Mnogo je toga zamračeno na tamnoj strani Haaškoga suda, toliko mnogo da se sve više očitovalo čak i sudjelovanje tajnih službi zainteresiranih zemalja, te njihov utjecaj u kreiranju prava i pravde, da je Ivana Petrović s punim pravom upotrijebila izraz zbog kojeg je sad kolege hoće razapeti, 'sarkazam' za presudu Praljku i ekipi, jer se u stvari cijeli sud pretvorio u niz neprekinutih međunarodnih sarkazama. A moglo se reći i nešto nepristojno i ne bi se pogriješilo, na primjer da je Haaški sud bio jedan veliki kupleraj!
Osnovni postulat novinarske profesije glasi: „Činjenice su svetinja i mora ih se iznijeti baš onakve kakve jesu, a tumačenja su osoban stav novinara.“ To znači da novinar mora bezuvjetno upoznati javnost s onim što se dogodilo ili događa upravo onako kako se dogodilo, bez oduzimanja, prešućivanja ili dodavanja bilo čega s čime bi se čitatelje ili gledatelje moglo dovesti u zabludu ili na pogrešne zaključke, a tek potom smije komentirati događaj ili iznijeti svoje mišljenje o svemu onako kako on(a), novinar(ka), smatra da je primjereno. Što onda javnost i struka mogu, ali i ne moraju, prihvatiti, a oko čega se u demokratskim društvima mogu povesti, i gotovo se uvijek i povedu, često puta i vrlo vatrene i žučne diskusije i polemike u kojima se čuju i drukčija mišljenja.
Dakle, činjenice su alfa i omega, nedodirljive i nepromijenjive, a komentar je pravo novinara da iznese svoje mišljenje o njima! Kako se ne smije dirati u činjenice, tako se ne smije dirati niti u pravo novinara da iznese svoj stav, inače, zbogom slobodo riječi! Izgovorene ili napisane, svejedno.
Ivana Petrović je novinarka s gotovo tridesetogodišnjim iskustvom i vrhunskim novinarskim usavršavanjem i nikako se ne mogu sjetiti da je ikada itko demantirao činjenice koje je iznijela, dok je polemika o njenim komentarima i te kako bilo i to ne malo – i to je dobro. I za nju i za javnost i za struku, jer fućkaš novinara za kojim se ne praši, fućkaš javnost koja sve prima zdravo za gotovo i novinarsku struku u kojoj nema pluralizma mišljenja. Pa i malo žuči.
Ultimativan pznavatelj cijelog sustava
Ivana Petrović je i novinarka s, vjerojatno, najdužim stažem neprekidnog izvještavanja s haaških suđenja, jer je tamo bila i na otvaranju haaškog sudišta, i nitko joj ne može osporiti da je, provodeći po haaškim hodnicima i dvoranama dane, tjedne i mjesece, koji su se zahvaljujući epskoj sporosti rada tog suda polako pretakali u godine, prateći rasprave i slušajući što se govori po kuloarima i off the record, postala ultimativan poznavatelj funkcioniranja cijelog tog sustava. Vjerojatno, na našu žalost, o njemu zna više i od naše godinama uspavane diplomacije, a neosporno od svih koji je ovih dana napadaju i razmazuju po medijima i gdje sve ne.
Nitko, a ponajmanje dame i gospoda koji su ovih dana nezadovoljni odlukom Hrvatskog novinarskog društva da Ivani Petrović, za sav trud i rezultate na objektivnom informiranju javnosti o radu Haaškoga suda, dodijeli nagradu „Marija Jurić Zagorka“, pa u znak protesta vraćaju svoje nagrade koje su dobili prijašnjih godina – jer oni ne žele biti u lošem društvu – dakle nitko od uvrijeđenih i povrijeđenih novinarskih veličina nije imao ni blizu toliko kontakata kao novinarka Petrović s akterima suđenja, s tužilaštvom, braniteljima i sucima i svima onima koji su se vrzmali oko tog suda, pa i onima kojima ni na jednom pristojnom sudu ne bi bilo mjesta. Većina tih novinara, koji sad mahom protestno vraćaju svoje nagrade, imaju i imali su saznanja iz druge ruke, često baš i od Ivane Petrović.
A, podsjetimo se, Haaški sud nije bilo kakav sud. Njega je osnovala politika velikih iz sasvim sebičnih razloga, pa je jednako tako i s njime lamatala politika velikih. Ista ona politika velikih, koja je i zamijesila sav krvav pir u kojem je nestala bivša država i koja je odvela u smrt više od sto tisuća njenih građana, otjerala u izbjeglištvo nekoliko milijuna ljudi, te razorila ekonomije i cijela društva. Ta i takva politika, odlučivala je i tko neće, a tko hoće i zašto biti optužen i osuđen…
U svijetu u kojem pravo i pravda nisu isto, ni Haaški sud nije iznimka, pa su očekivanja da će taj sud raditi pravedno, a ne samo pravno, bila samo naše naivne iluzije kojih se neki ni do dan danas nisu riješili. A budući da danas u svijetu, interesi velikih određuju što je to pravno, Haaški sud ne samo da nije bio isključivo potraga za istinama i pravdom već je, prije svega, bio bojište za ostvarenje političkih interesa njegovih osnivača. Pa se tu trgovalo, dogovaralo, podmetalo i lagalo na tone, a zadovoljenje pravde i zadovoljština žrtvama i njihovim obiteljima je često i prečesto bilo manje bitno ili se koristilo tek kao – sredstvo.
Sud gubio na ugledu i vjerodostojnosti
U tim igrama bez granica, igralo se i s državama i njihovim sudbinama, a Hrvatska, zemlja u kojoj se rodila Ivana Petrović, mogla je gadno stradati da su se ostvarile neke igre i igrice saveznika zemlje iz koje je zlo krenulo. Sjetimo se kao primjera prave hajke, haaškog tužitelja Brammertza, na nas zbog “prekomjernog” granatiranja Knina i nekakvih topničkih dnevnika koje je isisao iz prsta, zbog čega smo imali grdnih problema, dok taj isti Brammertz nije smatrao za shodno utvrditi povezanost Karadžića i Mladića s Miloševićem, jer bi onda bila potvrđena optužnica o agresiji Srbije na BiH. Srbija slobodno može Brammertzu zbog toga podići spomenik na nekom od ljepših beogradskih trgova.
Nije Haaški sud samo tako gubio na ugledu i vjerodostojnosti. Dobar su primjer bili događaji u režiji suca Merona, pogotovo kad je kazneno prijavio haašku tužiteljicu, Carlu Del Ponte, za dilanje podataka o zaštićenim svjedocima Amerikancima, a onda je ispala afera Wikileaks, pa se pokazalo da je i on dilao dokumentima i podacima. Nisu stradali ni Meron, ni Carla Del Ponte, ali je stradala Florence Hartmann, bivša glasnogovornica glavne tužiteljice Carle Del Ponte, kojoj je sve to muljanje po sudu i tužilaštvu dozlogrdilo, pa je o svemu otvoreno progovorila i – završila u zatvoru!
Ili, oslobađajuća drugostupanjska presuda, generalu Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba vojske Jugoslavije, nakon što mu je u prvom stupnju, sud, impresioniran odgovornošću za počinjene zločine, odrezao 27 godina zatvora. Po istom kriteriju, general Slobodan Praljak, je drugostupanjskom presudom postao ratni zločinac, a Perišić je proglašen nevinašcem! A što je radio – koga briga!? Službeno, on nije imao pojma što mu vojska radi!
Pa, recimo, Veselin Šljivančanin, koji je organizirao strijeljanje ranjenika, a već odavno drži predavanja po Srbiji. Ili, evo, Vojislav Šešelj četnikuje javno u velikom stilu, a ovih dana ponovno ordinira i provocira u Hrtkovcima.
Mnogo je toga zamračeno na tamnoj strani Haaškoga suda, toliko mnogo da se sve više očitovalo čak i sudjelovanje tajnih službi zainteresiranih zemalja i njihov utjecaj, da je Ivana Petrović s punim pravom upotrijebila izraz zbog kojeg je sad kolege hoće razapeti – “sarkazam” za presudu Praljku i ekipi, jer se u stvari cijeli sud pretvorio u niz neprekinutih međunarodnih sarkazama. A moglo se reći i nešto nepristojno i ne bi se pogriješilo, na primjer da je Haaški sud bio jedan veliki kupleraj! Uostalom i sami suci su davali na znanje da se na haaškom sudištu svašta događa, pa su se čak pojavili i suci zviždači, a neki su spašavali čast dajući ostavke pod raznim izlikama.
Nekolegijalno i bez i jednog argumenta…
O svemu tome je u svojim prilozima od minutu, dvije ili tri, Ivana Petrović obavještavala našu javnost. U svojim izvještajima o radu suda i analizama, ona se bavila upravo tim okolnostima u kojima sud radi, dvojnim, trojnim, pitaj boga kolikim kriterijima koji se primjenjuju u različitim predmetima u kojima su kadije sudili i po babi i po stričevima. Ivana Petrović cijelo je vrijeme inzistirala samo na jednom: da se iz procesa maknu koječiji interesi i da pravda donese zadovoljštinu žrtvama!
A zašto neka nastojanja, te igre i igrice nisu uspjele kako je bilo planirano – poput proglašenja udruženog zločinačkog poduhvata koji bi imao za posljedicu proglašenje Hrvatske agresorom na BiH, iako je povijesna istina da je upravo Hrvatska odigrala ključnu ulogu u opstanku BiH, od zaustavljanja onih tenkova 1992. u Hercegovini pa do spašavanja bihaćke enklave 1995. – barem malo imamo zahvaliti i zalaganju Ivane Petrović da ih prokaže u javnosti.
I onda neke dame i neka gospoda novinari, sasvim nekolegijalno i bez i jednog argumenta, optužuju Ivanu Petrović za sve što im padne na pamet:
da je izdala novinarsku etiku, da je neobjektivna, da je ratna huškačica, da nije pokazala dostojnu pažnju i pijetet prema žrtvama optuženika iz našeg nacionalnog korpusa, da je nacionalističko desničarska hardlajnerica i tome slično…
Novinar Novoga lista Boris Pavelić, koji se prvi našao pogođen nagradom dodijeljenom Ivani Petrović, užasava se načina na koji je ona izvijestila o Praljkovom samoubojstvu. A dramatičan čin se dogodio na njene oči. Ona je, a ne gospodin Pavelić, gledala kako se Praljak u samrtnom hropcu grči na podu i ona je, a ne gospodin Pavelić, morala nekoliko minuta kasnije o tome izvijestiti kao da se radi o običnom incidentu. Pa i novinari imaju dušu, živce, srce… Ispada da se ima više prava uzbuditi reporter na nogometnoj utakmici kad Modrić zapuca dobru priliku, nego ona koja se našla u nezamislivo potresnoj situaciji! Pa joj spočitavaju da nije u izvještaj uvrstila i izjave obitelji žrtava, te je zato neprofesionalna!? A mogla je i sama zatražiti liječničku pomoć da se smiri…
Haaški sud nije postigao svoj cilj…
Ta zna se koliko je Ivana Petrović vremena provela sa ženama Srebrenice i koliko su joj izjava dale? Uostalom, osobno se poznaju.
Novinaru Vojislavu Mazzoccu zvuči ratnohuškački upozorenje Ivane Petrović da će nam mudžahedini čuvati granicu u Dalmaciji, ako Hrvati odsele iz Hercegovine! I to baš u vrijeme kad su se i u središtu EU-a počeli sve češće čuti bojazni tonovi da se na našim širinama opet kuha i da bi moglo planuti novo bure baruta! No, dobro, neka onda novinar Mazzocco kaže tko će čuvati granicu u Dalmaciji, ako Hrvati zbilja napuste te krajeve? Hoće možda on koji zbog prigovora savjesti nije služio vojni rok ili ću opet morati na bojište ići ja? Činjenica je da nam je domaja od Splita do Prevlake tako uska uz obalu, da je od vitalnog značaja za Hrvatsku da imamo naše sunarodnjake i s druge strane granice. I to nije nikakvo huškanje na rat. Jer, tamo neki ljudi već duže vremena naveliko kupuju zemlju naših sunarodnjaka i sve pomalo podsjeća na početke rusvaja na Kosovu. I to je realnost isto takva kao što je sa stanovišta zadržavanja stanovništva, realan problem i u ispražnjavanju Slavonije ili kupovini zemlje na području oko Cetingrada, čime bi se trebale pozabaviti i institucije.
Jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja, Sveti Augustin, je rekao svoju čuvenu: „Ablata iustitia quid sunt regna nisi magna latrocinia?“ Ili: „ Ako se ukloni pravednost, što su kraljevstva do velika razbojništva?“ Pravednosti su, mi to najbolje znamo, veliki u slučaju Haaškog suda stavili maramu preko očiju, a uzeli i vagu i mač, pa se svi slažu: Haaški sud nije postigao svoj cilj. Nije donio pravdu, nije donio pomirenje, nije ustanovio istinu i zato nitko na ovim prostorima nije prošao, niti neće proći svoju katarzu i još ćemo dugo živjeti na temeljima razbojništva.
Toga su svjesni i glavni akteri, a kako je stvarno radio Haaški sud, možda je najbolje sažeo u svom intervjuu, u povodu zatvaranja suda, sarajevskom Dnevnom Avazu 22. prosinca 2017., upravo sam Serge Brammertz, pa je vrijedno malo proguglati i pronaći ga. Zar je Ivana Petrović lažljivica, muljatorica, ratna huškačica i što sve ne, samo zato što je to sve što je on rekao, rekla prije njega?
Čin novinarske gospode koja su odlučila vratiti svoje nagrade jer ne žele biti u istom društvu s Ivanom Petrović, sve govori o njima, a ništa o njoj. Novinarki Petrović naklon, čestitke na zasluženoj novinarskoj nagradi i još puno izvrsnih novinarskih godina s manje dramatičnih i stresnih poprišta kakvo je bilo haaško sudište.