Smrt kralja ovrha
Smrt Marijana Hanžekovića, kralja ovrha i ajatolaha mainstream medija u Hrvatskoj, gotovo nikog nije ostavila ravnodušnim. Bi li trebala? Dvije krajnosti su reakcije zastupnika Pernar i predsjednice Grabar-Kitarović.
Ljudi će reći, pristojno je i civilizirano izraziti sućut, ili bar ne likovati nad nečijim otvorenim grobom onako kako to radi jedan Pernar. U jednu ruku jest. No zašto logika “o mrtvima samo dobro” nije važila kad je umro general, pjesnik, filozof i inženjer, renesansi čovjek Slobodan Praljak, već se dobivao ban na facebookuza bilo kakav spomen imena pokojnika? Jer, on je ipak branio svoj narod, dok ga je pokojni Hanžeković, budimo brutalno iskreni, gulio.
Ne, nisam pobornik logike “o mrtvima samo dobro”, jer bi se onda i o Slobi Miloševiću trebalo govoriti samo dobro. Ali Pernarovo likovanje nad Hanžekovićevim otvorenim grobom je jednosatvno neukusno, odraz njegove osobne nekulture i divljaštva koje u današnje vrijeme gubitka kriterija i srozavanja civilizacijskih normi postalo normalna pojava, pa i takvi besprizorni likovi od nekih mogu biti doživljeni kao spasitelji. Političar, pa čak i običan redikul koji je u politiku zalutao, koji se u njoj našao samo kao neželjeni nusprodukt potpunog moralnog i političkog rasula, se jednostavno ne smije tako ponašati i javno likovati nad nečijom smrću. Tim više što je tu prisutan i element osobnog obračuna Pernara s pokojnim Hanžekovićem, element povrijeđenog hipertrofiranog ega.
S druge strane, ja posve razumijem obične ljude kojima, najblaže rečeno, nije nimalo žao Hanžekovića. Pustimo sad licemjerje na trenutak po strani, i to što je kršćanski a što ne. Ljudi se obično raduju smrti tiranina, nije to ništa čudno ni nemoralno, a Hanžekovića je narod, s pravom ili ne, svejedno, većinom doživljavao upravo kao tiranina. Kao ovhrovitelja koji je bakicama s mirovinom od tisuću kuna blokirao račune radi neplaćene TV pristojbe i zbog kojeg su ostajale bez struje i grijanja. Kao čovjeka koji je na TV izjavio “plaćajte račune na vrijeme, pa nećete imati problema”, u stilu (navodne, povijesno vrlo sporne) izjave Marije Antoanete “neka jedu kolače, ako nemaju kruha”. Moglo bi se isto tako reći, operirajte rak na vrijeme pa nećete imati problema – ali kako malo tko zna da ima rak dok nije prekasno, tako i malo tko od ovršenih ima čime plaćati račune!
Hanžeković je, najblaže rečeno, bio kontroverzna osoba. Neki će reći, naučio je Hrvate da račune treba plaćati, i to je istina. Ali isto tako, Hanžeković je nerijetko na dvjestotinjak kuna duga naplaćivao tisuću ili dvije kuna nepostojećih troškova svog odjetničkog ureda, nepostojećih jer se to ionako radilo po špranci. A to je već lihvarenje. A narod, jasno, ne gleda sa simpatijama kad netko tako bogat dodatno zarađuje na muci sirotinje koja nema za režije.
Neki će pak reći, nije problem u Hanžekoviću nego u ovršnom zakonu, nigdje u svijetu odvjetnička društva ne utjeruju dugove za TV pretplatu i slične stvari. To se rješava brže i puno jeftinije, to je u najboljem slučaju javnobilježnički posao, ne odvjetnički. No on se sam hvalio da je on praktički napisao taj zakon, od kojeg je pak on sam imao najviše koristi, a to jest korupcija, i to na najvišem nivou.
A stvar je tim više sporna i licemjerna radi Jutarnjeg lista i EPH holdinga, koje je dobio u predstečajnoj nagodbi kojom su tvrtki oproštene stotine milijuna kuna duga – ponajviše prema središnjoj državi.
Zato, obzirom na sve kontroverze koje su okruživale Hanžekovića, ne treba čuditi što je malo kome stvarno žao što je umro. No postoji donekle kulturan način da se to kaže, a način na koji to govori Pernar jednostavno nije način, naročito nije način na koji bi to političar trebao reći. Tim više što je, stavimo li po strani na trenutak moralni aspekt priče, Hanžeković spram Pernara ipak bio erudit, a i puno normalniji. Bi li Pernar bio imalo humaniji da je ikad bio na Hanžekovićevom mjestu, ostaje veliko pitanje na koje nikad nećemo dočekati odgovor. Naime, nije svaki neprijatelj moćnika i tirana prijatelj naroda.
Humanizam predsjednice
Na drugom kraju spektra se našla predsjednica Kolindu Grabar-Kitarović. Ako je Penarov iskreni krkanluk neukusan na jedan način, njene panegirike pokojniku su neukusne na posve drugi način.
Od nje, kao iskusnog diplomata, nismo niti očekivali primitivizam poput Pernarovnog. Očekivali smo kurtoaznu izjavu kakve se inače daju kad umre netko značajan, ali ne baš omiljen u narodu, a čiju smrt ne možete baš prešutjeti. Takve, kurtoazne poruke obitelji su uputili premijer Plenković i predsjednik Sabora Goran Jandroković. I red je, uostalom, ne samo zato jer je Hanžekovićev Jutarnji unazad godinu dana postao neslužbeno glasilo Plenkovićeve struje u HDZ-u. Zanimljivo, SDP se nije oglasio. A ni Bandić, kojeg je Hanžeković izvukao iz zatvora plativši za njega jamčevinu od nemalih 15 milijuna kuna.
No Predsjedničina izjava je išla puno dalje od kurtoazije. “Bio je, kao i mnogi članovi njegove obitelji, kojom se ponosio, istinski humanist, često podupirući mnoge akcije i pothvate za opće dobro, nikada to ne ističući. Bio je čovjek koji je mnogima bio istinski prijatelj, spreman pomoći kad god je trebalo. Njegovom smrću izgubili smo ne samo jednoga od najuglednijih hrvatskih odvjetnika nego i čovjeka koji je iskreno živio vrednote humanizma, u koji je vjerovao’, napisala je predsjednica u brzojavu sućuti. I dodala, ‘Takva ću ga pamtiti zajedno sa svima koji su ga cijenili i voljeli’.
Ja, za razliku od Predsjednice, pokojnika nisam osobno poznavao pa ne mogu suditi o njemu osim temeljem njegovog javnog djelovanja. Privatno, moguće je da je bio upravo takav kakvim ga je Kolinda Grabar-Kitarović opisala, spreman pomoći i dobar prijatelj. No nazvati nekog tko je prema vlastitom priznanju izmislio posao s naplatom ovrha preko odvjetničkih društava – svojeg, prvenstveno – čovjekom koji je iskreno živio vrednote humanizma meni zvuči kao Mengelea nazvati liječnikom koji je iskreno živio vrednote iskazane u hipokratovoj zakletvi.
Da, jasno mi je da su on i Predsjednica bili prijatelji, ali nesporno je da je isti bio poslovni partner brojnim velikim igračima u čije se poštenje, najblaže rečeno, sumnja. Mamiću, na primjer. Možda je pokazivao empatiju prema osobnim prijateljima, ali ne i prema ovršenima i blokiranim građanima koje je često upravo njegovo odvjetničko društvo dovelo u taj položaj.
Takva iskrena sućut predsjednice je u javnosti, očekivano, pretežno dočekana s neodobravanjem. No, možda to i nije bio glup potez Predsjednice: ponekad je u politici važnije ulizati se moćnicima, i onima koji će sad zauzeti upražnjeno Hanžekovićevo mjesto i njegovim nasljednicima, nego li najširim narodnim masama. Svakako, njen postupak je kulturniji od Pernarovog, ali ipak ostavlja neugodan okus trilaterale u ustima, i potaknut će teorije zavjera.
20 tankera za spas Plenkovića
“LNG nam je strateški projekt, s 20 tankera bit ćemo zaštićeni od svih kriza”, rekao je Plenković na energetskoj konferenciji ‘Hrvatska na vratima energetske unije’, održanoj u hotelu Esplanade u organizaciji Jutarnjeg lista, HEP-a, Končara, Plinacroa, i brojnih drugih igrača iz sektora energetike. Odakle tu Jutarnji list? Stvar je politička, a treba je i propagandno prodati.
Naime, brojni neovisni stručnjaci upozoravaju da bi LNG bio Obrovac 2.0, rupa bez dna, a tome u prilog idu i iskustva baltičkih zemalja sa skupim američkim plinom i, ponajviše, činjenica da postojeći LNG terminali u Europi redom rade s gubicima, i s u prosjeku manje od pola kapaciteta (oko 40%).
Dodatno, terminal bi Hrvatsku opskrbljivao dodatnim izvorima prirodnog plina koji trenutno pokriva 48% zemljine potrebe za energijom. Terminal bi također distribuirao plin Italiji, Austriji, Sloveniji i Mađarskoj, pošto su Hrvatske potrebe za plinom znatno manje od predviđenog kapaciteta terminala. No, ispred Venecije već postoji jedan takav LNG terminal, koji ni izbliza ne pokriva troškove, a Mađari za sad nisu pretjerano spremni potpisati nikakav dugoročni ugovor o preuzimanju plina iz našeg LNG-a. A bez takvog čvrstog i dugoročnog ugovora cijela stvar će posve sigurno završiti kao još jedan teški uteg oko vrata Hrvatske. Čak i s takvim ugovorom, i dalje bi ostao problem popunjavanja kapaciteta do razine isplativosti – i, naravno, problem cijene plina, jer je LNG plin, ukapljen, osjetno skuplji od onog koji stiže plinovodom.
No, Plenković se time ne da smesti. ‘Ostvarivanje ciljeva europske energetske unije zahtijeva angažman i blisku suradnju Komisije i svih država članica, ali i javnosti svih država članica. Ona s jedne strane podrazumijeva suradnju, dok s druge strane predstavlja veću međusobnu ovisnost’, rekao je Plenković. Rekao je i kako je energetska neovisnost i sigurnost ključna za nacionalnu sigurnost te kako će se energetska strategija usredotočiti na integraciju u jedinstveno tržište EU-a. “Kroz strategiju moramo pronaći optimalnu kombinaciju politika koje će nam omogućiti najveću energetsku neovisnost”, rekao je i prešao na temu LNG terminala na Krku.
‘Činjenica je da je ovo strateški projekt i Vlada je odlučila ubrzati njegovu realizaciju donošenjem posebnog zakona koji će olakšati sve procese vezane uz izgradnju LNG terminala. LNG terminal i infrastruktura su doprinos diversifikaciji opskrbe plinom. S dvadesetak tankera godišnje zadovoljit će se sve naše potrebe u slučaju krize.’
Njegovi motivi su dakle politički, kao i motivi onih koji terminal guraju. Odnsno, priprema za rat s Rusijom, jer jedino u tom slučaju ne bismo mogli doći do ruskog plina (a i tada to ne bi bio problem, jer nam terminal nije potreban da bismo uvozili ukapljeni plin). Jer, nigdje nije spomenuo (ne)isplativost cijele stvari. A ekonomsku cijenu će na kraju platiti građani, i s krizom i bez nje. Dok će političari dobiti svoju igračku za prepucavanje s Rusima. Iskreno, nije me u ovom slučaju briga niti za Ruse niti za Amerikance, ali me je i te kako briga hoću li morati iz svog džepa izdvajati novac za pokrivanje gubitaka još jedne promašene investicije, u koju ćemo uletjeti na zahtjev naših strateških saveznika i prijatelja. Što ćemo od njih dobiti za uzvrat također nije objašnjeno. Vjerojatno tek Srbiju u EU i NATO paktu, kojoj će tek tada EU davati ustupke na uštrb Hrvatske, da se ne okrene tradicionalnim saveznicima Rusima.
A da stvar bude zabavnija, Bloomberg javlja kako će još jedan tanker s ruskim plinom, “Provalys”, u veljači stići u SAD nakon što je preuzeo ruski plin u Dunkerqueu. SAD uvoze ruski plin, zbog neuobičajeno hladne zime, dok istovremeno nama prijateljski savjetuju da ne kupujemo od Rusa, nego od njih. Po osjetno višoj cijeni.
Ramljakovi savjetnici
Da stvari oko Lex Agrokora nisu čiste, jasno je već odavno svima koji ne vjeruju slijepo režimskom tisku. Odnosno, prilično je jasno da je sve skupa dogovoreno unaprijed s američkim lešinarskim fondom koji sad pod hipotekom ima svu zemlju i proizvodne pogone Agrokorovih tvrtki.
A sad “Jutarnji” – medij koji je bio vjerojatno najglasniji u zagovaranju Lex Agrokora i Ramljaka! – objavljuje dokumente iz kojih je razvidno da Ante Ramljak plaća velik novac – oko milijun kuna mjesečno – za “savjetovanje” tvrtki Texo Management d.o.o. u kojoj je do imenovanja za Vladina povjerenika u Agrokoru i sam radio. Ta je tvrtka sklopila s firmom AlixPartners, savjetnikom za restrukturiranje Agrokora, ugovor o savjetovanju krajem travnja 2017. godine i za svoje usluge tjedno izdaje račune u visini od oko četvrt milijuna kuna.
Kad bi se Ante Ramljak zvao, recimo, Tomislav Karamarko, to bi bio sukob interesa, očit i vrišteći do neba. I ne samo to, nego ordinarna korupcija i pljačka. Naime, u tvrtki Texo management – koja je do dobivanja tog lukrativnog posla ostvarivala godišnji promet od oko milijun kuna, uz minornu dobit – su 2016. bila svega dva zaposlenika s prosječnom neto plaćom od 4276 kuna, a nego 2014., je tvrtka imala jednog zaposlenika s prosječnom neto plaćom od 2730 kuna. Te godine je došao Ramljak. A sada Texo Management u svaki mjesec odradi poslove savjetovanja od milijun kuna! A sve to odrade dvojica ljudi, čiji se poslovi svode na pripremu prezentacija, telefoniranja, pripremu dokumentacije, i tako dalje. Nije to beznačajan posao, ali sigurno ne vrijedi milijun kuna mjesečno!
Dakle, radi se o tvrtki koja očito mulja s plaćama i izigrava porez (jer za niti tri tisuće kuna neće raditi niti čistačica, kamoli financijski savjetnik s vrhunskim referencama), a drugo, radi se o očitoj namještaljci jaranima i pajdašima. Vjerojatno uz proviziju. No to nije sve: Altera savjetovanje d.o.o. isporučuje također svakog tjedna takav račun, kojeg potpisuje Marko Delić, još jedan od bivših Ramljakovih suradnika!
Objašnjenje koje je službeno dao Agrokor je za idiote: kao, strani partner, Alix, kojeg je odabrao Ramljak, je od svih tvrtki u Hrvatskoj izabrao baš Ramljakov Texo da savjetuje Ramljaka! Usto, nejasno je što će uopće strani savjetnici u toj priči kad posao ionako obavljaju domaći? Očito, služe samo tome da ne ispadne da je Ramljak osobno angažirao svoju bivšu tvrtku da ga savjetuje. Oni nas, očito, drže za idiote. S pravom.
Linićev poučak
Vijest iz prethodnog pasusa zapravo i nije tako loša. Tih par milijuna za savjetnike nije samo nula u usporedbi s onim koliko je isplaćeno američkim lešinarima, a opet povlači za sobom jednu jako dobru stvar. A to je da se u javnosti pomalo počinje probijati svijest o tome da bloger Todorić nije tek frustrirani gubitnik kojem prijeti zatvor, već i čovjek koji u svojim blogovima nerijetko upućuje na posve istinite i lako provjerive i dokazive činjenice. I da je Lex Agrokor donesen radi pljačke, a ne spašavanja Agrokora.
Da je kome bilo do spašavanja Agrokora, ostavili bi to Alvarezu. Njega su ionako plaćali Rusi, a oni su, za razliku od hrvatske vlade, i te kako imali interesa spasiti Agrokor, ako ništa a ono zato da spase svoje ulaganje. Hrvatska vlada u Agrokor nikad nije uložila ništa, pa im je ionako svejedno hoće li propasti, njima je samo bitno držati Ruse što dalje od svega. Možda i nešto zaraditi na cijelom cirkusu.
Zato mi je posebno drago da je Slavko Linić, jedan od bivših ministara financija i jedan od rijetkih političara u Hrvatskoj koji znaju pročitati bilancu, potvrdio ono što odavno tvrdim, i zbog čega sam nerijetko od trolova proglašavan Todorićevim plaćenikom. A to je da je više Todorić pomagao političarima koji su reketarili ekonomiju otkad je privatni poduzetnik ispuzao ispod ruševina socijalizma, nego oni njemu.
“Od 2001. do 2004. godine mi smo doista napravili reviziju pretvorbe. Tom revizijom obuhvaćene su i mnoge tvrtke iz sustava Agrokora. Da su samo pogledali taj dokument, onda bi vidjeli kako je Todorić dolazio do tvrtki i vidjeli bi da nije bilo političkog pogodovanja. U nekim slučajevima upravo su se sindikati opredjeljivali za njega. Belje i PIK Vrbovec dobio je na javnom natječaju. Država nije znala što s njima jer su bili enormni gubitaši. Ivica Todorić napravio je od njih izvanredne tvrtke i kvalitetne brendove”, rekao je Linić.
I to je jedna od onih činjenica koje nitko u Hrvatskoj ne želi prihvatiti, a očite su i dokazive. “To što je on kasnije na račun njihovih profita ulagao dalje, to je drugi problem. Kupovao je trgovačke mreže u Srbiji i Sloveniji, trošio profite svojih uspješnih tvrtki i tako ugrozio cijeli sustav. Preinvestirao se i nije bio u stanju vraćati tolike dugove”, rekao je Linić. “Privatni poduzetnici nisu dobro radili, nisu ulagali, a država im je prepustila prostor. Kad smo donijeli zakon o predstečajnim nagodbama, jedna od osnovnih odredbi bila je plaćanje u roku od 60 dana. A onda su Todorićevi dobavljači počeli davati kredite Agrokoru da bi naplatili svoja potraživanja. Gdje je tu politika?”
Doduše, u tom intervjuu Linić je rekao i neke stvari s kojima se je teško složiti, braneći Lex Agrokor potrebom da se spase dobavljači. A oni će, prema prijedlogu nagodbe, ionako ostati bez praktički – svega.
Izložba u New Yorku
Srbija je u sjedištu UN-a u New Yorku organizirala izložbu “Jasenovac – pravo na nezaborav”, koja je bila povodom novog diplomatskog rata. Naime, opet se spominjala brojka od 700.000 ubijenih Srba i Židova u Jasenovcu, iako po službenim podacima Srbije (i Hrvatske) ukupni gubici Srbije u Drugom svjetskom ratu iznose oko pola milijuna ljudi. Računajući poginule u travanjskom ratu, poginule četnike, poginule partizane, poginule civile, na cijelom teritoriju Jugoslavije. A i ti podaci su ponešto prenapuhani zbog odšteta od Njemačke.
Na to je reagirala hrvatska diplomacija, optuživši Srbiju da izložbom o Jasenovcu “manipulira i plasira lažne podatke”, a stradanja žrtava u tom ustaškom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata koristi u “propagandne svrhe”. Od izložbe se ogradio i UN rekavši da je sadržaj isključivo u nadležnosti organizatora i da njezino održavanje u prostorijama UN-a ne implicira da je UN prihvaća. Čak je i TV povjesničar Hrvoje Klasić, prononsirani Jugoslaven, na TV N1 rekao da se Srbija izložbom ponovno želi pozicionirati kao žrtva. “S obzirom na to tko propagira izložbu – nema sumnje ona nema historiografski značaj već je tu u dnevno političke svrhe”, naveo je.
Ali eto, zato Zdenko Duka, novinar koji je do ne tako davno bio predsjednik HND-a, dok tu funkciju nije umjesto kvazisrbina Duke preuzeo pravi Srbin iz Beograda, nema pojma u čemu je problem. On je svoju kolumnu u Novom listu naslovio “Što je to falsificirano u izložbi o Jasenovcu?”, i konstatirao kako, “kad već (Hrvatska) nije sama sudjelovala u sličnom postavu, bilo je najbolje da hrvatska službena politika o organizaciji te izložbe nije rekla niti jednu riječ i da ničim nije radila protiv njezinog postavljanja”. Bravo Duka! Uz takve Hrvate, kome trebaju Srbi, kamoli četnici? “U Hrvatskoj, odnosno u NDH-u, logore smrti otvarale su domaće kvislinške vlasti, a ne izravno njemački nacisti kao u većini drugih zemalja”, papagaji Duka četničku propagandu pa još drsko i bezobrazno pita, “Kad su se već počeli javljati bez razloga, neka onda MVEP i Vlada kažu vrlo konkretno što je falsificirano i manipulativno u izložbi u zgradi UN-a”.
Konkretno, smatram da bi Hrvatska trebala u UN-u organizirati kakvu izložbu o genocidu Srbije nad Albancima na Kosovu, Bošnjacima u Srebrenici, i naravno Hrvatima u Hrvatskoj. Čisto da Vučićeva pokazna lezbo-Hrvatica (Hrvatica koliko i Duka) ne bi mogla gnojiti kako je Hrvatska sama trebala postaviti tu izložbu, odnosno organizirati je. Ako jest, onda je i Srbija trebala sama organizirati izložbu o genocidu u Srebrenici. A što se Duke tiče, on bi trebao pisati za Vučićev “Informer”, ne za Novi list.
Poziv lideru prijateljske i nesvrstane Srbije
Nesporno, u Srbiji je već neko vrijeme na djelu antihrvatska masovna histerija. Nešto kao paranoja od Rusa u SAD. Radi se o kolektivnoj bolesti, bolesti nacije a ne pojedinca, a znamo kako takva društvena patologija obično završi.
No to nije smetalo Predsjednicu da pozove lidera susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije, Šešeljevog pivonošu Vučića, da posjeti Hrvatsku. Kao, da se smanje tenzije. Što je on objeručke prihvatio.
Činjenica je da Srbija, iako je bolesnik na Balkanu i država samo na papiru, u velikoj mjeri diktira Hrvatskoj dinamiku međusobnih odnosa, a što je najgore nije jedina – proaktivnu vanjsku politiku pritiska na Hrvatsku vode i Srbija, i BIH, i manje-više svi ostali u bližoj i daljoj okolici.
Je li ovaj potez s pozivom Vučiću ekstremno glup i promašen, ili Predsjednica ima neku ideju kako ga pripitomiti i privesti k nozi, za sad nije poznato. No ako ćemo suditi po dosadašnjim uspjesima hrvatske vanjske politike, vjerojatnije je ono prvo. A najvjerojatnije je da se radi o direktivi iz veleposlanstva, “lijepo se igrajte inače ćete i jedni i drugi dobiti po turu. Pomirite se”. Narano, neovosno o tome tko je kriv.