Filozofkinja, znanstvenica i zvijezda HRT-ove emisije ‘Peti Dan’, Marija Selak (36), mlada je i obrazovana žena sa stavom koji odskače od onog što možemo čuti od ‘intelektualaca’ koji djeluju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Zbog toga je dobila epitet zadrte desničarke, a svaki njen medijski istup dio ljevice dočekuje na nož. Tako je bilo i s intervjuom koji je u nedjelju dala novinarki Večernjeg lista, Ivi Puljić – Šegokoji je izazvao niz negativnih reakcija na društvenim mrežama. Za Večernji, Marija Selak govorila je o podjelama u društvu, rodnoj ideologiji, Istanbuslkoj konvenciji, Plenkoviću, Živom zidu, Bleiburgu, Sofoklu i mnogim drugim temama.
“Dok padamo u nesvijest zbog nedovoljnog zaklinjanja u pojam roda, previđamo da isti oni Vodiči za obiteljsku odgovornost i rodnu ravnopravnost koji, kako kaže projekt Europske unije koji ih financira, služe da bi se ostvarila “stvarna ravnopravnost muškaraca i žena”, odnosno omogućilo “usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, promiču shvaćanje žena kao resursa, dakle objekta iskorištavanja, čija je (jedina) svrha “optimizacija poslovanja” i ostvarivanje punine “njihovog tržišnog potencijala kao kupaca”. U tom smislu nama u prvom redu treba biti u fokusu zajednička, ljudska, borba za radnička prava jer dijelimo problem nestalnosti radnih mjesta, neprijateljskog, umjesto suradničkog, radnog okruženja stvorenog forsiranjem kompetitivnosti i izvrsnosti pod svaku cijenu i erozije intimnih odnosa zbog zamućivanja razlike između privatnog i javnog vođene marketinškim trikom da “radimo ono što volimo” pa to možemo, besplatno, činiti 24 sata dnevno”, komentirala je Selak te dodala:
“Sve su društvene uloge djelomično konstruirane, a rod je teorijski pojam koji se bavi njihovom (ne)prirodnom uvjetovanošću. No, načelno govoreći, ideja da se potpuno možemo odvojiti od naše prirodnosti, u ovom slučaju spola, bliska je transhumanističkim obećanjima koja idu prema nadilaženju tjelesnosti i spajanju ljudskih kognitivnih kapaciteta s računalom. Supstancijalno, riječ je o pitanju odnosa duha i prirode i ljudskom pokušaju ovladavanja prirodom koje je prisutno od pamtivijeka i koje ima emancipacijski, ali i destrukcijski potencijal”, rekla je o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Komentirala je i bojazan dijela desnice da Istanbulska konvencija za cilj ima razbijanje obitelji:
“Obitelj se danas općenito razbija i to nije samo konzervativna, nego i liberalna briga jer se to razbijanje proteže na duh individualizma koji karakterizira raskidanje bilo kakvih čvrstih međuljudskih veza i oslonaca, pri čemu treba imati na umu da je čovjek koji je “oslobođen” od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politički ranjiviji i prikladniji za poslovno iskorištavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ručka s bliskim ljudima postaje team building na Mrežnici. A tko takvog radnika ne bi volio?”, ustvrdila je.
Jedna od tema intervjua bilo je i pravo žene na pobačaj:
“Imati pravo i prakticirati ga dvije su različite stvari. U tom smislu nisam za zabrane, ali smatram da treba aktivno raditi na stvaranju, prvenstveno socijalnih, preduvjeta da se pobačaj ne događa. Banalizacija cijele rasprave o pobačaju, u kojoj se on u javnosti često prezentira kao nekakvo superemancipacijsko žensko pravo poput nošenja minica, izaziva mi nelagodu jer je već i samo razmišljanje o pobačaju jedna od najvećih tragedija koja može zadesiti i ženu i muškarca”, smatra Marija Selak te dodaje:
“Nesporna je biološka činjenica da od trenutka začeća žena ima najveću moć, ali i njoj pripadnu odgovornost koja se proširuje i na nerođeno biće čiji DNK nosi u svome tijelu. Budući da se dijete razvija unutar njezina tijela, njoj se ne samo ne smije nego i ne može nametnuti nikakva odluka. Ali žena ne postoji u vakuumu izvan svijeta koji je okružuje i ljudi s kojima je u interakciji, iz koje u konačnici i nastaje novi život, što ih čini suodgovornima, i u kojima ona treba moći pronaći oslonac”, zaključuje.
Marija Selak komentirala je i dnevnu politiku, osobito stil vladanja Andreja Plenkovića i Davora Bernardića (ako se to uopće može nazvati stilom):
“Plenković demonstrira višak autoriteta, a Bernardić njegov nedostatak. No, obojici je zajedničko nesnalaženje u komunikaciji s javnošću, što je apsurdno jer je to trebao biti preduvjet njihova izbora na lidersku poziciju. Obojica su daleko od utjelovljenja autentičnih predstavnika vlastita biračkog tijela, ali i karizmatičnih lidera koji mnogošto mogu kompenzirati urođenim magnetizmom”, rekla je te se osvrnula i na nezaustavljiv rast Živog zida:
“Riječ je o kombinaciji opravdanog razočaranja vladajućom partitokracijom, neodoljive privlačnosti njihova utopijskog obećanja mogućnosti otpisivanja dugova onima koji ih imaju, autentične kritike bankarskog sektora, ali i polaganog izdaha demokracije koju izjeda vlastita ideja jednakosti i kraja autoriteta jer je demokracija po svojoj definiciji populizam. A njega utjelovljuje Živi zid” smatra.
Vrlo elokventno je govorila i o umjetnoj podjeli Hrvatske na lijeve i desne koja već godinama zamara i uništava Hrvatsku:
“Lijevo” i “desno” u našem društvu nema veze s izvornim značenjem tih pojmova, nego onima koji nisu navikli da demokracija podrazumijeva nesuglasje i pluralizam najčešće služi kao sredstvo eliminacije i diskreditacije “sumnjivaca. Najnoviji mit koji je iskonstruiran na tom tragu odnosi se na bauk ultradesničara. Naime, kada bi se ozbiljno shvatile dominantne lijeve interpretacije, ispalo bi da u Hrvatskoj prevladavaju stidni ultradesničari koji u vlažnim podrumima potiho izmjenjuju svoje prave fundamentalističke stavove. No kako je bivanje radikalom u suprotnosti s bivanjem sramežljivim, takve interpretacije smatram izrazom paničnog nesnalaženja u srazu sa sve aktivnijim političkim neistomišljenicima. Ako želi prijeći iz salona na ulicu, ljevica će morati prevladati banalnu stigmatizaciju, odustati od civilizacijskog zgražanja s moralno superiornih teorijskih pijedestala i ponuditi razumljive, argumentirane, inkluzivnije okvire s težištem na radničkim pravima”, te dodala kako podjele postoje i drugdje:
“Sva su društva podijeljena na neki način. Susjedova trava nije zelenija. U Americi, perjanici progresivnosti, na korak od čikaškog sveučilišta, nalazi se crnačka četvrt u koju se ne usudi ući ni policija. Engleska je “civilizirano” društvo s prikrivenim, ali dubokim klasnim podjelama. U tom smislu na Oxfordu ćete susresti vjerojatno sve nacije svijeta kojima je zajednička prvenstveno dubina njihova džepa. Hrvatska je pak, gledano iz Engleske, zemlja u kojoj su prekrasna klima, jeftiniji životni troškovi i, meni, najdraži ljudi na svijetu”, zaključila je. Osvrnula se i na skorašnju obljetnicu stradanja sudionika i simpatizera ustaškog režima na Bleiburgu referirajući se na Sofoklovu Antigonu:
“Nitko nije rekao sve, pa ni Sofoklo, ali on je ukazao na važnu stvar, a to je da svi preminuli trebaju biti časno tretirani na jednak način. Također, njegova Antigona otkriva nam da se borba među živima, još od antičkih vremena, odvija preko leđa mrtvih, onemogućavanjem obrednog pokapanja koje je jedan od temelja civilizacije. Na tom tragu, klasična, arhetipska, književnost, upozorava da je dostojan pogreb bližnjih egzistencijalna nužda i osnovni zadatak preživjelih članova obitelji. Na praktičnoj razini vrijedi podsjetiti da istraživanja pokazuju da omogućavanje obrednog odnošenja prema smrti, primjereno i postupno opraštanje s preminulima, utječe i na smanjivanje psihičkih bolesti, pa čak i stope samoubojstava preživjelih”, kazala je.
Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje