Sramotno nizak iznos odštete za ubijenog sina, za koji se tada mogla kupiti šteka cigareta, majka je odbila podići...
U slučajevima ubojstava, koliko god ti slučajevi bili komplicirani, u pravilu je jasno – tko je zločinac, a tko žrtva. No, postoje i situacije gdje istina postaje relativna, a pogled na svijet izokrenut. O tome svjedoči i tužna priča čiji se epilog odigrao u sudnici zagrebačkog Županijskog suda.
Priča je počela u trenutku kada su četvorica maloljetnika, čiji se vođa zvao Dario, pošli u pljačku jedne kuće na zagrebačkoj Grmoščici. Rutinska provala, kakvih je četverac već puno izveo, krenula je po zlu kada su shvatili da se u kući koja je trebala biti prazna, zatekla vlasnica Jadranka i njen prijatelj, mladi zagrebački policajac, dvadesetogodišnji član ekipe za očevide, Danijel Augustinović.
Jedan od mladih razbojnika, Siniša, nosio je sa sobom automat, a nakon što je na vratima ugledao Danijela, ispalio je u njega rafal i na mjestu ga ubio. Policija je odmah pokrenula potragu za lopovima, a Danijelovom šefu, iskusnom policijskom istražitelju, najteži posao bio je obavijestiti Danijelovu majku Tonku o smrti njenog sina jedinca. Nesretnu ženu je potom u životu najviše održavalo obećanje policije da će otkriti ubojicu, te da će pravda za njenog sina biti zadovoljena.
Odgojne mjere, bez kazne zatvora…
Policija u početku nije imala puno uspjeha, ali nakon nešto više od mjesec dana, klupko se počelo odmotavati. Naime, tada je “pala” skupina provalnika u automobile, a jedan od privedenih je u razgovoru s policajcima ispričao kako mu je njegov poznanik Dario prije dva mjeseca rekao da se sprema s dečkima opljačkati kuću na Grmoščici. Nešto kasnije, Dario mu je rekao da su pritom napravili veliko zlo, ali da nikakav novac nisu “digli”.
Policajcima je postalo jasno o čemu se radi. Kada su pozvonili Dariju na vrata, on im je odmah rekao: “Samo sam čekao da dođete po mene!” Inspektorima je sve priznao, tako da Državno tužiteljstvo nije imalo težak posao u dokazivanju krivice.
Majka ubijenoga policajca je u sudskom hodniku vidjela roditelje četvorice mladih razbojnika kako bezbrižno pričaju i smiju se. I oni su nju vidjeli, ali nisu smatrali da bi joj se trebali ispričati ili barem ju pozdraviti. Ono što nesretna Tonka nikada nije mogla shvatiti, bile su riječi stručnjaka za maloljetne delinkvente u sudnici, da je Siniša, ubojica policajca – “osoba koja prihvaća ljude i utjecaje iz okoline. Agresivne impulse kontrolira, izbjegava sukobe. Po strukturi ličnost ne predstavlja trajnu opasnost za okolinu”.
Sutkinja je svoj četvorici izrekla odgojne mjere upućivanja u Dom za preodgoj, tako da ni jedan nije završio u zatvoru.
I to je bila jaka tužiteljica…
Tonki Augustinović su objasnili da se državna odvjetnica može žaliti i tražiti obnovu postupka. No, kad je došla tužiteljici (ime nećemo spominjati) imala je što čuti.
“A što biste vi htjeli, gospođo?” upitala je tužiteljica.
“Pravdu”, odgovoeila je Tonka.
“Znate, Siniša je imao nesreću”, uzvratila je tužiteljica.
“Mislite, moj pokojni sin je imao nesreću…”, pokušala ju je ispraviti Tonka.
“Ne, Siniša je imao nesreću da je opalio rafal…”
Nakon tih tužiteljičinih riječi, majka ubijenog mladoga policajca otišla je kući sa suzama u očima. Nekoliko mjeseci kasnije, odvjetnik ju je obavijestio da je od osiguravajuće kuće dobila odštetu za Danijela. No, sramotno nizak iznos, za koji se tada mogla kupiti šteka cigareta, odbila je podići. Bilo je to uvredljivo za nju…
Prošlo je već puno godina od tragedije. Tonka Augustinović svakodnevno obilazi grob svoga sina. Njegov ubojica, vjerojatno, i dalje “izbjegava sukobe i kontrolira agresivne impulse”…