Predajom razoružane Hrvatske vojske partizanima, Britanci su na Bleiburgu, de facto i de iure, počinili ratni zločin, jer su prekršili Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima, kojoj je Nezavisna Država Hrvatska punopravno pristupila 20. siječnja 1943., pod uvjetom uzajamnosti. No, unatoč tomu, pokazalo se da se Konvencija može sramno kršiti kada se radi o Hrvatima...
Premda britanski arhivi, u narednim desetljećima, neće biti otvoreni glede engleske odgovornosti za najveću tragediju hrvatskog naroda u povijesti, i bez novih arhivskih spoznaja, postoje dokazi koji rečenu odgovornost za Bleiburg 1945. zorno potvrđuju.
Bleiburška tragedija je bjelodan primjer moralne pokvarenosti tzv. demokratskog Zapada, koja se zrcali u činjenici da su britanski časnici na Bleiburškom polju, posve neljudski, sramotnom prijevarom, što dolikuje podlom i gordom Albionu, 15. svibnja 1945., na milost i nemilost okrutnim partizanskim krvnicima izručili Hrvatsku vojsku i civile na pokolj.
Spomenutog nadnevka, hrvatski časnici, Ivo Herenčić i Danijel Crljen, o mirnoj predaji Hrvatskih oružanih snaga Britancima, vodili su bezuspješne pregovore u bleiburškom dvorcu Thurn-Valassina, s britanskim generalima Scottom i Alexanderom, nakon čega im je partizanski predstavnik, Milan Basta, dao rok od sat vremena za bezuvjetnu predaju.
Luburićev i Bobanov proboj
Poslije neučinkovitih pregovora, Vjekoslav Luburić i Rafael Boban, sa svojim postrojbama, izvršili su proboj iz okruženja, što bi i drugi zacijelo učinili da su znali kakav ih pogrom očekuje. Britanski pregovarači na Bleiburgu nisu najodgovorniji za masovno izručenje Hrvata partizanskim krvnicima, već britanski ministar rezident, zadužen za Sredozemlje – Harold Macmillan, koji je zapovjedio britanskim pregovaračima na Bleiburgu predati hrvatske ratne zarobljenike i civile partizanima, u zamjenu za njihovo povlačenje s područja Austrije i Italije.
Predajom razoružane Hrvatske vojske partizanima, Britanci su na Bleiburgu, de facto i de iure, počinili ratni zločin, jer su prekršili Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima, kojoj je Nezavisna Država Hrvatska punopravno pristupila 20. siječnja 1943., pod uvjetom uzajamnosti. No, unatoč tomu, pokazalo se da se spomenuta Konvencija može sramno kršiti kada se radi o Hrvatima, premda u članku 2. Konvencije, doslovno stoji da se sa zarobljenicima mora postupati čovječno.
Brigadir Patrick Scoot bio je u svibnju 1945. zapovjednik novozelandske divizije, odgovoran za britanske postrojbe stacionirane u dijelu Koruške, uključujući i Bleiburg. Budući da je feldmaršal Alexander, kao zapovjednik Južnoga savezničkog bojišta u Italiji i Austriji, bio obaviješten o masovnim partizanskim likvidacijama zarobljenih vojnika i civila, izdao je zapovijed 17. svibnja 1945. o zabrani daljnjeg izručivanja hrvatskih zarobljenika Titovim partizanima. Na ovu zabranu brigadir Sccot se oglušio, jer je 24. svibnja 1945. više od devet tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, u pratnji Petoga korpusa engleske Osme armije, prebacio iz Grafensteina u Bleiburg, gdje su izručeni partizanskim ubojicama.
Partizanski oficir prebjegao Englezima
I zarobljenici drugih narodnosti doživjeli su Danteov pakao! Osim hrvatskih zarobljenika, toga istog dana, 24. svibnja 1945., sve zarobljene četnike i slovenske bjelogardiste iz Grafensteina, brigadir Sccot je teretnim vozilima prebacio u Rosenbach, gdje ih je utjerao u, navodno, prazne željezničke vagone. U tim vagonima su bili Titovi partizani. Kad je vlak krenuo, partizani su rafalima počeli ubijati sve dopremljene zarobljenike. Prije toga, iz vagona su izveli više od pedeset hrvatskih časnika i pred očima engleske policije Petog korpusa Osme britanske armije, bezočno ih strijeljali. Šesnaestorica zarobljenika u vagonima su se ubili vatrenim oružjem kad su ugledali skrivene partizane.
Svjedočenje o ovim partizanskim zločinima, započetim u Rosenbachu, dao je partizanski „oficir“, Branislav Todorović. Kada je vidio „partizansku plemenitost na djelu“, iz partizana je isti dan prebjegao Englezima. Njegov iskaz, o zločinima počinjenim 24. svibnja 1945., nalazi se sačuvan u britanskom Foreign Officeu.