Premijer se povremeno ponaša kao da se boji vlastite sjene, ne usudi se reći svoje mišljenje o spomen pločama, o Titovom trgu, ali ni o obiteljskom zakonu, o porezu na nekretnine, o zaštiti domaće proizvodnje, o stanju u zdravstvu itd. Najvažnije mu je od svega da se Vlada nekako održava na životu, to mu je glavna preokupacija, što je samo po sebi nedostojno funkcije koju obavlja
Branimir Bunjac, zastupnik Živoga zida, te uz svog stranačkog kolegu Pernara i SDP-ovca Marasa, najaktivniji narodni poslanik u aktualnom sazivu Sabora, neki je dan, sportski rečeno, poput Air Jordana zakucao Andreju Plenkoviću. Premijer ga je, tijekom rasprave o povjerenju njegovoj Vladi, upitao “tko je on” i “otkud je ispao”. Ustvrdio je da nije za njega “nikada čuo niti ga je ranije vidio”, pa se čudio “tko uopće glasa za Živi zid.“
Evo što je zastupnik Bunjac odgovorio premijeru Plenkoviću na svom Facebook profilu, što su, kao pravu poslasticu, prenijeli brojni mediji, uglavnom neovisni, no ne i oni čije gazde podržavaju status quo u politici, tj. pseudo-parlamentarni duopol HDZ-a i SPD-a:
„Nema ničega neobičnoga u njegovim izjavama. Naime, u vrijeme Domovinskoga rata ja sam bio dobrovoljac na prvoj crti bojišta, a Plenković se liječio od anemije. Logično je da se nismo mogli ni sresti ni vidjeti u to vrijeme. Kasnije sam studirao povijest i postao doktor
povijesnih znanosti u vrijeme dok je isti gospodin tumarao po hodnicima središnjice HDZ-a, pokušavajući se uhljebiti u nekoj sinekuri. Treba li nas stoga čuditi da premijer, za razliku od mene, ne zna ništa o hrvatskoj povijesti, pa mu za vođenje politike treba tragikomično
Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću? Kasnije je Plenković napustio Hrvatsku i otišao u Bruxelles i time i faktički postao potpuno odvojen od stvarnoga života hrvatskih građana. Okružen birokratima, vozačima, večerama i s primanjima od 50 tisuća kuna zaključio je da je život bajka koja se svodi na dodvorništvo i održavanje statusa quo. Njemu je bilo dobro, pa nije mogao shvatiti da u Hrvatskoj ljudi vode borbu za goli opstanak, za puko preživljavanje, pa samim time ne razumije ni kako je nastao Živi zid ni tko za njega glasa. On misli da stotine tisuća blokiranih, iseljenih i gladnih hrvatskih građana zanimaju sastanci nekakvih radnih skupina EU na Malti. Za razliku od Plenkovića osobno hodam pješice po ulicama grada, bez zaštitara, primam građane, slušam njihove žalbe, pa znam kako žive i koje su im potrebe u stvarnome, a ne virtualnom, svijetu.
Nemam se potrebe nikome ulizivati, ne služim nikakvim lobijima, potpuno sam slobodan u
iznošenju svojih stavova. U politici sam isključivo zato da budem medi građana, a ne da prenosim uredbe i direktive iz EU i NATO-a ili iz bankarskih krugova. Doista, velika je razlika između nas dvojice, slažem se.“
Gospodine Bunjac, čini se da vam premijer očito ne može oprostiti što ste ga sa saborske govornice pred cijelom javnošću početkom ove godine nazvali briselskim projektom? Je li u međuvremenu premijer svojim djelovanjem i postupcima ublažio vaš stav ili ga je dodatno učvrstio?
Govor u kojemu sam upotrijebio izraz „briselski projekt“ nastao je potpuno spontano. Možda se taj dan ne bih niti javio za riječ da me sam premijer nije „izazvao“ stalnim ponavljanjem riječi „ja vjerujem“ dok je govorio o Europskoj uniji. Na trenutak sam imao osjećaj da slušam nekakvoga religijskoga vođu, a ne predsjednika Vlade jedne zemlje,
koji bi uvijek trebao nastojati biti objektivan, odnosno oprezan u izjavama. Tada sam prvi put shvatio da je Plenković zaslijepljen sa EU i da uopće ne shvaća probleme s kojima se svakodnevno suočavaju hrvatski građani. Zanimljivo je za primijetiti da je čak i dio HDZ-ovih zastupnika bio zadovoljan mojim govorom, a mislim da je upravo zato Plenković reagirao onako gnjevno. On je ustvari želio zastrašiti oporbu u vlastitoj stranci, a ne toliko
mene osobno ili Živi zid. U međuvremenu moje mišljenje o premijeru nije se promijenilo.
On jednostavno slijedi svoj put „mainstreama“, novca kao duga i eura kao valute u službi
stranih banaka i korporacija, koji je nama iz Živoga zida krajnje odbojan.
Zauzimajući mjesto Karamarka u HDZ-u, Andrej Plenković se hrvatskoj javnosti predstavio kao njegova opreka, čovjek koji će narodu vratiti vjeru, dostojanstvo i optimizam, a politici vjerodostojnost, čast i uljuđenost. No, vrlo brzo promijenio je svoju retoriku i manire, pa danas slovi za najbahatijeg hrvatskog premijera od neovisnosti. Kako tumačite tu transformaciju i koji bi joj bili uzroci?
Razlika između Karamarka i Plenkovića je u tehničkim detaljima. Sadašnji premijer je uspješniji utoliko što je sačuvao vlastitu Vladu i što HDZ ima značajnu prednost u rejtingu
pred SDP-om. Plenković voli više govoriti, ali tu posebnosti prestaju. U svemu ostalome, oba šefa HDZ-a vode jednu te istu politiku, koju karakterizira sve ono negativno što smo gledali i posljednja dva desetljeća. Na djelu je i dalje beskonačno i besramno strančarenje, razno pogodavanje i podilaženje, bez volje da se provede ijedna značajnija reforma, kojih je Hrvatska doslovno gladna.
Prvu godinu Plenkovićeve vlasti obilježila su osnivanja raznih povjerenstava kojima premijer bježi od problema i odluka. Vjerujete li da premijer nije čuo za onu
staru izreku znamenitoga državnika Winstona Churchilla: „Ako ne želiš riješiti problem, osnuj komisiju (povjerenstvo)…“?
Iako Plenković stalno poziva na „jačanje institucija“, u praksi gledamo krajnje
neozbiljne i kukavičke poteze. Konstantno se jedno govori, a drugo radi. Pogledajte samo program „Vjerodostojno“, što se sve tamo obećavalo: smanjenje PDV-a, rast BDP-a od 5%, 180.000 novih radnih mjesta, zaposlenost stanovništva od 68%, zabrana deložacija itd., a od svega toga nismo vidjeli ništa. Premijer se povremeno ponaša kao da se boji vlastite
sjene, ne usudi se reći svoje mišljenje o spomen pločama, o Titovom trgu, ali ni o obiteljskom zakonu, o porezu na nekretnine, o zaštiti domaće proizvodnje, o stanju u
zdravstvu itd. Zadovoljan je statusom quo, odnosno činjenicom da je SDP trenutno slab. Najvažnije mu je od svega da se vlada nekako održava na životu, to mu je trenutno glavna preokupacija, što je samo po sebi nedostojno funkcije koju obavlja.
Zašto premijer Plenković nerijetko u posljednje vrijeme ponavlja da je hrvatska država izložena hibridnome ratu i što bi to uopće trebalo značiti?
Hibridni rat pretpostavlja činjenicu da netko u medijima namjerno i sustavno proizvodi lažne informacije kako bi oslabio nečiji položaj, u ovom slučaju konkretno Vlade. Takvi pokušaji nedvojbeno postoje, oni su uobičajeni, ali mislim da je u ovom trenutku to pitanje nevažno. Da je Vlada u stanju provoditi reforme ne bi imala vremena ni razmišljati o medijima, a kamoli pretrpjeti nekakvu veću štetu. Pričom o „hibridnom ratu“ premijer traži alibi za svoj neuspjeh, a najgore je što pritom zvuči kao „teoretičar zavjere“.
Mnogo je bliže istini da, ako se u Hrvatskoj trenutno „ratuje“, hrvatska vlast, ne samo ova nego i bivše, ratuje protiv hrvatskih građana, osobito protiv najranjivijih skupina – djece, mladih, umirovljenika, bolesnih, što se iščitava i iz prijedloga novog proračuna?
To je apsolutno točno. Kako drugačije možemo tumačiti činjenicu da se sredstva za obrazovanje i znanost u novom proračunu razmjerno smanjuju ili da je Vlada nedavno
legalizirala ovrhu na cijeloj plaći? Sredstva za zdravstvo se povećavaju, ali isključivo zato da se plati dio starih dugova. Da stanje nije bolje pokazuje činjenica da se liste čekanja u
bolnicama produžuju. Što se tiče dugova građana, oni se i dalje povećavaju velikom
brzinom i glavni su pokazatelj neuspjeha ove Vlade. Strašno je znati da smo po nezaposlenosti mladih i siromaštvu djece samo europsko dno, a Vlada ne čini ništa konkretno da ovaj problem efikasno riješi. I umirovljenici žive ispod razine svakoga dostojanstva, to se mora pod hitno promijeniti. Nedavno smo u Saboru predlagali da seoporezuju banke, kao i da vrate nelegalnu dobit, kako bi se ta sredstva preusmjerila za najpotrebitije, ali se gospoda iz vladajuće većine nisu udostojili niti doći na raspravu.
Moj dobar prijatelj odselio se prije dvije godine u Švedsku, ne iz egzistencijalne nužde nego više nije mogao podnositi zatrovano okruženje, duboku podjelu, vrtnju u začaranom krugu obećanja i nazadovanje društva, u kojem bi trebala odrastati njegova djeca. Rekao je da je domovini, za koju je, kao i vi, bio na prvoj crti bojišta, dao dosta vremena, svoje je potrošio, ali ne želi trošiti i vrijeme svoje djece. Kakvom ste vi zamišljali Hrvatsku dok ste bili u rovovima?
U biti sam oduvijek želio malo, kao i velika većina hrvatskih građana. Htio sam osnovati obitelj, imati posao i plaću s kojom mogu preživjeti mjesec građanskim standardom. Da imam za hranu, za režije, za komad odjeće, da imam svoj stambeni prostor i nekakav mali auto. Ne zanimaju me pretjerani izlasci, brandirane stvari, luksuz ni ušteđevine na računu. Ne nosim nakit, nemam čak ni sat. Htio sam živjeti mirno i anonimno, čitati i pisati u „tišini“, šetati u prirodi. Na žalost, pokazalo se da niti nakon 25 godina ovakav život nije moguć u Hrvatskoj. Sve se svodi na tešku i beskrajnu borbu za golim preživljavanjem, a nepravda je prisutna na svakom koraku. Zato me i ne čudi da ljudi masovno odlaze. U jednom trenutku sam o odlasku razmišljao i sam, tako da nemam što drugima zamjerati oko toga.
Zašto je i kako puno toga krenulo krivo, zašto smo danas među najzaostalijim i najsiromašnijim zemljama u EU?
Odgovor je jednostavan, politička elita iskoristila je ratno stanje da se obogati na račun vlastitoga naroda. Nastao je sramotni trend otimanja i korupcije koji još uvijek traje.
HDZ doslovno shvaća Hrvatsku kao vlastiti posjed, dok se SDP prepustio stihiji. Ako malo proanalizirate stvari, primijetit ćete da u politici sve konce i dalje vuku osobe koje su to
činile i 90-ih godina prošloga stoljeća. Tako dugo dok u Hrvatskoj ne stasa nova generacija političara dotle ćemo živjeti u sumornoj stvarnosti kao i do sada.
Optimisti kažu „gore ne može“, pesimisti se ne slažu i poručuju „još nismo dotakli dno“. Kako vi vidite sadašnje stanje u Hrvatskoj, u svakom smislu, životnom, gospodarskom, političkom, pravosudnom…? Koje su neuralgične točke hrvatskoga društva, a koje hrvatskog političkog establišmenta, tj. vladajućih garnitura?
Žalosna je istina da se Hrvatska trenutno nalazi na samom dnu Europske unije po cijelom nizu parametara. Najgori smo po standardu, mirovinama, nezaposlenosti mladih, siromaštvu djece, ulaganjima u razvoj, čak i po brzini interneta i ravnopravnosti spolova. Tragično je da nam netko istovremeno govori kako „rastemo“. Hrvatska je talac nekoliko tisuća pažljivo raspoređenih ljudi koji se ponašaju po jednom te istom
modelu – zgrabi što možeš za sebe i svoju obitelj i „ne talasaj“. Pritom je bešćutnost za brige drugih najpoželjnija moguća osobina. S druge strane, Hrvatska ima izrazito sposobne ljude koji ne mogu doći do izražaja, oni su gurnuti na marginu društva ili još gore, otjerani u ekonomsku emigraciju.
Mnogi se slažu da je rak rana hrvatske države njezino pravosuđe. Vi i vaši kolege Sinčić i Pernar idete i korak dalje te tvrdite da zapravo nemamo pravnu državu jer je, dosljedno ponavljate, politika posve instrumentalizirala pravosuđe. Koje su sve grozomorne posljedice proizašle iz političke instrumentalizacije pravosuđa?
Nedavno sam govorio o „slučaju“ Vujčić u saboru. On je u otvorenom pismu svim institucijama naveo cijeli niz nevjerojatnih optužbi na rad pravosuđa, koje do danas nitko nije demantirao. Između ostaloga, tvrdi da se u Hrvatskoj ne provode pravomoćne presude
europskih sudova, da su u donošenje presuda u Hrvatskoj direktno uključeni političari, kao i hrvatske i strane obavještajne službe, da su odvjetnici korumpirani i da rade protiv svojih vlastitih klijenata. Bojim se da su ove optužbe barem dijelom točne! Podrazumijeva se da i za pitanje pravosuđa Živi zid nudi brza i efikasna rješenja, ali malo tko nas je spreman čuti. Potrebno je smanjiti odvjetničke takse za 90%, te sankcionirati pravnike koji ne poštuju zakonske rokove. Javne bilježnike i odvjetnike treba u potpunosti isključiti kao posrednike u provođenju ovrha.
Vjerujete li da će u konačnici itko uistinu kazneno-pravno odgovarati zbog slučaja
Agrokor?
Povoljan trenutak za rješenje ovoga problema već je davno propušten, još u ožujku ove godine. Ne mogu vjerovati da su vlasti ove države dozvolile da Ivica Todorić napusti zemlju i da su se upuštale u avanturu zvanu „lex Agrokor“. Opravdano je sumnjati da iza svega stoji potreba da se zaštite one političke strukture koje su i dozvolile da Agrokor postane prezaduženi mastodont koji prijeti slomu gospodarstva u Hrvatskoj, pa i šire. Sumnjam da će bilo tko odgovarati tako dugo dok su HDZ i SDP na vlasti. Nije moguće sam sebe osuditi, zar ne?
Tko i što Hrvatskoj i njezinim građanima može donijeti preokret, čime bi to mogao jamčiti i koji su neki razumni rokovi za „bolje sutra“? Zgodno je neki dan u Saboru bilo slušati vašeg kolegu Pernara dok je govorio kako bi izgledala Hrvatska da je Živi zid na vlasti, bio je toliko dojmljiv da je i predsjedavajući Reiner, doduše cinično, zatražio zastupnike da budu tiho, da „čujemo kakva bi bila Hrvatska kada bi Živi zid bio na vlasti“.
Sve što je potrebno je da građani odluče da žele promjene. Kad i ako Živi zid dođe na vlast, sve ključne reforme bit će donesene vrlo brzo, neke već i za manje od mjesec dana, Nema, recimo, nikakve prepreke da se odmah riješi stanje u pravosuđu, da prestanu pljačka i korupcija, da se stave moratoriji na sve štetne zakone, poput Ovršnoga zakona i sličnih.
I lijevi i desni u Saboru podcjenjivački vam se obraćaju, kao lupetate, ne znate o čemu govorite, nemate konstruktivne prijedloge. Čemu i zašto toliko njihovo omalovažavanje te kako ga osobno podnosite?
Optužuju nas da smo populisti i da ne nudimo rješenja, ali kako vele mala djeca – što govoriš, to i jesi! Umjesto argumentirane rasprave članovi HDZ-a i SDP-a nas prozivaju
na osobnoj razini ili jednostavno pobjegnu iz sabornice. Prema službenim statistikama klub Živoga zida ima razmjerno pet puta veću aktivnost nego bi se od nas očekivalo! Podnijeli smo 10% svih zakona, napisali stotine amandmana, održali više od tisuću petsto govora u saboru, nijednom nismo izostali s posla. Uza sve to, još stignemo biti po cijeloj Hrvatskoj, svugdje gdje je nepravda i gdje ljudi trebaju našu pomoć i očekuju našu prisutnost. Oni koji govore o populizmu, prvo bi se uopće trebali informirati što znači taj pojam. Iznenadili bi se kad bi vidjeli da više odgovara njima samima nego nekome drugome. Dovoljno se samo prisjetiti izbornih programa „Plan 21“ i „Vjerodostojno“.
Ima li trenutno nekoga na našoj političkoj sceni tko vam imponira i zašto? Koga najviše prezirete i zašto?
U svakoj stranci postoji ponetko tko mi je simpatičan, onako s ljudske strane. Znam ponekad popiti kavu s ponekim zastupnikom, našaliti se. Neke zastupnike poznajem i od
ranije, jer ima više povjesničara po struci u Saboru. U političkom smislu uzori su mi Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar, dobro se slažem sa Goranom Aleksićem. Što se tiče „prezira“, nastojim izbjegavati negativne misli, ali ima nekoliko zastupnika čije političko djelovanje mi je zaista potpuno nerazumljivo. Kao da neki imaju jedini cilj brinuti sami o sebi, bez ikakve svijesti o činjenju općega dobra.
Smatrate li da bi Živi zid koji je manje stranka, a više pokret nastao kao žestoka kritika postojećeg stanja, mogao svojim djelovanjem i vrijednostima probuditi i pridobiti „najveću stranku“ – apstinente, ljude koji ne izlaze na izbore? Koliko je Živi zid ojačao otkad je zastupljen u Saboru?
U Živom zidu se svakodnevno događaju velike i važne promjene koje su prvenstveno rezultat sustavne organizacije i velikoga truda naših članova. Nastojimo otkloniti sve nedostatke koje imamo, bilo kadrovske, bilo sadržajne. Jako puno radimo u Saboru, ali i na terenu. Osim tri zastupnika, sada imamo i 110 vijećnika na lokalnoj razini. Stranka je svaki dan sve jača i već je odavno prestala biti samo pokret. Naše su namjere itekako ozbiljne, cilj nam je sastaviti vlastitu vladu i uz podršku sve širih slojeva društva na najboljem smo putu da to i uspijemo.
Imate li kakve spoznaje ili makar dojam da ste vi i ostali živozidaši utjerali svojim istupima i djelovanjem strah u kosti političkom establishmentu, tj. pseudo- parlamentarnom duopolu HDZ-SDP, da biste na idućim izborima mogli dobiti znatno više mandata?
Obzirom na trendove u Europi jasno je da birači sve više okreću leđa tradicionalnim strankama. Slijedom toga, ali prvenstveno zbog dobroga programa koji imamo,
očekujemo veliki uspjeh na bilo kojim sljedećim izborima, redovnim ili izvanrednim. Naš primarni cilj nije tek osvojiti „više“ mandata, mi u konačnici želimo imati parlamentarnu većinu.
Kada biste se kao MOST našli u poziciji da imate toliko mandata da vas i HDZ i SDP traže da s njima formirate Vladu, kako biste se ponašali?
Puno puta smo pokušavali teoretski razmotriti opciju koalicije s nekom tzv. velikom strankom, ali nikada nismo stigli dalje od početka. Naime, HDZ općenito vodi groznu politiku, oni su glavna kočnica bilo kakvoga razvoja, a na žalost, SDP ih povremeno uspije
čak i nadmašiti u kukavičluku, sluganstvu i primitivizmu. Primjerice, nedavno je bila rasprava o slobodi izbora kod cijepljenja, i jedni i drugi, računajući MOST, napadali su nas na vrlo niskoj razini. Ne vidim načina kako bi mogli koalirati s ljudima koji imaju
tako loše mišljenje o nama, koji su toliko grubi. Što je još gore, SDP i HDZ u Saboru u
95% slučajeva glasaju jednako, dapače složni su oko svih bitnih pitanja. Stoga je najlogičnije da te dvije stranke sastave buduću vladu, a koliko čujem oko toga već postoje i intenzivni kontakti. Propust MOST-a je taj što je ušao u Vladu sa HDZ-om, tu su potrošili najveći dio svoga kredibiliteta, tako da mislim da oni dugoročno ne predstavljaju neku značajniju koalicijsku opciju. Ipak, moramo naglasiti da je Živi zid otvoren za suradnju sa drugim strankama, jer se nadamo da u Hrvatskoj ipak postoje zdrave reformske snage.
“Pucate“ po moćnim lobijima, bankarskom, pravosudnom… Doživljavate li zbog svojih istupa neugodnosti ili prijetnje?
Po društvenim mrežama možete svašta pročitati, ali to nije „privilegija“ samo nas
političara, jer danas svi o svima imaju za reći nešto dobro ili loše, svi su na neki način postali novinari odnosno javne osobe. Stiglo je nekoliko tužbi od strane banaka zbog govora u Saboru, koje su sve odbačene, što je bilo i logično, jer za izrečeno u sabornici se prema Ustavu ne može voditi sudski postupak. To je bila nekakva vrsta „pritiska“, ako se to tako može nazvati. U biti se nije dogodilo ništa osobito. A da su banke i korporacije spremne učiniti „sve“ da zaustave Živi zid o tome nikada nije bilo dvojbe, s tim „saznanjem“ morate živjeti čim ste se učlanili u našu stranku.
Neki ste dan objavili na Fejsu da se reforme mogu provesti relativno brzo ako se narod ujedini. Tko i kako može ujediniti Hrvate koji su podijeljeni oko svega, utaboreni u svoje ideološke, svjetonazorske i svake druge rovove?
Često u Živom zidu razgovaramo o provedbi reformi. Stvari su u biti tako jednostavne da ih
može dokučiti i prosječni birač. Samo da vratimo pokradeni novac, da zaustavimo korupciju i stranačko pogodovanje, da riješimo stanje u pravosuđu, već u roku kraćem od godinu dana značajno bi povisili plaće i mirovine, a građani bi imali daleko mirniji san nego danas. Vrlo brzo bi prestalo i iseljavanje, štoviše svi bi se htjeli doseliti ovdje. Doista imamo volju djelovati brzo, odlučno, konkretno i nadasve stručno. Mislim da i birači sve više prepoznaju da su naše namjere iskrene.
Obzirom da ste povjesničar vjerojatno dobro poznajete Hrvate od stoljeća 7., pa imamo li, i jesmo li doista imali, vlast(i) kakvu zaslužujemo?
Često razmišljam koga bih mogao proglasiti „idealnim“ hrvatskim političarem, ali još nisam uspio zaključiti „izbor“. Mnogi stranački lideri i pojedine javne ličnosti imale su velike vrline, ali svaki od njih i poneku manu. Ono što je nedvojbeno jest to da
hrvatski narod ne može biti ni sretan ni slobodan prije nego ostvari punu suverenost. Mislim da još uvijek trebamo raditi na ostvarenju toga cilja iako danas formalno imamo državu. Vjerujem u svoj narod i bez obzira što smo imali faze u kojima smo
politički lutali veliki sam optimist. Hrvatska će jednoga dana doista postati „raj“ na zemlji, oko toga nemam dilema, jer imamo sve preduvjete za to.
Imate li kao povjesničar odgovor na pitanje kada ćemo i na koji način napokon završiti II. svjetski rat? I tko će pobijediti?
Drugi svjetski rat konačno ćemo završiti onoga dana kada naši političari konsenzusom prihvate činjenicu da je antifašistička borba svrstala Hrvatsku na stranu pobjednika i time
nam omogućila da steknemo veliki i trajni ugled na međunarodnoj sceni. Trenutno postoji snažna revizionistička struja oko toga pitanja, ali od takve diskusije ova država ne može imati nikakve značajnije koristi, štoviše pretrpjeti ćemo samo štetu. Ipak mislim da po
pitanju povijesnih zaključaka stvari idu malo, pomalo nabolje.