Izbjeglički logori bili su privremeno rješenje te dulje zadržavanje i život u njima nije bio u interesu ni izbjeglicama ni zemljama na čijem su se teritoriju nalazili. Na početku je među hrvatskim političkim vodstvom u Fermu postojala nada u brzi povratak u Hrvatsku nakon sukoba SAD-a i SSSR. Nakon dvije godine počinju velike akcije prebacivanja u prekomorske zemlje. Jugoslavenske vlasti su bezuspješno nastojale protestima i dopisima upravama logora vratiti izbjeglice u zemlju.
Izbjeglice islamske vjere nastojali su se domoći arapskih zemalja (Saudijske Arabije, Egipta, Sirije) i Turske. Arapska liga je urgirala kod svih država članica za financijsku pomoć muslimanima izbjeglicama u logorima. Sirija je postala nezavisna država 17. travnja 1946. te je vojska tek bila u formiranju. Veliki problem je bio nedostatak stručnog vojnog kadra. Arapske zemlje su se u pitanju jugoslavenskih izbjeglica našle u raskoraku. S jedne strane bile su spremne prihvatiti muslimane, a s druge strane su nastojale uspostaviti diplomatske i trgovačke veze s jugoslavenskim vlastima. Dodatni problem stvarale su napetosti sa židovskim doseljenicima u Palestini. Situacija je bila sve napetija i oružani sukob bio je na vidiku.
Palestine Post 18. travnja 1947. piše da je Sirijska vlada zatražila prebacivanje osam tisuća muslimana (Hrvata i Albanaca) iz Italije. Jugoslavija je već 23. svibnja, preko ambasadora u Bejrutu, zatražila od novoformirane sirijske vlade „garanciju da neće dopustiti useljavanje jugoslavenskih izbjeglica“. U lipnju su od ministra vanjskih poslova tu garanciju i dobili. Ipak 5. kolovoza 1947. vlada je odobrila izbjeglicama ulazak u zemlju na što je jugoslavenski ambasador iz Bejruta uložio protest.
U izbjegličke kampove su dolazili arapski agenti koji su vrbovali muškarce između 22 i 32 godine, obećavajući vizu njima i njihovim obiteljima, a zauzrat su se morali boriti protiv Izraela. Vrbovanje među Hrvatima je vršio agent koji se predstavljao kao Jamil. Putovanja je organizirao preko organizacije Orient Express koju je vodio Mohammed el-Huseyli.
Shukri al-Quwatli, predsjednik Sirije fotografiran 1943. koji je umogućio Hrvatima ulazak u zemlju
Putovnice NDH tijekom rata nisu vrijedile u mnogo zemalja, a nakon rata nisu vrijedile nigdje. Neimanje putovnice predstavljalo je težak problem pri useljavanju u strane zemlje. Međunarodni Crveni križ je dijelio putovnice za izbjeglice, ali problem je bio što je sve civilne i ratne izbjeglice u kampovima po Italiji i Austriji jugoslavenska komunistička vlast proglašavala ratnim zločincima i odmah tražila njihovo izručenje.
Prvi useljenici su se s NDH putovnicama obraćali svojim vezama u Siriji koji bi im osigurali vizu. Prebacivanje je financirala i međunarodna organizacija za izbjeglice (IRO).
Nakon početka arapsko-izraelskog rata 1948. godine sirijske vlasti ubrzavaju proces dobivanja viza za Hrvate. Glavni razlog primanja velikog broja izbjeglica bilo je vojno iskustvo koje su imali. Izbjeglice koje su došle pod uvjetom da će se boriti u Palestini smješteni su najprije u sultan Selimovoj džamiji. Nakon dolaska uveden je vojni režim života. Među nekoliko stotina prvih pridošlica bilo je 15 časnika.
Glavni organizator dolaska Hrvata muslimana u Siriju bio je Šefkija Muftić, koji je za vrijeme NDH bio šef redarstvene službe u Tuzli. On je imao veze u Ministarstvu unutarnjih poslova u Damasku za osiguravanje viza. Organizirao je i obučavao vojnu jedinicu koja će se boriti u Palestini. Dobio je čin potpukovnika, te je nakon rata radio u libanonskoj kontraobavještajnoj službi. Uz Muftića je veliku ulogu u prihvatu Hrvata imao Džafer-beg Kulenović koji je za svoj posao dobivao plaću od 300 sirijskih dinara.
Džafer-beg Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa, 17.02.1891. – Damask, Sirija, o3.10.1956.) je bio političar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Bio predsjednik Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, najveće muslimanske stranke u Jugoslaviji poslije smrti dr. Mehmeda Spahe 1939. godine. Za vrijeme NDH bio došao je na položaj zamjenika Predsjednika vlade Nezavisne države Hrvatske o7.11.1941. godine i ostao na toj poziciji sve do kraja rata. Na toj poziciji je zamijenio svog starijeg brata Osmana Kulenovića.
Nakon rata surađivao je u više hrvatskih emigrantskih listova, kao što su „Hrvatska revija“, „Drina“, „Danica“, „Hrvatska“, „Godišnjak hrvatskog domobrana“, u kojima se svojim pisanjem zalagao za jedinstvo Hrvata katolika i muslimana. Pred smrt je učestvovao u formiranju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – HOP-a.
Njegov sin, Nahid Kulenović, je nastavio rad u Pokretu, sve do svoje smrti. Nahid se nakon završetka studiranja u Njemačkoj vjenčao se s Marijanom Deželić kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskoga emigranta i političara. U Njemačkoj se Nahid Kulenović politički aktivirao te je bio urednikom i piscem u emigrantskim glasilima „Hrvatska sloboda“ i „Hrvatska straža“. Bio je tajnik organizacije Ujedinjenih Hrvata Njemačke te kasnije predsjednik njemačkoga ogranka HOP-a.
Izvještaji CIA-e navode da je „vojni predstavnik sirijskih Hrvata Ahmed-beg Cerić koji je u NDH bio bojnik i obskrbni časnik XIII. Divizije“; … da „Šefkija Muftić trenira bataljun od 400 ljudi u kampu u blizini ceste Bejrut-Tripoli, desetak kilometara od Bejruta“ …
Fawzi Qawukji zapovjednik u Arapskoj vojsci oslobođenja u kojoj je bilo Hrvata
Pridošlice su se borili u tek formiranoj regularnoj Sirijskoj vojsci, Vojsci spasa, te u Arapskoj vojsci oslobođenja pod zapovjedništvom Fawzija Qawukjia. Palestine Post redovito je izvještavao o dolascima jugoslavenskih izbjeglica u Beirut. Tako piše da je brodom S.S. Augustina oko 200 Bosanaca doplovilo u Bejrut. Prema tim izvještajima iz Italije je 520 Bošnjaka, 67 Albanaca i 111 Hrvata otišlo u Siriju ili Bejrut. U Egipat je otišlo 135 Bosanaca, te još njih 57 u Jordan. Bilo je minimalno 890 boraca s Balkana (Albanija i Jugoslavija) na arapskoj strani do proljeća 1948.
Arapska (sirijska) vojska oslobođenja je imala svoj kamp u Quatani. Hrvati i ostali strani borci bili su raspoređeni zajedno s ostalim strancima u četiri bataljuna 1. Yarmuk, 2. Yarmuk, Hittin i Ajnaddin. Izbjeglički dobrovoljci koji su se zatekli u Jordanu pridružili su se Vojsci spasa. Prema Kamelu Rustomoviću preživjelom borcu kojeg je za Večernji list intervjuirao Hassan Haider Diab 2005., on i oko 150 njegovih zemljaka bilo je pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića u Vojsci spasa.
Borci iz Jugoslavije ratovali su sigurno kod Kastela i Jaffe. Kod mjesta Mis al-Jabal poginulo je 8 boraca s područja Jugoslavije. Samo je poznato ime jednog od njih, Slovenca Franca Robotnika. Jusuf Begović je bio kuhar koji je pripremao obroke za trideset pet boraca iz Jugoslavije. Njegov dnevnik obroka je pronašao Emilo Traubner.
Na sirijskoj strani se nisu borili samo Hrvati muslimani već i katolici. Najpoznatiji je bio zratni zračni as Mato Dukovac koji je s još četvoricom Hrvata postao instruktor tek osnovanih sirijskih zračnih snaga. Od oko 1.000 bosanskih i hrvatskih dobrovoljaca zna se pouzdano da su u ratu, osim već spomenutih, sudjelovali: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarović je dobio viši čin te postao potpukovnik.
Slavni ratni as Mato Dukovac bio je jedan od prvih instruktora sirijskih zračnih snaga
Jugoslavija je sirijskim vlastima prodala oružje za sukob s Izraelom, a prema Kamelu Rustomoviću Tito je poslao i jednu partizansku diviziju da se bori na arapskoj strani. Ironijom sudbine samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata nekadašnji neprijatelji našli su se opet u ratu, ali ovaj put na istoj strani.
- ožujka 1949. završio je arapsko-izraelski rat, a samo devetnaest dana poslije, izvršen je državni udar i smijenjen je predsjednik Shukri al-Quwatli koji je omogućio ulazak Hrvata u Siriju. Za sirijske Hrvate prilike se drastično mijenjaju te se manji dio njih želi vratiti u Jugoslaviju. Šekfkija Muftić je zastrašivanjem i prokazivanjem policiji navodnih simpatizera komunista odvraćao izbjeglice od mogućeg povratka. Alija Šuljak je uz pomoć Bratovštine Sv. Jeronima počeo organizirano prebacivanje u Argentinu. Tijekom cijelog boravka u Siriji, vodeći Hrvati su imali izravnu kurirsku vezu s ustašama u Argentini. Osim u Argentinu, sirijski Hrvati otišli su u druge zemlje Južne Amerike, Južnu Afriku, Jordan, Irak, Saudijsku Arabiju i Tursku.
Tih godina se broj Hrvata u Siriji naglo smanjio, a malobrojni preostali osnovali su Društvo Hrvata Damas. Samu jezgru društva činilo je 50-ak osoba na čelu s Hasanom Ćustovićem koji je bio i glavni utemeljitelj. Društvo je pokrenulo mjesečnik „Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orientu“ koje je izlazilo od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. Na naslovnoj stranici svakog broja pisalo je sljedeće: Svaki je svjestan i savjestan Hrvat dužan raditi za ponovnu uspostavu hrvatske države, zatomljujući sve svoje osobne, skupinske i stranačke interese.
Osim Hrvatske volje među Hrvatima u Siriji čitali su se Hrvatska i Hrvatski karitas koji su izlazili u Buenos Airesu te Danica iz Chicaga. Društvo se okupljalo u prostorijama tekije sultana Selima u Damasku. Tamo su održavane skupštine društva i kulturne večeri. Sa sigurnošću se zna da je jedna skupština održana 21. listopada 1949. Sastanci su počinjali izvođenjem hrvatske himne, nakon čega bi se održao jedan domoljubni govor. Poslije bi se druženje nastavljalo uz pjevanje bosanskih sevdalinki i drugih hrvatskih pjesama.
Džafer-beg Kulenović najpoznatiji Hrvat u Siriji
Sirijski Hrvati muslimani dolaze u ideološki sukob s Društvom bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata sa sjedištem Londonu. Oni su imali svoje glasilo „Svijest“ te su, za razliku od sirijskih Hrvata koji su bili i ostali pretežno ustaški nastrojeni, bili bliski HSS-u. Povjerenik tog londonskog Društva u Siriji bio je Elez Sulejman Derviš, a za „Svijest“ je iz Sirije pisao i Asim Bošnjak.
Najznačajniji politički potez sirijskih Hrvata bio je Memorandum koji je upućen Sveislamskom kongresu u Karachiju 1949. godine. U ime Hrvata muslimana pročitao ga je delegat Sirije dr. Omer baha Emiri-beg. Dio teksta iz tog Memoranduma:
… Mi upravljamo naše molbe Motamar-el-Alam-e-Islam, a po njemu cijelom islamskom svijetu da upozna vrlo opasan položaj u kojem su Hrvati muslimani, kako smo to eto naprijed opisali. Osobito molimo svu islamsku braću, da podupru zahtjeve i potrebe milijuna svoje vjerske braće, da bi napokon i oni dobili punu vjersku slobodu. Isto tako molimo, da ih poduprete u njihovu vapaju za slobodnom hrvatskom državom, jer je država jedino jamstvo za svaki budući život, a osobito u Hrvatskoj.
A kada jednom dobijemo s pomoću Velikog Alaha svoju nezavisnu državu Hrvatsku mi ćemo biti sposobni ne samo održati tu najveću skupinu muslimana u Europi, nego ćemo, kao i u prošlosti, biti najbolji tumači i veza između bratskih naroda i srca Europe …
Potpisali su ga svi važniji Hrvati muslimani, a ne samo oni iz Sirije. Zbog velike podrške Zapada Titu tijekom ideološkog sukoba sa Staljinom Memorandum ipak nije imao odjeka kakvom su se nadali potpisnici. Pokušali su tezom o antimuslimanskoj naravi Jugoslavije izazvati reakcije arapskih zemalja na političku intervenciju. Na slijedećem Sveislamskom kongresu održanom 1951. godine poslije ponovno je pozornost arapske javnosti usmjerena na Hrvate muslimane koji su prozvani zapadnim predziđem islama.
S vremenom suradnja Titove Jugoslavije i Sirije postaje sve bolja na svim razinama te je Jugoslavija pozivala izbjeglice na povratak, ali bez značajnijih rezultata. Poznat je slučaj Mehmed Hadžikapetanovića koji se vratio 1962. godine i postao poznati turistički vodič u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Najvatreniji kritičar jugoslavenske vlasti u Siriji i Libanonu ostao je Alija Šuljak koji je pod pritiskom jugoslavenske diplomacije izbjegao iz Sirije u Tursku.
U Siriji su također bili: Sead Zubčević, Zvonko Marjanović, Eles Dervišević, Čedomil Ćorkalo iz okolice Šibenika, Hakija Hadžić bivši poslanik NDH u Budimpešti, katolički svećenik Prešern, Ibrahim Pirić-Pjanić, Šefkija Bešlagić, Husnija Hrustanović, Meho Mehičić, Hasan Šuljak, Salih Baljić, Ibrahim Džinić, Mario Galić i Zoran Dakić.
Društvo Hrvata u Siriji 1951. godine
Tijekom 1960-godina dolazi do daljnjeg iseljavanja Hrvata iz Sirije čime zajednica gubi na značaju. Tamošnje Društvo Hrvata u Siriji je ostalo pri svojim tvrdim ustaškim stavovima te time biva marginalizirano od ostatka hrvatske emigracije koja se vremenom međusobno raslojila i zbog terora jugoslavenskih službi protiv vođa emigrantskih organizacija.
Od onih koji su ostali i umrli u Siriji najpoznatiji su Džafer-beg Kulenović i Hasan Ćustović. Osim Kamela Rustomovića vjerojatno postoji još živih Hrvata i njihovih obitelji koji su ostali u Siriji i Libanonu te se asimilirali u svojoj novoj domovini gdje i danas žive ukoliko nisu stradali u sadašnjem višegodišnjem strašnom ratu u Siriji kojeg su Angloamerikaci i Izrael izazvali, nastojeći promijeniti političku kartu Istoka i ograničiti utjecaj Irana.