Svjetska karijera nakon otkaza na HRT-u!

0
458
Luka Stanzl/PIXSELL

Kada su 10. studenoga 1991., četnici, JNA i sva moguća neprijateljska falanga, nasrnuli na selo Bogdanovce, branitelji su se morali povući jer nisu imali streljiva. Skupina HOS-ovaca pokupila je preostalih tridesetak civila i krenula prema slobodnom području. Pridružili su im se preostali gardisti i MUP-ovci. Išli su ispred u koloni prema minskim poljima. Onaj tko je bio prvi, bio je svjestan da kad stane na minu leti u zrak i njegovo prvenstvo preuzima drugi, i tako dalje. Bila je to - štafeta smrti...

Nada Prkačin javnosti je postala poznata nakon filma o Anti Gotovini, zbog čega je dobila otkaz od nekadašnjeg ravnatelja HRT-a, Gorana Radmana. Iako se očekivalo da će odlaskom SDP-a s vlasti, Nada Prkačin biti vraćena na Prisavlje – to se nije dogodilo. Novo-stare garniture nemaju interesa za njezin rad, a najnoviji film o postrojbama HOS-a očekuje premijeru u Zagrebu, u subotu, 5. svibnja u 11 sati, u Dvorani „Lisinski“.

Upravo ste dovršili još jedan film – ‘Hos-ovu štafetu smrti’. Već vas i premijera očekuje, 5. svibnja…

Loading...

– To je jedna teška ratna priča o kojoj se, nažalost, ne zna puno u hrvatskoj javnosti. Kada su 10. studenoga 1991. godine, četnici, JNA i sva moguća neprijateljska falanga, nasrnuli na selo Bogdanovce, branitelji koji su tamo bili, morali su se povući jer nisu imali streljiva. Skupina HOS-ovaca koja je držala položaje kod mjesne crkve, pokupila je preostalih tridesetak civila i krenula prema slobodnom području. Pridružili su im se preostali gardisti i MUP-ovci. Išli su ispred u koloni prema minskim poljima. Onaj tko je bio prvi, bio je svjestan da kad stane na minu leti u zrak i njegovo prvenstvo preuzima drugi, i tako dalje. Bila je to – štafeta smrti. Žarko Manjkas Crvenkapa, legenda obrane Bogdanovaca bio je prvi u koloni. Nažalost, stao je na PROM-ovku koja je povukla još jednu i svi su otišli u zrak. Crvenkapa je preminuo na licu mjesta, a neki su umirali danima. Od njih 11, preživjela su tek četvorica. Danas su živa tek dvojica.

Tko je zaslužan da je ovaj film ugledao svjetlo dana?

– Ovaj film je jedan od onih u kojima je naposljetku sve sjelo na svoje mjesto. Jednostavno je nakon svih tih godina dočekao da bude snimljen. Zahvalna sam mojoj matičnoj kući Laudato tv i direktorici Kseniji Abramović, zahvalna sam HAVC-u koji nam je odobrio sredstva za pripremu i snimanje filma, zahvalna sam onima koji su govorili u filmu, zapravo svima koji se nalaze na odjavnoj špici, kao i svima koji će tu špicu čitati nakon što pogledaju film.

Film baca sasvim novo svjetlo na HOS-ove postrojbe. Prema vašem mišljenju, marginaliziraju li se one prvedno u hrvatskom društvu? Kako komentirate činjenicu da je iz Jasenovca maknuta spomen ploča poginulim pripadnicima HOS-a?

– Svi hrvatski branitelji su marginalizirani u Hrvatskoj. To je sramota svih nas. Žao mi je što se pozdrav HOS-ovaca toliko ispolitizirao. Žao mi je što su ti dečki i simboli koji su ih okupili u jednom teškom i neizvjesnom vremenu, postali žrtve politike koja vuče korijenje iz nekih drugih vremena. Kad god se u Jasenovcu spominju žrtve logora i beskompromisno poziva da se zabrani pozdrav iz poštovanja prema žrtvama, neovisno o njihovu broju i naciji, prva mi je misao – kako je moguće da se pritom ne uzima u obzir da se na taj način omalovažava žrtva hrvatskog branitelja koji je branio svoj dom… Zanimljivo je kako je i novinarka Al Jazeere ove godine u svom javljanju uživo s jedne od triju komemoracija u Jasenovcu, primijetila da se na komemoraciji govori o ploči i „Za dom spremni“, a da se o žrtvama Jasenovca gotovo uopće ne govori…

O ovoj akciji u Bogdanovicima se jako malo zna…

– O puno toga što se događalo u Domovinskom ratu, malo se zna. Forsira se brisanje kolektivne memorije. Okretanje cijele priče naopačke. Navest ću samo primjer besramnog pokušaja da se otvorena srpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom i time izjednači krivnja. Pa to je čista perverzija! Ovaj film u kojem svjedoci prepričavaju strašne događaje čiji su akteri, tek je kap u moru da se za buduće generacije sačuva istina o Domovinskom ratu, istina o stradanju hrvatskog naroda, istina o onima koji su stvorili hrvatsku državu. Koliko god se stare preživjele komunističke strukture i njihovi mentalni nasljednici trudili vratiti kotač vremena unatrag, toliko nas još više motiviraju da podsjećamo na realnost zbivanja u Domovinskom ratu i budemo beskrajno zahvalni svakom hrvatskom branitelju na onom što imamo – Hrvatsku.

Kako ste došli na ideju za ovaj film?

– Prvi mi je priču ispričao danas pokojni Nino Lovčević koji je bio urednik Dokumentarnog programa na HRT-u. Bilo je to već pred njegov odlazak u mirovinu pa, nažalost, nismo film realizirali. Iako je priča, gledano s umjetničke strane nevjerojatna, nisam uspjela pridobiti mjerodavne na HRT-u da se film i snimi. Zanimljivo je kako se od stolovanja Mirka Galića koji me je, valjda, omaškom zaposlio, a onda i on puno prije Radmana htio uručiti otkaz, premalo snimalo o Domovinskom ratu. A i to što se snimalo, bilo je strogo kontrolirano i rađeno pod određenim uvjetima. Kad se gleda unatrag, medijski su se već stvarali preduvjeti za izokretanje istine, jer su se filmovi koji su tada snimani rijetko bavili pitanjem krivnje i odgovornosti za rat. Kao što je slučaj i s Bleiburgom. Filmova ima, ali isključivo se bave žrtvom, a rijetko krivnjom. Ispada kako su za pokolje krivi svemirci…

Film je jednim djelom financirao i HAVC. Kako komentirate njihove nove smjene?

– Zanimljivo je da je projekt „Štafeta smrti“ podržao bivši ravnatelj, Hrvoje Hribar. Spada u sferu nagađanja, je li je to bilo zbog nevjerojatne priče koju film čini ili, ipak, zbog braniteljskih udruga koje su skretale pozornost na čudnovate projekte koje je HAVC, za njegova mandata, financirao, pa mu je ovo dobrodošlo kao protuteža. Meni je drago što je HAVC stao iza nas i što sam doista imala ugodnu suradnju s njima. Posebno izdvajam moje umjetničke savjetnike, Ivanu Fumić i Nevena Hitreca. Ima tu još nešto prevažno. Naime, dokumentacija koju treba pripremiti za natječaj, obimna je i nije ju lako ispuniti. To je lakše onima koji se isključivo bave proizvodnjom filmova, dok se oni koji tek ulaze u te vode, snalaze kako znaju i umiju. Šteta što su oni s iskustvom, autorski okrenuti u nekom drugom smjeru. Uglavnom rade filmove koji Domovinski rat, hrvatske branitelje, ali i državu Hrvatsku omalovažavaju i ismijavaju, da ne kažem preziru. Mogu s ponosnom reći da je film „Štafeta smrti“ rađen s puno ljubavi prema onima koji su u temelju hrvatske države. A lakše je stvarati kad to činite s ljubavlju…

Što namjeravate dalje raditi?

– Gvozdansko. Ta je tema nevjerojatna i toliko podsjeća na Vukovar i Domovinski rat, pa i Bogdanovce, da mi još jednom potvrđuje kako je povijest, zapravo, krug koji se ponavlja. Da podsjetim, to je priča o hrabrosti branitelja utvrde Gvozdansko, koju su u jesen 1578. okružili turski osvajači. Tristo branitelja junački je odolijevalo napadima, sve dok se nakon tri mjeseca opsade, njih posljednjih tridesetak nisu smrznuli na svojim položajima ne želeći se predati neprijatelju. Hrabrošću branitelja bio je zadivljen i zapovjednik turskih snaga, Ferhad-paša Sokolović, koji je iz počasti prema njima naredio da se pokopaju po kršćanskim običajima. Dodatna motivacija mi je i ep Ante Tresića Pavičića na istu temu koji je, također, pisan s puno ljubavi i divljenja. Osim dokumentarnog filma pripremam se na pisanje scenarija za igrani film na istu temu.

Kao dugogodišnja HRT-ova djelatnica – kako komentirate stanje na državnoj televiziji?

– Stanje na HRT-u nije u fokusu moga zanimanja. Mogu samo reći da je jedan moj poštovani kolega i prijatelj, koji je dobio otkaz na HRT-u nekoliko mjeseci poslije mene, a inače je doktor financijskih znanosti, nedavno dobio i drugostupanjsku tužbu protiv HRT-a. Kada je pitao za provođenje sudske odluke o povratku na radno mjesto, rečeno mu je da je to radno mjesto ukinuto i da je on, pazite sad – tehnološki višak!? Ponavljam, on je doktor financijskih znanosti. Pozvao se na zakon po kojem se ima pravo vratiti na prvo slično radno mjesto. Odgovorili su mu, da ako ga budu morali vratiti na HRT, opet će mu dati otkaz, pa neka ih opet tuži… Pitam se, stoluju li i u drugim državnim poduzećima faraoni kao na Prisavlju za koje, izgleda, hrvatski zakoni ne vrijede?

Zašto vaši filmovi nisu dio obveznog školskog programa (Macelj, Daksa i ostali)?

– To biste stvarno trebali pitati nekog drugoga, a ne mene. Npr., kada smo u Krapini imali premijeru filma „Macelj, Titovo stratište“, ljudi su mi ispričali kako u tamošnjoj srednjoj školi jedna profesorica pušta djeci za vrijeme sata snimku pogreba Josipa Broza Tita, hvaleći tog diktatora punim ustima. Toj profesorici nije palo napamet, npr. odvesti djecu do nekoliko kilometara udaljenog Macelja gdje su pokopani ostaci žrtava Titovog režima i pokazati im kakav je za života bio njezin idol „kojem je na sprovodu bilo puno državnika“.

Kakvih je bilo dogodovština za vrijeme snimanja filma?

– Ima jedna zanimljiva stvar koja se dogodila za vrijeme snimanja filma. U igranim scenama sudjelovala su djeca hrvatskih branitelja, a među njima i djeca aktera te teške priče. Djeca kao djeca, prije snimanja su se dosađivala, vrtjela po mobitelima, pitali koliko će trajati snimanje. Moram priznati i meni je bilo žao remetiti im svakodnevicu podsjećajući ih na strahote koje su prošli njihovi očevi. Snimili smo noćne scene i dogovorili nastavak sutra rano ujutro. Pomislila sam, tko će ih u nedjeljno jutro izvući iz kreveta!?

Kada smo sutradan došli na dogovoreno mjesto i u dogovoreno vrijeme, skoro sam pala u nesvijest! Svi su do jednog već bili obučeni u inače autentične odore i spremni za snimanje. Imala sam osjećaj da gledam njihove očeve iz devedesetih godina. To mi, zapravo, govori da su mladi i te kako zainteresirani za zbivanja iz devedesetih godina, samo trebaju imati pristup tom vremenu i događajima. Zahvalna sam posebno i Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar na pomoći i razumijevanju, ali i pojedincima koji su nam posudili svoje odore.

Koliko su ljudi danas upućeni u događanja iz Domovinskog rata?

– Onoliko koliko im mi skrećemo pozornost na njihovu važnost. Politike u Hrvatskoj nakon 2000. godine, prilično su nesklone onome što se događalo devedesetih godina. Političari bi najradije kotač vremena vratili unazad. Nije ni čudno, većina njih nije ni sudjelovala u stvaranju hrvatske države. Bili su na sigurnom, izvan granica Hrvatske. A pojma nemaju kakav je osjećaj sudjelovati u nečem tako važnom, kao što je stvaranje države… To je veličanstven osjećaj i nema onoga tko će ugasiti plamen strasti prema Hrvatskoj, koji su upalili hrvatski branitelji. Taj plamen me grije i bez obzira na sve – nitko i ništa ga neće ugasiti…

Zašto nemamo više ovakve tematike u hrvatskoj kulturi?

– Zato što je kultura u Hrvatskoj prostor u kojem su se utaborili oni koje ne zanima hrvatska kultura, a u toj sferi pronalaze načine za širenje, po narod – koji ima duboke korijene – destruktivnih procesa koje nazivaju – „umjetničkim slobodama“. U kulturi se tako dobro može parazitirati. Gdje god je novac bez odgovornosti, evo i „kulturnjaka“. Nedavno mi je do ruku došla jedna stara, već požutjela poveća knjiga puna fotografija, pod naslovom „Jugoslavenska kultura“. Gledam knjigu, listam i mislim: pa što je ovo, za Boga miloga? Biblijsko zlatno tele, kula babilonska, carevo novo ruho… Kakva komunistička izmišljotina! Mogu čak i razumjeti one koji su mentalno i danas u takvom ispraznom kulturnom prostoru, bez kojeg očito ne mogu. Pa oni od toga žive i to im ova država, nažalost, omogućava, odnosno vlast u Hrvatskoj. Samo se pitam – dokle?

Ksenija ABRAMOVIĆ, direktorica Laudato tv, producentica filma: U Hrvatskoj je u Domovinskom ratu bilo puno takvih Bogdanovaca…

„Nakon dokumentarnog filma ‘Dnevnik jednog rata’, koji govori o hrabroj obrani hrvatskih branitelja na vinkovačkom području, bila mi je želja da nastavimo stvarati filmove koji, prema autentičnim svjedočanstvima sudionika u Domovinskom ratu, otkrivaju kako su se sve žrtvovali ljudi i što su činili branitelji, izloživši svoje živote za našu slobodu i naše domovine. Želja je bila svjedočiti za istinu koja će nas osloboditi.

Smatram potrebnim da se javnosti predstave nedovoljno poznate požrtvovne akcije hrvatskih branitelja baš u manjim sredinama. Jer, naš obrambeni Domovinski rat kao cjelina, sastavljen je upravo od niza takvih akcija koje su se odvijale u ulicama, poljima, manjim mjestima, među kojima za mnoge ne znamo ni njihova imena.

Svaka ta, nama nepoznata i uvjetno rečeno ‘mala točka’ obrane, bila je iznimna i velika karika koja je čvrstim držala lanac cjelokupne i konačne pobjede u oslobađanju Hrvatske vojske. Nesebičnost i veliko srce branitelja suočenih s najgorom tamom, potvrđena je i u Bogdanovcima, o čemu govori film ‘Štafeta smrti’. Kako ne poželjeti upoznati te duše i trajno zabilježiti svjedočanstvo ljudi koji su bili dijelom te jedine veze s Vukovarom?

Kako su branitelji Bogdanovaca s ranjenicima i civilima preko minskih polja i okupiranog područja odlučili pronaći put do Nuštra i Vinkovaca, mislim da je intrigantno i filmsko dramaturški, ali još više – naša je dužnost takvim akcijama u spašavanju civila izraziti poštovanje, zahvalni spomen i trajno sjećanje…

Podsjećam da je u Bogdanovcima 1991. živjelo 1113 stanovnika, a 128 ih je nestalo i poginulo. U Hrvatskoj je u Domovinskom ratu bilo puno takvih Bogdanovaca, polja i puteva, kao komunikacijskih kanala koji su bili teške prohodne veze i naznaka za odlazak u spašeni život, ali, nažalost, za neke i ‘štafeta smrti’, o čemu se govori u filmu. Neka se ne zaboravi…!“

 

Damir RADINIĆ, zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima: Dragovoljci HOS-a bili su 1991. i dijelom 1992., prisutni na skoro svim ratištima u Hrvatskoj!

“HOS-ove postrojbe ciljano su bile godinama marginalizirane zbog čisto političkih razloga, iako bespotrebno, jer braniteljska populacija, koja nije mala, znala je za važnu ulogu HOS-a u Domovinskom ratu. I ta uloga nije bila mala, iako treba biti pošten pa reći da postrojbe HOS-a, iako sveprisutne i u Hrvatskoj i u BiH, ipak su bile male u odnosu na snage ZNG-a, odnosno HV-a i MUP-a. Najpoznatije akcije, odnosno ratišta, na kojima su dragovoljci HOS-a sudjelovali u Domovinskom ratu 1991., bila su ona na Kordunu (Barilović), Vukovaru (Sajmište i Bogdanovci), Dubrovniku (Srđ), te 1992. u Škabrnji.

No, treba reći i slijedeće, da je 1991. najveća postrojba HOS-a bila u Vinkovcima (1. bojna HOS-a “Marijan Baotić”) koja je držala položaje od Nuštra, preko Male Bosne i Vinkovaca, pa uz Bosut sve do Županje, zatim postrojba snage satnije u Osijeku i okolici grada, pa također postrojba snage satnije na gospićkom ratištu, kao i postrojba snage satnije na dalmatinskim ratištima (iz koje je kasnije 1992., u Splitu nastala Bojna HOS-a vitez “Rafael Boban”)! U još puno mjesta širom RH bile su manje postrojbe HOS-a, snage voda ili desetine, koje su se uredno uključivale na mnoga ratišta prema potrebama na terenu!

Drugim riječima, dragovoljci HOS-a bili su 1991. i dijelom 1992., prisutni na skoro svim ratištima u RH, a jednako tako slijedeće godine i kasnije na svim ratištima gdje je napadan hrvatski narod u BiH.

Inače, šira javnost doista malo zna o tom hrabrom, nesebičnom, ali i tragičnom događaju na vukovarskom ratištu nakon okupacije Bogdanovaca, od 10. do 22. studenoga 1991., no manje više svi koji se bave Domovinskim ratom upoznati su s njime. Što, naravno, nije dovoljno!

Vrijedi istaknuti imena barem četvero, petero ljudi koji su svih ovih godina napravili najviše u upoznavanju javnosti s ulogom HOS-a u Domovinskom ratu, a to su redom: Damir Markuš Kutina, koji je godinama putem internet te stotinama javnih tribina, te i svojom odličnom knjigom “58”- HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca – upoznavao javnost s ulogom dragovoljaca HOS-a u obrani Vukovara (Sajmište i Bogdanovci). Tu je i mladi povjesničar, Tomislav Šulj, koji je u popularnom časopisu “Vojna povijest” napisao nekoliko sjajnih priloga o dragovoljcima HOS-a (Vukovar, Bogdanovci, Škabrnja, Srđ…). Vrlo su važne i uloge oca i sina Galić – Eduarda i Dominika, koji su u u prve dvije odlične sezone serijala “Heroji Vukovara”, posvetili dragovoljcima HOS-a čak 5 epizoda – dvije su se i zvale po HOS-ovcima – “HOS Sajmište” i “HOS Bogdanovci”.

Valja nam reći, da odmah nakon svečane premijere u Lisinskom, 5. svibnja, slijedi turneja po Hrvatskoj, EU i svijetu – u prvih mjesec dana slijedi prikazivanje po hrvatskim gradovima i mjestima. Sredinom lipnja dolazi ljetna pauza do jeseni, kada će prva projekcija biti u Vukovaru, 24. rujna, na Dan 204. vukovarske brigade, a potom ide non-stop prikazivanje filma do drugog ljeta 2019. godine. Dakle, sve dok god bude interesa za film, on će se prikazivati u gradovima i mjestima koji izraze želju vidjeti ga, osiguraju uvjete za njegovo prikazivanje (dvoranu i odgovarajući projektor), kao i zainteresiranu publiku. A, interesa već sada ima jako puno i iz Hrvatske i iz inozemstva, npr. iz Australije i Kanade…“