Premda je Pavelićeva NDH formalno-pravno kolaborirala s fašističkim i nacionalsocijalističkim režimima, onodobni Hrvatski državni sabor, što se vidi i iz službenog naziva, bitno se razlikovao od jednostranačke 'parlamentarne' zbilje u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Koliko su to ratne neprilike dopuštale, Pavelić i ustaška vlast nastojali su djelovati na crti i temelju hrvatskoga državnog prava
Osim sa četničko-komunističkom pobunom, nedugo iza preuzimanja vlasti, dr. Ante Pavelić se suočio s otvorenim komunističkim terorizmom i u samomu Zagrebu. Komunistički aktivisti, tijekom 1941., zapalili su sokolski nogometni stadion, izveli atentat kod vojarne Ustaške sveučilišne bojne 4. kolovoza 1941. u Runjaninovoj ulici, kod Botaničkog vrta, ranivši 14 mladih ustaša, te u rujnu iste godine podmetnuli eksploziv u zagrebačkoj pošti. Unatoč krajnje nepovoljnim unutarnjim sigurnosnim okolnostima, Pavelić je nastojao vladati zakonito te donositi, u teškim tuzemnim i međunarodnim (ne)prilikama, najbolja zakonska rješenja i odluke, susljedno u korist hrvatskog naroda i države Hrvatske.
Pozitivne Zakonske odredbe
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 22. travnja 1941., objavljena je Pavelićeva Zakonska odredba, po kojoj se činovnici i drugi službenici bivših banovina, ostalih samoupravnih tijela, svih ustanova javnog poretka, stavljaju na raspoloženje nadležnim ministrima. Rečena Zakonska odredba značajna je za djelotvornost uspostave organa nove vlasti u mladoj, novostvorenoj hrvatskoj državi.
Dr. Ante Pavelić je 28. travnja 1941., Zakonskom odredbom ustanovio državni grb, zastavu i pečate Nezavisne Države Hrvatske. Grb Nezavisne Države Hrvatske jest štit s 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih, poredanih naizmjence u pet redova tako, da je početno polje u grbu – bijelo. Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojemu je veliko slovo U tamnomodre boje. Raspored i broj četvorinskih polja temelji se na prvim pronađenim uzorcima hrvatskog grba još s konca 15. stoljeća, te na temelju saborskog zakona Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije iz 1883. godine.
Zastava NDH predstavlja tri vodoravno položena polja i to: najviše crveno, pod njim bijelo, a pod tim modro, od kojih su sva jednake veličine. U sredini bielog polja nalazi se hrvatski grb bez tropletne vitice, koja dolazi na crveno polje kraj koplja, a jednakih je boja kao i ona u državnom grbu. Osim na državnim i samoupravnim zgradama, upotrebljavala se dotadanja hrvatska narodna zastava: crveno, bijelo i modra, bez grba i tropletne vitice.
Zastava Hrvatske ratne mornarice predstavlja 25 pačetvorina, naizmjenično bijelih i crvenih. Kasnije, 1943. uvedena je i zastava Hrvatskog zrakoplovstva, koja je bila poput one ratne mornarice, samo što je na prvom bijelom polju bio sokol raširenih krila.
Civilno zrakoplovstvo imala je istu takovu zastavu, ali u bijeloj i modroj boji.
Poglavnikova zastava bila je stijeg od 25 četvorinskih polja, srebrnih i crvenih, obrubljen rezama crvene, bijele i modre boje, a na prvom polju bila je vitica sa slovom U.
Državni pečat bio je uokviren tropletom, a unutar njega nalazio se u krugu natpis: „Nezavisna Država Hrvatska“.
Uslijedile su tijekom opstojnosti NDH i druge Zakonske odredbe. Radi ograničena prostora, navest ću kronološki druge najvažnije Pavelićeve odredbe iz 1941. godine. Pavelić je 10. svibnja 1941. donio Zakonsku odredbu o osnutku Hrvatske državne banke, a pet dana poslije, 15. svibnja 1941., donio je Zakonsku odredbu o kruni kralja Zvonimira, čime je hrvatsko državno vrhovništvo znamenovano simbolički starim srednjovjekovnim znamenom jednoga od najpoznatijih hrvatskih kraljeva narodne krvi, Dmitra Zvonimira (1075.-1089.).
U Zagrebu, 24. svibnja 1941., Pavelić je potpisao Zakonsku odredbu o početku velikih radova na poboljšanju tla – isušivanju močvara i regulaciji rijeka. Dne, 10. lipnja 1941. svjetlo dana je ugledala Zakonska odredba o povijesnim imenima 22 velike župe u NDH, a dan prije, 9. lipnja 1941., Pavelić je postavio kamen temeljac za prvu kuću radničkog naselja u Dubravi.
Zakonsku odredbu o Hrvatskoj državnoj vladi, Pavelić je donio 24. lipnja 1941., prema kojoj su onodobnu Hrvatsku vladu sačinjavali predsjednik, dopredsjednik i 12 ministara. Radi širenja lažnih glasina da će na Vidovdan, 28. lipnja, ustaše započeti opći progon pravoslavaca iz NDH, Pavelić je dan ranije, 27. lipnja 1941. donio posebnu Zakonsku odredbu kojom je potvrdio sigurnost za sve stanovnike NDH, te opovrgnuo „crvenu promidžbu“.
Zakonsku odredbu o podjeli ministarstava u Hrvatskoj državnoj vladi na odjele, odsjeke i pododsjeke – Pavelić je donio 9. kolovoza 1941., a 14. kolovoza 1941. donio je Zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu. Dne 11. studenoga 1941., Pavelić je donio Zakonsku odredbu o zavičajnosti Slovenaca, a sutradan, 12. studenoga 1941. objavio je Zakonsku odredbu o izgradnji novih cesta u NDH, na kojima je radilo 35.000 radnika.
Zakonskom odredbom od 14. studenoga 1941., Pavelić je utemeljio Državni odbor za čuvanje i obnovu hrvatskih povijesnih spomenika, a mjesec dana potom, 15. prosinca 1941. Zakonskom odredbom naložio je izgradnju brojnih pučkih i građanskih škola na području NDH.
Kontinuitet Pavelićeva parlamenta
Premda je Pavelićeva NDH formalno-pravno kolaborirala s fašističkim i nacionalsocijalističkim režimima, onodobni Hrvatski državni sabor, što se na prvi pogled vidi i iz službenog naziva, bitno se razlikovao od jednostranačke „parlamentarne“ zbilje u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Koliko su to ratne neprilike dopuštale, Pavelić i ustaška vlast nastojali su djelovati na crti i temelju hrvatskoga državnog prava. Upravo ponukan rečenom idejom, poglavnik NDH, dr. Ante Pavelić, donio je 24. siječnja 1942. Zakonsku odredbu o sazivanju Hrvatskoga državnog sabora, u skladu s pozitivnom hrvatskom parlamentarnom tradicijom, koja je u Hrvatskoj postojala sve do postojanja velikosrpske Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, kada je Hrvatski sabor do 1. prosinca 1918., bio stožerni simbol hrvatskoga suvereniteta.
Od 217 pozvanih saborskih zastupnika, prvom zasjedanju Hrvatskoga državnog sabora odazvalo se njih 204, različitih zvanja i staleža: svi još živi narodni zastupnici Hrvatskoga sabora iz 1918., hrvatski zastupnici izabrani na izborima 1938., doživotni članovi Glavnoga odbora Hrvatske seljačke stranke i članovi Vijeća bivše Hrvatske stranke prava. Osim zastupnika, prvom zasjedanju su pribivali i članovi Glavnoga ustaškog stana, članovi onodobne Hrvatske vlade, te najviši crkveni dostojanstvenici katoličke, islamske i evangeličke vjeroispovijedi, a glavnu riječ na zasjedanju imao je poglavnik NDH, dr. Ante Pavelić.
Prvo zasjedanje Hrvatskoga državnog sabora u NDH, održano je od 23. do 28. veljače 1942. u Zagrebu. Na početku prvoga zasjedanja Hrvatskoga državnog sabora u NDH, poglavnik dr. Ante Pavelić obratio se nazočnima čitanjem Poslanice, u kojoj je podsjetio da je posljednja sjednica Hrvatskog sabora održana 29. listopada 1918. i da tada hrvatski parlament nije bio raspušten i da je 1. prosinca iste godine Hrvatska silom uključena u nepravednu, nenaravnu, versajsku monarhističku velikosrpsku tvorevinu.
Istom zgodom Pavelić je dometnuo da se otvaranjem Hrvatskoga državnog sabora u NDH „uzpostavlja u život prastara hrvatska narodna ustanova i prastari hrvatski ustavni činbenik, koji je kroz svu poviest bio nositelj hrvatske narodne volje, žarište narodnog i državnog života…“ Kao stožernu zadaću Hrvatskoga državnoga Sabora, Pavelić je istaknuo izgradnju hrvatske države tako „da ona bude dostojna predaje hrvatskog naroda, da bude pravi dom hrvatskog naroda, da bude pravi dom hrvatskog seljaka, pravo zdravo sredstvo u službi cielog naroda…“
Hrvatskom državnom saboru, 27. veljače 1942., obratio se s govornice, doglavnik NDH, Slavko Kvaternik, podrobnim izvješćem o hrvatskom domobranstvu. Sabor je prihvatio prijedlog zastupnika dr. Mirka Košutića, te proglasio ništavnim sve propise donesene u razdoblju od 1. prosinca 1918. do 10. travnja 1941., glede položaja hrvatskog naroda. Rečeni saborski zaključak glasi: „Hrvatski državni sabor, kao predstavnik hrvatskog naroda na njegovom historijskom i državnom području, izjavljuje, da su svi čini, koji su od 1. prosinca 1918. i poslije toga do osnutka NDH 10. travnja 1941. doneseni, a tiču se hrvatskog naroda i njegove državne samostalnosti, za nj bez svake moći i za to ništetni. Ujedno Hrvatski državni sabor izjavljuje, da sve državne čine donesene prigodom osnutka NDH i poslije toga do danas pozdravlja, prihvaća, u punoj moći na čitavom državnom području hrvatskog naroda“.
Svi zastupnici koji su pribivali prvom zasjedanju Hrvatskoga državnog sabora u NDH, položili su sljedeću prisegu: „Zaklinjem se Bogom Svemogućim, da ću poglavniku, kao poglavaru NDH, vjeran biti, da ću, kao član Hrvatskoga državnog sabora, za probitke naroda i države raditi, te da ću sve dužnosti, po saborskom poslovniku, najsavjestije izpunjavati.“ Na prvom zajedanju Hrvatskoga državnog sabora, svi ministri iz onodobne Hrvatske vlade podnijeli su opširna izvješća o proteklom radu, u vlastitim resorima.
U (post)komunističkoj literaturi protuhrvatske provenijencije, do danas se širem općinstvu podastire podvala, da je Pavelić raspustio rad Hrvatskoga državnog sabora. Premda se onodobni Hrvatski državni sabor sastao 1942. još dva puta, u travnju i prosincu, i premda više nije sazivan do sloma NDH, uslijed sve težih unutarnjih neprilika i sve učestalijeg angloameričkog bombardiranja Zagreba, kontinuitet rada Hrvatskoga državnog sabora održan je kroz stalno djelovanje njegova predsjedništva i kroz djelatnost saborskih odbora.
Štoviše, deset izabranih saborskih odbora radilo je kontinuirano sve do svibnja 1945., napose saborski odbori za državni proračun, zakonodavni odbor, te odbor za bogoštovne poslove. U saborskomu odborničkom radu poglavito se istaknuo sveučilišni profesor, dr. Vinko Krišković, izradbom osnove za građanski zakonik, s posebnim osvrtom na seljačko stvarno i nasljedno pravo.
Posljednji mjeseci NDH
Od početka 1945., njemačka vojska se povlačila na svim bojištima. I na području NDH, hrvatske oružane postrojbe povlačile su se skupa s Nijemcima na zapad pred partizanima, koji su, od ljeta 1944., bili organizirani u četiri armije. Od tada su partizani započeli s masovnim zločinima nad zarobljenim hrvatskim i njemačkim vojnicima, te nad posve nevinim civilima u zaposjednutim naseljima i gradovima. Stoga se hrvatsko civilno stanovništvo masovno povlačilo, u velikom strahu, prema Zagrebu, gdje Pavelić nije stajao prekriženih ruku i razmišljao samo o vlastitom „bijegu u inozemstvo“, kako to naglašava do danas historiografija projugoslavenske provenijencije.
Budući da plan spašavanja NDH uspostavom obrambene „Zvonimirove linije“, pred nadolazećim partizanima, naposljetku nije bio provediv, zbog nedostatka streljiva i druge vojne logistike, poglavnik NDH, Ante Pavelić i onodobno ustaško vodstvo, razmišljali su o samostalnom poduhvatu spašavanja hrvatske države prijelazom NDH na stranu zapadnih saveznika. Osim toga, Sekula Drljević, koji je još u lipnju 1928. upozorio, Stjepana Radića, pred ulazom u beogradsku skupštinu, da jugoslavenski kralj, Aleksandar Karađorđević, namjerava izvesti preko Puniše Račića atentat na prvake HSS-a; povukao se 1944. u Zagreb, kao čelni čovjek crnogorskih nacionalista.
Budući se zalagao za državnu neodvisnost Crne Gore, te kao uvjereni protukomunist bio pripravan na borbu protiv partizana, ustaško vodstvo, na čelu s Pavelićem, pružilo mu je dobrodošlicu u Zagrebu, gdje je Drljević, već u ljeto 1944., ustrojio Crnogorsko državno vijeće, kao stožerno tijelo samostalne crnogorske države. Drljević je počeo osnivati, početkom travnja 1945., Crnogorsku narodnu vojsku u Zagrebu, u koju je novačio crnogorske nacionaliste, ali je njegova protukomunistička akcija, provođena uz ustašku potporu, bila zakašnjela.
Osim s crnogorskim nacionalistima, pred svršetak rata, Pavelić je razgovarao i s generalom, Leom Rupnikom, onodobnim vođom slovenskih domobrana, o ideji skupnog povlačenja hrvatskih i slovenskih postrojba u Istru, što bi potaklo angloameričke snage da se tamo iskrcaju. Rečeni general Rupnik i ljubljanski biskup, Gregor Rožman, poslali su 21. travnja 1945. Paveliću, Mačeku i Stepincu, Memorandum o okupljanju protukomunističke koalicije, ali sve kombinacije o skupnoj borbi protiv nadolazeće komunističke opasnosti, poništavalo je napredovanje partizana na svim bojištima, uz pomoć zapadnih saveznika, od kojih su upravo tuzemni protukomunisti naivno očekivali pomoć.
Pavelić i ustaško vodstvo pokušavali su uspostaviti veze sa saveznicima preko Svete Stolice i poslanika NDH u Berlinu, Vladimira Košaka, koji je stupio u vezu sa savezničkim zapovjedništvom u Njemačkoj, ali bez učinka. Neuspjeh je doživio i posljednji pokušaj spašavanja NDH, kada je 4. svibnja 1945. Memorandum Hrvatske vlade otpremljen iz Zagreba zrakoplovom saveznicima u zapovjedništvo feldmaršala Alexandera u Južnoj Italiji, ali rečena misija ministra, Vjekoslava Vrančića, nije uspjela, jer odgovora na Memorandum za spas NDH nije bilo.
Iz svega iznijetoga, razvidno je kako je Pavelić, sve do povlačenja iz Zagreba 6. svibnja 1945. neutemeljeno vjerovao u spas NDH, čiji je slom, zbog međunarodnih i tuzemnih vojnopolitičkih prilika bio neizbježan. Međutim, Pavelić je vjerovao u nemoguće, pa je tako 10. travnja 1945. u Maksimiru upriličio proslavu četvrte godišnjice NDH, umjesto da već tada prione organizirati povlačenje hrvatskih vojnika i civila iz Zagreba prema austrijskoj granici. Budući da to nije poduzeo, morao je u zadnji čas izbjeći iz Zagreba, kako ga se Titovi partizani ne bi domogli, javno ga mučili i nesmiljeno dokrajčili, te tako zabili najdublje posljednji čavao u lijes onodobne hrvatske države.
Pred slom NDH, Pavelić je od visokih državnih dužnosnika zatražio mišljenje o „ponavljanju Krbavske bitke“, nakon čega je onodobni hrvatski državni vrh, 4. svibnja 1945., donio konačnu odluku o povlačenju vojske i civila prema Austriji i o njihovoj predaji angloameričkim postrojbama.
Istiniti događaj umjesto zaključka
Istiniti događaj, što ga naposljetku donosim, ne može promijeniti povijest, ali je u svakom slučaju podjednako zanimljiv i znakovit. Kao i tisuće drugih jasenovačkih zatvorenika, radni logor u Jasenovcu, prije isteka vremenske kazne, napustio je Julius Vlašić iz Zagreba. U logor je stigao 6. lipnja 1942., a na slobodi se našao već 13. srpnja iste godine, zahvaljujući intervenciji onodobnoga hrvatskog državnog poglavara, dr. Ante Pavelića.
Da Vlašićev slučaj nipošto nije „lovačka priča“, dokazuje njegovo sljedeće svjedočenje, što ga je dao u lipnju 1946. Zemaljskoj komisiji komunističke Hrvatske: „Osuđen sam zbog davanja ‘crvene pomoći’. A dok sam bio u Jasenovcu, moja kći osnovnoškolka išla je na izlet, sa svojim razredom, u Gračane. Tu je poglavnik Ante Pavelić imao svoje imanje i šetao se sa svitom, a učenici su ga gledali. Imao je jednog psa, koji je taj dan skočio i ugrizao moju kćer. Poglavnik je uplakano dijete pitao što da učini da prestane plakati, ima li neku želju… Moja kći je rekla: ‘Pustite mi tatu iz logora…’ Pavelić je odmah pozvao pobočnike i dao odgovarajuće naređenje.“