Hrvatska prvi put svjetski prepoznatljiva po nečem što nema veze s ratom, suncem i morem…

0
703
Petar Glebov/PIXSELL

Znanstvena zanovijetala

fo(dr. ivan đikić) Običaj je, među kulturnim i civiliziranim ljudima da, kad javno nekog napadnete pa se ustvrdi da niste bili u pravu, toj osobi uputite ispriku, također javnu. To bi pogotovo trebalo važiti unutar akademske zajednice.

Loading...

No, Ivan Đikić, koji sebe iz nekog razloga smatra pozvanim raditi reda unutar iste te zajednice, odbio je uputiti ispriku bivšem ministru Barišiću, kojeg je pokušao natjerati na ostavku jer je, navodno, plagirao samog sebe.

Autoplagijat je, međutim, vrlo skliska stvar u znanosti, a uvijek je dopušteno nadovezati se na svoj prethodni rad i proširiti ga. Senat sveučilišta u Augsburgu, gdje je Barišić stekao jedan od svoja dva doktorata je, kako je poznato, još u kolovozu lani preliminarno presudio da plagijata nije bilo, jer je Barišićev mentor bio upoznat s tim da su dijelovi doktorata bili dio prethodne njegove disertacije.
No, Đikić se ne da, on kaže da je Sveučilište, u stvari, potvrdilo njegove navode time što je odlučilo kako je s Barišićevim doktoratom sve u redu! „Sveučilište je eksplicitno navelo da se napravljene greške u izradi doktorata prof. Barišića, iz današnje perspektive, smatraju neprihvatljivim pogreškama u pisanju disertacije, tj. da ne prate standarde DFG-a za znanstvenu čestitost. (…) To apsolutno demantira izjave prof. Barišića da nije napravio nikakve greške u izradi svoje disertacije. I također ukazuje da su se standardi promijenili i da se današnji političari u 21. stoljeću, posebno ministri obrazovanja, moraju ponašati sukladno najvišim kriterijima znanstvene čestitosti, te biti odgovorni, činjenični i samokritični o svojim radovima koji su pisani prije nekoliko desetljeća. Ministar obrazovanja mora biti primjer znanstvene čestitosti za cijelu vertikalu obrazovanja i znanosti“, napisao je Ivan Đikić u povodu objave zaključka Sveučilišta u Augsburgu.

Halo, Đikiću!!! Jesi li stvarno kreten, ili se samo praviš? Ako je doktorat u vrijeme kad je pisan bio u skladu s tadašnjim pravilima sveučilišta, a standardi su se naknadno promijenili, kakve to onda ima veze s Barišićem?! Trebao je čovjek imati staklenu kuglu? Valjda svatko imalo obrazovan, a kamoli netko tko se diči profesorskom titulom, zna da nikakvi propisi ne vrijede retroaktivno, nigdje! Još gore: „Pozivanje premijera na ‘osobne isprike’ ili sudske prijetnje dr. Barišića potpuno su neprimjerene akademskim uzusima, ne samo zato što bi prijavitelji u ovakvom postupku morali biti zaštićeni, nego i zbog toga što je odluka Sveučilišta u Augsburgu potvrdila nalaze iz prijave i jasno istaknula da je formalni propust koji je napravio dr. Barišić iz današnje perspektive nedopustiv”, smatra Đikić. Halo, ponovo!!! Akademskim uzusima je neprimjeren lov na vještice, pokretanje javnog linča protiv kolege temeljem konstrukcija i bez dokaza, akademskim uzusima je neprimjereno zaključivati o tome je li nešto plagijat temeljem čitanja knjige, a ne izvornog doktorata kojeg Đikić, sam priznaje, nije vidio!

I od koga ili čega bi trebali biti zaštićeni prijavitelji, od toga da smiju lažno prijavljivati koga žele, a onda ih se ne smije pozvati da se ispričaju kad se ispostavi da je prijava bila lažna?! Ako mi se nešto gadi, onda je to difamacija i javni linč, naročito kad ga pokreću kolege. To je ono čemu u znanosti ne bi nikako trebalo biti mjesta! A kamoli prijavljivanju nekog zbog doktorata kojeg niste niti – pročitali. Što bi tek bilo da se ne radi o sveučilištu u Njemačkoj, nego u Hrvatskoj? I da je odlučilo da nema plagijata! Svi bi zaključili da je korumpirano i sveučilište, i da treba smijeniti rektora!

Zapravo, i ovako su Đikić i Zovko optužili sveučilište da štiti nečasne radnje – ne samo ono u Augsburgu, nego sva sveučilišta, rekavši kako je „razumljivo da svako Sveučilište u ovakvim slučajevima štiti svoje interese, jer svako oduzimanje doktorata iz prošlosti predstavlja mrlju za Sveučilište“. Valjda to važi i za sveučilišta na kojima rade i koja savjetuju? Jer, tako se to u Hrvatskoj danas radi, kao prije trideset godina u Srbiji, „institucionalno ili vaninstitucionalno“, kako reče Sloba, bitno je provesti revolucionarne smjene, pod bilo kojim izgovorom, a kasnije ćemo lako.

Prosvjed u Rijeci

U prijestolnici hrvatskog antifašizma, Rijeci, kojom već gotovo dva desetljeća vlada isti čovjek, a više od sedam desetljeća ista stranka – to se tamo zove demokracija – održan je veliki prosvjed protiv izgradnje plutajućeg LNG terminala koji je – nevjerojatno – okupio zajedno i pripadnike braniteljskih udruga i HSP-a i „antifašiste“. Uz parole, „NATO go home now, no to NATO, no to war“. Koje govore da su neki prosvjednici, možda, ipak imali neke motive koji nisu posve ekonomski, ekološki, niti suverenistički. I da nekog tu NATO svrbi iz posve drugih razloga, onih jugonostalgičarskih.
Što, jasno, ne znači da se prema tom NATO-paktu ne bismo trebali i morali, postaviti kao suverena država, a ne kao vazali. Ali, ne zato da bismo se bratimili sa Srbima i Rusima, nego da bismo provodili politiku u našem interesu, ne onom SAD-a. Koje, usput, uključuju i Srbiju u NATO. Više puta sam i sam pisao protiv izgradnje tog terminala, za kojeg struka jasno upozorava da će nužno gomilati gubitke u rangu legendarne tvornice glinice „Obrovac“ koja je bila, vjerojatno, zadnji čavao u lijesu jugoslavenske ekonomije bazirane na rastu inozemnog duga i ulaganju tog posuđenog novca u neprofitabilne tvornice, koje nikad nisu vratile ni kunu uloženog, kako bi se otvorila radna mjesta u „pasivnim krajevima“. U čemu je onda problem s prosvjedom, ako su „crveni“ u Rijeci, ipak, došli pameti i zbrojili dva i dva, odnosno koliko će Hrvatsku taj LNG terminal koštati? Jer, ja nemam ništa protiv da ga SAD i EU sagrade o svom trošku, ako će oni biti vlasnici i pokrivati gubitke.
Ali, imam protiv da taj ekonomski toksični (ne i ekološki, kako tvrdi riječki SDP, ekologija ovdje nije problem!) terminal uvale nama. Prvo, u tome što je župan PGŽ-a, Komadina, rekao je da je Županijska skupština jednoglasno donijela odluku da se protivi gradnji plutajućeg terminala zbog ekološki nepripremljene tehnologije, te nedovoljne energetske koristi. I istaknuo je da su se u Gorskom kotaru u protekle tri ili četiri godine dogodile četiri elementarne nepogode, a da na Krku, Vlada “namjerava učiniti elementarnu nepogodu” stanovnicima otoka i županije. Taj isti Komadina je pred nekoliko godina, kao župan, podržao gradnju tog istog terminala. Radio Rijeka je 18. listopada 2010. prenio vijest kako je župan Komadina rekao kako „…plutajući LNG terminal ne isključuje eventualnu gradnju velikog terminala u Omišlju“ i kako „…župan Komadina podržava projekt jer smatra da Hrvatskoj treba alternativni uvozni pravac dobave plina“.
Istarska županija je tada tražila da se LNG gradi u Plominu, ali ga Komadina nije dao. Što se tiče Gorskog kotara, poharao ga je SDP, kad je ukinuo Zakon o brdsko-planinskim područjima. A ovih dana, pak, nakon velikih hladnoća proteklog tjedna, pričaju o potrebi donošenja takvog zakona i prave se mutavi. HDZ im je kriv što su oni sami ukinuli zakon. Dodatni problem je u tome što je Obersnel sad ustvrdio da Rijeka ima loša iskustva s loše planiranim projektima, poput Koksare u Bakru. Koja je inače bila tipičan komunistički ekocidni industrijski projekt, kojeg je progurala njegova prethodnica, Neda Andrić, početkom sedamdesetih. I protiv čijeg su zatvaranja u njegovom SDP-u kukali („sve smo uništili što je socijalizam stvorio“) i samo što nisu održali karmine dimnjaku, koji je jedan od najljepših jadranskih zaljeva desetljećima pretvarao u sivom prašinom prekriven postapokaliptični pejzaž, kad je srušen. Obrovac, ipak, nije spomenuo, to je bilo malo južnije.
Ništa od Žabice, novac otpisujemo!

fo(obersnel) Ostanimo još malo u prijestolnici hrvatskog antifašizma. Grad kojeg nam mediji još od rata nameću kao uzor, kao svijetli primjer progresivnog razmišljanja u zatucano-katolibanskoj Hrvatskoj, a njegovog vječnog vođu Obersnela oslikavaju kao plemenitog, poštenog, lijepog, visokog, oštroumnog političara koji održava obećanja, je objavio kako je, zapravo, pred bankrotom. Grad koji teče, izgleda, postaje grad koji otječe. Nakon što je izgubio gotovo četvrtinu stanovnika, sad gubi i novac. Državna revizija je objavila nalaze za Rijeku za pretprošlu, 2016. godinu i po njima grad, ne samo da živi na kredit, nego je manjak u gradskom proračunu narastao na 247 milijuna kuna. Posebno se ističe kako manjak iz godine u godinu raste, redovno se, protivno zakonskim propisima, uzimaju iznimno veliki krediti za tekuće poslovanje iz godine u godinu, a gradska uprava je dobavljačima dužna dulje od godinu dana više od 63 milijuna kuna.
Rijeka je u minusu još od 2012., tj. koristi „okvirni kredit“, ili minus po tekućem, ali to je manji problem. Ono što je posebno zanimljivo, je da grad nije poštivao plaćanja obveza prema dobavljačima, da je preneseni manjak četvrt milijarde kuna i da je nenamjenski u 2016. utrošeno desetak milijuna kuna. No, najzanimljivije je da su dosadašnja ogromna ulaganja u novi kolodvor procijenjena kao zrela za otpis.
Tijekom 14 godina „izgradnje“ koja nije niti započela od 2002. do 2016. godine, u kompleks Zapadna Žabica, u sastavu kojeg je planiran novi autobusni kolodvor, uloženo je 47,5 milijuna kuna. Planirana je izgradnja trgovačkog centra, autobusnog kolodvora, javne garaže, uredskih prostora, kongresna dvorana, hotel i teretana. Prema Studiji, izgradnja navedenog kompleksa planirana je dvije godine približno u vrijednosti 330 milijuna kuna. Planom razvojnih programa za 2016. godinu i projekcijama za 2017. i 2018., izgradnja autobusnog kolodvora više nije planirana. Za one koji ne znaju, taj kolodvor, kao zamjenu za postojeći, od kojeg je, vjerojatno, i onaj u Kinshasi za nekoliko klasa bolji, Obersnel obećava svake godine još od dvijetisućite, kad je postao gradonačelnik. Milijuni su utrošeni na studije, otkup zemljišta i pripreme, a od svega skupa neće i dalje biti – ništa. A unatoč svim tim gubicima, u gradu nije desetljećima napravljeno ništa, osim što je popločen Korzo po cijeni popločavanja kratera na Marsu i što je sagrađen bazen po cijeni gradnje olimpijskog sela.
Bloger Krele

Bi li se digla tolika frka oko običnog ispravka netočnog navoda u zadaći na temu, „Moja obitelj“ u kojoj je dijete u drugom osnovne pisalo o obiteljskom psu, da je zadaća bila na temu, „Moj kućni ljubimac,“ a dijete opisalo malog bracu? Ili mamu? Bi li to i tada povrijedilo nečije osjećajčiće i ponukalo mamu da se žali novinama? Ispravak je to na koji učiteljica, svakako, ima ne samo pravo, nego je obavezna uputiti dijete na činjenice o tome što obitelj jest, a što nije, jer to je očito bio i cilj zadaće. Škola je tu da bi podučavala djecu činjenicama i definicijama, ili bi bar trebala biti.
A ne da bi podilazila osjećajima i kičastoj, jeftinoj sentimentalnosti. Škola nije tu da bi podržavala popularne zablude. Ali, kad ljudima koji su odnose sa svojom vrstom koje, izgleda nisu u stanju uspostaviti na jednoj dubljoj emocionalnoj razini, kompenzirali „familijarnim odnosima“ s kućnim ljubimcima, kažete da im pas, ma koliko ga voljeli, nije obitelj, a punica, ma koliko je možda mrzili, jest, i da to je li vam netko obitelj uopće ne ovisi o tome volite li ga ili ne i voli li on vas, da ljubimca birate, a obitelj ne, često ćete biti izloženi nevjerojatnoj količini agresije. Nije to slučaj samo kod ljubitelja životinja, nego i kod homoseksualaca, feministica, antifašista, antirasistički aktivista i uopće većine fanatika bilo koje vrste. Kad ih uputite na činjenice i definicije, nerijetko podivljaju. Jer svatko je ono kako se osjeća, definicije su bez veze i svatko ima pravo na svoje privatne defincije bilo čega (uz argument „ovo je XY stoljeće“), a objektivna stvarnost ne postoji. Primjer toga je popularni bloger Krule, koji za razliku od učiteljice ne mora upućivati na nepopularne i neugodne činjenice, već kao bloger mora samo skupljati lajkove i simpatije, a to je puno jednostavnije.
On nam je probao objasniti da psa trebamo smatrati članom obitelji, jer će pas tražiti eksploziv ako netko postavi bombu. Pa jasno da nećete dijete ni mamu poslati da traže eksploziv! Nego psa, i to ne kućnog ljubimca, nego onog treniranog da to radi! Baš zato jer vam NIJE obitelj! No, ja bih volio da bi bloger Krule, koji je nevjerojatno popularnim statusom potvrdio da je bloger Krele – i svi koji smatraju da je pas ravnopravni član obitelji – objasne na koji način mogu prijaviti mačku kao člana obitelji, jer mi prihodi po članu obitelji za 15 kuna prelaze onu preko koje plaćam najskuplju tarifu djetetu za vrtić. Svi je volimo, razvila je vrlo majčinski odnos prema našoj curici, praktički je tretira kao svog mačića i ako se mala rasplače, odmah dolazi vidjeti što je, uz stroge poglede prema nama. A što se tiče onih kojima su odnosi s kućnim ljubimcima kompenzacija za odnose koje nisu u stanju uspostaviti na dubljoj emocionalnoj razini sa svojom vrstom, s ljudima, da njihovi kućni ljubimci mogu govoriti vjerojatno bi im rekli: „Daj se više oženi / udaj i pusti me na miru“.
Fašizam ponovo u Italiji

Novine i TV stanice mogu imati svoje političke preferencije, no trebaju biti objektivne. Javne TV stanice, poput HRT-a i javni medijski servisi poput HINA-e, ne samo da trebaju biti objektivni, nego ne smiju pokazivati nikakvo nagnuće na ovu ili onu stranu političkog spektra, moraju biti stritkno neutralni. A HINA je izbore u Italiji pratila ostrašćeno, izrazito navijajući za jednu stranu. Za relativnog pobjednika izbora, Salvinija, su napisali kako, „…osim Trumpa, cijeni i mađarskog autoritarnog premijera Viktora Orbana, čelnicu francuske krajnje desnice Marine Le Pen i njemačku protueuropsku Alternativu za Njemačku (AfD)”. A to su, zna se, fuj ljudi, sotone, pristojan svijet takve ne voli. Demokracija nije kad ljudi sami izaberu, nego kad izaberu koga im se sugerira da izaberu.

Još gora je HRT: prilog o AfD-u je kao da ga je Indeks radio, ili Lupiga, ili kakav opskurni feminacistički portal tipa Mufa. Klasični ljevičarski uradak koji umjesto argumenata i činjenica barata etiketiranjem u stilu agitpropa: „krajnja desnica“, „ekstremisti“, „neonacisti“. Voditeljica se zgražala nad riječima jednog člana AfD-a i zastupnika u Magdeburgu, bivšeg člana CDU-a, kako imigranti ne poštuju zakone Njemačke, već se ravnaju po šerijatskom zakonu.
Istodobno se još više zgraža nad njegovom obitelji, jer su „radikalni protestanti“ i odlučili su se na školovanje kod kuće uz kršćanski odgoj. Odnosno, HRT-u je problem kršćanski odgoj i svjetonazor koji je „homofoban“ i „ksenofoban“ i „ženomrzački“, ali ne i šerijatski zakon prema kojem je u redu kamenovati nevjernu ženu, homoseksualca baciti s dvadesetog kata i nevjernicima („kjafrima“) udariti vjerski porez, zekat. Nakon pobjede desnih, euroskeptičnih i suverenističkih stranaka u Italiji, u medijima je zavladala panika i strah, uz katastrofična predviđanja. Nitko, kao da ne želi vidjeti da je Hrvatska ostala jedan od rijetkih saveznika Njemačke i Angele Merkel, koja je Europu bacila u kaos i sad bilježi poraz za porazom i na istoku i na zapadu Europe. Svaka sličnost s 45. nije slučajna..

Akademik Kusić

U NU2 je kod Stankovića gostovao dr. Zvonko Kusić, predsjednik HAZU. Stanković je bio bezobrazan i provokativan, kakav inače jest, povremeno i preko crte dobrog ukusa i zdrave pameti – usporedivši pozdrav Za dom spremni, koji se koristio u Domovinskom ratu, s pozdravom Sieg Heil. Odnosno, upitavši, je li zamisliva situacija u kojoj bi u Njemačkoj bilo u određenim situacijama dopušteno koristiti Sieg Heil, iako je pozdrav proglašen protuustavnim.
No, dobro, to je Stanković u svom najgorem izdanju, mogao je pitati isto tako i zašto je petokraka ustavna, a u Ustavu piše da je Hrvatska nastala na odbacivanju komunističkog sustava, ali to nismo niti očekivali. Inače, i u Njemačkoj je određeno znakovlje dozvoljeno samo u određenim prigodama. Kusić je govorio puno i nije rekao ništa konkretnog, osim što je objasnio da je petokraka dopuštena u kontekstu Drugog svjetskoga rata, ali ne i Domovinskog, što bi bilo prihvatljivo da je tako presuđeno i ZDS-u. Pohvalio se da ga napadaju s lijeva i s desna, što je, po njemu, znak da su na pravom putu. A, možda, je i znak da nisu ni na kakvom putu, nego da su njihovi zaključci truli kompromis. A da se radi o politici, „Ja se ne bi štel mešati“, koja je i presudila u slučaju petokraka protiv ZDS-a, potvrdio je stavom o Istanbulskoj konvenciji, o kojoj nema stav. Zapravo, cijelo vrijeme je pričao o svemu i svačemu, samo kako se ne bi morao izjasniti o tome.

No, dok su se mediji uhvatili jedne njegove rečenice, one o tome da ga napadaju i lijevi i desni, svima je promakla, vjerojatno, jedina stvarno pametna stvar koju je rekao. „Kada sam se borio za opće dobro uvijek sam nailazio na probleme, društvo je negativistički nastrojeno i sprječava svaku akciju“, rekao je Kusić, uz opasku kako smo zbog takvog stava na dnu Europe. I to je točno, sviđalo se kome ili ne. Od toga treba krenuti. A koliko je točno, najbolje dokazuje slijedeći primjer.

Jalnuški diletanti

fo(mate rimac) Mate Rimac je u Ženevi predstavio svoj novi automobil u klasi vrhunskih etabliranih marki, poput Ferrarija i Bugattija, nevjerojatno tehnološko dostignuće za mladu kompaniju iz male države s lošom tehnološkom osnovom i tradicionalno niskom razinom tehničke kulture. Njime je definitivno stavio Hrvatsku na kartu svijeta – po prvi put, naša je zemlja svjetski prepoznatljiva po nečem što nema veze s ratom, suncem i morem. I pasminom ne prepametnih pasa. No, od samih početaka Rimac je suočen s neprijateljstvom sredine, s jamranjem jalnuških diletanata. Šank filozofi i danas pričaju kak’ su to, kaj Rimac dela i oni mogli, jelda, da je njima japa lopov i da je ukral nofce. A bi i bez toga.
Samo nisu stigli, jer su bili prezaposleni glancanjem šanka laktovima. Nikad nisam čuo da se Talijani žale da Ferrari radi aute koji nisu dostupni prosječnom Talijanu, Ferrarijevi auti su ponos Italije. Ali, kad već ne mogu više jamrati kako Rimac prodaje maglu, kako te aute nitko nije vidio i kako ne idu, kako ne radi sam baterije za aute nego ih kupuje (kao uostalom i Tesla, General Motors i Ford i svi ostali!), kako on samo žica državu novce i kako glumi poduzetnika za ćaćine pare, sad su jalnuški diletanti promijenili temu. Sad jamraju da, gdje se takav auto može uopće voziti, čemu to služi, zašto ne radi aute za običnog čovjeka dostupne svakom. Gdje se može voziti? Autocestom između Abu Dhabija i Dubaija, recimo, ili po pistama diljem svijeta, gdje se bogati nalaze da bi se igrali i pokazivali svoje igračke. Čemu služi? Služi kao statusni simbol ljudima koji imaju mlazni avion, dvije jahte i pedeset auta i sad žele biti eko i new age cool.
Zašto Rimac ne radi „obične“ aute? Jer razvoj tako nečeg košta milijardu eura, jer je tržište za njih premalo, naročito domaće i jer je i Musk s Teslom počeo tako što je prvo radio maloserijske, vrlo skupe sportske aute (u stvari Lotuse prerađene na struju) dok nije savladao serijsku proizvodnju… a i zato jer Tesla, za razliku od Rimca koji ima odličan poslovni model, koji posluje s dobiti i kojem su automobili samo izlog za ono što stvarno prodaje, tehnologiju i software, već 15 godina radi s gubitkom, i to u zadnje vrijeme rekordnim i bankrot korporacije je manje-više pitanje vremena. No, brojni su Hrvati koji su najpametniji oko stvari u koje se najmanje razumiju, a najteže pametnijim sunarodnjacima opraštaju uspjeh. Zato nam tako i jest. Ovdje vam je uvijek pljuvanje po svemu davalo auru intelektualca, pametnog čovjeka koji kuži stvari. Iako ste u biti samo običan šupak i, kako je to Tuđman sjajno definirao – jalnuški diletant.