Pored državnog odvjetnika kojeg se proziva zbog neprocesuiranja počinjenih zločina, uobičajeno na udaru kritike javnosti našlo se već odavno suspektno sudstvo. Duboko narušeno povjerenje ne može vratiti ni uspješno riješen atentat na Milorada.
(Ne)izvjesna sudbina izigranih i izdanih radnika pulskog Uljanika, vukovarski prosvjed izigranih i izdanih branitelja i žrtava velikosrpske agresije, provjera valjanosti potpisa izigranih i izdanih hrvatskih birača, ovih dana neizbježni su sadržaji svih medijskih portala. Kako to obično biva, sam pristup, analiza i zaključak o spomenutim temama varira od bezuvjetne podrške očajnim radnicima, sudionicima prosvjeda ili građanskim inicijativama koje pokušavaju pokrenuti raspravu o potrebi promjena nakaradnog izbornog sustava, do osude i ruganja koji krivnju prebacuju na pasivnosti samih radnika koji imaju dio suvlasničkih prava, u sudionicima prosvjeda vide opasne nacionalističke strukture, a u predstavnicima građanskih inicijativa državne neprijatelje broj jedan, koji radi vlastite političke promocije dovode u pitanje stabilnost čitavog sustava.
Uz dužan oprez, usudit ćemo se primijetiti kako je afirmativan pristup spomenutim događajima karakterističan za portale i medije koji eto silom prilika slove kao zagovornici konzervativnijih svjetonazorskih stavova. S druge strane, samoproglašenim otvorenim borcima za ljudska prava daleko je milije pretvarati se da od šume ne vide stablo te perfidnim manipulatorskim tehnikama, kojima su ovladali još na političkim tečajevima iz vremena Šuvarovog školstva, kroz medije naglašavati i veličati protivljenje Jakovčića kao zadnjeg europskog antifašiste Thompsonovom estradnom nastupu, suglasno osuditi bezočan gastronomski napad ostacima gavuna i limuna na nejakog Pupovca te zlurado likovati kako do referenduma ipak neće doći, jer su eto klerofašisti, nacionalisti i marginalni destruktivci, kako je to bilo i za očekivati, lažirali i krivotvorili brojku prikupljenih potpisa.
Pri tome naravno prešućuju kako je Jakovčić od crvene istarske zemlje napravio privatni ružičnjak, kako je dobar dio političkih struktura zaslužio da ih prolaznici umjesto cvijeća obasipaju lubenicama te konačno kako je službena brojka s biračkog popisa odavno u debelom neskladu sa stvarnim stanjem. Birači sa slavonskih, ličkih ili neretvanskih biračkih popisa već se dobrano trude zaslužiti građanska prava u zemljama u koje su se sklonili bježeći glavom bez obzira od hrvatskog „uređenog pravnog sustava“.
Pri tome se sve manje zamaraju svojim građanskim pa tako i biračkim pravom u Domovini, jer je epilog unaprijed poznat. Relativni pobjednici (čitaj HDZ) na čiji se hranidbeni lanac ipak prištekala najveća brojka parazitskih izraslina, vladajuću će većinu skleplati od figura koje same po sebi s obzirom na biračku podršku ne teže više od krušnih mrvica, što ih naravno ne priječi da se na političkoj tribini šepure svjesni kako im je na tržištu zbog postojećeg izbornog sustava „vrijednost“ dosegla cijenu suhog zlata.
Iako se impuls HDZ-ovih birača dosada u pravilu preklapao s poznatom rečenicom iz vica „Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?“ koji su voljenoj stranci bezrezervno poklanjali povjerenje, početne pretpostavke kako vukovarski prosvjed ili spomenute građanske inicijative uživaju upravo najveću podršku birača koji su tu stranku doveli na politički tron, pokazale su se točnima. Točnije riječ je o biračima koji su skloni kako kažu „desnom krilu HDZ“, dok se novopečeni stranački lojalisti i provjerene uhljebine natječu u odanosti velikom vođi.
I tako smo se čudnim spletom okolnosti našli u bizarnoj situaciji da se vladajuća politička stranka od udara vlastitog biračkog tijela štiti obručem u kojem su se rame uz rame našli likovi koji se ježe od samog spomena na vrijednosti na kojima isti taj HDZ temelji svoj stranački Statut i predizborne kampanje. I dok pulski radnici, vukovarski stradalnici i nezadovoljni birači svoje razočaranje iznose po ulicama i trgovima, oporbeni i zakleti politički takmaci zbijaju redove s omraženim rivalima i ponavljaju otrcanu formulaciju kako institucije trebaju odraditi svoj posao. I pri tome s nevjerojatnom lakoćom prelaze preko činjenice kako se sve događa upravo zbog toga što iste te institucije uopće ne rade svoj posao.
Valjda u tome i leži kvaka jer da institucije zaista rade svoj posao onda bi istom brzinom istražili i osudili krvnike s Ovčare kao što su to svojedobno učinili u sudskim procesima zbog skidanja ćiriličnih ploča u Vukovaru. Ovako su se nesretnici Vukovarci našli u situaciji da su neprocesuirani krvnici i sileđije njihovi sugrađani koji eto polažu pravo i na dvojezične ploče. Sudeći prema mainstream medijima sve je to manje važno od činjenice tko stoji iza organiziranja prosvjeda? Mi ćemo se eto pohvaliti činjenicom kako smo svojedobno na tu temu na stranicama našeg tjednika podsjetili kako iza svega stoji upravo Državno odvjetništvo u kojem je Ivo Josipović redom kneza Branimira odlikovao Mladena Bajića, jer je on, kako je to stilski sročio, „simbol vrijednosti koju želi što više na sceni“. Prema našoj prosudbi u istom članku proslavljeni je državni odvjetnik svoje odličje zaslužio nečinjenjem.
Takve su opaske posljednjih dana pod dojmom vukovarskog prosvjeda redovito upućene tromom pravosuđu. Pored državnog odvjetnika kojeg se proziva zbog neprocesuiranja počinjenih zločina, uobičajeno na udaru kritike javnosti našlo se već odavno suspektno sudstvo. Duboko narušeno povjerenje ne može vratiti ni uspješno riješen atentat na Milorada.
Slično kao i nositelji zakonodavne i izvršne vlasti, tako se izgleda ni nosioci sudbene vlasti očigledno pretjerano ne umaraju dojmom koji o njima ima običan puk. Osim što žive na jaslama državnog proračuna, pravosudni i svakojaki dužnosnici iz prozvanih institucija ne pate od nesanice zbog neisplate plaće, blokiranog računa, aktualne mirovinske reforme ili vukovarskog dožupana koji istim institucijama uspješno prodaje priču kako je u vrijeme najstrašnijih pokolja na mjestu zločina bezazleno pripremao jesenski usjev pšenice. Narod uz divno čudo još ima zdrav razum, otvorene rane i živi strah te se više ne zadovoljava ispraznim statistikama, već umjesto virtualnog broja podignutih optužnica traži konkretna imena osuđenih počinitelja. Unatoč brifiranju kojem je na tu temu godinama izložen, ovaj narod ne prihvaća da država koja neviđenom pedantnošću provjera prikupljene referendumske potpise, kupujući vrijeme čeka da nekakva sinkopa zahvati svijest čitave nacije.
Sve su snažniji zahtjevi javnosti da se za nestvarnu situaciju u kojoj smo se našli prokažu stvarni krivci zbog čega Hrvatska umjesto da uživa u svojoj samostalnosti plaćenom krvlju danas sliči životinjskoj farmi u kojoj se kao zaštićene vrste sigurno osjećaju jedino javni dužnosnici. Po logici stvari najveća odgovornost pada na hrvatsko sudstvo. Koliko nam je poznato do sada ni jedan sudac ili državni odvjetnik nije polagao račune jer se Todorić i Mamić brane iz Londona i Međugorja, a istraga o dr. Ivanu Šreteru nikada nije ni pokrenuta.
Ruku na srce, po portalima novinama se tu i tamo objavi glas kako je stegovno kažnjen nekakav sudac jer je primio mito za pogrešno parkiranje. Usudit ćemo s primijetiti kako se takvi postupci isključivo vode protiv sudaca nižeg ranga pa se stječe dojam kako se time više prilaže kakva žrtva paljenica za nezadovoljnu javnost. Da je u ovoj državi ikada postojala stvarna namjera ili kako se to popularno kaže politička volja da se pravosuđe filtrira, taj bi se proces započeo od vrha, kao što se riba čisti od glave a ne od repa.
Međutim, to se nije dogodilo a s obzirom na postojeću strukturu i vodeća imena s vrha pravosudne piramide to u skorijoj budućnosti i ne možemo očekivati. Elita pravosuđa, kao i u ekonomiji i političkom prostoru regrutirana je imenima pojedinaca kojima je do Hrvatske stalo isto koliko i prosječnom Amerikancu za izbjeglice iz Afganistana. Prvo ime hrvatskog sudstva je bezvremenski Đuro Sessa. Njegov trnovit put tipična je priča iz Hrvatske. Slično kao Končar u ekonomiji ili Manolić u politici, Sessa je svoj mukotrpni put započeo prije Domovinskog rata. O „besprijekornoj“ pravosudnoj i diplomatskoj karijeri te menađerskim vještinama u poslovanju već smo pisali.
Iako u njegovom životopisu ponajmanje ima stvarnog sudačkog rada i nikada nije do kraja rasvijetljena njegova transakcija nekretninama i zatvorski posjeti Kutli, Sessa je i danas faktor kojem se bezrezervno vjeruje. Osim što mu je povjeren najvažniji mandat predsjednika Vrhovnog suda, Sessa je aktivno i uspješno uključen u rad Udruge sudaca. To je jedna vrsta udruženja koja bi se trebala baviti promicanjem interesa i ugleda sudačke struke. S obzirom na trenutačnu percepciju i očekivanja javnosti nema sumnje pred istom se nalazi više nego zahtjevan zadatak. Slično kao što feminističke babe ne čuju priču silovane Vukovarke, Sessa kao da je nagluh ne osjeća se prozvanim progovoriti u obranu pravosuđa. Po slovu Statuta koliko smo uspjeli iščitati to bi trebala biti uloga Udruge sudaca.
Zato se, kao i političarima uoči izbora, Sessi oči i uši širom otvorene kada se odlučuje o imenima sudaca koji će ispred Udruge braniti i predstavljati boje pravosuđa. Tada se redovito kao nakon zimskog sna Sessa ukaže iz udobne jazbine i svojim pionirima dijeli detaljne upute i smjernice poželjnih i pouzdanih kandidata. Po odlasku s čelnog mjesta Udruge, oporučno je to mjesto sačuvao za svoje lice povjerenja Damira Kontreca. Sudac koji je u sudačkim krugovima poznat uglavnom po izvan sudačkim aktivnostima. Gotovo da nema savjetovanja na kojem taj sudac kolegama ne prenosi svoje velebno znanje, naravno uz pozamašne honorare, zbog čega u njegovoj imovinskoj kartici i nema prazne rubrike.
Uz Kontreca se svojedobno vezivala i priča kako je još kao predsjednik Općinskog suda u Varaždinu izvan natječaja, ispod tržišne cijene kupio gradski stan u kojem je do tada živio uz skromnu najamninu. Neizostavna karika u kadroviranju udruge je i medijski poznat sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela. Isti je nedavno tako jasno upozorio kako moramo izbjeći situaciju u kojoj će politika držati „šape na pravosuđu“. Iako je opći dojam kako politika zajedno s pravosuđem rukom pod ruku stabilnost ove države šeta po žici.
Izbori u spomenutoj udruzi godinama se odvijaju po istoj recepturi. U utrci za ključna mjesta aplicira uvijek ista lepeza imena. I dok se njihove kolege napinju rješavanjem sudskih spisa vratiti izgubljeni obraz osramoćenom pravosuđu, pravosudni poglavari i poglavice u niskom startu zagrijavaju se za izbornu utrku. Sada već imaju dovoljno utakmica u nogama i teško da se im se omakne greška u odabiru kandidata. Način na koji promoviraju svoje favorite najsličniji je načinu na koji su nam vladajuće strukture prije pola godine proturile Istambulsku konvenciju.
Iako je tada bilo više nego bjelodano kako je službeno najveća demokršćanska stranka, barem po vokaciji, prvi puta okrenula leđa najvjernijem dijelu biračkog tijela, županijski su stranački ogranci gotovo jednoglasno aplaudirali najavljenoj ratifikaciji uz prozirno uvjeravanje kako je to odraz stvarne volje njihovog članstva. Tako će i sada centrala iz središnjice uvjeravati kako su upravo njihovi odabranici najbolji izbor, bilo da je to Bitanga u Zadarskoj županiji, Ksenija Ledić u Splitsko – dalmatinskoj, iako je ova potonja na mjesto predsjednice svog ogranka izabrana zahvaljujući isključivo svom glasu. Miljenica iz zagrebačkog bazena Dijana Kokić tako vjeruje kako će njezine prvostupanjske kolege u Državnom sudbenom vijeću bolje predstavljati iskusnije kolege s viših sudova.
Ne treba biti kakav prorok i predvidjeti kako će se Sessa i ovog puta zdušno potruditi da se u birane redove slučajno ne uvuče kakvo ime koje nije uspješno prošlo njegov test lojalnosti. S obzirom na vještine i spretnost koje je pokazao u svom uspješnom profesionalnom uzletu, Sessa sigurno očekuje da će i ovog puta zadovoljno trljati ruke. Prema njegovoj viziji u udruzi se ne bi trebale događati nikakve tektonske promjene. Njemu zapravo nikakve promjene i ne odgovaraju. Ovako kako stvari danas stoje on i dalje namjerava kao ugledno sudačko ime obilaziti podružnice i ogranke u kojima mu njegovi odabranici uštimano tepaju. Možda ustvari Sessa i nije nagluh. Možda samo zbog njihovog aplauza nije čuo da mu neki poznanici šetaju po Londonu. A možda putujući na račun Udruge i on sam posjeti London.
No srećom dok traje afera SMS i takva putovanja i zbivanja u udruzi sudaca mogu proći ispod radara. Isto kao i mirovinska reforma, stečaj Uljanika ,grupa Borg, krivolov Lovre Kuščevića… Očito je,kako veliki vođa i premijer zna kako važne stvari u državi staviti u drugi plan, napraviti žrtvu od sebe i prebaciti loptu u maniru vrhunskog košarkaša na nebitne stvari kao što je tzv afera SMS.