Poduzetnik iz Sidneyja Marko Franović jedan je od najpoznatijih protagonista društvenog i političkog života hrvatske dijaspore. Imao je samo 19 godina kada je zbog neslaganja s komunističkim režimom prebjegao na drugi kraj svijeta. Počeo je od nule, no mukotrpnim je radom postao jedan od vodećih ljudi u građevinskom biznisu Australije.
Od samih je početaka jedan od najizdašnijih donatora HDZ-a, ali i borbe za hrvatsku samostalnost te pokrovitelj mnogih humanitarnih i braniteljskih udruga. O svom dobrotvornom radu nerado govori za medije, no za Dnevno.hr odlučio se otvoriti. U velikom životnom intervjuu Marko Franović govori o svom trnovitom putu hrvatskog iseljenika, otkriva zbog čega se ispisao iz HDZ-a i razočarao u opciju koju je desetljećima financirao te u čemu vidi spas za razjedinjenu i nikad goru Hrvatsku.
D: Mnogo ste učinili za domovinu, a šira javnost o vama vrlo malo zna. Možete li se kratko predstaviti?
Ja sam mladi 77-godišnjak koji već 57 godina živi u Australiji. Iz Jugoslavije sam pobjegao 1960. Prvo u Italiju, potom u Australiju. Iako mi mnogi kažu da bih trebao u mirovinu, ja još uvijek vrijedno radim. Ustajem svako jutro u četiri i u šest dolazim kući. Nekada sam radio i nedjeljom, ali sad radim samo šest dana tjedno. To mi je dovoljno. Nedjeljom sada odmaram.
D: Čime se bavite u Australiji?
Građevinom. Imam nekoliko kompanija, od kojih su najveće ‘Cro Developments’ i ‘Boka Aluminium Windows PTY ltd’. Građevina mi je najdraža jer je jednostavan posao, a može se zaraditi. Bavim se i ugradnjom aluminijskih okvira za prozore. I tu nešto zaradim. Moderan sam direktor. Znam voziti kamion od deset metara i osam tona. Vozim ga svaki dan i neki mi se zbog toga smiju. Ako želite biti šampion, morate trenirati svaki dan. Tako i ja treniram voziti kamion. Svime upravljam sam. Nemam ni jednog menadžera, ni savjetnika. Nikad u životu ni od koga nisam tražio savjet.
D: Leži li u tome tajna vašeg uspjeha?
Možda. U Hrvatskoj ministri danas imaju bezbroj savjetnika, a svaki od njih ima drugačije mišljenje. Kako je moguće biti dobar ministar s toliko savjetnika? Izgubljeni ste. Ja nisam gubitnik i zato savjete ne tražim.
D: Kako izgleda svakodnevica australskog bogataša? Uživate li u luksuzu?
Živim skromno i ponosim se time. Nemam prstenje, satove, dijamante, ni jahte. Nikada to nisam imao niti ću ikada imati. Ne idem na krstarenja, ne igram golf i ne idem na svečane ručkove s bogatim biznismenima. Jednom sam bio i nikada više.
D: Zašto ste pobjegli iz Jugoslavije?
Zbog Titova komunizma i hrvatskih juda koji su Boku Kotorsku prodali Crnoj Gori. Nisam im se bojao reći što mislim o tome. Ni tada, kao ni sada, jer današnja hrvatska politika ni po čemu nije bolja od komunističke.
D: Što vas najviše smeta u hrvatskoj politici?
Aktualna hrvatska vlada ponaša se fašistički prema svome narodu. Plenkovićev HDZ optužuje Hrvate za fašizam, a sami ga provode propagirajući jednoumlje. To ni Hitleru nije uspjelo, a Plenkoviću uspijeva. Nisu svi Hrvati takvi. Imamo krasnih domoljuba, no komunistički strah ostao je u kostima Hrvata.
D: HDZ vas je razočarao?
Jako. Nakon smrti našeg dobrog poglavara Franje Tuđmana, HDZ više nije ista stranka. HDZ je stvarao Hrvatsku za sebe i svoje ortake, ne za Hrvate. Pokrali su Hrvatsku sa svojim kumovima. Obogatili su se, a Hrvate ostavili na cjedilu. Oni koji su za našu zemlju dali svoje živote, majke koje su pokopale svoje sinove, oni su u zaboravljeni, a udbaši su na vlasti i ne mare za sirotinju.
D: Zato ste se ispisali iz HDZ-a?
Ispisao sam se 2016. kada je pala vlada Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića. Tada sam shvatio da to više nije stranka nego prostitucija, kupleraj. Koalirali su s Pupovcem i na njega bacaju ogroman novac, a sve to plaćaju građani kroz katastrofalno velike poreze i namete. Bilo mi je toga dosta.
D: Mislite li da je HDZ najveći problem Hrvatske?
Najveći problem Hrvatske je korumpirano sudstvo koje još uvijek nije procesuiralo niti jednog političkog lopova. Hrvatski suci i odvjetnici sinovi su i unuci starih udbaša. I u svijetu postoji korupcija, ali nigdje kao u Hrvatskoj. Kako da ta takva država ide naprijed? Može ići samo unatrag. Narodu pričaju da je nezaposlenost pala. To je laž. Hrvatski je narod prevaren, a vlast ga laže svakodnevno.
D: Bili ste jedan od najvećih donatora predizborne kampanje predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović. Je li vas i ona razočarala?
Razočarala me jer je pozvala četnika Aleksandra Vučića na crveni tepih u Zagreb. Četnika koji je prijetio Hrvatskoj i još uvijek joj prijeti. To je sramotno. Kakva je ona predsjednica da to dopušta? Jasno mi je da joj je to naređeno, no svejedno joj ne opraštam. Nitko joj ne može naređivati što će raditi u vlastitoj kući. Naši političari skidaju i gaće pred drugima ako je to potrebno. Hrvatskom se danas vlada iz Berlina, Bruxellesa, Washingtona i donekle iz Beograda. Kada Srbija uđe u Europsku uniju, iz Beograda će se vladati Hrvatskom još i više.
D: Kako ocjenjujete prvih pet godina Hrvatske u Europskoj uniji?
Hrvatska je ulaskom u Europu više izgubila nego što je dobila. Nisu Englezi ludi što su izašli. U idućih deset godina izaći će još zemalja. Hrvatska nije trebala ulaziti, pogotovo ne pod onakvim uvjetima, zahtjevima i ucjenjivanjem. Onog dana kada Srbija uđe u Europu, snaga ove regije prijeći će u Beograd i Vučić je toga svjestan. Hrvatska nema puno prijatelja. Mali smo narod i zbog toga nismo interesantni. Mislimo da je Amerika na našoj strani, no to nije baš točno. Naša politika i diplomacija ne čine ništa da bi privukli nove saveznike, ni investitore. Samo sabotiraju naš narod. Svi koji žele raditi pobjegli su iz Hrvatske. Ostali su neradnici koji ništa ne proizvode i ne doprinose. U tome se vidi razlika između pravih demokracija i lažne demokracije kakva je hrvatska.
D: Zbog svega što ste naveli, sve više se Hrvata okreće ruskoj opciji. Je li to dobar put za Hrvatsku?
Najbolji put za Hrvatsku je neutralnost i obrana naših interesa. Umjesto toga, mi smo sluge raznih direktiva. Te direktive i diktati protivni su našim interesima, bez obzira dolaze li iz Bruxellesa, Berlina, Washingtona ili iz Moskve.
D: Rekli ste da Hrvatska ima malo prijatelja i saveznika. Ipak, velik joj je saveznik dijaspora.
Ne bih se previše oslanjao na dijasporu. Onih koji su najviše voljeli domovinu i za nju najviše učinili, njih više nema. Mladi Hrvati u Australiji za domovinu ne mare. Da budem potpuno iskren, čak ni moj unuk ne govori hrvatski. Naši mladi ne dolaze u hrvatske klubove. Radije se druže s ostalim Australcima što mogu shvatiti.
D: Na koje sve načine dijaspora pomaže domovini?
Najviše je pomogla u oslobodilačkom Domovinskom ratu.
D: Neki u Hrvatskoj smatraju da bi dijaspori trebalo ukinuti pravo glasa jer hrvatski iseljenici ne plaćaju porez u domovini.
Smatram da bi svatko tko se osjeća Hrvatom trebao imati pravo glasa bez obzira gdje živi. No, u Australiji na hrvatske izbore izlazi sve manje ljudi. Prvih godina nakon samostalnosti, moglo se glasati na više mjesta diljem Sydneyja. Danas se u Sydneyju glasa samo na jednoj lokaciji. Očekuje se da ljudi na biralište dođu s velikih udaljenosti. Naši ljudi uglavnom ne žive u gradu. Njima je doći u veliki grad poput Sydneyja veliko opterećenje jer nisu naučeni na promet velegrada. No, meni se čini da je to tako planirano da bi se važnost dijaspore umanjila. Također, kada govorimo o dijaspori, moram istaknuti da nisu svi prohrvatski orijentirani. Ima i onih koji drugačije misle. Stoga ne mogu reći da je dijaspora sjajna i da je sve što radimo sjajno.
D: Kako to mislite?
Stara dijaspora, stari prognanici iz komunizma su 90% bili prohrvatski. Oni su pomagali nastanak države i izlazili na izbore. Ovi mlađi, koji su došli u Australiju u posljednjih 30 godina, uopće ne odlaze na izbore. Neki više ne izlaze jer su stari i nemoćni, drugi kažu ‘izlazili smo na izbore i pogledajte što smo dobili’. I to stoji. Ljudi su razočarani Hrvatskom čak i u dijaspori.
D: Iz ovoga što govorite čini se da su Hrvati podijeljeni i u iseljeništvu. Kako pomiriti crvene i crne?
To je nemoguće. Kada se 90-ih pričalo da je Tuđman pomirio ustaše i partizane, to je bila samo parola. Istina, bilo je sinova partizana koji su uvidjeli da je voda došla do grla i da Srbi žele preuzeti Hrvatsku. No, istinsko pomirenje je falsifikat. Onaj tko je izgubio obitelj u ratu, ne može oprostiti. To shvaćamo svi mi koji imamo dušu. Šteta što ovi u Saboru nemaju dušu. Nemaju hrvatsku dušu, a još manje hrvatskog srca.
D: U Zagrebu ste se sastali s liderom Nezavisnih za Hrvatsku, Zlatkom Hasanbegovićem i predstavnikom dijaspore u Saboru, Željkom Glasnovićem. O čemu ste razgovarali?
Sada se vraćamo na bolne teme. Nisam političar, niti ću to ikada biti. Nisam baš previše oduševljen idejama o kojima smo pričali. Hrvati su razjedinjeni. To je napravljeno planski, udbaški. Da bi išta napravili, moramo biti složni. A nismo složni. Dok god je tako, nećemo postići ništa. Bavimo se politikantstvom, a trebali bismo se baviti ekonomijom. Glavna tema je kako dobiti sljedeće izbore, umjesto da glavne teme budu radna mjesta i pokretanje industrije. Moramo proizvoditi više, da bi cijene bile niže. Ovdje narod želi raditi i proizvoditi manje, da bi zadržao veće cijene. Je li to domoljubno, je li kršćanski, nisam siguran. Hitno moramo popraviti demokraciju u Hrvatskoj jer svi moraju imati jednaka prava, a ne samo sinovi i kumovi političara.
D: Sastali ste se i sa Željkom Markić.
Sastao sam se i s Nikolom Grmojom. To su sve naši ljudi i ja ih ne mogu izbjegavati. Nisam se sastao jedino s HDZ-om i SDP-om.
D: Kakvu ulogu u preporodu Hrvatske bi po vama trebala imati Katolička crkva?
Crkva mi daje nadu. Veseli me što u Hrvatskoj u crkvu odlazi velik broj mladih, puno više nego u Australiji. To je naša jedina nada. Hrvatska bez katoličke crkve nije Hrvatska. Jednako kao i bez mladih.
D: Javno ste izrazili protest zbog ratifikacije Istanbulske konvencije. Zašto smatrate da ju nismo smjeli potpisati?
Zato što će od toga profitirati isključivo neradnici iz antihrvatskih udruga. To je još jedan fašistički potez naše fašističke vlade koja radi protiv interesa našeg naroda. Milijardu kuna izdvajat ćemo za udruge koje rade protiv Hrvatske. Zapošljavanjem lijenčina i antidomoljuba se ne smanjuje nezaposlenost.
D: Tko najbolje živi u Hrvatskoj?
Udbaši. Njima je i prije bilo dobro, a danas im je još bolje. Nekada su krali tajno, a danas kradu javno.
D: Nedavno ste posjetili Bosnu, Slavoniju i Moslavinu. Čuli smo da vas je putovanje potreslo…
Jako sam se ražalostio kada sam vidio kako taj ponosan narod živi. Tu veliku tugu sada nosim u sebi. Oni su pridonijeli našoj slobodi i sada su prevareni. Čitao sam da je slavonska zemlja 70-ih bila među najplodnijima i najbogatijima na svijetu. Danas je napuštena. Tim ljudima mora se dati povod i poticaji da ostanu na svojoj zemlji.
D: Najpoznatiji ste zbog svog humanitarnog rada. Što vas motivira?
Ne volim pričati o tome. O pomaganju i o novcu. Smatram da je to suvišno. Ono što radim, ne radim zbog samopromocije. Kada ljudi pomažu drugima zbog vlastite reklame, to je još veće poniženje nemoćnima. A nemoćni su u većini slučajeva časniji od onih koji imaju mnogo. Više sam se puta uvjerio u to. Kada je počeo Domovinski rat, u Sydneyju smo organizirali prikupljanje pomoći. Siromašne starice u svojim su rupcima donosile svu svoju ušteđevinu da pomognu Hrvatskoj. Ono što sam dao ja i drugi bogatiji, to je bio naš višak. Zar je to ponosno, davati višak? Ponos je davati od srca. Sve što su imali, ti ljudi su dali. Oni koji su puno imali, malo su dali. Neki i ništa. Neki su čak više pojeli i popili na raznim dobrotvornim večerama nego što su poslali Hrvatskoj. To su uglavnom oni koji se reklamiraju kao dobrotvori. Ne smatram se bogatašem. Ono što zaradim, zaradim za sebe i svoju obitelj. Ono što ostane, to podijelim.
D: Mnogi bogati poduzetnici u Hrvatskoj izrabljuju svoje radnike, ne isplaćuju im plaće i bogate se na tuđoj nesreći. Ima li toga u Australiji?
To prezirem iz dna duše. Takvi ‘poduzetnici’ su najobičniji banditi. U demokraciji kao što je australska, ako neko poduzeće propadne i ne isplati plaće radnicima dva mjeseca, država im isplati plaće, a onda proda imovinu propale tvrtke i tako se namiri. Radnik je tamo na prvom mjestu. Ovdje je na repu. I sad vas ja pitam, je li to demokracija? Do kada misle voditi državu tako? Neizmjerno me to žalosti. Narod treba izaći na ulice i reći: dosta je bilo!
D: Zašto vi ne investirate u Hrvatsku?
Iz Jugoslavije nisam otišao za bogatstvom, nego za slobodom. Sloboda je najveće bogatstvo, a u Hrvatskoj ljudi još uvijek nisu slobodni. U Australiji se znam boriti za svoja prava. Ovdje bih se potpuno izgubio. U Hrvatsku ću investirati kada ponovno otvore Goli otok i napune ga lopovima i korumpiranim političarima.
D: Znači, priznajete da je bilo nekih dobrih stvari u Titovom režimu?
(Smijeh) On je tamo slao svoje neistomišljenike. Tamo danas treba poslati sve one koji kradu.
D: Imate li poruku za mlade emigrante koji u velikom broju napuštaju Hrvatsku, baš kao i vi nekad?
Mladi, borite se za svoju slobodu i budućnost, kao što su se za slobodu i budućnost borile generacije prije vas! Borba za vašu slobodu i budućnost vodit će se u domovini, a vaša je domovina Hrvatska!