CIJENA PODRŠKE: Ante Pavelić dio Dalmacije i Primorja ustupio Mussoliniju

0
837

Posljedice ugovora su bile katastrofalne - nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u većem dijelu NDH

Niti dva mjeseca nakon uspostave Nezavisna Država Hrvatska morala se odreći dijela svog teritorija u korist fašističke Italije. To je regulirano potpisivanjem famoznih Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine. Ugovore su u Rimu potpisali Ante Pavelić i Mussolini, a prisutni su bili i talijanski ministar vanjskih poslova, grof Ciano, te svi ministri vlade NDH.

Prije potpisivanja Rimskih ugovora održan je niz razgovora u kojima je Pavelić pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. Ipak, Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” (napad na SSSR), 22. travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.

Loading...

U bilješci o Ljubljanskim pregovorima od 25. travnja navodi se kako Pavelić tvrdi da bi ostvarivanje talijanskih zahtjeva (prepuštanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske) dovelo do njegovog pada. No, premda je Pavelićeva pratnja bila nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima Italiji, sam Pavelić je ipak pristao na fašistički ultimatum. Naime, smatrao je da bi odbijanje zahtjeva značilo i gubitak tek osnovane države. Nadalje nadao se da očuvanje Nezavisne Države Hrvatske daje nadu za povratom izgubljenog teritorija u budućnosti.

Tako je na kraju došlo do ugovora koji su potpisani u rimskoj Palazzo Venezia.

Rimski ugovori sastoje se od tri dokumenta. Prvim je utvrđena granica između dviju država. Njime je Italiji pripalo područje tzv. Prve zone, koja je obuhvaćala dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet) te Boka kotorska.

Drugim dokumentom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području neće podizati nikakve vojne objekte niti držati ratnu mornaricu, osim manjih postrojbi za potrebe policijske službe. To je bila tzv. Druga zona koja se protezala od Prve zone do linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav. Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.

Treći dio sporazuma definira politički odnos dviju država kojim Italija preuzima jamstvo za političku neovisnost NDH, uz dodatak da Hrvatska neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s navedenim jamstvom.

Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela I otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja ili barem zajedničku upravu, ali to toga nikada nije došlo.

U službenoj obavijesti o sklapanju Rimskih ugovora navodi se da je “uspostavljena Kraljevina Hrvatska” te da je Pavelić kralju Viktoru Emanuelu III. u ime Hrvatske ponudio krunu kralja Zvonimira dinastiji Savoja, a za hrvatskog kralja određen je vojvoda od Spoleta. On je trebao biti okrunjen kao Tomislav II., što nikada nije ostvareno.

Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja. Dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, s otocima Krkom i Rabom, priključila je Riječkoj provinciji, a anektirani dijelovi Dalmacije i Boke Kotorske s otocima, zajedno s bivšom Zadarskom provincijom, ušli su u sastav Gubernatora Dalmacije, tako da je Dalmacija opet bila administrativno podijeljena na tri pokrajine: Zadarsku, Splitsku I Kotorsku

Visoki troškovi talijanskih okupacijskih trupa – oko 200.000 vojnika, tj. više od vlastitih oružanih snaga NDH – kao i troškovi talijanskih policijskih snaga i civilnih činovnika koji su nadzirali domaću civilnu upravu naplaćivali su se iz proračuna NDH.

Posljedice ugovora su bile katastrofalne – nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u većem dijelu NDH. U javnosti je postala izražena mržnja prema Talijanima, a dolazi i do javnih prosvjeda.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, svi krajevi vraćeni su NDH, ali su u biti bili pod kontrolom njemačkih trupa.