Prvi sam ministar kulture koji je išao na jasenovačku komemoraciju
Bivši ministar kulture, saborski zastupnik i jedan od osnivača stranke Neovisni za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović dao je za novi broj časopisa Playboy veliki, životni intervju u kojemu je bez cenzure pričao o svojoj navijačkoj prošlosti, političkim stavovima i hrvatskoj povijesti 20. stoljeća.
Prenosimo dio intjervjua, a ostatak možete pročitati u novom Playboyu.
P: Najveći ste enfant terrible na hrvatskoj političkoj sceni. Kakvi ste u stvarnosti?
ZH: Hm, onako na prvu, neformalan, znatiželjan i sklon razgovoru. Iz tih značajki proizlazi i moj politički habitus, koji je zapravo metapolitički i donekle antipolitički jer po svojoj temeljnoj formaciji i nisam političar u smislu birokrata i tehnologa vlasti. U praktičnu i visoku politiku sam ušao spletom različitih okolnosti, iako sam izrazito politizirana osoba otkako znam za sebe. Politika u doktrinarnom, idejnom smislu mi je najveća strast od djetinjstva.
P: Kakvi ste bili kao mladi navijač?
Nadahnut talijanskom navijačkom scenom i svime onim što se naziva navijačkom ikonografijom, koreografijom i scenografijom. O tome svjedoče koreografija, transparenti, baklje i fotografije iz tog doba. Korespondirao sam, na žalost kvartovskog poštara, sa stotinama romanskih navijačkih „kamerata“, umjetničkih genija za razliku od njihove germanske i anglosaksonske pivske navijačke subraće. Umjesto „Poleta“ i titoističkog dosadnog režimskog wanna be subverzivnog novovalnog omladinskog tiska upijao sam talijanski „Supertifo“, glas navijačke subverzije u „desnom“ i u „lijevom“ politički nekorektnom obliku. Glavni kolodvor u ponoć, šoping u Trst po Supertifo, spitke i pirotehniku u nautičkom dućanu. Novinarka Indexa, Dea Redžić nedavno je inkvizitorski iskopala moj oglas za razmjenu navijačkih rekvizita i fotografija iz Supertifa s kraja osamdesetih. Šteta što nije uspjela iskopati još neke, puno zabavnije i politički nekorektnije stvari. Iz toga je proizašlo i ime naše zapruđanske podgrupe New blue generation. Izvorno ime talijanske „desničarske“ navijačke skupine trećeligaša iz seoceta Andria.
P: Jeste li bili ‘štemer’, tukli se na stadionu i sudjelovali u ‘šorama’ s drugim navijačima?
Ne, bio sam „koreograf“. Zanimale me druge stvari, točnije politička subverzija i estetika tribine. Po svojoj tjelesnoj i mentalnoj konstituciji, ali i po habitusu nisam nasilan tip. No, svjedok sam i suvremenik svih tih događaja, od gostovanja u Beogradu, Banjoj Luci ili Bergamu, do mitske neodigrane utakmice u Zagrebu. Danas su na tribinama ljudi koji su se rodili nakon tih događaja, ali su naša zakonita djeca. Nakon 1992. ili nešto kasnije povukao sam se iz djelatnog navijanja, posvetio se studiju i nekim drugim preokupacijama, uvijek sve do danas i iz navijačke vizure. Danas odlazim na utakmice samo povremeno, ali ostala je moja emocionalna veza prema navijačima i navijačkom fenomenu. No, kada govorimo o navijačkom nasilju, valja naglasiti kako većina nogometnih sociologa nasilje dijele na stvarno i ono ritualno koje je obilježje stadiona. Zbog toga sam skeptičan prema represivnim državnim modelima koji nisu uspješni u suzbijanju stvarnog nasilja. Drugi je problem što o navijačkom nasilju najčešće govore oni koji su stadion vidjeli samo na televizijskom ekranu. Mislim da je stvarni razlog represije nad navijačima, licemjerje i nemogućnost nadzora nad društvenim i političkim porukama na stadionu koji je, kao mjesto glasa slobode, nemoguće nadzirati. Danas je mlađima od 18 zabranjeno ulaziti na stadion bez pratnje. Da je toga bilo u počecima navijačke supkulture, ona danas ne bi ni postojala.
P: Gdje ste bili ’91.? Pitamo to jer vam mnogi danas zamjeraju neodlazak u Domovinski rat.
Svjetski preokret, pad komunizma i ratni raspad Jugoslavije zatekao me u srednjoj školi. Cijelo srednjoškolsko obrazovanje mi je proteklo u tim događajima. Upijao sam sve poput spužve. Radnih devedesetih nije bilo predizbornog skupa neke stranke, a da na njemu nisam bio. Čitao sam sva stranačka glasila koja su tada počela nicati kao gljive poslije kiše. Još uvijek u glavi imam sjećanje na uloge svih aktera toga doba, ne samo u politici već u javnosti općenito i još od tih vremena pratim konvertitstvo i kameleonstvo koje je i dan danas rak rana hrvatske politike. Sjećam se različitih uloga svih aktera koji su sami zaboravili na to. Te školske godine, 89./90., 90./91. 91./92. prošle su u nekoj vrsti društvene ekstaze i višestruke konfuzije. Danas je to potpuno nezamislivo. Smjena svjetova je na kraju završila u ratu koji je preko noći uništio svijet koji se za mnoge činio vječnim. Svi ondašnji hrvatski srednjoškolci znaju da su te školske godine bile samo privid redovitog školovanja. Zračne uzbune su nas zaticale u tramvajima. No, iz zagrebačke vizure, to je bio televizijski rat bez stvarnog ratnih stradanja koja su bila blizu, odmah iza Kupe.
P: Negirate li zločine u NDH?
To je smiješno pitanje jer takve stvari nitko ne negira.
P: Nismo baš sigurni. Pogledajte samo komentare na portalima.
Jedna stvar je društvena patologija i internetska septička jama, a drugo politički i intelektualni diskurs. Postoje društvene patologije i njih će uvijek biti. Pravi intelektualni izazov je raspravljati o njihovim izvorima i uzrocima. Moj temeljni stav je da je jugoslavenski komunizam izvorište svih tih naših domaćih patologija, bez obzira na predznak.
P: Kao povjesničar, ali i kao političar sigurno ste posjetili Jasenovac i Bleiburg. Što ste osjetili na tim mjestima?
Na Bleiburšku komemoraciju, i iz obiteljskih razloga, odlazim od 1990. To su simbolična identitetska čvorišta. Bleiburg je simbol stradanja onog dijela Hrvata koji se spletom povijesnih okolnosti našao na gubitničkoj strani. Što se tiče Jasenovca, kao ministar kulture bio sam pokrovitelj te komemoracije. Tamo sam osjetio i pokazao više pijeteta prema žrtvama režima NDH nego mnogi drugi politički akteri, samozvani baštinici uspomene na jasenovačke žrtve. Bio sam tamo bio više puta. Prvi sam ministar kulture koji je išao na jasenovačku komemoraciju. Moji neprijatelji su to zaboravili. Božo Biškupić i Andrea Zlatar nikada nisu bili na toj komemoraciji i nitko to nikada nije primijetio. Ne samo da sam bio na Jasenovcu već sam i mimo državnog protokola, bez bilo kakve pratnje, otišao na jednu usporednu komemoraciju u mjestu Mlaka u pravoslavnu crkvu gdje se održavao parastos za jasenovačke žrtve pravoslavne vjere. Tamo sam došao sam, na zaprepaštenje mnogih. S druge strane, okupljeni ljudi su to prihvatili sa simpatijama. Nakon toga bio sam i na spomen području za romske žrtve NDH. Iskreno me zanima ta problematika i zaokupljen sam potragom za takvim načinom komemoriranja i iskazivanja javnog poštovanja prema svim žrtvama bez obzira na ideološki predznak koje će postati simbolom nacionalne kohezije, a ne podjela.
P: Hoćete li se kandidirati na predsjedničkim izborima?
Nemam takve ambicije iz različitih razloga. Prvi cilj Neovisnih za Hrvatsku su izbori za Europski parlament.
*ostatak intervjua možete pročitati u tiskanom izdanju Playboya, kolovoz 2018.