Promašeni II. mirovinski stup mnoge je ekonomije zavio u crno. Redoslijed njegovog ukidanja bio je redoslijed izlaska iz krize. Rumunji su buduće neobvezno izdvajanje u II. mirovinski stup smanjili s 5,1 na 2,5 posto. U Hrvatskoj se predlaže suprotno, da II. stup ostane obvezan i da se poveća izdvajanje...
Rumunjska vlada postupa suprotno Vladi RH. Da bi pokrenula svoju ekonomiju, Rumunjska uvodi fiskalne olakšice. Liječnicima daje plaću 2700 eura, da ne odlaze iz Rumunjske. Naravno da će se u Rumunjskoj kratkoročno pojaviti problem uravnoteženja proračuna, pa je rumunjska vlada povukla još jedan spasonosan potez: II. mirovinski stup, uveden 2008. godine, prestaje biti obvezan. Kako je to prije nekoliko mjeseci najavio rumunjski ministar financija, Ionut Misa. Ne samo to, izdvajanje u taj promašeni mirovinski stup smanjuje se s 5,1 posto na 2,5 posto. Dakle, izdvajanje u temeljni I. mirovinski stup time se vraća za 2,5 ili svih 5,1 posto za sve bruto plaće, što će spriječiti novo smrtonosno zaduživanje Rumunjske za namirivanje postojećih mirovina.
Jako jednostavno i jako učinkovito, na razini državnog proračuna, financija i sveukupne ekonomije. Jedina posljedica je pad nacionalne valute za 0,4 posto u odnosu na euro, što opet može blagotvorno djelovati na rumunjsku ekonomiju. Rumunjski premijer Mihai Tudose izašao je s provjerenim podacima, potvrđenim u svim zemljama koje su obustavile obvezan II. mirovinski stup. Solidarni državni I. mirovinski stup je učinkovitiji, i još ne proizvodi besmisleno i suicidno zaduživanje države. Kako u svojoj analizi ističe londonski Teneo Intellligence, rumunjska vlada namjerava stabilizirati temeljni mirovinski fond, kako u njega ne bi morala prelijevati sredstva proračuna. Tako imamo paradoks da EK bijesni što je Rumunjska na putu da ostvari rast 4,3 posto, koji Europska komisija deklarativno “očekuje”, a zapravo ne želi.
Čim Hrvatska udovolji postavljenim kriterijima, ulazi u Šengen! Sve se to događa 5 do 12, kada Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, odnosno premijer ili kancelar Unije, otvara 6 scenarija za budućnost uzdrmane europske konfederacije. Juncker je cendrao da EK optužuju za fašizam i nacizam. Ma ne, fašističko je samo ono istočno plućno krilo Poljske i Hrvatske. Mogućnosti su ove: (1) Zadržati status quo. (2) Unija samo kao jedinstveno tržište. (3) Europa više brzina. (4) Unija s manje ovlasti, ali efikasnija. (5) Unija koja će u više područja djelovati zajedno. (6) Europa slobode, ravnopravnosti i vladavine prava. Juncker je naglasio da Europa mora biti ista za sve, te da mora “jednako disati i zapadnim i istočnim plućnim krilom, inače će se ugušiti”. Malo morgen!
Nema tu traga bilo kakvoj koherentnosti snažnijih i sabijih članica Unije. Eurozona za sada neće imati svoj zaseban proračun, ali EK uvodi zasebnog ministra za Eurozonu, što je početak Unije više brzina. Zar monetarno olakšanje nije ostalo rezervirano smao za snažnije članice? U Hrvatskoj banke nastavljaju svoje poznato lihvarsko divljanje s visokim kamatama na kredite. Imamo samo jednu mogućnost: jedinstvena Osovina i posvađani Saveznici. Hrvatska je posve kompatibilna, jer imamo 6 vanjskih politika i samo jednu mogućnost: bankrot.
Kao po vragu, paralelno je presicu održala ministrica Marina Divjak, koja vraća na scenu kurikularnu reformu kakva je prepoznata kao nastavak sustavne razgradnje hrvatske nacije, na svim razinama. Kao, da Marina Divjak nije ministrica, informatizacija bi stala. Tako se danas nađe hrvatskih genijalaca koji su spriječili zaustavljanje tehnološkog razvoja. Lukavo je prepoznati ono nezaustavljivo, i onda se pojaviti kao zaštitnik progresa.
Hrvatska pogoršava loše rješenje
Kako se svuda u svijetu obvezan II. mirovinski stup potvrdio kao bezočan tiranski oblik privatizacijske pljačke, već pogađate da jedino kod nas ostaje. Gore od toga, glavne “hrvatske” stranke planiraju povećavanje izdvajanja u II. mirovinski stup. To će generirati novo veće zaduživanje s tog naslova. Kako izdvajanje u II. mirovinski stup proizvodi odgovarajući manjak u I. mirovinskom stupu, koji danas namiruje sve naše mirovine, država se svake godine s tog naslova zadužuje za oko 5 milijardi kuna, a uvezane i ulančane financijske hobotnice tovare nas preko deset milijardi kuna svake godine, što je nepodnošljivo i vodi u siguran bankrot države i svih nas. Kako su premijer, ministri i mediji umreženi s bankarskim lobijem i stranim interesom, pa i uvoznim lobijem, kod nas se rumunjska demontaža prethodne mirovinske “reforme” interpretira kao da se u Rumunjskoj mirovinskim osiguranicima nešto oduzima. Naprotiv, svojih 5,1 posto umirovljenici dobijaju natrag, jer prestaje mogućnost namjerne pronevjere fondova ili mogućnost sličnih posljedica zbog krivog investiranja, što se događa i kod nas.
U travnju je Vlada RH donijela Program konvergencije 2017.-2020. godine. Europskoj komisiji u više dokumenata najavili smo da 2019. slijedi mirovinsko rasterećenje – oni umirovljeni te godine i slijedećih, primat će mirovinu na temelju sveukupne kumulacije 15/I + 5/II = 20 posto iz bruto plaća, pa stoga neće primati dodatak od 27 posto, koji je dobar indikator tog cjelokupnog mirovinskog i financijskog kretenizma. Umirovljenici bez punih 15 godina staža od 2021. primat će samo 1040 kuna nacionalne mirovine. Javno najpoznatiji pobornici II. mirovinskog stupa: Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić, naglo su zašutjeli.
Već dugih 15 godina, u tome razdoblju sunovraćivanja zemlje samo s naslova mirovinske “reforme”, slušamo njihove bajke o nevjerojatno visokim kumulacijama i zaradama fondova II. mirovinskog stupa, da bi afera Agrokor ukazala na suprotne činjenice. Izloženi su i fondovi II. mirovinskog stupa. Istekao je rok za prijave vjerovnika Agrokora i uvezanih poslovnih sustava, pa će uskoro isplivati muljaže u fondovima II. mirovinskog stupa. Nitko ne ometa neku banku u prevaljivanju loših plasmana na mirovinski fond u njenom vlasništvu, a kada se fondovi isprazne, tu je država sa svojim mafijaškim državnim inetrvencionizmom, kakav danas imamo u svezi afere Agrokor i lex Agrokora.
Ovakav II. mirovinski stup djelo je Ivice Račana i svih ostalih koji dolaze na posao u jedanaest sati. Udbaški HDZ poklanjao je naše banke i otoke, a onda je komunjarski SDP tim stranim bankama poklonio naše mirovinske kumulacije i naše more, da bi isti Račan gradio autoceste za pokazivanje, a ne za promet, uz suludo zaduživanje, da bi na kraju prodao Inu za sitne novce, koji danas nisu dovoljni za saniranje jednog dobavljača Agrokora, dok je komunjarska mafija Ine otuđila koncesije Ine koje se mjere stotinama milijardi dolara. Tragediju s Inom zapečatio je HDZ, koji je više puta pokušao prodati HEP, koji ovih dana pljačka zemlju pod izgovorom spašavanja Agrokora, a evo je najavio i povećanje izdvajanja u II. mirovinski stup.
Na trošak mirovinskih fondova i svih nas kraljevski živi cijela vojska uhljeba, u bankama i izvan banaka, kao i takozvani analitičari, koji skupo mirovinskim fondovima, time i nama, naplaćuju svoje usluge lobiranja u korist kumulacija u vlasništvu banaka. Sve je to krasno posloženo, svjetski, lopovski, hrvatski. Najopakija peta kolona je hrvatska, zapravo ona “hrvatska” peta kolona koja je proizašla iz korumpiranih struktura bivšeg sustava. Dvije Jugoslavije nepovratno su korumpirale skoro sve Hrvate. Imamo jednu potvrđenu zakonitost: Hrvat postaje lopov u trenutku kada se ukaže prilika.
Lijek je ukidanje umirovljenika
Mišljenja sam da pomicanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina treba zamijeniti učinkovitijim pravom na eutanziju u toj životnoj dobi. Pravo na eutanaziju potrebno je i ovakvim državama, u njihovoj 28. godini, ali da Vlada tako nastupi, a ne da se polupismeni ljudi prodaju pod vrhunske liječnike na društvenoj razini. Umirovljenike možemo ukinuti jednostavnom zakonskom odredbom produljenja radnog vijeka do smrti. Znate, i od starca u kolicima možete čuti nešto pametno i/ili poučno. Neka svaki starkelja nakon svoje 67. bude savjetnik, pa ako nema od čega živjeti, tko mu je kriv – bio je loš savjetnik i samom sebi. Svako zlo za neko dobro, pa imamo priliku prepoznati tko financira izbore i izborne pobjednike. To vidimo već po činjenici da su stranačke kampanje svih izbora, od lokalnih do parlamentarnih i predsjedničkih, zaobilazile II. mirovinski stup.
Most se pojavio kao treći put, nova nada, ali je veliko pitanje od kuda su sve došli novci za tu opciju. Jer, kada je mostovac Ivan Lovrinović, sveučilišni profesor i monetarni stručnjak, pokrenuo pitanje opravdanosti II. mirovinskog stupa, bio je naglavačke izbačen iz Mosta, kao da je običan aktivist, koji je lijepio poredizborne plakate, pa je postavio tuđi. Kada se pokazala potreba za novim ustupcima petoj koloni, Most je dva puta za redom odstranjen iz vladajuće koalicije, toliko glatko da je Božo Petrov bio zaprepašten, blijed kao krpa. A sam Bog se izmakao i kaže: učini i ti Bože nešto. Nije Most udaljen zato što ga strani kapital ne kontrolira, nego zato da strani interes dohvati svoje kroz privid ustupaka Srbima i klijentelističkom HNS-u. Most je glede II. mirovinskog stupa držao da nacija neće prepoznati izdaju, ali je kod kupnje Ine, privatizacije HEP-a i “spašavanja” Agrokora sve toliko providno da se Most morao skloniti u stranu.
Tri prihvatljiva prijedloga kako obustaviti II. mirovinski stup
(1) Ukidanje obveznog izdvajanja (rumunjsko rješenje). Postojeće kumulacije mirovinskih fondova ostaju, uz mogućnost novog punjenja za 2,5 posto iz bruto plaće, ovisno o volji konkretnog osiguranika. Svaki osiguranik koji je izdvajao u neki fond II. mirovinskog stupa, ima pravo na mirovinski udio/dodatak, srazmjerno onome koliko je uplatio u taj fond, umanjeno za troškove. Ukoliko je fond pametno ulagao, umirovljenik može dobiti i onoliko koliko je uplatio, a ako je fond preuzeo loše portfelje banke, ili je krivo investirao, umirovljenik će dobiti manje ili možda ništa, jer fondovi imaju svoj užareni hladni pogon: skupi menađžment, troškovi prostora i “mehanizacije”, kraljevski život.
(2) Zamrzavanje II. mirovinskog stupa (profesor Ivan Lovrinović). Obustavlja se izdvajanje u II. mirovinski stup i vraća u I. mirovinski stup, koji realno namiruje mirovine. Postojeća kumulacija nekog mirovinskog fonda ostaje zamrznuta, ali na raspolaganju osiguraniku koji je izdvajao u taj fond. Potrebito je uskladiti matricu stanja i determinantu minimalnih očekivanja glede udjela/mirovine nekog osiguranika. Dakle, banke moraju osiguranicima garantirati minimalni povrat, uz uključivanje samo pametnog ulaganja, odnosno odstranjivanje loših portfelja banaka. Menadžment fondova morao bi pristati na skromniji život. Dakle, nije to ukidanje II. mirovinskog stupa i njegovih fondova, nego prestanak proizvodnje novih dubioza i novog nepotrebnog zaduživanja zemlje.
(3) Dekonstrukcija II. mirovinskog stupa (profesor Drago Jakovčević). Riječ je o jednostavnosti – potpuni reset porezne “reforme”, slično primjerima Poljske i Mađarske, koje su u potpunosti nacionalizirale privatne mirovinske fondove. Kao i u slučaju zamrzavanja II. mirovinskog stupa, obustavlja se daljnje izdvajanje u II. mirovinski stup, i vraća u I. mirovinski stup, onaj koji realno namiruje mirovine. Postojeća kumulacija nekog mirovinskog fonda vraća se u I. mirovinski stup, a banka ispražnjeni fond može oživjeti sa svojim kapitalom, kad se već toliko slavi uspjeh. Ili krenuti u život s razlikom stanje – uplate, ako se ide na srednje rješenje, odnosno goli povratak uplaćenog. Ako su banke u mirovinske fondove prebacivale svoje loše portfelje, to je njihov problem, zapravo njihov kriminal, koji ne mora biti zakonski sankcioniran, ali niti teret umirovljenicima. Što se tiče zaposlenih, manageri fonda i tako su zaposlenici banke. U I. mirovinski stup tako bi se slilo oko 80-100 milijardi kuna dosadašnje kumulacije II. stupa, što bi otvorilo mogućnost usklađivanja mirovina s rastom plaća, dramatično povećanje kupovne moći, prestanak novog zaduživanja države za potrebe I. mirovinskog stupa, kao i mogućnost zatvaranja već uzetih kredita za potrebe namirivanja mirovina. Jednostavno, Hrvatska bi izašla iz krize.
II. mirovinski stup: Prikrivena privatizacijska pljačka
U mirovinske stupove izdvajamo petinu bruto plaće – 20 posto. Početkom milenija kod nas je aplicirana mirovinska “reforma” Čilea. Odvojen je II. mirovinski stup za privatne fondove u vlasništvu banaka. Četvrtina mirovinskih izdvajanja iz bruto plaće (5 posto), oko 5,5 milijardi kuna godišnje, odlazi u fondove u vlasništvu banaka: UniCredit, Intesa, Erste i Raiffeisen. Za tih 5,5 milijardi kuna godišnje zakinut je osnovni, solidarni I. (državni) mirovinski stup, koji podmiruje aktivne mirovine. Država se za toliko zaduživala i te dugove refinancirala, pa nam danas s tog naslova svake godine sjeda za vrat 10 milijardi kuna.
Sve zemlje osim Hrvatske ukinule su ili ukidaju II. mirovinski stup, i tako izlaze iz recesije. Godine 2019. krenut će prva umirovljenja onih koji će primati mirovinu iz oba mirovinska stupa, pa neće imati pravo na mirovinski dodatak od 27 posto, rezerviran za one koji koriste samo I. mirovinski stup. Umirovljenici po oba stupa imat će oko 21 posto manje mirovine u odnosu na ostale. Umjesto brige za umirovljenike, imamo zaduživanje zemlje, dok banke doslovce plivaju u velikim kumulacijama umirovljenika, a pojedini nametnici žive kraljevski. HDZ, Andrej Plenković, Martina Dalić i Zdravko Marić ne želi to obustaviti, nego pojačati. Je li njihova tajna zadaća rasturanje ove zemlje?