Atletičari ‘ismijali’ Bandićevu dvoranu: preniska za motkaše, prekratka za kuglu!

0
598
Borna Filic/PIXSELL

Prvi puta u povijesti naše nacionalno dvoransko prvenstvo u atletici održano je prošlog vikenda u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, ali ostat će upamćeno po groteski: natjecanje skakača motkom moralo je biti okončano na „ženskoj“ visini od 4.80 metara, jer visina dvorane ne dozvoljava više skokove!? Ponovio je to nekoliko puta i službeni spiker, kako bi svima u dvorani bilo jasno zašto je natjecanje prekinuto nakon što su hrvatski rekorder Ivan Horvat i Trpimir Široki preskočili 4.80 m i s tom „ženskom“ visinom podijelili prvo mjesto!Inače, Ivan Horvat je tri dana radnije na dvoranskom natjecanju u Beogradu pobijedio sa skokom 5,62.

Pa, dobro, Milane Bandiću, gradonačelniče naš dugovječni, možete li Vi vašem i našem Zagrebu izgraditi, isporučiti i ostaviti barem nešto što je isprve ajnc-A, kako bi mi Zagrepčanci rekli ili, ako ne razumijete, možete li podignuti bilo kaj u vašemu i našemu Gradu, a da bude odmah i neizostavno kak’ se šika? Prošle subote svjedočili smo u novootvorenoj, prvoj i jedinoj atletskoj dvorani u Zagrebu (i Hrvatskoj), koju su atletičari desetljećima čekali strpljivije od Joba – u međuvremenu nam podarivši tucet zlatnih medalja s najvećih planetarnih natjecanja – svjedočili smo, dakle, prvom dvoranskom prvenstvu Hrvatske u atletici održanom u domovini, a ne u egzilu kao svih ranijih godina, od Beča, Budimpešte i Beograda. No, umjesto da osjetimo zahvalnost, ponos i ushit što su napokon gradski i sportski oci hrvatske metropole zbrinuli pod krov svu gradsku atletsku mladost i visoku sportsku vrijednost, što je napokon kraljica sportova u Zagrebu dobila ono što joj i ovdje civilizacijski i tradicijski odavno pripada, osjetili smo se nelagodno i posramljeno. Zašto?

Igor Kralj/PIXSELL

Zato što ste, dugovječni naš gradonačelniče, isporučili atletici i atletičarima poluproizvod, dvoranu koja ne zadovoljava sve nužne standarde ni za natjecatelje, ni za gledatelje, a ipak ste sebeljubivo očekivali – i dobili – tapšanja, čestitke i javne zahvale. Svima su za nedavnog svečanog otvaranja dvorane u vašem prisustvu bomboni ispadali iz usta, nitko nije smogao hrabrosti da vam kaže: „Oprostite, gradonačelniče, ali to ipak nije to!“ Slavljeničke konfete, što su se razletjele zrakom, začepile su usta svima. Ako je uopće i bilo nekoga tko bi izustio nešto „kontra“ u tom probranom društvu vaših bespogovornih apologeta što vas slijepo slijede i uzdižu kao oca-hranitelja. Svi su oni navikli na vašu (a zapravo našu) izdašnu gradsku sisu, pa misle da je najrazboritije biti kuš. Da slučajno ne izazovu „gnjev bogova“… Što ima veze što je dvorana malo preniska i malo prekratka, pa u njoj neki hrvatski rekorderi jednostavno nemaju što tražiti. Osim ako glavom ne žele probiti plafon, ili kuglom raznijeti zid!

Loading...

Da „to doista nije to“, da je ta vaša pompozno najavljivana i svečano otvorena atletska dvorana idealna scena za uprizorenje groteske, svjedočili smo prošlog vikenda na nacionalnom dvoranskom prvenstvu koje je u pravih poznavatelja atletike izazvalo i mučninu i podsmijeh. Naime, dvorana je toliko niska da su i natjecanja i ozbiljni trening skakača motkom u njoj praktički nemogući. Natjecanje motkaša na prvom hrvatskom dvoranskom prvenstvu u Lijepoj našoj tako je moralo biti okončano na „ženskoj“ visini od 4.80 metara, jer visina dvorane ne dozvoljava više skokove!?! Ponovio je to nekoliko puta i službeni spiker, kako bi svima u dvorani bilo jasno zašto je natjecanje prekinuto nakon što su hrvatski rekorder Ivan Horvat i Trpimir Široki preskočili 4.80 m i s tom „ženskom“ visinom podijelili prvo mjesto!

Gledatelji su se podsmjehivali, govoreći da bi i Blanka Vlašić iz najboljih dana lupala glavom o plafon zagrebačke dvorane. Najbolji hrvatski motkaš Ivan Horvat je, inače, tri dana ranije, na natjecanju u Beogradu pobijedio s 5.62, a njegov i hrvatski rekord je 5.76 metara. Nije Horvat, jadan kriv, što Zagreb i Hrvatska ne mogu atletici isporučiti borilište što zadovoljava standarde kraljice sportova. Fućkaš „kraljicu“, „kralj“ Bandoleras je rekao da može i tako ili nikako, a naknadno će se već srediti i primjereno skakalište za motkaše, bude li to moguće izvesti rekonstrukcijom krova u paviljonu 1 Zagrebačkog velesajma.

Ključno je pitanje zašto je atletska dvorana uređivana u jednom od pet blokova paviljona 1, koji ima dužinu, ali ne i visinu i širinu kakvu iziskuju atletske discipline te mjesta za publika, kad se zna da na Velesajmu postoje brojni paviljoni koji su dovoljno prostrani i visoki za atletsku dvoranu, no njih zagrebačka i hrvatska atletika očito ne mogu dobiti! Stoga se sportaši i gledatelji u novoj dvorani suočavaju sa sljedećim problemima:

* Atletski oval sa četiri staze po širini zauzima gotovo cijeli prostor od zida do zida. Osim što je time otežano kretanje oko staze, nemoguće je postaviti tribine na logične i uobičajene pozicije, uz ciljnu ravninu, odnosno uz duže stranice staze, kako je to napravljeno u svim standardnim dvoranama, pa i u beogradskoj (vidi sliku). Tribine su, stoga, postavljene iza ciljne ravnine, okomito na sprintersku stazu i liniju cilja. U kombinaciji sa zaustavnom strunjačom za sprinterske discipline, ogradom oko staze, stupovima unutar ovala (!?!) i konstantnom gužvom na stazi i oko staze, praćenje natjecanja s tribina gotovo je nemoguće. No, budući da je ova dvorana prvenstveno namijenjena treninzima, to je manji problem.

* Atletski oval sa stazom od 200 metara ima točno zadane dimenzije (duljina, radijus zavoja…) i prostor unutar staze je vrlo limitiran. Kad se tome dodaju i tri masivna noseća stupa unutar ovala, što dosad nije viđeno ni u jednoj atletskoj dvorani na svijetu, taj je prostor još manji. Manji je problem što nije bilo mjesta za 8 nego samo za 6 staza za sprinterske discipline (60 m i 60 m prepone), ali je i bacalište za kuglu s „kavezom“ postavljeno tako da ne omogućava ozbiljnije hice (najbolji su u subotu bacali ispod 18 metara). Hrvatski rekorder Stipe Žunić, koji je nekoliko dana ranije prisustvovao Bandićevoj ceremoniji otvaranja dvorane, nije tamo sa svojim hicima preko 21 metara imao što tražiti. Žunićeva kugla bi se „zabila u zid“!

* Grijanje dvorane je, također, velik problem. U subotu je vanjska temperatura bila oko nule, a ona u dvorani – nakon cjelodnevnog grijanja – tek 15 Celzijevih stupnjeva. Promrzli gledatelji i jedva ugrijani sportaši s pravom su rogoborili, s mrazom iznad usana. Ne usudimo se ni pomisliti koliko je ovih dana temperatura u dvorani dok je vani ispod minus 10. Za normalne treninge i natjecanja trebala bi biti oko 20 stupnjeva što je, nažalost, nedostižno u zimskim uvjetima za dvoranu na ZG velesajmu.
Zaključak: Dvorana na Velesajmu je veliki iskorak u odnosu na dosadašnje uvjete za zimski trening atletičara. Osim toga, konačno smo u Hrvatskoj dobili pod krovom kružnu stazu od 200 metara. Dvorana će biti više-manje dobra za zimske treninge, što joj i je glavna funkcija, ali za ozbiljna natjecanja – nije! To je jednostavno trebalo priznati otpočetka, a ne javnosti i sportašima bacati prašinu u oči. Pitanje je zašto Zagreb, odnosno veliki pobornik sporta Bandić i ostali gradski oci nisu u metropoli prepunoj napuštenih golemih hangara i paviljona uspjeli pronaći adekvatan prostor da isprve naprave funkcionalnu atletsku dvoranu jednako za trening i za natjecanja. Za isti novac – a nova je dvorana na Velesajmu stajala ukupno 16,2 milijuna kuna – atletika je mogla dobiti cjelovito, a ne polovično rješenje.

Bandić kao da je slutio da će njegov atletski „hibrid“ na Velesajmu ubrzo biti razotkriven, baš kao što se dogodilo na natjecanju skakača motkom, pa je već prigodom otvaranja dvorane u paviljonu 1 obećao da će za izvjesno vrijeme u Zagrebu biti sagrađen i veliki atletski centar:

“Imamo dvije lokacije, jedna je ovdje na Velesajmu, na području teniskog centra, a druga je Dom sportova. Imamo projekt za rekonstrukciju Doma sportova u kojem se, u tri etape predviđa izgradnja olimpijske, atletske dvorane“, rekao je gradonačelnik prije dva tjedna.

Bandiću ide s obećanjima, ali baš mu ne ide, pa ne ide sa sportskom infrastrukturom – ah lako je s fontanama – te gotovo dva desetljeća dovršava stadion u Maksimiru, te duže od deset godina „gradi“ rukometni dom, te više od desetljeća počinje s gradnjom nove sljemenske žičare, te je uz „pomoć“ Hrvatskog nogometnog saveza devastirao srce zagrebačkog rekreacijskog pokreta na Sveticama, na istim tim Sveticama 15 smo godina čekali da se obnovi bazen, a kad je napokon niknuo ostakljeni novi, godinu dana kasnije je, usred ljeta zatvoren, jer se negdje opako pogriješilo i trebalo je raskopati dobar dio pločica na dnu… Ni s bazenom u Utrinama nije posve pogodio, iako je koštao 71 milijun kuna, gotovo dva puta više nego je bilo iskazano u prvim projekcijama, ali ostao je preplitak za vaterpolo!

Ništa bolje Bandiću ne ide ni s kultnim zagrebačkim klubovima i kavanama, Saloon je devastiran i već godinama zatvoren, slična bi sudbina mogla zadesiti i kultnu Jabuku, kavana Corso zapečaćena je duže od 20 godina, a prije dvije godine poreznici su zatvorili i Kazališnu kavanu, popularni Kavkaz. S karte grada nestaju najreprezentativniji toponimi, stjecišta inteligencije, uljudbe i građanstva. Kao da nama, koji smo „oduvijek“ tu, ovdje više nije mjesto…