Kriminalna veleizdaja vitalnih hrvatskih interesa!

0
3994
7dnevno/Ilustracija

Trojica sudaca Ustavnog suda su u svojim izdvojenim mišljenjima naveli 'da značajan broj odredbi Zakona o postupku izvanredne uprave nije u skladu s Ustavom', te 'da se potreba za donošenje Lexa Agrokora, temeljila na proizvoljnim, neprovjerenim dokazima i nepotkrijepljenim tvrdnjama'. Zanimljivo je što nije otvorena javna rasprava o njihovom stavu da je potreba za donošenjem Lexa Agrokora, zapravo, inscenirana i potpuna prijevara koju je izvršilo najveće tijelo izvršne vlasti...

Prema neprekidnim javnim iskazima Borgovaca i njihovih brojnih interesnih sljedbenika, glavna svrha donošenja izvanrednog zakona Lex Agrokor i nametanja prisline državne uprave nad Koncernom Agrokor, koji je privatno vlasništvo, nalazi se u očuvanju stabilnosti hrvatskog gospodarstva, društva i države. Međutim, dosadašnji razvoj događaja u slučaju Agrokor nedvojbeno pokazuje da je postignut potpuno suprotni učinak. Lex Agrokor je pokrenuo najveću destabilizaciju hrvatskog gospodarstva, društva i države u samostalnoj državi Republici Hrvatskoj.
Od sloma ne strijepe samo tvrtke uvezane u Koncern Agrokor, nego strijepi i cjelokupno hrvatsko gospodarstvo koje je izravno i neizravno sudbinski – proizvodno, trgovački i financijski – povezano s Agrokorom. Lex Agrokor i njegova primjena razaraju u Hrvatskoj pravnu sigurnost, ustavna načela i sustav pravosuđa. Na sve razorne gospodarske, te pravne i pravosudne opasnosti Lexa Agrokor, pravodobno su upozoravali brojni stručnjaci, među kojima vrhunski pravnici (primjerice, sveučilišni profesori Jasna Garašić i Petar Miladin), makroekonomisti (primjerice Drago Jakovčević i Željko Lovrinčević) i eksperti iz Zadruge za etično financiranje (ZEF).

Manje je važno što se na Lex Agrokoru već duže od godinu dana lome koplja između vladajućih i oporbe, jer njihovi motivi već odavno ionako nisu usmjereni na zaštitu općeg dobra, nego na klijentelističke, sitne grupaške i osobne interese. O dubini političke drame izazvane slučajem Agrokor, jasnije svjedoče otvoreno iskazana suprotstavljanja koja su se prvi put u povijesti javno očitovala na saborovanju HDZ-a, te još više u omalovažavajućem i drskom odbijanju predsjednika Vlade (Andreja Plenkovića) da prihvati prijedlog predsjednice države (Kolinde Grabar Kitarović) za sazivanje zajedničke sjednice Vlade.

Loading...

Lex Agrokor je inscenirana prijevara

Pod teretom hotmail dokaza o korupcijskoj-kriminalnosti slučaja Agrokor, dogovorno je smijenjena i Martina Dalić, potpredsjednica Vlade, koja je prema navodima medija (bila) „najmoćnija žena u Hrvatskoj“ i za sada najviše rangirani dio stroja Borg koji je javno prokazan. Ali, cilj žrtvovanja Martine Dalić (koja će sigurno biti nagrađena na drugi način), očigledno je bio u tome da bi sustav Borg, tj. ostali Borgovci mogli nesmetano nastaviti svoj po Hrvatsku štetan posao, te da bi se koliko je moguće duže zaštitilo glavnog odgovornog u Vladi (Andreja Plenkovića) prema poznatoj jugokomunističkoj mantri – kako „drug Tito nije ništa znao.“
Nastavak nesmetanog marširanja Borgovaca kroz državne institucije, nisu nimalo poremetili ni trojica sudaca Ustavnog suda koji su u svojim izdvojenim mišljenjima jasno naveli „da značajan broj odredbi Zakona o postupku izvanredne uprave nije u skladu s Ustavom“ te, što je još važnije, „da se potreba za donošenje zakona (Lexa Agrokor, op.a.) temeljila na proizvoljnim, neprovjerenim i dokazima nepotkrijepljenim tvrdnjama“. Zanimljivo je što nitko od protivnika Lexa Agrokora ili oporbe, nije (ili nije uspio ili smio) otvorio javnu raspravu o ovom važnom i čvrstom stajalištu trojice sudaca Ustavnog suda da je potreba za donošenjem Lexa Agrokor, zapravo, inscenirana i potpuna prijevara koju je izvršilo najveće tijelo izvršne vlasti.
O tome se detaljnije i posve jasno uspjela javno (i nažalost marginalno), očitovati dr. sc. Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu. Ona je, između ostalog, rekla: „Ortački kapitalizam u hrvatskom društvu je izrazito raširen, a afera Hotmail je paradigmatski primjer kako to u stvarnosti funkcionira. Vlada jest i ostat će talac Lex Agrokora, sama je to proizvela.
To nije nešto što je trebalo biti tako. Ja sam uvjerena da nije bilo te državne intervencije i da je Hrvatska jednom u svojoj povijesti odlučila prepustiti tržištu i originalnom vlasniku kompanije da riješi taj problem, da bi on vrlo vjerojatno bio riješen u roku šest mjeseci (…) Treba ispitati što su institucije znale, što su mogle napraviti, a što su napravile. Mi to ne znamo, ne znamo je li Porezna uprava vršila nadzor nad Agrokorom, dobar dio institucija se skriva iza svoje autonomije i javnosti nisu prižene informacije na tu temu. Povjerenstvo koje je bilo osnovano, ugašeno je nakon mjesec, dva i mi kao javnost nismo dobili priliku dobiti odgovore. Rođački kapitalizam uključuje političare, poduzetnike, čelnike javnih instutucija, pa u konačnici i medije, nitko nije zaštićen od zaraze i svima se može dogoditi da budu uključeni u takve procese i mislim da je ovo idealan trenutak da raščistimo s takvim tipom procesa.“

Lažne nagodbenjačke nade

Borgovci su, radi prikrivanja naznačnih razmjera prijevare i onemogućavanja suočavanja s dubljim pozadinama Lexa Agrokora, nametnuli javnu raspravu o nekoliko manje bitnih podtema. Na udarno mjesto je stavljen imperativ da se do 10. srpnja ove godine, mora postići nagodba, koja se proglašava spasonosnim rješenjem slučaja Agrokor, a svi koji to problematiziraju ili se tome suprotstavljaju, proglašavaju se sebičnjacima koji destabiliziraju Hrvatsku.
Pritom se zamračuje i elementarna logika da se uprave tvrtki, koje su ugrožene famoznom nagodbom, suprotstavljaju takvoj nagodbi koristeći legalne pravne instrumente, a uz to su čak i obvezne štititi interese svojih dioničara (vlasnika).
U drugom planu ostaje i sama načelna apsurdnost nagodbe, jer je aktere i metodologiju pregovaračkog procesa o nagodbi, odredila grupa Borg. Formalno je to još u travnju 2017. učinio Ante Ramljak kao čelnik izvanredne (zapravo državne) uprave Agrokora. On je prema svojem ukusu i potrebama u tzv. Privremeno vjerovničko vijeće (PVV) odabrao i postavio osobe koje bi trebale zastupati interese vjerovnika i dobavljača kojima je Agrokor dužnik. Već u samoj konstrukciji PVV-a, načinjena je diskriminacija, jer su većinu u PVV-u (tri mjesta, člana) dobile strane financijske institucije koje su kreditirale Agrokor i kojima je dana diskriminacijska prednost u naplati duga, a dva mjesta su dobili domaći (hrvatski) dobavljači koji će morati pristati da im se u visokom postotku otpiše dug (govori se o 80-ak posto).
Usprkos konstrukcijskoj diskriminaciji, izvanredna uprava uporno izbjegava ustrojiti Stalno vjerovničko vijeće u kojem bi dobavljači u PVV izabrali dvije osobe po svojoj volji. Posebno je skandalozno što je Fabris Peruško, dolazeći na čelo izvanredne uprave, javno obećao ustrojavanje Stalnog vjerovničkog vijeća, a sada to izbjegava suludastim izgovorom kako za to, navodno, nema na raspolaganju dovoljno vremena, jer je zauzet užurbanim pripremanjem potpisivanja „spasonosne“ nagodbe, koju do 10. srpnja najprije treba potpisati postojeći PVV, pa potom prihvatiti skupština vjerovnika, te na koncu potvrditi sud. Pa i pticama na grani je razvidno da nagodba, ako do nje i dođe, znači početak duge pravosudne agonije u slučaju Agrokor.
Iz javnih nastupa predstavnika Vlade, kao i njene izvanredne uprave Agrokora, proizlazi da se skandalozno izbjegavanje izbora Stalnog vjerovničkog vijeća događa zbog toga što se pretpostavlja da bi stvarni predstavnici domaćih dobavljača glasovali protiv najavljene diskriminatorske nagodbe, pa bi to bilo nezgodno, jer bi hrvatskoj javnosti postalo preočigledno da igra Vlade RH (i ostalih) sa slučajem i Lexom Agrokorom, zapravo, predstavlja kriminalnu veleizdaju vitalnih hrvatskih interesa u korist stranih financijskih i drukčijih interesa.

Tko su hrvatski kompradori?

Veleizdajničko postupanje ima dugu tradiciju u hrvatskoj povijesti, a u Republici Hrvatskoj može se razvidno pratiti od samih početaka nastanka samostalne hrvatske države. Dostatno je prisjetiti se razoružavanja Hrvatske u proljeće 1990., između dva izborna kruga prvih višestranačkih izbora. Od tada kreće veleizdajnički niz, o kojem će biti više riječi u nekom od narednih tekstova. Ovdje je važno naglasiti da se usporedno s veleizdajama, događalo i onemogućavanje suočavanja hrvatske javnosti s tim razornim djelovanjima. Tako je, primjerice, na krajnjim marginama javnosti ostalo i djelovanje Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je u proteklih nekoliko godina izreklo nekolicinu etičkih osuda zbog veleizdaja.

Međutim, slučaj i Lex Agrokor su toliko sudbonosno važni za hrvatsku budućnost, da se spontano značajno proširio krug odgovornih intelektualaca koji se suprotstavljaju i uspijevaju probijati zidove hrvatske šutnje. Već smo spomenuli ZEF, sveučilišne profesore, ustavne suce, znanstvenike koji javno govore o katastrofi koja se valja iza slučaja Agrokor. Tako je prije desetak dana o međunarodnim pozadinama slučaja Agrokor objavljen zanimljiv tekst pod naslovom, „Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda“. Autor teksta je iskusni i ugledni novinar Ratko Bošković koji piše o „kompradorima“: „Inozemnim lešinarskim investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna.“
Bošković ih po (ne)djelima jasno prepoznaje: „Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove, nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem.“
Na koncu, Bošković opravdano postavlja pitanja i poziva: „Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je?
Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.“
Posebno je ohrabrujuće za suprotstavljanje hrvatskim kompradorima, Borgovima i veleizdajnicima, što je inače suzdržana Hrvatska odvjetnička komora (HOK) pokrenula disciplinske postupke protiv trojice Borg-odvjetnika: Borisa Šavorića, Tina Doličkog i Tonija Smrčeka, zbog osnovane sumnje u sukob interesa i sumnje u odavanje odvjetničke tajne. Podsjećamo: Šavorić i Smrček su istodobno sudjelovali u pisanju Lexa Agrokora i radili za rusku državnu VTV banku, dok je Dolički zastupao strvinarski fond Knighthead i radio kao savjetnik u Agrokoru.

Od Rusije do Amerike

U prošlotjednom tekstu je naglašeno kako su vrijednosti i značenja Agrokora višedimenzionalni, jednako u hrvatskom i izvanhrvatskom kontekstu. Agrokor je na sve načine uvezao iznimno važnu prehrambenu industriju (od proizvodnje prehrambenih sirovina do maloprodajne mreže) na prostoru država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, i to u puno većoj mjeri nego što je bila uvezana prehrambena industrija za vrijeme postojanja druge Jugoslavije.

Stoga, obzirom na iznimno geopolitičko i sigurnosno značenje prostora jugoistočne Europe, sve što se događa s Agrokorom ima istodobno hrvatske, regionalne, europske i svjetske dimenzije i značenja. Tako je i svako dosadašnje kreditiranje Agrokora (iz Hrvatske i izvan nje), te omogućavanje njegovog narastanja, imalo ne samo finacijske i gospodarske motive, razloge i pozadine, nego i geopolitičke i sigurnosne. Isto tako, nije slučajno što je kriza Agrokora proizvedena, tj. što je zaustavljeno širenje Agrokora pod dominantnim hrvatskim vlasništvom nakon preuzimanja Merkatora, te uoči (2020. g.) u kojoj kreće sloboda stranog kupovanja poljoprivrednog teritorija u Hrvatskoj, kao i produbljivanjem svekolike krize od jugoistoka Europe do Sirije i Irana.
U tome smislu nije uopće zanemariva ni najnovija činjenica što se na izdržavanje zatvorske kazne u Hrvatsku vraćaju iz Njemačke, Zdravko Mustač (čelnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti od 1986.-1991.) i Josip Perković (neprekidno najmoćnija osoba državne sigurnosti u Hrvatskoj od 1986. do danas, usprkos „velikim“ promjenama ’90-ih).
I o tome će biti više govora u narednim tekstovima, a pri kraju ovoga nastavka treba podsjetiti na veliku zainteresiranost koju su glede Agrokora početkom 2017. (prije nastanka Lexa Agrokora) čak i javno očitovale državne politike Rusije i SAD-a. Njima je, sigurno, bilo najviše jasno, što geopolitički i sigurnosno za kontrolu prostora jugoistočne Europe, znači biti – gospodar Agrokora.
Krajem siječnja 2017., ministar Zdravko Marić uvjeravao je hrvatsku javnost da je dobro upoznat sa situacijom u Agrokoru, te „da ne postoje rizici što se tiče njihovih (Agrokorovih, op.a.) obveza u dogledno vrijeme“. Uskoro potom, početkom veljače 2017., ruski veleposlanik u Hrvatskoj (Anvar Azimov) pokazao je bolju upućenost, te je imao potrebu i putem medija priopćiti: „Ruski Sberbank dao je povoljan kredit Agrokoru, nadajući se da će to stabilizirati poslovanje te važne hrvatske tvrtke, ali se tvrtka našla u problemima te ima poteškoća u vraćanju kredita“, ali je nadodao kako se nada da će „Agrokor na vrijeme ispuniti svoje ugovorne kreditne obveze.“

U istom razgovoru, Azimov je govorio i o velikoj zainteresiranosti Rusije za gospodarsku suradnju s Hrvatskom, te zaključio da „ruski invetitori podupiru razvoj Hrvatske i regionalne ekonomije“, naglašavajući da ruske banke nisu zainteresirane preuzimati Agrokor, ako se krediti ne budu vraćali, te da one žele kreditirati PPD, Podravku itd.
Par dana nakon javnog govora ruskog veleposlanika, žestoko i jasno je javno istupio veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj (Robert Kohorst), navodeći da je Rusija „remetilački faktor“ u jugoistočnoj Europi, te da SAD ne želi da ruske tvrtke kupe Inu.
Bili su to bitni znakovi i čimbenici za pokretanje krize u Agrokoru i bitke za Agrokor. Tko je od hrvatskih dužnosnika igrao na kojoj izvanhrvatskoj strani, trebale su najpouzdanije i djelatno odgovoriti hrvatske sigurnosne službe. Ta nisu valjda i njih u cijelosti korumpirali kompradori i Borgovci!?

(Nastavit će se)

Otpor Borgu nije uzaludan!