Autori knjige o Partizanskoj obavještajnoj službi u nastavku osvrta na ofanzivu na Kozaru pišu kako su dalje istražujući (doslovno) „naišli na podatke koji zbog nama neshvatljivih razloga nisu unijeti u službenu historiografiju. Naime, evo jednog primjera: U izvještaju Štaba III operativne zone... stoji : „Na zborovima , mitinzima, suzbijale su se kapitulantske tendencije, koje su se pojavljivale u narodu , a koje su djelomično donosili pojedinci između ONO MNOGO (istaknuo autor teksta) bosanaca koji su preseljeni u naša sela pretežno s Kozare i okolice
Jedan od mitova koji već više od pola stoljeća prati hrvatski narod i nameće se kao još jedan dokaz kako su Hrvati uvijek i svugdje činili zločine protiv Srba u tzv. NDH je i tzv. Kozarački mit.
Generacije odgajane u socijalističkom školstvu zdravo za gotovo uzimale su činjenicu da su Ustaše, i strani okupatori u akciji čišćenja i protjerivanja partizanskih jedinica sa prostora Kozare počinili, ničim izazvani, ne zapamćene zločine i pobili i u logore smrti poslali gotovo svo stanovništvo. U školskim udžbenicima i raznim publikacijama spominjao se broj od 50 do 60 tisuća žrtava. 80-tih godina pojavila se i teza da je značajnu ulogu u zločinu imao i tadašnji tajnik UN-a Kurt Waldhejm, koji je u vrijeme rata imao čin poručnika njemačke vojske.
Inače koliko je u srpskoj mitologiji važan „Kozarački mit“ govori i jedna gotovo bizarna činjenica. Naime u trenucima kada je 24.ožujka 1999. Navečer NATO počeo bombardiranje Srbije, odnosno tadašnje Jugoslavije , na državnoj televiziji prikazivan je ratni film Kozora u kojem se prikazuje kako partizani neviđenom hrabrošću pružaju junački, nadljudski otpor višestruko brojnijem i bolje naoružanom neprijatelju. Partizani nisu mogli pobjediti brojnijeg neprijatelja, ali smisao filma bio je pokazati kako je duh napadnutog (srpskog) naroda nesalomljiv
Knjiga o partizanskim obavještajcima
Zanimljivo je da smo demistifikaciju ovog srpskog (i komunističkog) mita našli upravo na strani sa koje se to ne bi očekivalo. Naime „Kozarački mit“ ne ruše hrvatske emigrantske organizacije i njihovi predstavnici, već u knjizi službene socijalističke historijografije. Vrijedne i pouzdane podatke našli smo u knjizi „Partizanska obavještajna služba – što se stvarno događalo“ : Otori su dvojica obavještajaca bivšeg režima, oba sudionici II svjetskog rata, Slavko Odić i Slavko Komarica. Kjniga je objavljena u nekoliko tomova a izdana je u biblioteci „Tajne sile“. Tiskao ju je CIP (Centar za informacije i publicitet u Zagrebu 1988. godine. Knjiga se bavi, dobri djelom, demistifikacijom partizanske obavještajne službe (što joj i naziv govori), a autori žele upozoriti i na brojne pogreške i neobjektivne izvještaje iz tadašnje službene komunističke historiografije. Nas, kao što naglašavamo posebno zanima „slučaj Kozara“ kojim se želi prišiti hrvatskim oružanim snagama u NDH-a što veći teret zločina, a neposredno se u cijelu priču uključuje i zloglasni logor Jasenovac u kojem su, navodno skončali brojni stanovnici Kozarskog kraja.
Po službenim podacima u nekim izvorima komunističke literature navodi se da je krajnji rezultat borbi za Kozaru pokraj koje se nalazilo važno ustaško uporište Prijedor te rudnik Ljubija stradanje (uglavnom smrt) 50 pa čak do 65 tisuća, uglavnom civila. Sama Bitka za Kozaru vođena je u lipnju i srpnju 1942. I završila je porazom partizana, od kojih se dio, zajedno sa tadašnjim komandantom Kostom Nađom uspio probiti iz obruča. Izvuklo se i oko 10 tisuća civila.
Zanimljiva je i činjenica da je u borbi protiv pobunjenih partizana uz Njemačke i ustaške snage sudjelovalo i čak oko 2000 četnika koji su u travnju 1942. Godine sklopili sporazum sa vlastima NDH. Po tom sporazumu, od Hrvatske vojske dobili su oružje, liječili su se u hrvatskim bolnicama, a čak su i dobijali plaću.
Razlike u izdanjima Vojne enciklopedije
Evo što o događajima na i oko Kozare pišu Odić i Komarica u svoj knjizi. „U toku rada na knjigama koje su sada pred čitateljima izbila je afera oko bivšeg generalnog sekretara OUN Kurta Waldheima zbog ratnih zločina počinjenih dok se kao poručnik Wermachta nalazio na području Jugoslavije, sudjelujući između ostalog i u ofanzivi na Kozaru (10. Lipnja – kraj srpnja 1942.) Na njegovo ime nismo naišli – uostalom nismo posebno ni tragali za ratnim zločincima- ni kao pripadnika Ic (obavještajne službe), ni kao pripadnika odjeljenja Ib (intendanture)Grupe „Zapadna Bosna“, koja je izvodila tu ofanzivu. Međutim zapazili smo nešto drugo na što moramo upozoriti. O čemu je riječ? O sudbini civilnog stanovništva. U jednoj publikaciji smo našli zapisano:
“… neprijatelj je popalio nekoliko desetina sela i pohvatao oko 50.000 stanovnika, većinom žene, djecu i starce. Od njih je jedan dio na zvjerski način pobijen, a ostatak je otjeran u zloglasni ustaški logor u Jasenovcu, iz kojeg se skoro nitko nije vratio”
U prvom izdanju naše Vojne enciklopedije pod odrednicom „Kozarska ofanziva“ stoji zapisano : “Neprijatelj je pohvatao narod u zbjegovima, pa je oko 60.000 ljudi, žena i djece otjerano u koncentracione logore ili na prisilni rad u Njemačku odakle se mnogi nisu vratili”
Drugo izdanje Vojne enciklopedije je puno preciznije :
“Neprijatelj je pohvatao narod u zbjegovima i pobio pri tome veći broj ljudi, žena i djece. Prema podacima odgovarajućih službi NDH 68600 ludi, žena i djece prikupljeno je u sabirnim logorima. U njima je izvršena podjela u tri osnovne grupe: za koncentracione logore Jasenovac, Stara Gradiška i one u Njemačkoj i Norveškoj – izrazitije eksponirane pripadnike NOP-a; za prisilan rad u Njemačkoj, uglavnom, ostali radno sposobni muškarci i za raseljavanje – ostali, najveći dio stanovništva”
Neshvatljivi razlozi prešućivanja
Autori knjige o Partizanskoj obavještajnoj službi u nastavku osvrta na ofanzivu na Kozaru pišu kako su dalje istražujući (doslovno) „ naišli na podatke koji zbog nama neshvatljivih razloganisu unijeti u službenu historiografiju. Naime, evo jednog primjera U izvještaju Štaba III operativne zone… stoji : “Na zborovima , mitinzima, suzbijale su se kapitulantske tendencije, koje su se pojavljivale u narodu , a koje su djelomično donosili pojedinci između ONO MNOGO (istaknuo autor teksta) bosanaca koji su preseljeni u naša sela pretežno s Kozare i okolice. U jednoj naredbi istog Štaba III operativne zone stoji “Ovih je dana ubačeno na naše područje nekoliko hiljada bosanskih žena i djece sa područja Kozare. Sa njima je neprijatelj mislio da zaplaši narod i nas, ali se u tome ljuto prevario…”
Dakle iz svega navedenog, a ponovićemo da je riječ o komunističkim izvorima, sasvim je jasno da je mit o bestijalnom i masovnom ubijanju civila, žena i djece na Kozari samo jedan u nizu pokušaja (veliko)srbijanskih politikanata da iskoriste ratna zbivanja za ocrnjivanje Hrvata.
Uostalom i sami autori Ondić i Komarica tvrde, ne branivši ni u jednom trenutku pripadnike tadašnje hrvatske vojske kako “Sigurno nije riječ o manifestaciji nekog ustaškog humanizma prema srpskom življu Kozare, već ti zločinci u zadanom vremenu iz tehničkih i drugih razloga jednostavno nisu mogli izvršiti njihovo totalno fizičko istrebljenje”.
Za kraj evo kako autori komentiraju tadašnje napade na bivšeg tajnika UN-a Kurta Waldhejma:
“A o Kurtu Waldhejmu, čije učešće u ofenzivi na Kozaru u svojstvu intendantskog oficira Grupe „Zapadna Bosna“ uopće nije sporno. Zaista je bilo bezumno izmišljati dokumente kao što je onaj podmetnut njemačkom tjedniku Spigel, a koji mu imputira sudioništvo u određivanju sudbine oko 4000 kozarskih zarobljenika.” Tom ćemo se temom međutim pozabaviti u jednoj drugoj analizi u našem tjedniku.