Mirna Bosna? Ne, to ne postoji! Barem ne s ovakvim izborima i s Komšićem kao predstavnikom Hrvata u BiH, 'kotlu naroda i vjera'!
Šamarčina hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koja još uvijek odjekuje izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, samo nas podsjeća da u našem neposrednom susjedstvu, dakle u Bosni i Hercegovini, još tinja neuralgična točka opasna i po europski i svjetski mir. Uostalom, zašto bismo se zavaravali – na tom području začet je i Veliki rat, kasnije prozvan Prvim svjetskim ratom, a nakon prvog je išao i Drugi… I sve se to dogodilo zbog aljkavog i traljavog osiguranja na sarajevskim ulicama prigodom posjeta austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda. Kojeg je ubio Gavrilo Princip, 28. lipnja 1914. godine.
Naravno, to je bio povod ratu, a uzroci su bili kud i kamo dublji. No, da uzroci ne bi planuli, valja spriječiti povod. Valja samo malo zavući misli u povijest. Naime, 1878. godine Bosna i Hercegovina, dotadašnja turska pokrajina u odlukama donesenim na Berlinskom kongresu. Postala je vlasništvo Austro-Ugarske. Zapravo, Beč i Pešta dobili su Bosnu i Hercegovinu aneksijom na 30 godina što je silno uzrujalo Srbiju i Crnu Goru koje su imale isti cilj – dokopati se dotadašnje turske pokrajine.
Makar, mnogi ne znaju, formalno je Bosna i Hercegovina i dalje ostala turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Od tog trenutka krenule su spletke, rovarenja, političke igre, a sve je kulminiralo sarajevskim atentatom i svjetskim sukobom. I ratom u Bosni i Hercegovini devedesetih godina, krvavim do koljena… Zašto u ovoj priči oko izbora Komšića, Čovića ili posve svejedno koga, idemo tako daleko unatrag?
Daleko od istinske demokracije
Kada su Austrijanci došli u Bosnu i odmah je prozvali „kotlom naroda i vjera” i uvidjeli da tamo svi žive zajedno, a nitko nikoga ne podnosi, kako su pisali bečki izvjestitelji, došli su do zanimljive izreke koja i dan danas postoji i u hrvatskom, te u svim ostalim, ruku na srce tako sličnim slavenskim jezicima. A pokupljena je iz njemačkog jezika. Da, na njemačkom je u austrijskih vojnih posada zaživjela krilatica – „Frieden Bosna” („mirna Bosna”). Koja se upotrebljavala u otprilike teškim, bezizlaznim situacijama. Kada je valjalo nešto teško napraviti, austrijskom vojniku je naređeno: „Učini to i Frieden Bosna” – „Učini to i mirna Bosna”!
Taj je zanimljivi verbalni uradak opstao desetljećima, priznajmo i sami koliko puta smo čuli izreku: „Hajde, evo ti ovo i mirna Bosna!” Ta sintagma – mirna Bosna – postala je toliko istinita, bolna i frustrirajuća da se lako može zaključiti kako je ta nesretna Bosna svojevrsnom karmom prisiljena – ne biti nikad mirna. Kako se u dotičnoj izreci, je li, već kaže!
Nikad mira u Bosni ili s Bosnom, vidjesmo ovih dana. U izborima koji nemaju blage veze s istinskom demokracijom, pa čak ni ljudskim pravima – Hrvatima su predstavnika u najvišem tijelu ove zemlje izabrali neki drugi i treći, a ne oni sami sebi. Nevjerojatno, ali evo pragmatično i izvjesno. Stvari su istinski otišle predaleko, s Hrvatima u Bosni i Hercegovini se sada sprdaju i oni koji su im nametnuli i izabrali Komšića, ali i doma u matici zemlji, kojekakvi politički klaunovi kojima je jedino bitno udariti po Hrvatskoj, što jače i na što osjetljivijem mjestu.
Pa smo tako imali paradoks, na Dan naše državnosti, 8. listopada, gotovo nitko nije spominjao i prisjetio se kako je izgledao taj dan prije 27 godina kada su prekinute sve državno-pravne veze s Jugoslavijom tijekom zračne uzbune u Zagrebu – svi su pričali o Komšiću i Čoviću, o komičnim izborima u Bosni i Hercegovini gdje Hrvati tek verbalno postoje kao konstitutivni narod. Prije bi se moglo reći da sad služe u svojoj vjekovnoj postojbini za ponižavanje…
Već znamo i s kojom bahatošću i silom se Komšić obrušio baš prema narodu čiji je „predstavnik”; ma ni to mu nije bilo dovoljno, pa se obrušio i na maticu državu tog naroda, prijeteći sudom, još samo čekamo da možda kao predstavnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – Hrvatskoj objavi rat. Ili zatraži prekid diplomatskih odnosa…
Službeni Zagreb predugo je šutio, u takvim okolnostima svaka je minuta bitna, pa makar da oni izdani u Bosni i Hercegovini vide da netko misli na njih. Moralo je proći gotovo 24 sata da se oglasi hrvatski premijer Andrej Plenković. Je li čekao upute ili je osluškivao bilo nesretnika? “Gospodin Komšić je izabran prema postojećim pravilima izbornog zakona u BiH, no sasvim je izvjesno da su Hrvati u BiH s više od 80 posto birali Dragana Čovića i zato sam rekao da ta situacija nije dobra”, 24 sata kasnije je rekao Plenković. Do tada je Komšić napadao Plenkovića, prijeteći tužbom zbog gradnje Pelješkog mosta, a hrvatski premijer je odgovorio kasno, istina diplomatski jasno, ali ponavljamo – kasno!
„Za razliku od Komšića, poruke mene kao predsjednika hrvatske Vlade prema cijeloj BiH i našim sestrinskim strankama u BiH su bile vrlo korektne, afirmativne, pune suradnje, jasne i ključne poruke, a odnose se na to da je ne samo u vrijeme Washingtonskih, a kasnije i Daytonskih sporazuma, ključna poruka bila ravnopravnost konstitutivnih naroda”, riječi su Plenkovića.
U Bosni i Hercegovini sada tako ima svega, samo mira nema. Lako je objasniti što se dogodilo i da je taj događaj veoma opasan za cijelu jugoistočnu Europu, da ne pričamo šire, dalje, dubioznije… Zahvaljujući nelogičnom i nepoštenom pravnom okviru koji postoji u BiH ponovo je otvorena situacija da pripadnici jednog konstitutivnog naroda na teritoriju Federacije biraju predstavnika u Predsjedništvu drugom narodu.
Dok je hrvatska diplomacija smišljala ili tražila dopuštenje za odgovor, Željko Komšić već je najavio zatvaranje Čovićevog ureda u Mostaru. U Komšićevom priopćenju iz središnjice njegove stranke Demokratska fronta (DF) stoji, kako će predložiti da se zgrada u kojoj je Čović otvorio ured – ustupi na korištenje sveučilištima na istočnoj i zapadnoj obali Neretve. „Čoviću iseli”, Komšićeva je poruka! Toliko o mirnoj Bosni!
Nečasno i podlo likovanje…
Dakako, to nije sve. Komšićeva nakana dočekana je s bijesom u Mostaru. Predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru, Marko Džoić, nazvao je novoizabranog člana BiH Predsjedništva, Željka Komšića – „personom non grata” u Mostaru, te je potvrdio kako je vodstvo Studentskoga zbora u utorak odbacilo njegovu „ponudu” da im zajedno s kolegama iz istočnog dijela grada dodijeli ured koji je u Mostaru koristio Dragan Čović. „Takve nas stvari ne zanimaju od nekoga tko se lažno predstavlja kao Hrvat, a napose kao predstavnik ovoga naroda”, žestok je bio Džoić.
Oni koji likuju zbog takvog razvoja situacije, vade Čoviću i znane i nepostojeće greške, aludiraju na njegovu imućnost, na dodjeljivanje doktorata u Zagrebu, na preblisku privrženost s HDZ-om u matici. Sve da je to i istina, nešto je, a nešto i nije, ne mijenja se ništa na stvari, glede logike i poštenja. Jer, zaista je nepravedno, nepošteno, opasno i sramotno da pripadnik jednog naroda bira predstavnika pripadniku drugoga naroda. Bez obzira tko su i o kome je riječ, zvali se oni ili ne zvali Komšić i Čović.
Likovati pritom nad ishodom opće nepravde je nečasno i podlo, a još je k tome koristiti za svoje osobne političke ciljeve – čak je i gnusno. Samo se o tome radi. Dopustitte Hrvatima u Bosni i Hercegovini da sami izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo te zemlje. I mirna Bosna!
E, da ne bi? Mirna Bosna? Tko je to još vidio…!?