BOSNA, HRVATSKA ZEMLJA!

0
678

Treba imati na umu da velika većina današnjih muslimana nikako ne žele znati i čuti za svoje hrvatsko podrijetlo.

Danas Europa i svijet mnogo govore i pišu o Bosni i Hercegovini, a da ne znaju istinu o povijesti i sadašnjosti te zemlje. Čak i mnogi Hrvati ne znaju povijesnu istinu da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, te da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću.

  1. Bosna je 9 stoljeća bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kad su Hrvati u 7. stoljeću došli na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku i današnju Crnu Goru (Crvena Hrvatska!), itd. To je bio JEDAN NAROD i JEDAN TERITORIJ – HRVATSKI POVIJESNI PROSTOR. To dokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce hrvatskog teritorija te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora.
  2. Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi (samo Hrvati imaju banove!) i svi kraljevi Bosne (Kulin ban, ban Pavao I. Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina Kotromanić, kralj Ostoja, Stjepan Tomašević), bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, u njima je tekla hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak hrvatskog kraljevstva. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio ni musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević, ubijen na prijevaru od Osmanlija 1463. godine.
  3. U Bosni prije Turskih osvajačkih ratova i uspostave osmanlijske vlasti (1463.) nema Srba. Nema ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a ne postoji ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna ni za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna također ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmanlija. Pod Turcima mnogi su Hrvati-katolici i bosanski “krstjani” (bogumili) prešli na islam, neki milom, zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.
  4. Današnji muslimani u Bosni potomci su Hrvata-katolika i tzv. “krstjana” (bogumila – također Hrvata) koji su pod pritiskom okolnosti ili na silu prešli na islam. U novoj vjeri njima je nametnut potpuno tuđi i strani arapski jezik. Ne stoji tvrdnja da su današnji muslimani u Bosni potomci Srba iz dva razloga: jer Srba u Bosni nije ni bilo i jer Turci nisu progonili Srbe. (Pećka patrijaršija!).

Treba imati na umu da velika većina današnjih muslimana nikako ne žele znati i čuti za svoje hrvatsko podrijetlo. Hrvatska pripadnost Be-Ha muslimana iz vremena Ante Starčevića i NDH (1941.-1945.) danas je iluzija i nešto čega nema. Istina, i danas se nađe pokoji rijetki musliman-Hrvat, ali bez utjecaja na ostale muslimane. Izetbegović-Filipovićevi „bombaši“ provode neshvatljivo žestoku medijsku hajku na Hrvate BiH. Stječe se dojam da službeno Sarajevo dobar dio državničke energije troši na osmišljavanje izazivanje sukoba sa Hrvatskom i Hrvatima. Sarajevo ima problem s prodornim provincijalcima iz Sandžaka: to su ljudi koji moraju uspjeti, makijavelistički nastrojeni, koji zagovaraju politiku sile, ali ih muče pomiješani identiteti. Npr. Bakirova supruga Sebija Građević je jedna od njih, vrlo otresita žena – Sebija je, zajedno s Bakirom, tijekom rata u BiH prebjegla u Hrvatsku: najprije na Hvar pa u Zagreb, gdje je stažirala i dobila akademske reference kod dr. Asima Kurjaka, kojeg je njezin svekar Alija imenovao prvim ambasadorom BiH u Hrvatskoj – a danas je Republika Hrvatska omražena u Be-Ha medijima kao država „fašista Tuđmana i Šuška“ i „udruženog zločinačkog pothvata“ – toliko debilno ponašanje da se ne može shvatiti …

  1. Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika-Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje (Trebinjska biskupija, Semberija, itd.).
Loading...

Tek kasnije, u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja”. Današnje priče srpskih političara o Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubi falsifikat povijesti. Srbi su i čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vekovnim srpskim zemljama”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje je Srbin – tamo je i Srbija”!

  1. Pojedinci iz današnjega muslimanskog političkog i vjerskog vodstva zaraženi Izetbegovićevim fundamentalizmom (islamska država, islamski sud, islamsko školstvo, itd.) žele stvoriti od Bosne islamsku džamahiriju, a ne znaju povijesnu istinu da u Bosni od stoljeća sedmog žive Hrvati-katolici, da je islam u Bosnu došao u 15. stoljeću, a pravoslavlje u 17. stoljeću, te da Bosna, iako stara povijesna hrvatska zemlja, danas može opstati samo kao multikonfesionalna i multinacionalna država u znaku najveće moguće vjerske i nacionalne tolerancije. Primjer tolerancije danas u Bosni daju samo Hrvati-katolici!
  2. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća (1941.-1945. i dalje) najviše je u Bosni i Hercegovini stradao hrvatski narod. Hrvati su ubijani bez suda i nekoliko godina nakon završetka rata! U Bosni i Hercegovini je bilo hrvatskih sela 1945. u kojima nije bilo muškog Hrvata od 16 do 60 godina – sve je bilo poubijano ili raseljeno. Kasnije su komunisti gradili umjetna jezera u hrvatskim općinama – samo da bi raselili Hrvate iz Bosne (Prozor, Ostrožac, Rama, Buško jezero, itd.).
  3. Za cijelo vrijeme komunizma (1945.-1990.) Hrvati Bosne i Hercegovine više od svih drugih morali su poput tihe rijeke stalno seliti i napuštati Bosnu i Hercegovinu zbog terora komunista (uglavnom Srba i muslimana!) koji su kroz 45 godina u ime “bratstva i jedinstva” čistili Bosnu i Hercegovinu od Hrvata. Bosanski Hrvati nisu išli u Komunističku Partiju, držali su se Katoličke Crkve i zato nacionalno svjestan Hrvat u Bosni nije mogao dobiti ni stan, ni posao, a ni položaj. Zbog ovoga tihog etničkog čišćenja od 1945. do 1990. u Bosni je smanjen broj Hrvata za oko 750 tisuća računajući iseljenike kao i njihove potomke. Samo u daleku Australiju je u tom razdoblju useljeno oko 200 tisuća Hrvata, najviše iz Bosne i Hercegovine, dok mi je nepoznat slučaj da su Srbi ili muslimani iz Bosne masovnije išli tražiti kruha u daleku Australiju! Godine 1945. Sarajevo je imalo oko 33% Hrvata, a 1999. oko 3%.
  4. Muslimanska nacija ne postoji (!!!), ona je paradoks i jugo-komunistički povijesni besmisao. Muslimansku naciju izmislili su komunisti da bi muslimane odvojili od hrvatskog etničkog korpusa. To je uvidjela i službena muslimanska politika i džamija pa su se odlučili da po sedmi put u ovom stoljeću mijenjaju naciju i sada nisu više po nacionalnosti Muslimani već Bošnjaci jer time lukavo pokušavaju izjednačiti regionalni pojam „Bosanac“ sa pojmom „Bošnjak“ koji su izmislili Austrijanci za vrijeme Austro-Ugarske vlasti u BiH da bi se umili muslimanima.

Također je danas besmisleno govoriti o izmišljenoj bošnjačkoj naciji i nepostojećem bošnjačkom jeziku. Bosansko-hercegovačko-sandžački muslimani etnogenetski su potomci Hrvata, koji govore lijepim hrvatskim jezikom, te čija put, oči, krv, književnost i povijest dokazuju hrvatsko podrijetlo. Nažalost, današnje muslimanske mase pod utjecajem svojih vođa ne znaju istinu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj prošlosti. Tko će i kad će reći današnjim muslimanima Bosne i Hercegovine istinu o njihovoj nacionalnoj hrvatskoj i vjerskoj kršćanskoj prošlosti? Saudijskim, turskim i iranskim milijunima dolara Izetbegovićeva klika proizvodi nepostojeći bošnjački jezik, krivotvori Be-Ha povijest, prikazujući je kao nehrvatsku, a Hrvate  – banove i kraljeve Bosne prikazuje kao nekakve „Bošnjake“ koje nisu pobile osmanlije nego jednostavno prestali postojati.

  1. Najveće poniženje u 14. stoljeća nazočnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini doživljavaju današnji Hrvati od Srba i muslimana koji uz očitu antihrvatsku politiku Ujedinjenih naroda i EU, kao i odviše popustljivu politiku Hrvatske Države svakodnevno etnički čiste Bosnu i Hercegovinu od starosjedilaca Hrvata.

Prije ovoga posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 850 tisuća Hrvata. Danas  je u Bosni i Hercegovini ostalo oko 380 tisuća Hrvata. To znači da je oko 470 tisuća (od 850 tisuća!!) starosjedilaca Hrvata protjerano, iseljeno, raseljeno ili ubijeno na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati su istjerani od Srba iz Bosanske posavine i mnogih župa Banjalučke biskupije, a od muslimana iz prastarih “tvrđava hrvatstva i katoličanstva” u Bosni: Kraljeve Sutjeske, Vareša, Travnika, Bugojna, Konjica, itd. U Sarajevu je na popisu 1991. godine bio je 24.241 Hrvat, a na popisu 2013. godine 13.607. U Banjaluci je 1991. godine živjelo 29.026 Hrvata, a prema popisu 2013. svega 5.104.

Podatak koji optužuje SFOR kaže da je BiH izgubila više Hrvata nakon Daytona i prestanka rata i uspostave Federacije nego li za vrijeme ratnih sukoba!.

Rijetki su foto ili video dokazi o operacijama SFOR-a protiv Hrvata u BiH jer su to bile perfidne tajne operacije, zato je zlata vrijedan dokaz dokumentiran u knjizi biskupa Franje Komarice – “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”. Banjalučki biskup je u knjizi opisao tajnu operaciju britanske vojske u BiH kojom su prognali Hrvate iz mjesta Majdan kod Mrkonjić Grada, a sve je zabilježila nizozemska katolička televizija KRO 1996. godine. Britanci su na isti način proveli brojne manje ili veće tajne operacije protiv Hrvata u BiH, a najtragičniji su bili događaji oko sela Ahmići. Naime, tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Kamerman iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog brutalnoga upada britanskih postrojbi u hrvatsko selo Majdan, u blizini Mrkonjić Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio, dokazuje vojnu akciju NATO snaga, koje su željele „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika.

Ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u BiH, dakle između 1992. i 1995., nego tek – 1996. godine!? – dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu okončati sve ratne aktivnosti. Dakle, članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje su značile jasno kršenje međunarodnoga prava … Majdan je igrom slučaja ostao jedna mala katolička oaza u tzv. Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a mnogi  pobijeni, koji prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

Gelibolulu Mustafa Âlî bin Ahmed bin Abdülmevlâ Çelebi
(rođen 1541. na Galipolju; umro 1600. u Džedi),  djelo “Künhü’l-Ahbâr” (pisano oko 1592.-1598.)

“Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog – koji se uzvisuje i uzdiže – u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se medju njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom… Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave” (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safet-bega Bašagića u Gl. zem. muzeju 1912., 6-7.).