dvije godine, hercegovački pucanj u omraženoga Zdravka doima se kao naručen. Hercegovački je pucanj, makar na tren, olabavio, pa i promijenio rakurs: Zdravko Mamić više nije samo "zločinac" nego je i žrtva. Žrtva isporučena na milost i nemilost zakonu ulice te traži i dobiva sućut javnosti

Iako Dalmacija tjednima zastrašujuće gori, ni jedan ovoljetni požar, pa ni onaj plenkovićevski atraktivan i interesantan, nije zapalio eter nacionalnih dalekovidnica i dnevnih tiskovina kao pucanj u Zdravka Mamića. Nadljudski napori istinskih junaka, hrvatskih vatrogasaca i dramatični izvještaji o požarima što su opkolili kuće, a stanovnike natjerali u bijeg, potisnuti su u vijest drugoga reda, jer je u utorak oko podne na jednoj hercegovačkoj pustopoljini hicem iz vatrenog oružja u natkoljenicu pogođen big boss hrvatskoga nogometa, navjeći trgovac nogometašima u jugoistočnoj Europi, jedan od najbogatijih Hrvata (koji bi u normalnoj zemlji imao velikih problema da dokaže porijeklo sve svoje imovine) i jedan od najvećih zalogaja hrvatskoga pravosuđa – optuženik kojem se već mjesecima sudi da je zajedno sa svojim kompanjonima Dinamo oštetio za 116 milijuna kuna, a državu za 12,2 milijuna. Preciznije, Uskok Zdravka Mamića po prvoj optužnici tereti da je izvlačeći novac iz “voljenoga kluba” nezakonito zaradio najmanje 52 milijuna kuna, a njegovog brata Zorana za protupravnu imovinsku korist od 38,1 milijun kuna. No, to nije sve, početkom rujna na Županijskom sudu u Osijeku optužno će vijeće potvrditi ili odbaciti drugu optužnicu koju je Uskok prije dva mjeseca podigao protiv Zdravka Mamića, njegovog brata Zorana i sina Marija, bivšeg direktora Dinama Damira Vrbanovića, nogometnog agenta Nikkya Antonija Vuksana, te dvojice “padobranaca” Igora Krote i Sandra Stipančića. Njih se tereti da su se udružili u zločinačkom pothvatu kojim su iz Dinama, putem fiktivnih naplata nepostojećih dugovanja i posredovanja, izvukli još 144 milijuna kuna. Uskok sumnja da je ova skupina od prosinca 2004. do prosinca 2015. izvlačila novac iz Dinama preko off shore tvrtki registriranih u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Svetom Vincentu i Grenadinima, Belizeu, Hong Kongu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Cipru, Gibraltaru, Sejšelima. Na čelu tih tvrtki kao vlasnici ili voditelji poslovanja bili su Mario Mamić, Vuksan, Vrbanović, Krota i Stipančić, dok je “mozak svih operacija” Zdravko Mamić dogovarao sklapanje ugovora između Dinama i tih firmi.

Otkako je prvi puta uhićen u srpnju 2015., Zdravko Mamić već pune dvije godine živi vrlo neugodno stiješnjen u škripcu teških inkriminacija, nove istrage i dalje ga sustižu i sve mu više sužavaju manevarski prostor da manipulira javnošću i traži makar mrvicu naklonosti, a i “izmišljeni” bugarski trener Petev ostavio je i njega i klub na cjedilu, pokupio se s kraljevskim honorarom, a da nije ostvario ništa, Dinamo je prvi puta nakon 10 godina ostao bez trofeja i bez prilike da osvoji novi 13-milijunski jack-pot u Ligi prvaka. Možda zvuči i okrutno i zlobno i paradoksalno, ali iz vizure tako teških okolnosti u kojima Mamić živi i djeluje posljednje dvije godine, hercegovački pucanj u omraženoga Zdravka doima se kao naručen. Zašto? Prije svega, da Mamića s ubojitim argumetnom – metkom u natkoljenici – prikaže kao proganjanu zvijer, kao čovjeka za odstrel, kao žrtvu medijske histerije i fiksacije na njegov lik i (ne)djelo, te da makar na tren zazove sućut i medija i puka što godinama prate svaki njegov korak. Hercegovački je pucanj, makar na tren, olabavio, pa i promijenio rakurs: Zdravko Mamić više nije samo “zločinac” nego je i žrtva. Žrtva isporučena na milost i nemilost zakonu ulice, jer, vidjeli smo to u više navrata u posljednja dva, tri mjeseca, u Splitu, pa potom na Braču i sada u hercegovačkom zaseoku, sustav je nemoćan da zaštiti Mamića, ali ne samo Mamića, samo o ostalima se ne piše, od gerilskih udara.

Loading...

Pucanj u Mamića, kao uostalom sve u ovoj zemlji, podijelio je Hrvatsku. S jedne strane osuda institucija i mainstream medija koji su oružani atak na Zdravka nazvali atentatom i pokušajem likvidacije, s druge, pak, strane sprdnja, pa i iživljavanje, na brojnim portalima, forumima i društvenim mrežama. Raja Mamiću jednostavno ne vjeruje! A i sam Mamić se potrudio da raji da štofa za nevjericu.

Naravno da osuđujemo svako nasilje, svaki atak na čovjeka, na njegovo zdravlje i život, kao i svaki atak na ljudski integritet i dostojanstvo. Naravno da se gnušamo sačekuša, palica, premlaćivanja, pištolja i pucnjava te pozivamo nadležne da učine sve da bi javnost što prije dobila odgovor tko je i zašto uperio nišan i pucao u hrvatskog nogometnog bossa! Zdravko Mamić već mjesecima sjedi na optuženičkoj klupi, suočen s brojnim teškim optužbama pojavljivao se u svibnju, lipnju i srpnju redovito na ročištima u osječkoj sudnici, i nitko nema pravo na svoj nasilni pravorijek za “ozloglašenoga” gospodara hrvatskoga nogometa. Društvo i država moraju se znati nositi s teretom suđenja Mamiću, moraju mu osigurati pošteno i transparentno suđenje po svim pravosudnim i penološkim uzusima, te ga zaštititi pod svaku cijenu. E, sad dolazimo do “kvake 22” – kako zaštititi Zdravka Mamića od njega samoga? Neupitno je da si je Mamić u proteklih 20-ak godina stvorio brojne neprijatelje, iz svih miljea, i podzemenih i nadzemnih, navijačka tribina verbalno ga masakrira i linčuje godinama, ali ni Mamić nikome ne ostaje dužan. Koliko je samo “atentata” Mamić izvršio na ljudske sudbine i igračake talente, amputirao je iz Dinama, pa i hrvatskog nogometa sve koji nisu pristali “poslovati” s njime. Svoje je krakove raširio u medijima, policiji i sudstvu, osobito na Županijskom sudu u Zagrebu, zato mu se uostalom i sudi u Osijeku. Mamić je igrač velikoga kalibra koji je saveznički, pa i prijateljski sjedio i s hrvatskim predsjednicima, premijerima, gradonačelnicima i čelnicima stranaka i bogato im donirao izborne kampanje. Sastavljao je crne navijačke liste i doživotne zabrane odlaska na stadione, hvalio se policijskim dosjeima navijača na javnoj televiziji, gazio policajce, šamarao agente obavještajnih službi, do krvi vrijeđao ministre, sprdao se sa zakonima i, na kraju, organizirao i svoju paranavijačku skupinu – oko 50 BBB otpadnika – kojoj je donirao i milijun kuna i stan, i kombije i osobne autmobile i osigurao prostorije u krugu maksimirskoga stadiona, a oni su zauzvrat, zaštićeni od svakoga progona, raspirivali tribine i izazivali ekscese u domovini i inozemstvu, a proganjani su, uhićivani i kažnjavani pripadnici prave BBB jezgre, tzv. antimamićevci.

I, sad, takvu su mangu nakanili ubiti amateri?! U zaseoku zaselka, na ledini bez svjedoka, ako ne računamo sve Mamiće koji su se okupili u utorak nadomak Tomislavgrada, u hercegovačkom zaseoku Vidovićima na misi zadušnici za Mamićeva pokojnog oca Josipa. Istražitelji na mjestu napada, a slažu se s time i kontaktirani kriminalisti, ustvrdili su, naime, da je na Mamića pucao amater. Premda se neposredno nakon napada izvještavalo dramatično o rovu koji je na pustopoljini iza žbunja pripreman danima, te da je pucano snajperom, istražitelji su na mjestu zločina pronašli čahure kalibra 7,65 mm, što u prijevodu znači da je napadač pucao iz pištolja kojim ozbiljan atentator ne bi pokušao napasti s udaljenosti od dvadeset i više metara. Radi se o kratkocijevnom oružju, takozvanom džepnom ili kućnom pištolju, primjerice Zastava, Berretta ili Walther PPK. Takvi su pištolji namijenjeni uglavnom za samoobranu te su funkcionalni na malim daljinama. Napadač je na Zdravka Mamića pucao s dvadesetak metara što je udaljenost na kojoj ovakva vrsta oružja nema neku moć i učinkovitost mu je krajnje upitna. Teško je vjerovati da bi netko za ozbiljan atentat na Mamića angažirao diletante, osim, sprda se zajednica na društvenim mrežama, ako Mamić nije osobno angažirao profesionalca koji je znao s čime će, kada i gdje pucati.

Zasad, dakle, u priči o atentatu nedostaju neutralni svjedoci, dakle ljudi koji ni na koji način nisu povezani s Mamićem i ovisni o njemu. Nedostaju i napadači, koji su, dok ovo pišemo, i dalje u bijegu, a nedostaje, rekosmo već, i adekvatno oružje. Što imamo? Imamo ranjenika Zdravka Mamića i priču članova njegove bliže i daljnje obitelji, te zdravstvenog osoblja koje ga je zaprimilo i obradilo u Domu zdravlja u Tomislavgradu, te policijsko izvješće. Bez uvrede za vrijedne medicinske djelatnike i policijske službenike, Mamić može strpati u džep i Dom zdravlja i policijsku postaju iz Tomislavgrada.

Mamiću je propucana natkoljenica, vrlo brzo nakon obrade na internetskim se portalima pojavilo nekoliko njegovih fotografija s djelatnicima i pacijentima u Domu zdravlja u Tomislavgradu. Na svim je fotografijama Zdravko Mamić široko nasmijan, na njegovu licu ni sjene zabrinutosti, naprotiv, čudesno, nadnaravno ushićenje nekako nespojivo s osobom koja je samo sat prije preživjela pokušaj ubojstva. Na svim fotografijama vidimo Mamića golog do pasa, ali ni na jednoj se ne vidi previjena noga. Premda javnost i te kako dobro pamti da nije imao nikakvih problema skinuti nasred aerodroma i hlače, ovaj se put Mamić nije skinuo do kraja premda su nevjerne Tome baš poželjele vidjeti prostrijelnu ranu. Jer, zaboga, kakva je to rana s kojom, nakon hitnog prijema, sjedaš u automobil i voziš se 470 km do Zagreba, a onda ipak odlaziš u bolnicu, i to na tri dana! I to u ne bilo koju bolnicu, nego dobro nam poznatu, gradsku bolnicu Sveti Duh, u kojoj vječni nam gradonačelnik imenuje ravnatelje i bolničko vijeće, i u kojoj je, nema tome dugo, i Milan Bandić čudesno hitno, dan prije nego li se trebao pojaviti na sudu na potvrđivanju optužnice, operirao bruh i još se čudesnije brže oporavio, pa je već za dva, tri dana hodočastio Vukovarom.

Pišući tih dana o “operaciji ili farsi” na Svetome Duhu, citirali smo jednog od viđenijih sindikalista koji je kazao: “Odgovorno tvrdim da operacije nije bilo! Sve je fingirano! Sve je namješteno! Zamislite, Bandić je na operaciju otišao baš u najmanju bolnicu u gradu i baš u onu koja je na gradskim jaslama, u kojoj on imenuje ljude u Upravno vijeće i razrješuje ili postavlja ravnatelja. Pozivam neovisni tim liječnika da utvrdi jesu li kolege na Svetom Duhu operirali Milana Bandića.”

U istoj je toj bolnici nedavno kratkotrajni azil prije privođenja potražio zbog srčanih tegoba i Bandićev partner u lukrativnim poslovima s otpadom, Petar Pripuz. Sada je skrb za sebe na Svetome Duhu potražio i Zdravko Mamić, pod izlikom da želi biti pod paskom klupskog liječnika dr. Saše Jankovića, inače zaposlenika bolnice Sveti Duh.

Nismo pristalice teorija zavjere, ali ako se neki kolege, pišući o mafijaškom potpisu ispod napada na Mamića, pozivaju na scene likvidacije iz filmskog klasika “Kum”, neka nam bude dopušteno se pozovemo na izvrsnu američku seriju “Kuća od karata”, u kojoj se radnja događa u Bijeloj kući, a glavni su protagonisti beskrupulozni predsjednik i prva dama, te potkupljivi i pokvareni kongresmeni i senatori. Pa tako u “Kući od karata” predsjednik u borbi za novi mandat, uz pomoć pojedinaca iz obavještajnih službi, kreira strah od terorističkih napada diljem SAD-a izmišljajući i islamističke ćelije u američkim njedrima, tobože otklanja opasnosti kojih zapravo nema, pa hakira cijeli informatički sustav da izazove kaos, optužujući islamiste za cyber terorizam itd. itd. Iako se radi samo o seriji i fikciji, ništa nije isisano iz maloga prsta, uostalom svjedočimo iz dana u dan da nema te fikcije koja može nadmašiti stvarnost.

Pa, ako Mamić može uz pomoć svojih navijača plaćenika režirati i inicirati nerede ne samo u Hrvatskoj nego uokolo i na stadionima diljem Europe, zašto uz pomoć istih tih pomagača ne bi mogao zapucati sam na sebe? Je li gnjusno što smo to i pomislili? Je! Je li nemoguće? Nije!

Navijačka tribina mu želi brz oporavak, jer on je ipak njihovo trajno nadahnuće i meta, ali mu istodobno poručuje: “Mamiću, svuci se!” S gnušanjem odbacuju mogućnost da je netko iz navijačkih redova, mučki iz žbunja zapucao na njega. Navijačima treba pozornica, oni hoće da ih se vidi i čuje, njihov ego i njihov smisao hrani samo ono što je vidljivo i drugima i medijski zabilježeno.

Hoće li pod hercegovačkom ledinom ostati zauvijek pokopana prava istina o motivima i pucnju u Zdravka Mamića? Za naše bolesno podijeljeno društvo bilo bi poželjno odgovore dobiti što prije. Jedna osoba, godinama bliska Zdravku Mamiću, odmah po dojavi napada na nekad svog saveznika, rekla je: “Ma joooj, kakva šatrijada! Mora da su doma pred špiglom svi vježbali i padanje u nesvijest. Režite me gdje sam najtanji ako ikada uhvate one koji su pucali na Mamića!”

Da pripremimo skalpel? Odgovor će dati policija.