Cijeli život dr. Korsky posvetio je ustrajnoj borbi - za sretniju Hrvatsku. Još kao sveučilištarac, s desetcima drugih hrvatskih nacionalista, izgarao je nesebično i zalagao se za društvenu pravdu, te prvenstveno za slobodu porobljenog hrvatskoga naroda. Premda je javno očitovanje mladenačkih domoljubnih snova plaćao progonima u Kraljevini Jugoslaviji, u plemenitoj borbi za uspostavom hrvatske države - nije posustao
Ponajviše na temelju objavničkih, nepristranih i znanstveno utvrđenih činjenica glede rodoljubnog djelovanja dr. Ive Korskog, koje je sabrao i publicirao istinoljubivi hrvatski povjesničar, dr. Nikica Barić, te drugih pisanih izvora, u sljedećim rečenicama osvrnut ću se na životni put ovoga vrlog našega muža. Osobito stoga što se u veljači ove godine navršilo punih sto godina od njegova rođenja i što se na to, bar koliko sam zapazio, nitko u tiskanim i elektronskim medijima nije osvrnuo, bar prigodnom crticom.
Hrvat i katolik židovskog podrijetla
Dr. Ivo Korsky (Osijek, 22. veljače 1918. – Buenos Aires, 12. prosinca 2004.) do mature 1935. školovao se u Osijeku i bio je dobar učenik. Njegov otac, dr. Alfred Korsky, također rođeni Osječanin, radio je kao ugledni odvjetnik u Osijeku. Majka Marija, rođena Schleyen, rodom iz Slavonskog Broda, od malih je nogu živjela u Osijeku.
Na vlastito židovsko podrijetlo, dr. Korsky se osobno osvrnuo u jednom pismu iz 1986., u kom je istodobno negirao objedu da je u vrijeme NDH bio suradnik britanske obavještajne službe. U pismu je napisao da je njegov otac, Alfred, prije njegova rođenja, iz židovske vjeroispovijedi prešao na katoličanstvo, te da je od rane mladosti bio korjeniti hrvatski domoljub pravaške orijentacije i politički pristaša ideja Oca Domovine, dr. Ante Starčevića.
I za majku Mariju, napisao je da je imala iste domoljubne ideje kao njegov otac, te je bila vrlo djelatna u „Hrvatskom sokolu“. U pismu je Korsky podvukao da je bio „odgojen kao Hrvat u katoličkoj vjeri, u veoma hrvatskoj sredini“. Iz njegova pisma zanimljivo je još navesti da poslije proglašenja NDH, zbog židovskog podrijetla, nije imao poteškoća, jer su ustaški veterani imali spoznaje o njemu kao „djelatnom i požrtvovnom hrvatskom nacionalistu“, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Djelovanje Korskog do proglašenja NDH
Ivo Korsky je studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i promoviran 28. lipnja 1940. u doktora prava. Dok je studirao u glavnom hrvatskom gradu, priključio se 1935. tuzemnom krilu Ustaškog pokreta. Kao sveučilištarac u Zagrebu, bio je djelatan u onodobnim hrvatskim i katoličkim organizacijama. Poglavito u „Marijinoj kongregaciji akademičara“ i u „Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske“.
Korsky je 30. listopada 1939. u Zagrebu pristupio „Uzdanici“ – hrvatskoj štednoj i pripomoćnoj zadruzi. „Uzdanica“ je utemeljena mjesec dana ranije, u rujnu 1939., i zapravo je okupljala ustaške tuzemne pristaše. Zanimljivo je pripomenuti da je i Ivin otac, Alfred Korsky, pristupio 10. listopada 1940. – također „Uzdanici“.
Zbog političkog djelovanja, jugoslavenske velikosrpske vlasti nekoliko puta su Korskoga uhićivale i zatvarale, ta ga progonile na druge načine. Zbog sudjelovanja u hrvatskim javnim prosvjedima, dobio je izgon iz Zagreba i zatvoren je u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. U tom zatvoru dočekao je 10. travanj 1941. – dan proglašenja NDH.
Djelovanje unutar sudbene vlasti NDH
Poslije proglašenja NDH, kao predratni ustaša, dr. Korsky se stavio na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi. Tijekom opstojnosti NDH, obnašao je sudačke i druge dužnosti pri vojnom sudstvu NDH, ali nikada nije bio ni u kakvoj svezi s pokretnim prijekim sudovima, koji su 1941. utemeljeni. Za vrijeme NDH, živio je skromno, u malom stanu u Zagrebu i hranio se u menzi. Zbog ograničena prostora, u sljedećim rečenicama, osvrnut ću se na samo dvije sudske rasprave, u kojima je sudjelovao dr. Ivo Korsky: u prvoj kao porotnik, a u drugoj kao tužitelj.
Ustaški stegovni i kazneni sud u Zagrebu je 15. prosinca 1942. održao glavnu raspravu u suđenju Ivanu Dorčiću, pripadniku ustaške vojnice. Dorčić je bio optužen za pokušaj bijega u partizane. Na suđenju je priznao krivicu, te se opravdavao vlastitom nepromišljenosti. Dr. Ivo Korsky nazočio je suđenju kao jedan od četvorice porotnika.
Premda su svi porotnici ocijenili da je Dorčić kriv, tijekom vijećanja o kazni, sud je zaključio da su za Dorčića olakotne okolnosti to što je inače neporočan, što je priznao krivicu te njegova mladenačka nepromišljenost. Sud je naposljetku osudio Dorčića na pet godina zatvora i na isključenje iz ustaških redova.
Nekoliko pripadnika III. ustaškoga djelatnog stajaćeg zdruga, u prosincu 1942., u Novigradu na Dobri, u kotaru Karlovac, opljačkalo je četvero građana. Najprije su se maskirali kao partizani, a potom su građanima, pod prijetnjom oružja, oduzeli veću svotu novca, druge dragocjenosti, odjeću i hranu. Ti osumnjičeni ustaše su bili: Vlado Kolić, Josip Mikšić, Petar Trbuščić i Tomo Vinski.
Nakon što su osumnjičeni uhićeni, glavna sudska rasprava je održana 6. svibnja 1943. u Zapovjedništvu III. ustaškog zdruga u Karlovcu. Dr. Korsky na tom je suđenju bio tužitelj. Sud je svu četvoricu optuženih proglasio krivima i osudio ih na kaznu smrti, jer su „povrijedili sve vojničke i ustaške vrline te opljačkali četvoricu Hrvata katolika i teško ugrozili njihove živote“.
Značajan predstavnik hrvatske političke emigracije
Po zapovijedi nadređenih, dr. Korsky se povukao iz domovine 6. svibnja 1945. u Austriju. Otuda su ga britanske vojne vlasti, s većom skupinom hrvatskih političkih izbjeglica, otpremile u Italiju. U Italiji je do kolovoza 1946. bio u zarobljeničkom logoru. U svibnju 1947., uspio se prebaciti u Argentinu, gdje je najprije radio kao radnik, a potom kao činovnik.
U Buenos Airesu, polovicom 1951., susreo je prof. Ivana Oršanića i priključio mu se u političkom projektu osnutka Hrvatske republikanske stranke. Postao je i zamjenik urednika stranačkog glasila – časopisa „Republika Hrvatska“. Korsky je upravo predložio naziv stranačkog glasila. Kasnije je postao glavnim urednikom časopisa, a obnašao je i druge zahtjevne stranačke dužnosti.
Nakon Oršanićeve smrti, 17. prosinca 1968., Korsky je u trogodišnjim ciklusima, redovito je biran za predsjednika Hrvatske republikanske stranke. Kada je u Torontu 1974. utemeljeno Hrvatsko narodno vijeće, kojemu je Hrvatska republikanska stranka bila jedna od suosnivača, dr. Korsky je izabran za jednoga od četvorice dopredsjednika HNV-a. Biran je dva puta u Sabor Hrvatskoga narodnog vijeća.
Kao politički pisac, najviše je pisao u časopisu „Republika Hrvatska“. Osim u tom stranačkom glasilu, političke članke objavile su mu i emigrantske publikacije: „Hrvatska revija“, „Hrvatska misao“, „Rakovica“, „Naš put“, „Hrvatska borba“ i „Hrvatska budućnost“.
Hrvatska republikanska stranka
Hrvatska republikanska stranka (HRS) utemeljena je 9. siječnja 1951. u Buenos Airesu. Njezin pokretač, još od obitavanja 1945. u izbjegličkom logoru u Italiji, bio je prof. Ivan Oršanić. Dužnost predsjednika stranke obnašao je do smrti 1968. godine. Na čelu stranke, do preseljenja HRS-a u Zagreb, od 1968. do 1991., stajao je dr. Ivo Korsky.
U članstvu, te u Glavnom i Izvršnom odboru HRS-a, bili su pripadnici svih emigrantskih generacija: prijeratne, poratne i kasnije „proljećarske“. Glavni odbor stranke je imao 12 članova, a Izvršni odbor trojicu: predsjednika, tajnika i rizničara. Zbog generacijskog usklađivanja, izbori za Glavni i Izvršni odbor HRS-a su provođeni svake treće godine.
Stožerni dokument stranke bila su Načela HRS-a. U modificiranom dokumentu izvornih načela, u kojem su temeljne misli ostale iste kao i 1951., a koji je svijetlo dana ugledao uoči stvaranja samostalne Republike Hrvatske, dakle početkom devedesetih godina minuloga stoljeća, između inoga, je stajalo:
„Kao svaki povijesno izgrađeni narod i hrvatski narod ima pravo slobodno odlučivati o sebi, svom uređenju i svojoj budućnosti, te uspostaviti, ustrojiti i osigurati svoj suverenitet u obliku slobodne i nezavisne države Hrvatske na cijelom svom povijesnom i naravnom području. Ovaj je narodni suverenitet potpuno u skladu s međunarodno priznatim ljudskim pravima i pravom naroda na samoodređenje. (…) Hrvatsku državu valjalo bi ustrojiti kao saveznu državu, sastavljenu od dvije upravne jedinice, od kojih bi jedna obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, a druga ostala hrvatska područja. (…) Da bi se riješila kronična kriza koja sputava stvaralačke snage naroda uklopljenih u Jugoslaviju, potrebito je podijeliti tu državu na četiri zasebne neodvisne narodne države: Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju. (…) Hrvatski sabor treba birati Predsjednika Republike, koji će postavljati Vladu, ali ova mora biti prihvaćena od Sabora i dat će ostavku ukoliko joj Sabor izglasuje nepovjerenje. (…) Vojska mora biti politički neutralna i stajati pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjednika Republike, koji za vojsku odgovara Hrvatskom saboru. (…) Kao hrvatski državljani, svi pripadnici manjinskih narodnih skupina trebaju imati iste dužnosti kao i pripadnici hrvatskog naroda.“
Iz modificiranih načela HRS-a, zacijelo valja podvući nedvosmisleno stajalište rečene stranke, koje se zrcali u nepodijeljenom stanovištu HRS-a, da „Hrvatska treba ući u međunarodne saveze, uključivši Europsku zajednicu, samo kao suverena, međunarodno priznata država, bez ikakva ograničenja ili okvira“. Iz spomenutih Načela HRS-a, valja jamačno podvući jasan stav stranke, da Hrvatska, u međunarodne saveze, ne smije ući „kao međunarodno trpljeni prosjak“, što se nažalost događa danas, kada Republika Hrvatska, s osakaćenim državnim suverenitetom, teško nacionalno pati u pogubnim raljama Europske unije.
Uoči uspostave samostalnosti Republike Hrvatske, na osnivačkoj skupštini HRS-a u Zagrebu, održanoj 15. lipnja 1991., za predsjednika stranke je izabran Kazimir Katalinić. Budući da su stanoviti stranku u Hrvatskoj već prije registrirali kao HRS, novoizabrano vodstvo HRS-a bilo je primorano stranci dati novo ime: Hrvatska republikanska zajednica.
Završni sažetak
Cijeli život dr. Korsky posvetio je ustrajnoj borbi – za sretniju Hrvatsku. Još kao sveučilištarac, s desetcima drugih hrvatskih nacionalista, izgarao je nesebično i zalagao se za društvenu pravdu, te prvenstveno za slobodu porobljenog hrvatskoga naroda. Premda je javno očitovanje mladenačkih domoljubnih snova plaćao progonima u Kraljevini Jugoslaviji, u plemenitoj borbi za uspostavom hrvatske države – nije posustao.
Njezino rođenje 10. travnja 1941. dočekao je u hladnoj zatvorskoj tamnici. Netom poslije izlaska iz zatvora, stavio se, kao istinski domoljub, na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi. Najprije je djelovao u Osijeku u ustaškom stožeru, a potom i u Zagrebu, kao pripadnik ustaške vojnice i vojni sudac, gdje je promaknut u čin satnika.
Poslije nesmiljenoga sloma NDH, skupa s prof. Oršanićem, utemeljio je Hrvatsku republikansku stranku, te tromjesečnik „Republika Hrvatska“, jedan od najboljih hrvatskih političkih časopisa. Osim kao visoki stranački dužnosnik, od prosinca 1959. djelovao je kao predsjednik Hrvatskoga republikanskoga književno-znanstvenog društva u Buenos Airesu.
U siječnju 1988., dr. Korsky je formulirao javni prijedlog mirnog razlaza Hrvatske s Jugoslavijom „Treba podijeliti Jugoslaviju – treba odstraniti nered“. Prijedlog je napisan na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom i talijanskom jeziku te razaslan diljem svijeta. A poslije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dr. Korsky je javno izložio obrazloženi politički program za izlaz Hrvatske iz gospodarske krize. Njegov program, „Hrvatski izlaz iz ekonomske krize“, aktualan je, nažalost, i danas.
Dr. Korsky nije uzalud živio. Štoviše, hrvatsku političku misao trajno je obogatio brojnim objavljenim knjigama i člancima. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji je shvaćao prednost organiziranog ispred pojedinačnog političkog djelovanja.
U političkom djelovanju, susljedno se zalagao za hrvatsku državu ljudskih sloboda i socijalne pravde, politički se borio, ponovno podvlačim, za uspostavu savezne hrvatske države, ujedinjenjem uže Hrvatske i BiH – duboko svjestan činjenice, da Hrvatima državu neće podariti ni Istok ni Zapad, već samo ustrajni hrvatski napori i žrtve…