Ivan Hrstić: Da, gđo Orešković, trebate se ispričati Karamarku

screenshot

Što god netko mislio o Karamarku, jasno je da se njegova supruga na vrijeme javno povukla iz poslovnog odnosa koji bi ga mogao dovesti u sukob interesa

Da je vrh države prilikom akcije spašavanja Agrokora povrijedio “načela obnašanja vlasti” i slijepcima je bilo jasno još prošlog ljeta.

Novinari su sami sebi već počinjali nalikovati na čopor bijesnih pasa dok ispred njih iz kadra poput ranjene srne preskačući prepreke bježi potpredsjednica vlade, ignorirajući ili izrijekom odbijajući odgovoriti na pitanje – “Gospođo Dalić, tko je pisao lex Agrokor?!?”.

Bilo je to mučno, no to pitanje se moralo ponavljati sve do granice boli baš zato što su premijer i njegova desna ruka na njega uporno odbijali odgovoriti. Da oboje nisu bili tako oholi i bahati, a da je Martina Dalić odmah stala pred kamere i izgovorila: “Da, ja sam pisala zakon!”, afera možda ne bi nikad poprimila takve razmjere.

Koji mjesec kasnije, kad se konačno okuražila s tim usklikom stati pred kamere, već je bilo prekasno – jer joj baš nitko više nitko nije vjerovao. Druga velika greška je možda bila što se nije dopustilo da propala Tesla banka preraste u prvu etičnu banku u Hrvatskoj, jer posve je očita korelacija između afere Hotmail i odbijenice Zadruzi za etično financiranje.

Mailovi nisu počeli curiti nakon što je premijer Plenković dao nogu Mostu, nego tek nakon neuspjeha u preuzimanju Tesla banke. Naime, provaljena elektronička pošta dolazi iz dvije odvojene mail grupe za koje zajednički izvor mogu biti ogorčeni zadrugari – ili pak sami članovi grupe Borg, kojima valjda nije bilo u interesu prokazati sami sebe, piše Ivan Hrstić za Večernji list.



Dakle, sasvim je moguće i da nikakve velike zavjere oko tih mailova nema. Ili ćete možda povjerovati Martini Dalić da je najvažnije tko je provalio njezinu “vruću poštu”?

Naravno da nije, ključno ostaje kako je ona mogla dopustiti da baš oni koji su pisali Lex Agrokor na koncu od svega toga imaju i financijsku korist. I još važnije, kako je to mogao dopustiti premijer, po profesiji vrlo dobro upućen u pravne nijanse.

To nije pitanje Agrokorovih milijuna izvučenih iz džepova prebogatih bankara, to je kršenje temeljnih “načela obnašanja vlasti”. To je jednako tako temeljno i samorazumljivo kao, naprimjer, trodioba vlasti.

Može biti samo jedan pravi racionalni razlog, uz već poslovičnu bahatost, zašto Martina Dalić i Andrej Plenković nisu odmah priznali tko je pisao zakon te da su njih dvoje baš iz redova onih koji su pisali zakon izabrali izvanrednog povjerenika za Agrokor, a ostalima pružili priliku svoj trud naplatiti kroz izdašne savjetničke ugovore.

Taj razlog je da su najkasnije u trenu kad su novinari počeli postavljati pitanja, a vjerojatno i od samog izbora povjerenika, bili duboko svjesni da su u zoni svojevrsnog sukoba interesa, odnosno da krše osnovna pravila transparentne uprave koja se svode na to da interesne skupine ne mogu pisati zakon same za sebe.

Dakle, nije tu toliki problem što su u diskreciji osnovali radnu skupinu za pisanje Lexa, to bi u hrvatskim uvjetima samo po sebi lako prošlo. “Sretna” okolnost je da je nagodba uspjela, da su radna mjesta spašena, a mali dobavljači u cijelosti dobili svoja novac. To je izvanredan uspjeh za koji bez okolišanja imamo zahvaliti Martini Dalić i Andreju Plenkoviću, kojima možemo vjerovati i da su djelovali u najboljoj namjeri te da se nisu materijalno okoristili. Zasluge idu i – grupi Borg!

Nesretna” okolnost jest da su svi očito vrlo svjesno zažmirili na “temeljna načela obnašanja vlasti” te naciju mjesecima vukli za nos.

Ako to nije razlog za ostavku vlade, onda se svi trebamo ispričati Karamarku, veli sad Dalija Orešković, bivša čelnica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Da, gospođo Orešković, ne “svi mi”, već Vi osobno svakako se trebate ispričati Karamarku, jer ste suprotno dotadašnjoj praksi i prijedlogu kolege koji je prezentirao slučaj, inzistirali na sukobu interesa kojeg nije moglo biti te ste time tog političara u skladu s tadašnjim hajkačkim sentimentom javno pogubili u najosjetljivijem mogućem trenutku, što je na koncu dovelo i do novih izbora.

Što god netko mislio o Karamarku, jasno je da se njegova supruga na vrijeme javno povukla iz poslovnog odnosa koji bi ga mogao dovesti u sukob interesa, da on sam nije sudjelovao u donošenju odluka, te da se već dokazalo da je on, za razliku od neutemeljeno samouvjerenog Bože Petrova, bio posve u pravu da će Hrvatska izgubiti arbitražu.

Da se grupa Borg dogodila, naprimjer, u Nizozemskoj, gotovo je sigurno da bi ta vlada pala kao trula jabuka. No, hrvatska politika ne počiva na načelima već na licemjerstvu: Plenković nije Karamarko i njemu se to neće na isti način zamjeriti.

Svejedno, ovime je nedvojbeno aktualni premijer definitivno izgubio dojam političke nevinosti s kojim je zajahao na najmoćniju funkciju u državi, piše Ivan Hrstić.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI