Iako je najava ukidanja trga tek početak sveobuhvatne lustracije hrvatskoga društva, svakako je dobar pokazatelj koliki su stvarni otpori demokratskim promjenama i okončanju tranzicije, koju Hrvatska, budimo realni, još nije ni doživjela.
Zagreb se riješio Trga Maršala Tita – odlučeno je rano jutros u Gradskoj skupštini većinom zastupnika. Usprkos raznoraznim idejama – poput one Sandre Švaljek da se odluka o preimenovanju Trga odgodi – vijećnici su odlučili da za Tita više nema mjesta.
Iako je najava ukidanja trga tek početak sveobuhvatne lustracije hrvatskoga društva, svakako je dobar pokazatelj koliki su stvarni otpori demokratskim promjenama i okončanju tranzicije, koju Hrvatska, budimo realni, još nije ni doživjela. Borba za Tita za brojne Zagrepčane pokazala se kao borba za život ili smrt, a sama najava ukidanja Trga u grad je vratila petokraku, zvijezdu, srp i čekić kao i brojne druge relikvije iz nekih davnih, prošlih vremena, za koje smo mislili da smo se davno riješili, oslobodivši zemlju u agresiji od srbo-četnika. Iako je od neovisnosti Hrvatske prošlo više od 25 godina, mišljenje nekih ljudi u Zagrebu nije se promijenilo niti za milimetar. Isti ti odbijaju priznati kako smo bili dio diktatorske zemlje kojom su u većoj mjeri rukovodili Srbi, djeca parizana i ugledni članovi Komunističke partije i tajnih službi. Ljudi su završavali na robiji, bježali iz zemlje, bili mučeni, obitelji izbacivane iz domova. Stotine tisuća Hrvata moralo je, zahvaljujući Titu, potražiti drugi dom. Još ih je toliko izgubilo svu svoju imovinu, kada je Partija na čelu s Titom odlučila sve uzeti sebi. Ubijali su se civili, djeca i žene, mjesecima nakon završetka II Svjetskoga rata, i za te zločine do danas nitko nije odgovarao. Djeca i unuci tih ljudi danas prosvjeduju i ne žele prihvatiti kako Jugoslavije više nema. Kako Hrvati ne žele Tita tako će uskoro, nadamo se, morati odgovarati za ukradenu imovinu, zločine i povlaštene statuse. Nitko ih njih nije uzeo pušku u ruke i išao braniti zemlju u Domovinskom ratu. Niti jedan od njih ne priznaje raspad Jugoslavije niti ideju neovisne Hrvatske, protiv koje su se borili ne samo njihovi očevi nego i oni sami danas.
Koliko unutarnjih neprijatelja danas imamo i hoćemo li ikada završiti tu priču o propaloj komunističkoj tvorevini i partizanima na čelu s Titom koji su bili hrvatska izdajnička vojska?
Ima ih još jako mnogo. Previše zapravo, ako je prebrojati 200-njak i više prosvjednika na Trgu žrtava fašizma, kojima je Tito početak i kraj njihovih života. Isti ti dobro žive na račun hrvatskog i zagrebačkog proračuna, i tu se, usprkos skidanju Trga, za njih ništa neće promijeniti.
S druge strane, očekuje nas rješavanje problema sa spomen-pločom poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu. Iako većina javnosti problem u toj ploči ne vidi, ona smeta istim strukturama koje se grčevito bore za jugoslavenske ostatke i ikonografiju, što Josip Broz Tito svakako jest. Pozdrav pod kojim su ginuli dragovoljci Domovinskoga rata danas više nije poziv na obranu svoga doma i davanje života za njega – on je poziv na ratno huškanje, na optužbe, na novi val nezadovoljstva. Isti ti koji prosvjeduju protiv spomen-ploče poginulim HOS-ovcima nemaju pojma tko su ti ljudi niti im je njihov pozdrav i želja za oslobođenjem zemlje smetala 1991. Hrvatska ponovno postaje ustaška zemlja, tvrde ti isti, po staroj egidi – svi pravi Hrvati su ustaše. Drugo ne mogu biti. Ta egida bila je jako unosna svih ovih godina, kako za njih tako i za njihove pretke. Uostalom, upravo su s tom ideologijom godinama objašnjavali kako se u Hrvatskoj vodi građanski rat, kako Hrvati sami ubijaju svoju djecu i žene, kako sami napadaju svoje domove. Trebale su nam godine da bi objasnili kako smo vodili obrambeni rat i iako smo to dokazali i na sudu u Haagu, još uvijek nitko ne pokreće pitanje ratne odštete niti naplate iste od strane Srbije.
Pobijedili smo u ratu ali s gorkim okusom pobjede, gdje danas te iste heroje moramo spašavati od najezde onih koji su s petokrakama palili i ubijali, krali, silovali i raseljavali. Dokle god se jasno ne odredimo što mislimo o svim herojima Domovinskoga rata, uključujući i hrabrim pripadnicima HOS-a, događat će se ovakve rasprave u društvu i najave skidanja spomen-ploča. Ti dečki nisu ginuli da bi danas netko na njima skupljao političke poene. Možda je dobro da više nisu među živima jer oni preostali HOS-ovci ne mogu vjerovati kakvim ih imenima danas nazivaju i šta zapravo o njima misle određeni krugovi u zemlji.
Kako je najavljeno, Vlada će vjerojatno ukloniti spomen ploču i Jasenovac proglasiti mjesto posebnog pijeteta. Mjesto koje se godinama provlači kao političko pitanje brojnih Srba i Židova zapravo je potpuni paradoks, ako imamo na umu brojne Hrvate koji su tamo bili zatočeni i umirali, ne samo u vrijeme II. Svjetskoga rata nego i sve do 1952. godine, do kada je logor bio otvoren.
Političke mudrosti niti “petlje” za obračun s malim brojem neistomišljenika ova Vlada nema. Pokazala je to ne samo u ovom slučaju nego i u brojim drugima, pogotovo kada je riječ o stvarima od nacionalnoga interesa. Stoga će temu oko spomen ploče preuzeti narod, kao što je isto učinio i u slučaju Trga Maršala Tita. Žalosno je da se 2017. godine bavimo Titom i HOS-om, dok nam istodobno tisuće mladih odlazi iz zemlje. Žalosno je da Hrvatsku vode iste strukture koje su ostale nepromijenjene od Jugoslavije. Žalosno je sve što slušamo i gledamo, ne vodeći brigu o žrtvama Domovinskoga rata. Obitelji poginulih HOS-ovih dragovoljaca u ovom trenutku je najteže, kao i svima kojima je zločinac Tito uništio život. Ima ih na stotine tisuća i oni su trenutne žrtve ovog nakaradnog sustava koji i dalje isključivo razmišlja o političkim bodovima i kako ostati na vlasti. Upravo na ovakvim temama redovno padaju na testu domoljublja, požrtvovnosti, iskrenosti i vjernosti Domovini.