Objavljujemo nastavak skraćenog reagiranja Ivana Meštrovića, nakon što je 'Memorandum o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata', Adam Pribičević u listopadu 1950. poslao UN-u, a koji vrvi generalizirajućim protuhrvatskim i protukatoličkim optužbama. Meštrovićev dopis donosimo zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku Hrvatskoga državnog arhiva, koji nas je upozorio na njega i poslao nam njegovu presliku
»Vi navodite u Vašem memorandumu da su mnoge pravoslavne crkve od umjetničke i povijesne vrijednosti porušene. Bez obzira na njihovu arhitektonsku i povijesnu vrijednost, koja neće biti velika, sam čin po sebi je svetogrđe i sramota, pa čak i ondje gdje su bile ‘prkos-crkve’, kao na Visu i drugdje, podignute radi prozelitizma koji je vršen pomoću vlasti.
Za utjehu ću Vam ispričati što se desilo s jednom hrvatskom crkvicom u mojem rođenom kraju na hrvatskom Kosovu kod Knina. Ta je crkvica bila podignuta u čast naše Gospe, a na uspomenu dobrog kralja Zvonimira. Sazidana je na starom hrvatskom groblju zvanom Biskupija pored ruševina starohrvatske crkve, kod koje su hrvatski knezovi i kraljevi držali sabor. 
Dakle, na eminentno hrvatskom povijesnom tlu. Po mom nacrtu, dakle po nacrtu čovjeka koji je isto tako besplatno pravio osnovu za Vidovdanski hram na srpskom Kosovu u staroj Srbiji. Ta crkva (na Kosovu kod Knina, op. T. V.) nije bila velika, niti raskošna, niti smo imali sredstava da je napravimo. Izradio sam bio Krista pastira iz kamena jednog primitivnog stećka s istog groblja, koji je bio uzidan nad skromnim ulazom u crkvu. Za oltar sam bio izradio i namjestio kip Bogorodice s djetetom u mramoru, koja je bila u nošnji hrvatske seljanke iz moga kraja. Osim toga, jednu kamenu pregradu pred oltarom s natpisom kome je crkva posvećena i namijenjena. U nutrini bile su freske slikara Kljakovića (Joze Kljakovića – Šantića, rođenog 1889. u Solinu, koji je, između ostaloga, oslikao povijesnu crkvu sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu s 14 fresaka, op. T. V.). Kljaković i ja radili smo badava, dapače i dali najveći prilog za samo zidanje. Sve u svemu, čin pijeteta prema svojim pređima, jedna skromna seljačka i umjetnička molitva na grobu svojih predaka.
Međutim, sudbina te crkve bila je da su je četnici razbili, a s njome i Krista, isto tako i Gospu i Kljakovićeve freske, koje su prikazivale saborovanje kralja Zvonimira na istome mjestu prije 900 godina. Sama crkva kao građevina bila je jako oštećena. Kako se je to odigralo, pitajte popa Đujića, ‘vojvodu od Dinare’ (‘Duca di Dinara’) koji je tamo vojvodovao. Bio sam izviješten da su vojvodini perjanici s odbijenom glavom maloga Isusa bacali ‘junačkog kamena s ramena’.
Interesantno je, g. Pribićeviću, kod toga i to da se to odigralo u isto vrijeme kada su ustaše mene i Kljakovića zbog masonstva i jugoslavenstva držali u tamnici u Zagrebu, a Talijani rušili kip Grgura Ninskog u Splitu. Kakav bi Vi sud dali, gosp. Pribićeviću? Možda su opet bili krivi Hrvati i samo oni, jer kako se mi u svojoj Dalmaciji usuđujemo biti Hrvati i sjećati se svoje prošlosti? Logična je za takvu drskost kazna kada neće da priznaju da je to mala Srbija uključena u Veliku, da je onda uzmu Talijani u suglasju sa Srbima četnicima, je l’ te? Ne, g. Pribićeviću, ja ne očekujem da ćete dati takav sud, nego da ćete se stidjeti takvog srbovanja!«
Ante Starčević bez bizantske škole
»Usprkos tomu što se je ovaj razgovor odužio i da mu sadržaj pripada prošlosti, ja ću još reći dvije-tri riječi u vezi s Vašom osudom o pojavi i ličnosti Ante Starčevića, ličnosti koja igra tako veoma važnu ulogu u fantaziji Srba u prosuđivanju Hrvata, a možda i fantaziji nekih Hrvata.
Što se tiče Ante Starčevića, ja ga iako ne nazivam blagopokojnim, njega se nijedan Hrvat ne stidi, ni prije ni poslije pojave ustaša, pa i oni, ukoliko ih još ima, koji su pristaše neke zajednice sa Srbima. Naprotiv, svi u njemu gledaju željezan, neustrašiv i nesebičan karakter, iskrena rodoljuba, recimo otvoreno: svoga naroda predstavnika koji se borio za svoje i ne traži tuđe. Kao političaru falila mu je bizantska škola jer je svakome govorio istinu: popu pop, bobu bob!…«
‘Takvi su postupci stvarali ustaše, a ne Ante Starčević’
»Tko Starčevića izbliže analizira, otkrit će kao pok. Jovan Skerlić da on Srbe kao narod nije mrzio, dapače ih je držao identičnim sa Hrvatima. On nije trpio izvjestan sloj ljudi, koji su se u srodstvo uvukli i te je ironično nazvao ‘slavosrbi’.
Njegova ‘za sjekiru zreli’ nije imalo značenje koje Vi pripisujete, nego je to narodni izraz za suho drvo, kao ono u evanđelju za suhu smokvu, jer je očito mislio da su takva čeljad korov, pa ma u kojem se taboru nalazila.
Vi poznajete ono političko razdoblje i držanje Srba u Hrvatskoj, za borbu Hrvata s Peštom. Držanje, koje je i Vaš brat Svetozar osudio i prišao Hrvatima u njihovoj borbi za zajedničku domovinu. Svetozarovo držanje tada, kao ni ono pod kraj njegova života, pa ma kakvih grešaka u međuvremenu počinio, neće ni jedan trijezan Hrvat zaboraviti.
Ja Vas neću gosp. Pribićeviću miriti sa Starčevićem, ne samo da ne bih uspio, nego i zato što ne dijelim Vaše mišljenje, da je Starčevićeva koncepcija o Hrvatskoj nelogična i a priori neostvariva, jer na kraju krajeva, kada Srbi mogu i trebaju imati svoju državu, a koju žele, zašto Hrvati ne bi mogli i smjeli imati svoju, ako je žele, a oni to hoće? Ako bi to Srbi, koji žive u Hrvatskoj po svaku cijenu, u svakom slučaju i u svakoj prilici ometali, onda je razumljivo, da se Hrvati ne bi mogli s njima slagati. Razumljivo je s druge strane, da Srbi ne bi mogli biti ni za kakvu Hrvatsku, ako bi se s njima postupalo kao za vrijeme ustaša.«
Zadovoljstvo beogradskih generala
»Vratimo se na Starčevića i starčevićanstvo u kome su istina svi Hrvati njegova vremena, jer im je razbudio samosvijest i volju i želju da vladaju sami sa sobom. To je bilo u duši kod svih političkih ljudi, makar Starčevićevoj stranci ne pripadali, kao npr. kod Stjepana Radića i njegove stranke od kada je ona osnovana pa do danas. Starčevićevom programu dodan je još samo Radićev program.
Da nije bilo Starčevića ne bi se nikada Hrvati upustili u avanturu da ruše Habsburšku monarhiju i da idu sa Srbijom čim je ona došla u sukob s monarhijom.
Rački i Strossmayer su mogli tražiti formu za suradnju i eventualno jedinstvo južnih Slavena i na to pripravljati duhove, ali je to u njihovim glavama bilo zamišljeno, da će se ostvariti, da tako kažem, nekim legalnim putem u monarhiji, uviđavnošću cara ili izvan nje silom nekih događaja. Samo onaj duh koji je uštrcao ili probudio Starčević, mogao je pokrenuti Hrvate da otvoreno idu protiv cara, Beča i Pešte. On im je dao svijest da su narod i nacija, pa ma koliki bili brojem i da su država, pa ma kolika bila i pa ma koliko joj bio okrnjen suverenitet, na koji ona i njezin narod imaju pravo, da ga vrše u potpunom opsegu. Eto, to je gosp. Pribićeviću ‘Hrvatsko državno pravo’ za koga je on tek digao prašinu, a za koje ima za sobom, kako i samo znate, tradiciju od tisuću godina, koja nikada u narodu nije obamrla i u skladu je s narodnom voljom.
I Supilo i Trumbić i svi jači hrvatski ljudi njihove generacije bili su starčevićanci. Mi mlađi u svojim ranijim godinama isto. Ti gojenci tog zloglasnog Starčevića otišli su uoči Prvoga svjetskog rata u emigraciju, počeli otvoreno surađivati sa Srbijom i svim protivnicima Cezara i monarhije i stvorili jugoslavenski odbor, propovijedali Jugoslaviju i konačno je stvorili. Da Jugoslavija, koju su oni postigli i ostvarili nije bila Jugoslavija njihovih želja, nisu oni krivi. Bila je to Jugoslavija na žalost po imenu, po priznanju Vašeg brata Svetozara, koji je umro u emigraciji zato što je ta država bila onakva kakvu on nije htio. Da li su Hrvati za to krivi? Je li pred njima Svetozar pobjegao u inozemstvo?
Vi se sjećate što se dogodilo hrvatskim narodnim poslanicima, kada su Radić i Svetozar napravili koaliciju i pošli u skupštinu da pokušaju da se na parlamentaran način bore, da se ostvari pravedna zajednica jugoslavenskih naroda, a u prvome redu Hrvata i Srba na čijoj je slozi ona mogla počivati, a na neslozi je pala. Meci najmljenog Puniše Račića ubili su ideju jugoslavensku zauvijek (!), a Vi ćete sigurno znati i to s kakvim su zadovoljstvom beogradski generali primili vijest o umorstvu Radića.«
‘Eto, to je odgojilo Poglavnika!’
»Vi se sjećate da je grupica hrvatskih narodnih poslanika starčevićanaca uoči donošenja Ustava tražila onakvo državno uređenje, kakvo su kasnije tražili Radić i Vaš brat. Nitko ih nije htio slušati. Takvi su postupci stvarali ustaše, a ne Ante Starčević.
Sačuvano je pismo Mile Starčevića, sinovca Antina i predsjednika njegove stranke, koje je pisao iz bolnice iz Zagreba predsjedniku Jugoslavenskog odbora kao odgovor, da i on gleda da pobjegne i da se nama pridruži. To pismo je glasilo:
‘ Žao mi je da mi zdravlje priječi da pokušam doći do Vas. Odobravam i slažem se s Vašim radom. Naše je mjesto uz Srbiju i s njom. Ja mislim da je Mile Starčević bolje znao unutarnje raspoloženje i nakane svoga strica, nego Vi i drugi Srbi iz Korduna ili odakle bilo. Istina je, i to treba podvući, da je Mile napisao ‘uz Srbiju’ a ne ‘u Srbiju’ ili ‘pod Srbijom’, kako se to u praksi i dogodilo. Eto, to je odgojilo Poglavnika, a ne Ante Starčević’.«
Bez pomirenja ne možemo živjeti, a ni rastati se!
»Sve ovo što rekoh nema svrhe ni da tuži tužitelja, ni da brani tužene, nego sam da Vas potaknem da promislite, je li pametno da ostanete takvi kavi ste i kuda to vodi i što nam na tom putu može do posljetka biti? Kako čovjeku pojedincu nije ništa teže postići nego unutarnje preobraćenje, postati drukčiji nego što je ranije bio, tako ni narodu kao zaokruženoj cjelini nije ništa teže, nego se preobratiti, otresti se svojih navika i utvara.
Ni čovjeku kao skupini nema duhovna uspona ako se nije kadar ponovno roditi, doživjeti duhovnu metamorfozu. Sve ostane na istom, zakržlja i izumire. Krist kaže: ‘Tko se nanovo rodi!’ Zato kao pojedincima, tako i narodima, koji su kadri da se preobraze oprošteni su svi raniji grijesi zablude već s time, što su bili kadri da se preporode, u kojima je umro raniji čovjek i rodio se ponovno novi i bolji.
To novo rađanje znači u biti postati nešto drugo nego što je to bilo i kročiti s pravom i istinskim Ja… Međutim, ni Pavao ako se duševno preobrazio i pošao novim putem nije prestao biti Židov i zadržao je tradicije svoga naroda i nauke svojih predaka i njihovih proroka, ali je razumio učiteljeve riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ i ‘Ne čini drugome, što ne želiš da tebi učini’.
Bog zna nije li tinjao u podsvijesti mnogih Srba i Hrvata, koji su se među sobom progonili, mnogih četnika, ustaša i komunista, žižak za praštanje, pomirenje i preobraženja. Vjerojatno jest!… Mi se nadamo da ima dosta takovih u kojima tinja proces za preobraženje, pa je dužnost svih onih u čijim srcima se mržnja nije udomila, da ne puštaju da se taj proces ometa daljnjim sijanjem mržnje. Srce ne vrijedi bez pameti, a ni pamet bez srca. Tek udruženi pamet i srce mogu biti vodiči pojedincu i narodu. Ne smije se srce upotrebljavati za bezumne čine, ni pamet za laž i podvalu.
Bez pomirenja ne možemo živjeti zajedno, nu, ne možemo se bez pomirenja ni rastati.
Međutim, pomirenje mora prethoditi praštanju, a praštanju savjesno ispitivanje rođenih grijeha. A onda, ako ne možemo zajedno, onda svaki svojim putem, svaki u svoju kolibu, bolje će nam biti i tako, nego da rušimo jedan drugoga, a na zajedničko ruglo i zajedničku sramotu«.
‘Ne branim zločince među ustašama, ali nisu svi ustaše zločinci!’