Povijesni revizionizam je zbog političke propagande i korektnosti proteklih godina etiketiran kao nešto loše i neznanstveno, iako bi trebao biti temelj jedne neegzaktne znanstvene grane kao što je povijest. Tako se teze oprečne onim propagiranim kroz službene kanale smatraju unutarnjim i vanjskim napadima na državu, a njihovi teoretičari nerijetko bivaju progonjeni i zatvarani. Jedna od njih je i teza o dolasku Hrvata.
Ili je ‘stoljeće sedmo’ mit ili su Hrvati i Česi isti narod?
Ključ teorije o dolasku u sedmom stoljeću djelo je ‘De administrando imperio’ (‘O upravljanju carstvom’) bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (912.-959.). Da ne ulazimo previše u povijesni i politički kontekst knjige, 30. glava govori o dolasku Hrvata u ove krajeve. ‘Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara, a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima.’
Već je 31. glava nešto drugačija i manje spominjana, zbog različitosti s navedenim pasusom. Ako spomen ove legende usporedimo s nekim referentnim primjerima iz Konstantinovog teksta i okruženja, jasno je da se istu nipošto ne smije uzimati kao ‘de facto’ dokaz već kao možebitnu okolnost – Česi tako poznaju sedmero braće i sestara koji dolaze u Češku s područja današnje Hrvatske. Povjesničari nakon 1991. isključuju mogućnost da su Česi i Hrvati istog podrijetla ili da su znali za tekst ove legende pa je sasvim moguće da je riječ o uobičajenoj doseljeničkoj legendi slavenskih naroda tog doba. Nomadski Avari danas smješteni u Dagestanu zaslužni su za političko-upravne titule poput bana ili župana, no fuzija s njihovim običajima izgledno je ostavila svoje segmente i u hrvatskoj tradiciji. Kako je zbog nužnog legitimiteta hrvatske državnosti politički bilo iznimno bitno da Hrvati imaju dugu povijest, devedesetih se nakon desetljeća potpunog zanemarivanja ovih teorija dala gotovo nekritička propaganda istih. No, s vremenskim i emotivnim odmakom pojavljuju se povjesničari koji iznose nešto drugačije teze. Jedan od njih je i Goran Šarić koji je digao priličnu prašinu u regiji, a novi detalji koje je iznio u dvosatnom razgovoru u Podcast Inkubatoru samo šire javnu i stručnu raspravu koja je do jučer bila gotovo nezamisliva.
Test za provjeru genetike vrlo lako dostupan
“Oko 40-50% Hrvata, Srba i Bošnjaka kao i ostalih potječe od istog muškog pretka pred samo 2.500 godina. To je ono što naši znanstvenici poput recimo Primorca i ekipe ne znaju pošto navode stara istraživanja, od prije nekih petnaestak godina. No, nova istraživanja govore da svi imamo haplogrupu I2, jako staru i vezivu uz kromanjonce. Naša verzija je mlađa. Ako mi ne vjerujete, slobodno se testirajte po muškom Y kromosomu, to vas izađe oko 100 eura. Ako imate I2 i ‘Dinaric’ verziju, potječete od istog oca kao i netko drugi tko pokaže iste rezultate, ma koje on nacije bio. Paradigma o tome da smo mi i Srbi najrazličitiji svjetski narodi jednostavno znanstveno ne stoji. Genetika nije jednaka narodu. Da ne bi ulazili u ideološke klopke – ako imaš ženu Mađaricu i s njom dobiješ sina… Tvoj sin je 100% Hrvat. Tvoj sin opet oženi Mađaricu. I tvoj unuk je 100% Hrvat. Gleda se dakle isključivo Y kromosom. Što se Hrvata i Srba tiče, najstariji dokument o potencijalnoj povezanosti je češka Dalimilova kronika s početka 14. stoljeća. I tamo kaže da u srpskom narodu imade zemlja koja se zove Hrvatska. Na drugom mjestu kod drugog autora stoji da su Srbi došli iz hrvatske zemlje. Na trećem mjestu kod bizantinskog kroničara Skilice piše o narodu Hrvata kojeg neki zovu Srbima. Zonara kaže isto, ali za narod Srba koje neki zovu Hrvatima. Prema tome, u Srednjem vijeku to je bilo itekako otvoreno pitanje.”
Šarić tijekom svojih izlaganja uvijek eksplicitno navodi da se sve njegove tvrdnje vrlo jednostavno mogu provjeriti na internetu ili u arhivima, a nisu popularne u školskoj i akademskoj građi jer odudaraju od trenutno aktualne društveno-političke ideologije.
“Lako je provjerljivo da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ako ne isti, onda barem sličan narod nekoć bili. Od 19. i 20. stoljeća nastaju procesi nacija i mijenjaju se znanstvene paradigme. Austrijanci postaju nacija, Švicarci, Belgijanci… Po Bibliji nacija odgovara jeziku. No, u Europi je najčešće vjera definirala nacije. U Srednjem vijeku crkveno-slavenski iliti staroslavenski jezik uobičajeni su za sve narode na ovim područjima, pričali smo praktički istim jezikom. Čakavski već ima svoje posebnosti, kajkavski svoje… Ali je štokavski više manje isti. Bilo je naravno razlike u lokalnim dijalektima. U 19. stoljeću dolazi do standardizacije jezika i Vukove reforme. Austrija je namjerno jezik usmjerila ka tome da bude što različitiji od ruskog kao što je i rumunjski jezik do 18. stoljeća bio dominantno slavenski uz romanske riječi dok je danas obrnuta situacija. Dakle, razlog je bio sprječavanje izlaska Rusa na Balkan od strane Austrije, Njemačke i kasnije Velike Britanije.”
“Nisam ni srpski ni vatikanski agent, protiv sam ideje bilo kakve Jugoslavije”
“Zašto smatram da nismo došli na Balkan u sedmom stoljeću? Postoje neke sličnosti s Iranom, no put je bio obrnut. Migracije su kretale s Balkana. O tome govori genetičar Anatole Klyosov, čije interpretacije doduše ne moraju biti točne. On kaže da je Europa bila pod ledom ili nekom kataklizmom pa su s Dunava kao prapovijesnog autoputa kretale migracije. Kako su se ledenjaci otapali, nomadi su preko ruskih stepa i drevnog grada Arkhaima došli u drevnu Indiju, stari Arijevci. Njih i danas ima u Indiji, a odlikuju ih plave oči. Zatim su preko hetitskog carstva, semitiziranog praslavenskog naroda nalik pra-Kurdima, doselili nazad na Balkan… Tada su naši preci R1A bježali, a drugi preci I2 su odlazili u dinarsko gorje, Sardiniju i na britansko otočje. Krećemo od 10-12 tisuća godina, Lepenskog vira, Starčeva i Vinče, to je taj vremenski okvir. Tu su se svi stopili u protoslavene, bez rata i u savršenoj fuziji nomada i ratara. Ti ljudi su slični nama i jedna od prvih kultura i civilizacija u Europi. Nismo mi 100% njihovi preci, ali jednim većim dijelom jesmo i to baštinimo. Naši autori nisu osporavali naše starosjedilaštvo i poveznicu s Ilirima, niti to dovodili u pitanje ili govorili o tezi dolaska.” Zaključuje da se to iskristaliziralo tek kasnije, pod patronatom bečkog dvora koji nam je želio osporiti legitimitet nad zemljom i s rastom neovisnih država nakon krvavih ratova.
Ilire izrazito veže uz balkanske narode, po Y kromosomu i radi značajnu distinkciju između njih i Albanaca koje smatra došljacima. Zato je konstantno pod udarom – što nacionalista, što ostalih.
“Optužuju me da sam hrvatski ili srpski špijun, agent Vatikana pošto sam završio teologiju… Osobno sam protiv bilo kakve ideje Jugoslavenstva, ne suradnje već Jugoslavije kao ideje. Sve što smo međusobno imali reći, rekli smo si od 41′ do 45′ i 91′ do 95′. Punim dvorane po Srbiji, Sloveniji, Bosni… U Hrvatskoj me nitko ne zove, ova tema kod nas nije poznata ni popularna.” Dokaze koje Šarić iznosi nerijetko koriste hrvatski i srpski povjesničari kao podlogu za iransku tezu ili ‘Srbe sa Siriusa i Sumera’, teoriju srpskog akademika Jovana Deretića, a uobičajena je i za one koji propagiraju jugonostalgiju. No, za ozbiljniji znanstveni pristup nema interesa, volje ni sredstava. I dok je tako, ‘lov u mutnom’ i izostanak kvalitetnijeg povijesnog revizionizma bit će uobičajena praksa, čak i povoljna za sve koji umjesto znanosti biraju mitomaniju. Najbolji primjer kako izgleda razrada teze s realnim konturama je spomenuta teza o iranskom podrijetlu gdje se pronašao značajan kontingent dokaznog materijala čim je projekt ‘amenovan’ od strane institucija i medija. Hoće li Šarićeva teorija postati građa znanstvenih radova preostaje za vidjeti.